beats by dre cheap

Onkologija

Zove me neki dan jedna draga žena, mamina dugogodišnja radna kolegica, zajedno su se zaposlile nakon fakulteta i radile skupa gotovo čitav život. Prije nekih 6-7 godina imala je 2 odvojena karcinoma na obe dojke, odstranjena, prošla kemoterapiju, unuka dočekala. Kaže, evo mene u Sarajevu, ponovo proživljavam ono od prije 6 godina. Metastaze na kostima, metastaze u ramenom pojasu, 6x kemoterapije, mjesec i po zračenja, pa opet kemoterapija.

Danas smo sestra i ja otišle do nje. S njom su u sobici još tri žene, sve u godinama, sve sive, tužne, praznih pogleda. Gdje si Anđelina, da ovo vidiš?

Ne lažemo se, pa ljute smo Krajiškinje-sve tri :). Svjesna je, kaže,  da sve te terapije samo odgađaju neminovno. Kaže, sve je u Božjim rukama, ali voljela bi još gledati unuka kako raste. Možda moju sestru i mene doživljava kao djecu (jer su i njena djeca naših godina). Možda zato sa nama ne priča o suštinskim stvarima, koje kao da pišu na zidovima onkologije: smrtnost je u ovom svijetu 100%, i u Bangladešu i u Švedskoj...i među oronulim zidovima Koševo bolnice, ali i među onima koji u tom trenutku ispijaju svoje kafice i mahalaju prolaznike na Ferhadiji...Možda je to preintimno, pogotovo pred drugim ljudima u skučenoj sobi...sigurno da jeste. Vjerujem da kada ostane sama sa sobom, a bolnički su dani dugi, da razmišlja duboko o svemu tome.

Malo smo se prisjetili kako je naša mama, dok smo mi imale poslovne i fakultetske obaveze, sama išla iz bolnice poslije kemoterapije, ulicom povraćala i bila heroj u životu, poslu, u smrti i poslije. Dok priča o nuspojavama i kako joj injekcijama pojačavaju gustinu kostiju, sjećam se kako se naša mama šalila da su doktori obični automehaničari. 


Ne želim se miješati u njenu slobodnu volju i izbore u životu, niti imam pravo na to, ali tako bih željela da kaže: "Sada puno čitam, razmišljam, vjerujem, dovim..." Ili barem: "Kako je vaša mama prošla kroz sve ovo tako hrabro, tako drugačije, sa osmijehom?"...Na to bih joj rekla da je naša mama imala duhovno znanje, pa je tako znala da duša prebiva u tijelu, kao vozač u autu, u da kada auto propadne, mi ne umiremo, vječni smo i smrt nije kraj.

Voljela bih joj reći da je sada vrijeme za raspitivanje o smislu života-athato brahma jijnasa. . Čak i sada, još uvijek je dovoljno jaka i svjesna, da bi mogla da razmišlja djeluje smislenije, drugačije..nego što to svi radimo tokom uobičajenog života, u kojem studiramo, rađamo djecu, otplaćujemo kredite, krečimo i zarađujemo penzije koje ponekad i ne dočekamo. Takvo proaktivno djelovanje je puno bolje nego puštati se kao list niz vodu života, bez znanja, bez pitanja, bez traženja odgovora...a strah od smrti je najveći strah koji imamo.

Sve bih joj to voljela reći i nadam se da ću imati priliku. Čak i ako se to osobi ne sviđa, mislim opet da je bolje da joj kažem, jer su istine i  lijekovi najčešće gorki i ne uzimamo ih rado. Mislim da je u bolje reći tako nešto nego lagati se uzajamno, kako će sve biti dobro, kako će unuka i oženiti i praunuke dočekati. Iluzija nas uvjerava da nećemo umrijeti, pa čak i mi sami u to toliko vjerujemo...a tako je malo onih koji postavljaju suštinska pitanja i traže odgovore.

Spuštamo se niz ulicu Koševo. Sunčan je nedeljni dan, ptice cvrkuću, djeca trčkaraju na šarenom igralištu, djevojke se kikoću, šušti lišće u drveću...Razmišljam o tome kako bhakte širom svijeta napuštaju tijelo. Ako su svjesni da kraj dolazi (tj. ako smrt ne dođe iznenada), pripremaju se za taj trenutak svjesno i sve što su nemoćniji, najbliži im u tome više pomažu. To znači da se maksimalno pokušavaju sjećati Krišne, jer On u Giti kaže: Yam yam vapi smaran bhavan-čega god da se čovjek sjeća u trenutku smrti, to će biti njegovo sljedeće odredište. Sve ono kako smo živjeli tokom života, proći će nam kao film ispred očiju,svi utisci, slike-takozvane samskare. Tamo gdje nam je um, gdje nam je srce i inteligencija, tamo gdje nas nose rezultati naših misli i djela, tamo ćemo otići. Zato bhakte uvijek, a posebno u trenutku smrti, mantraju Krišnino ime, koje se ne razlikuje od Njega samog, ili slušaju spise koji govore o Njemu, ili bhajane-pjesme o Krišni. Kada više ne mogu ni govoriti, uvijek se nađe neko da ih drži za ruku i na uho im pjeva ili čita ili im priča o duhovnom svijetu...sve dok na kraju duša ne izađe.

Povratak kući donosi standardno more obaveza. Ne želim da se izgubim u njima i da se prestanem raspitivati, učiti, podsjećati se.

DRAGI B(l)ože...
http://pitanje.blogger.ba
02/06/2013 19:53