beats by dre cheap

Maleni ispod zvijezda (post o malim i malo većim krompirovim zlaticama u svemiru)

[IMG]http://i42.tinypic.com/24vqjgn.jpg[/IMG]

Dani su već duži, lijepo je ustati ujutru, a da nije mrkli mrak. Sjetim se svako jutro jedne pjesme za djecu koju je napisao Čika Jova Zmaj, u kojoj pijetao objašnjava zašto je tako zdrav. U toj pjesmi, pijetao tj. petao kaže da ga sunce nikad nije zateklo da spava.

Otkako djeca spavaju uglavnom, po cijelu noć (aleluja!), sretna sam jer ujutru mogu ustati rano i mantrati, posvetiti Bogu dan koji počinje i svoje tako obične dnevne djelatnosti time učiniti vrijednim. Ujutru se rano može osjetiti mir, mogu se vidjeti zvijezde, crvenilo neba na istoku, pozdraviti Sunce koje izlazi.

Jutros sam vidjela i tzv. chemtrails (hemikalije koje iza sebe ostavljaju avioni) i sjetila se Morgane i njenog nedavnog posta na tu temu. Djevojka u mojim mislima piše ovako:  "Neki dan sam išla negdje i primjetih chemtrails na nebu. Ne znam adekvatnu riječ na našem jeziku. Tragovi hemijskih supstanci koje avioni ispuštaju na nas. Pošto me zabavljaju teorije zavjere i volim o njima da čitam, ugledavši chemtrails na nebu shvatih da i nije šala. Bila to još jedna teorija zavjere ili ne, zvuči alarmantno, a mediji još uvijek o tome ništa ne pišu. Izgleda da nadzor nad našim vazdušnim prostorom BiH preuzima tek krajem ove godine. Do sad su ga imali Srbija i Hrvatska, a ko da je njih bilo briga što neki odozgo na nas gledaju ko na krompirove zlatice."

Stojim tako na balkonu, Trebević je još pod snijegom i pozlaćenim jutarnjim maglama, sunce izlazi i osjećam se malom, kao mala krompirova zlatica za one koji me gledaju iz aviona, satelita, svemira. Nama su male i beznačajne krompirove zlatice i ubijamo ih bez razmišljanja, a ja sam tako mala u odnosu na stan i zgradu u kojoj živim, još manja u odnosu na svoj kvart, grad, državu, planetu. Iz svemira sam mala i nevidljiva, manja od male krompirove zlatice, a obe imamo neku svoju malu svrhu u svemiru. smatram da mantranjem, kojim se molim Bogu-Krišni da ga služim i volim, podešavam frekvenciju svoga postojanja, okrećem svoje antene prema pravim spoznajama, usaglašavam se sa svemirom i taj kotačić, koji sam ja, se onda smisleno i svrsishodno okreće u cijeloj mašini. Svemir je neograničen, ja sam mala, ali to nije bitno, jer je Onaj ko je najveći ujedno i najmanji i nalazi se sada i tu, u mom srcu.

Taj kotačić voli i naveče stajati na balkonu i gledati zvijezde. U zadnje vrijeme mogao se na istoku vidjeti žućkasti Mars, a na zapadu svjetlucavi Merkur i Venera. Jedno veče, ne mogu prežaliti što mi kamera nije bila pri ruci, vidio se prekrasan i vitak srp Mjeseca (oh, Crnjanski!), sa neuobičajeno velikim zvijezdama, tj, gorespomenutim planetama. Mene su ta razmišljana o svemiru i planetama odvele do Boga, a on se ne može vidjeti teleskopima, mikroskopima, ne može se to znanje prihvatiti preko naslova u Avazu: "Naučnici otkrili i potvrdili postojanje Boga." Laboratorija je samo u našem srcu i tamo se dešavaju pravi eksperimenti i prave hemijske reakcije.

Zadnjih dana padam sa stolice i suze lijem pred ovim istim ekranom jer su mi posebne osobe ukazale čast i podijelile sa mnom svoja nevjerovatna iskustva i spoznaje.

Ova krompirova zlatica se danas prisjeća: "Čovječe, pazi da ideš malen ispod zvijezda!"

ČUJMO ŠTA NAM VELI PETAO

Znate l', deco, zašt' sam
   Tako lak i prav.
Znate l' zašt' sam uvek
   Ves'o, čio, zdrav?

Zašto i u starosti
   Ja izgledam mlad?
Ja ne jedem više
   Neg' što ište glad.

Ja ne jedem jelo
Ni hladno ni vrelo;
Prsa pupčim, širim,
   A ne stežem telo.

Ja ne volim sobna
Ni kavezna mraka,
Već sveža vazduha
   I čistoga zraka.

Rano ležem, - neću
   Noću da zazjavam;
I nikad me sunce nije
   Zateklo da spavam.

DRAGI B(l)ože...
http://pitanje.blogger.ba
13/03/2012 20:07