beats by dre cheap

Kad ti sanak pokoj dade i duša se miru sprema...

Kažu da ne znamo nešto cijeniti dok to ne izgubimo. Ja sam svoga tatu gubila više puta tokom života i stoga je svaki dan u njegovom društvu bio odbrojan i poseban. Gubila sam ga kako sam odrastala, gubila sam ga razvodom roditelja, odlaskom sa mamom u druge gradove, živote koji su nas udaljili i ponovo spojili godinama kasnije. Gubila sam ga znajući da svakim udahom i izlaskom i zalaskom sunca, vrijeme otkucava, gubila sam ga prirodnim tokom života, dok nedavno nije otišao zauvijek.

Uvijek je govorio da neće dugo živjeti, da ako pređe šezdeset drugu da će nadživjeti svu svoju blizu i dalju rodbinu. Ko bi i očekivao da će poživjeti do skoro sedamdeset, uz pedeset+ godina staža pušenja tri kutije cigareta dnevno, piće (pivo je zvao supica, smoki salata, a kafanu svojim vrtićem). Stoga sam se zadnjih deset godina trzala na svaki poziv sa njegovim pozivnim, očekujući da će kao i svi njegovi, otići iznenada.

Kada sam poslije više godina došla kod njega, bili smo napola stranci, ja već udata, zaposlena, odrasla, on na kraju radnog vijeka u stanu koji je podsjećao na muzej našeg života. Ipak, našli smo puta jedno do drugog ponovo, jake su te  veze koje nastanu u djetinjstvu, posebno ako je riječ o iskreno predanom roditelju kakav je on bio. Kad sam se rodila,  prošao je cijelim bihaćkim korzom derući se da je kćerka, da ga na kraju ulice, sa prozora kod Fethije čuje rahmetli Majka koja je čekala vijesti iz bolnice. Uvijek je govorio da me pravio „pod indigo“, koliko smo slični i koliko se dobro razumijemo, bez riječi.

Otkako su došli unuci, jurili smo kod njega kad god smo mogli. Dani kod dede bili su dani kada je djeci sve dozvoljeno, između ostalog davao im je marker da pišu po stolu u dnevnoj sobi za uspomenu i da lažno puše i psuju. Kada ne bismo imali novaca, opet bi nekako skuckali i od usta odvojili da odemo do njega, smatrajući svaki put da bi mogao biti zadnji. Svaki sekundi kod njega bili su uvijek obojeni tim predosjećajem: daj da sjedimo i pričamo do kasno u noć jer možda je zadnji put, daj da slušamo njegova sjećanja jer sad kad odemo možda ga više nećemo vidjeti. U zadnje vrijeme, dan pred naš odlazak napio bi se ko majka, i onda bih mu morala smisliti neku zadaću šta sve treba da uradi do našeg ponovnog dolaska, da bi mogao da gleda u budućnost. Rastanci bi bili teški, gledajući ga u retrovizoru kako svako puta sve manji i prozirniji ostaje mašući na ulici uvijek bi mislila da ga zadnji put vidimo i da ostaje sam i sve stariji.

I taman kad smo se ponovo povezali, pustili korijenje u tatinoj kući i gradu, koje smo nazivali svojom vikendicom jer smo malo-malo jurnjali kod njega, zove komšija da pita da li je tata kod nas. Niko ga nije vidio par dana, sandučić pun pošte, ne javlja se na telefone, ne otvara vrata. Čitavu vječnost i još malo više trajalo je čekanje da policija i vatrogasci provale u stan. Čekajući poziv od kojeg godinama strepim, da kažu da ga je opalilo srce i da su ga našli, bilo mi je samo neopisivo žao što ga još jednom neću vidjeti, što je bio sam u tom zadnjem trenutku. 

Čitavu vječnost i još malo više zazvonio je telefon. Rekli su da su ga našli živog, pao je u kupatilu, leđima na vrata. Četiri, čitava četiri dana je tako ležao, pio vodu iz kanistera, mijenjao peškire kao pelene i čekao da ga neko pronađe!

