beats by dre cheap

Blog čamotinja

Ne znam zašto, uhvatila me neka blog čamotinja. Zbog svakodnevnih obaveza i djece koja trčkaraju stalno oko mene i prekidaju me svakih pet minuta, nemoguće je napisati bilo kakav post, osim onih najjačih, najluđih, koji nastaju u trenu. Tokom proteklih mjesec dva sam radila na još nekoliko stvari, od kojih su neke takođe bile vezane za pisanje, moguće je da sam se i tu istrošila. Uz nemogućnost mira i koncentracije, uglavnom upalim računar, obiđem svojih 5-6 sajtova, vidim šta ima, šta nema i nakon pola sata gasim računar, jer se svaki drugi oblik boravka na webu pretvorio u gubljenje vremena.

Tako sam s vremenom izgubila naviku da često pišem. Ujedno osjećam i neku težinu svog bloga, odgovornost za svaku riječ, jer ovaj blog ima neku svoj život, svoj oblik i zbog ljudi koji ga čitaju osjećam odgovornost da pišem najbolje što mogu, najbolje što osjećam...Iako je internet u pitanju, shvatila sam da postovi ostaju i da ih ljudi pročitaju i 4 ili 5 godina kasnije, tako da uglavnom gledam na blog u cjelini i doživljavam ga ozbiljnije.

Možda blog čamotinja ima veze i sa zimom, zimskim snom i sarajevskim maglama od kojih propustite pomračenje mjeseca, jer je i sunce pomračeno danima. Prošle godine je tu bila moja Nitya (inače iz Zadra) koja je oduševljena Sarajevom, snijegom, zimom i klizanjem, imala energije da me pored svojih 3 djece izvlači iz moje robinzonske izolovanosti. Nitya se onda vratila u London, rodila svoje četvrto dijete neki dan...a ja opet ne izlazim nikuda, osim do škole.

Neki dan me prijateljica upita kako duhovni život... To mi je najbolje pitanje, tu bih mogla nadugo i naširoko, to je jedini pravi život koji imam, sa neopisivim trenucima koje je teško podijeliti sa onima koji takav život ne žive...Za one koji me poznaju, to je bolje pitanje od bilo kojeg drugog pitanja. Tu nema čamotinje, nema paučine, nema magle...živo je i veselo, uvijek se nešto dešava, uvijek se može učiti i primjenjivati naučeno, čak i kad mlađi sin gađa starijeg čašom od jogurta i proizvede katastrofu na tepihu, kada sam slomljena od umora i nespavanja i kada je sve drugo naopako i nemoguće.

O tome bih mogla pisati, samo da uhvatim neki dobar trenutak.

P.S.Kako napisah naslov sjetih se kako je moja mama jednom rekla kako je svjesnost Krišne radostan proces, a ne čamotinja.

DRAGI B(l)ože...
http://pitanje.blogger.ba
15/12/2011 19:35