beats by dre cheap

Tanka crvena linija i na nebu duga

[IMG]http://i40.tinypic.com/2me7tiw.jpg[/IMG]

Kada sam imala 14 godina nisam znala da ću veći dio života provesti  u Sarajevu, tom gradu čijim sam se ljudima divila gledajući ih na sve češćim prenosima uživo, proljeća 92. Poslije smo još ponekad uspjeli uhvatiti signal Radio Sarajeva i glas legendarnog Zoke Stevanovića...Tog davnog proljeća nisam znala kakvi nas sve horori čekaju, oni za koje su svi govorili da nema šanse da se dese u našoj šarenoj multi-kulti zemljici, koja je u srcu Balkana, u srcu milenijske Europe.

Kada sam imala 14 godina, nisam znala da se moj budući muž, tada 22-godišnjak, tog aprila 92. dobrovoljno prijavio u Armiju BIH gdje će kao diverzant provesti naredne 4 godine po prvim linijama i  biti 2 puta ranjavan. On me maloprije zove sa Titove a mi kaže da prolazi pored svih onih praznih, crvenih stolica i ne može da diše, guši se, sjećanja naviru.

Nisam znala da ću 4 godine kasnije, sama hodati ulicama tog istog grada,čiji su izlozi bili okovani daskama.  Nisam znala da će mi djeca danas hodati tim istim ulicama, na kojima su ostali zabilježeni tragovi granatai da će taj isti muž nekad uspavljivati sina sa pričama:" Kad smo 93. Četnicima maznuli minobacač u Azićima..." Što bi Hanka Paldum rekla, to je ono o čem svaka žena sanja :)

Nisam znala da ću jednog dana poznavati i diviti se Jahnukanyaki, bhaktini koja je tokom cijelog rata ostala na čelu sarajevskih bhakta i pomagala svakome. Mjesečno je nazovem da je molim da napiše knjigu o tim ratnim godinama, o ljudima koji su  pomagali svima bez razlike, a najviše dajući im znanje o tome da mi nismo Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Židovi ili žohari i da nema razloga da ratujemo. Šta ćete, mi smo Hare Krišne, nacionalno potpuno onesviješteni.

Nisam znala do maloprije ni da ću napisati ovaj post. Post o svima onima čije su stolice danas prazne, samo zato što su se zvali drugačije, vjerovali drugačije, zatekli se na takvom mjestu. Dobro ,ništa nije slučajno, ali još manje je slučajna ta mržnja i zatrovanost, takozvana nacionalno-vjerska osviještenost, koja ljudima govori kako su baš oni jedini ispravni, izabrani, jedini pravi Božji narodi, pa je tako u jednom mandatu navodno Bog bio i Srbin...

Nisam znala da ću danas gledati na nebu 2 duge, koje sam zadnji put vidjela na dan kada je osoba koju sam zvala mamom, napustila tijelo i otišla dalje na svome putovanju prema Bogu. Ona me je naučila da smo duhovne duše i da su vjere i nacije samo podjele koje su ljudi stvorili. Ona me naučila da je Bog jedan jedini, kome se svi različito mole i obraćaju, jednak prema svima.

Kažu da je duga simbol pomirenja Boga sa ljudima, znam da je utopija ali voljela bih i da se ljudi pomire sami među sobom, ali dok god svako ima svoju istinu, sumnjam da će do toga doći.

Dvadeset godina kasnije, dvadeset godina starija (nije malo!), dvadeset aprila, šesnaest aprila u Sarajevu od toga...i tri šesta aprila otkada se rodio sestrin sin...pišem o ovome, jer ne mogu da šutim.

DRAGI B(l)ože...
http://pitanje.blogger.ba
06/04/2012 21:29