beats by dre cheap

Virtualna hodočašća

Tokom običnih dana, koji naizgled liče kao jaje-jajetu,  stojim nogama na zemlji (pločicama, parketu...), ali srcem putujem gdje god stignem i poželim. Dok peglam, poklapam lonce sa supama, gulim koru sa paprika, deveram sa sizifovskim količinama veša, ja putujem srcem.

Ne, dok igram memory sa gomilama opranih čarapa, ne zamišljam ja kako će s neba pasti "naočit i crn muškarac koji će doći iz daleka", a kojeg je komšinica to jutro vidjela u talogu kafe ili dok je grah razbacivala. Ne treba  mi niko takav, da me izbavlja iz rutine i kolotečine, jer duhovni svijet se može otvoriti i u sred moje kuhinje :), a tamo se nalazi sve što trebam i za čim čeznem. A to za čim čeznem ne uključuje u sebe nikakva dlakava stvorenja koja režu vene zbog fudbala (čitaj muškarce ;).

Dovoljno je samo naći neki miran trenutak u danu, možda samo onaj minut prije spavanja i putovanje počinje:

Zamišljam kako ću jednog dana otići u Bangladeš, gdje ćemo se svi, skupa sa mojim dragim duhovnim učiteljem istopiti među srdačnim seljanima i pjevati s njima cijelu noć, kako ću se grliti sa  Bengalkama, uzimati u naručja njihovu djecu, ulaziti u njihove kolibe od slame gdje će mi srce na kraju ostati.  Nekada moja sestra i ja putujemo skupa, dok pričamo telefonom. Nekad idemo na njena najdraža mjesta, Yavat i Ter Kadambu (evo sister, ispravila sam), prostor između samadhija u Radha Damodara hramu u Vrindavanu...a nekad maštamo kako ćemo obići i Matchless Gifts i Thompkins Square Park u New Yorku. Sate i sate smo provele zamišljajući  Ratha Yatru , festival kočija koji u našim vizijama prolazi Ferhadijom i završava se na pozornici kod Vijećnice, velikim kulturnim Festivalom Indije, koji je trenutno iz Poljske otišao za Brazil.

Sanjam nedavno ( dok spavam, ne na javi)  kako sam sa mužem i djecom u Vrindavanu, vozimo se rikšom. Kao orijentir koristimo visoku kupolu hrama Madan Mohan i pokušavamo doći do nje. Muž mi kaže da ćemo kad sve završimo otići na Yamunu čamcem.

Ponekad tako sanjam da sam opet tamo. Svaki put plačem od sreće jer mi se čini da sam ipak tako brzo uspjela ponovo doći, nazad kući, u Vrindavan. Kada se probudim, čini mi se da je to bila stvarnost, a da je moj svakodnevni život ono što sanjam.

Sinoć sam s mužem gledala jedan video iz Vrindavana, sa brda Govardhan. Dok gledam, nekako i nas ubacujem na slike: djeca kako se oduševljavaju paunovima u cik zore na poljima Govardhana, muž kako hrani majmune i šuti pored Radha Kunda, silazim stepenicama do Manasi Gange...Nekako po prvi put otkad su se djeca rodila, želim sve to i mogu da nas zamislim tamo. Moj muž je inače tip od mašte, on čak i kad nema nikakve šanse za putovanje, do u detalje planira kako će negdje putovati, odmah se prave rasporedi kako s poslom, kako sa školom, trebali bi ostati barem mjesec dana, a na Himalajima je snijeg kad je njemu raspust...ko da ćemo, eto, sutra ići, a ni biometrijske pasoše nemamo...Počinje mjesec Damodar, sarajevske, bosanske i bjelosvjetske " hadžije-vrindavandžije :)"  odoše na parikram...Ove godine otići ću i ja, ovako, virtualno, što da ne, pasoš mi ne treba, samo želja!

Da mogu,  povela bih vas sa sobom. Ne bih morala pisati komplikovane filozofske postove, sve bi bilo jasno kao dan, a mogli biste mjesec dana svog života biti malo drugačiji, malo šareniji, malo otkačeniji i pisali biste drugačije, neobične postove na svojim blogovima :).

Razmišljala sam da li da objavim ovaj post. Čini mi se da je nekako najprivatniji od svih koje sam ikada napisala.

DRAGI B(l)ože...
http://pitanje.blogger.ba
07/10/2011 21:02