beats by dre cheap

Rakete koje pomažu

Kad dugo ne pišem, uhvati me neki sindrom da sljedeći post mora biti poseban, vrijedan, pametan. Kada pišem redovnije, nemam od sebe takva nerealna očekivanja. Istovremeno, vremena su se promijenila za ovo 5 godina otkako pišem blog. Danas je toliko nevažnih inormacija, a sama sebi izgledam sve manje važna i čini mi se da nemam šta vrijedno dati i napisati, ako baš nije skroz filozofski. Dugo nisam pisala, pa rekoh da se suočim sa problemom praznog papira, tj. prostora za tekst posta i napišem nešto onako bezvezno, svakodnevno.

Ovih dana razmišljam o nečem što je svima poznato. O tome kako teške situacije pomažu da vidimo ko je kakav. Kada je drugima teško, iz bilo kojih razloga teško, to je prilika da vidimo koliko te druge ljude zaista volimo, ne na riječima, nego djelima. To je prilika da odmjerimo svoju sebičnost, onu usku (kada smo sebični u uobičajenom smislu riječi) ili kada je u pitanju proširena sebičnost (moja porodica, moja djeca, moji prijatelji, familija, država, ljudi koji pripadaju istoj grupi kao ja i slično). Da li ćemo osjetiti tuđu patnju kao svoju, osvijestiti da nekog možda volimo više nego što smo mislili, odvojiti dio vremena, pažnje, novaca, bilo čega za dobrobit drugih.

Kada je nama teško, uvijek se pojavi neko, nekad očekivan, nekad potpuno neočekivan i kada dođe "stani-pani" nikada ne ostanemo sami, ni na cjedilu.

Tako sam neki dan krenula od kuće do hitne, držeći se za zgradu, komšinica me ugledala iz kafića i odvezla. Čuvala mi djecu narednih nekoliko dana, djeca su me pokrivala, pomagali mi sve što treba preko dana, muž naveče, sestra mi je dolazila i na kraju u ludom hororu i labirintu Koševa, bez ikakvih štela (ako izuzmemo onu glavnu štelu kod Predsjednika Predsjedništva :), zapadnu me divni ljekari-posvećeni, profesionalni. Moram naravno pomenuti i mog mlađeg sina zvanog "Kvisko" zahvaljujući kojem svuda prolazimo preko reda :).

( Dok ovo pišem, pod uticajem muža i sinoćne utakmice, stariji sin trči kroz kuću zamotan u BH zastavu. On je "Bosnamen"! Ne znam koje mistične moći ima taj "supej-hejoj" (super-heroj) :)

I dok još traje ova fizički bolna epizoda zvana "hronična upala slijepog crijeva (a ne kamenci i upale bubrega)", osjećam veliku zahvalnost. Zahvalna sam što sam razuvjerena da stalno sve vučem sama, da se niko ne brine za mene. Muž, sestra, bhakte, svi su mi se nekako našli, svako na svoj način. Stariji sin je sa najboljim prijateljem slagao suđe u perilicu, dizao mi nepokretnu desnu nogu da se uvučem u krevet, mlađi je sakupljao sve sa poda i pospremao. On mi je donio Voltaren čepić i rekao: "Evo ti mama, stavi jaketu (raketu) da više ne vrištiš". Tako da kada dođe "stani-pani" (uvijek ima gore od goreg), uvijek će se pronaći neko, Krišna će poslati nekog, inspirisati nepoznatog čovjeka u čekaonici da me poveze kući, dat će mi snage da djetetu guzu operem...

To je vrlo utješno saznanje za godine koje dolaze. Pa čak i za mene koja se narednog stiha pridržavam periodično, polovično i svakako:

ananyas cintayanto mam ye janah paryupasate

tesam nityabhiyuktanam yoga-ksemam vahamy aham

Ali onima koji Me uvijek obožavaju s nepodijeljenom devocijom, meditirajući na Moj transcendentalni oblik, dajem ono što im nedostaje i čuvam ono što imaju. Bhagavad-gita 9.22.

DRAGI B(l)ože...
http://pitanje.blogger.ba
13/10/2012 20:43