Odjurili smo odmah kod njega. Imala sam milost, čast, bonus, nagradu biti uz njega još 5 dana. Da ne bude sam, da ne ode sam. Da mi kaže da dok leži u bolnici, čuje ispod prozora svoje unuke kako se igraju u gradskom parku gdje je bolnica i zna da se ja brinem za kuću i sve. Da mu mogu reći, dopusti da ja sad tebe hranim i oblačim ,kao što si ti mene kad sam ja bila u pelenama. Doktori su rekli da je imao blagi moždani udar, ali da je dobro i da će za par dana kući. Mogla sam dolaziti u bolnicu kad god sam i koliko god sam htjela, a predzadnji dan sam odvela i djecu. Nakon pet dana oporavka, desio se godinama i tog zadnjeg dana od jakog predosjećaja očekivani, konačni poziv iz bolnice. Otišao je mirno i svjesno. Rekao je sestri da neće večerati, jer sam ga ja malo ranije dobro nahranila (a uzeo je samo malo vode) i izdahnuo. Zbog predosjećaja koji sam imala, željela sam biti taj dan uz njega, ali nije mi dao, rekao je da idem. Mislim da roditelji ne žele da ih djeca gledaju dok umiru, mada meni to ne bi bilo teško, voljela bih da sam bila uz njega. Ipak, ne mogu dovoljno Bogu biti zahvalna na ovih pet dana i da se nije patio, da ga ništa nije boljelo, da je otišao onako kako je i živio.

Jedna riječ najbolje opisuje mog tatu. Dobrota. Taj čovjek bio je oličenje dobrote. Od dana kad je otišao, nebrojeni ljudi samo su pominjali su njegovu dobrotu,skromnost  i poštenje. Svima je pomagao, vraćao tuđe kredite, sve živo drugima davao i podređivao im se, a sebe i svoje zdravlje stavljao na zadnje mjesto, ako je uopće bilo mjesta za njega u njegovom životu. Što se nas djece tiče, uvijek je za naše životne izbore govorio:“Ako ste vi sretne, i ja sam sretan. A ako ne valja, moja su vam vrata uvijek otvorena, na baglame.“ Nikada nije kukao, niti je ikome želio biti na teretu. Sve svoje tuge i muke, sam je u tišini sa cigarom i pivom bolovao.  Uvijek je bio neopisivo jednostavan i skroman, uvijek je moglo manje, jer ima gladnih ljudi, uvijek je moglo skromnije, jer mnogi nemaju ništa, tako je govorio. Nosio je odjeću od prije rata, imao je slomljeni  Iskra telefon sa brojčanikom i koristio naočale rahmetli majke iz šezdeset i neke. 

Uvijek je sve svoje potrebe svodio na minimum. Imao je svoj moralni kompas, principe preko kojih nikada nije prešao i svi su ga poštovali zbog toga. Bio je veliki i priznati stručnjak u svome poslu, predavao je po fakultetima i gostovao na institutima Evrope. Nudili su mu privlačne i bolje plaćene poslove u glavnim gradovima, a on je volio male sredine i jednostavan život. Odbio je da brani već spreman magistarski rad, nikome nikada nije bilo jasno zašto. Iako je pola života bio direktor, ni jedan čovjek sa sela, čistačica ili pripravnik, nisu se osjećali od njega nižim ili manje vrijednim. Poštar je skočio sa bicikla da nam izjavi saučešće, u banci su službenice ustale sa šaltera, nepoznati ljudi su nam prilazili i govorili o njegovoj dobroti, šta je kome pomogao, cijeli grad ga je znao. Čak su i u bolnici sestre rekle da im je sa njim bilo zabavno i da je bio legenda. Ispratili su ga ljudi svih vjera, nevjera, nacija, mladi, stari. Došli su muslimani, koje je sebi kući dovodio nakon što su im u bombe bacali u stanove. Došli su i oni koji su mu prijetili da će mu kćerke silovati jer je išao na dženaze ubijenima i dizao ruke kao u molitvi. I u ratu i poslije rata uvijek je podignute glave prolazio i svima mogao u oči pogledati jer je bio i ostao čovjek. Sahrana je bila, poput njega, tiha, skromna, jednostavna, ateistička.

I kad su se svi razišli, ostala sam sama u njegovom stanu, da par dana proživim sjećajući se njega u njegovoj kući, u njegovom životu, u njegovoj tišini i samoći, spavajući na njegovom mjestu, slušajući njegovu Jadranku Stojaković, Što te nema, što te nema...Ko bi znao da će ta pjesma, pucketava ploča i gramofon obilježiti naš rastanak.

Prva polovina života nam obično daje i donosi, rastemo, učimo, stičemo, stvaramo veze, odnose, razmnozavamo se. Druga polovina sve to polako oduzima, starimo, gubimo snagu, zdravlje, ispraćamo drage ljude i onda dođe i dan kada se od nas opraštaju. Neka pjesma kaže da se neke tuge nikada ne prebole. Takva će biti i ostati tuga za mojim tatom, koji je bio mali i skroman, a tako veliki čovjek.

 Sretan ti put, dragi moj dobri J.

DRAGI B(l)ože...
http://pitanje.blogger.ba
25/08/2017 20:43