beats by dre cheap

Play frustration (ili kako oči postaju kockaste k'o ekran)

Kako djeca rastu, sve se više susrećemo sa uticajem okoline. Većina roditelja je prilično ravnodušna prema svemu tome i obično odmahnu rukom i kažu: "Šta ćeš, djecu danas najviše odgaja društvo, a ne mi, ne može se tu ništa."

Ne znam da li ste se već susreli sa činjenicom da gotovo sva djeca imaju mobitele, play station i da su im  glavne teme razgovora  računari i računarske igrice. Gdje god odemo u goste, djeca se više ne igraju sa igračkama nego samo pred računarom. Nedavno smo za Bajram bili kod jedne porodice. Djeca su cijelo veče igrala nekakav virtualni tenis preko Play stationa.

Prijateljica koja ima 12-godišnjeg sina kojem ne dozvoljava da ima FB profil, niti da igra igrice mi kaže da druga djece odbijaju da im dolaze u goste, jer nemaju šta raditi! Kaže da u razredu njenog sina ponekad imaju roditeljske sastanke da bi se roditelji raspravljali ko je kome šta napisao na Facebooku.

Odlazeći svojevremeno u jedan obližnji internet centar, nagledala sam se dječaka od svojih 10-12 godina kako provode prijepodneva prije škole igrajući nekakve umrežene igrice. Pratila sam odrastanje jednog, danas punoljetnog mladića, koji je od dana kada je dobio računar, sa nekih 12 godina ostao prilijepljen za ekran, igrice, društvene mreže i slično. Prijateljica iz djetinjstva, koja živi u Danskoj mi je pričala kako kad ode kod svog brata koji ima tri sina, njih trojica za ručkom svaki imaju neki Gameboy ili nešto slično i igraju dok jedu, niko ni s kim ne razgovara. Sve se češće mogu vidjeti osobe u kafićima, recimo tri djevojke i pred svakom po Notebook...sigurno jedna drugoj komentiraju statuse na FBu. Prije par sati pred zgradom mi je jedna žena rekla da više voli da joj sin čitav dan igra igrice nego da joj skače po glavi.

Vremena su se promijenila, to je jednostavno tako. Da nisu, ni ja ne bih ovo pisala. Djeca su od rođenja okružena tehnologijom. Brzo se živi, čini mi se sve brže. Postoje brojni roditelji koji su i sami ovisnici o računarima, pojedinci koje poznajem, a koji prije nego što ujutru zube operu prvo provjere šta ima novo na netu. Pored toga, mnogi od nas nekada, u nedostatku trećih osoba, dajemo djeci da gledaju crtiće, da bismo nešto stigli obaviti. O da, ima predivnih i edukativnih crtića (glasam za Little Einsteins, Madagaskar, Bee Movie, Horton, Grozni ja, Juhu-hu...i td), samo je pitanje da li djeca previše borave pre ekranima, kao i mi sami.

Kako rastu, počinju se interesirati i za računare. Moj sin recimo voli kuckati slova u Wordu, a naučila sam ga i da crta i boji osnovne oblike u Corelu. Imamo i neku multimedijalnu slovaricu, pa se i time zabavlja. Do prije par mjeseci nije znao za igrice. Proljetos mi se desilo da je muž tri vikenda zaredom bio odsutan, što bi značilo da sam se 21 dan neprekidno sama brinula za njih. Dvadesetog dana mi se ukočio vrat, mlađi sin je zaspao i ja sam mu linijom manjeg otpora, dala da malo poigra neke edukativne igre koje sam odabrala, da bi malo odspavala. Od tada mu dozvolim sat vremena igranja sedmično (navijamo alarm na mobitelu) i zajedno biramo online igre.

Mislim da računari nigdje neće pobjeći, pratit će našu djecu vjerovatno tokom cijelog života. Zato želim da ih koriste što je manje moguće, a kako odrastaju da ih nauče koristiti za praktične stvari, a ne da postanu robovi  i ovisnici. Sigurno ste čuli koliko već ima slučajeva djece i odraslih ovisnih o igricama i o Facebooku. Mislim da (pre)zaposlenost roditelja nije izgovor, jer i osobe koje se za to vrijeme brinu za djecu su plaćene da im kvalitetno osmisle dan. Čak i kada roditelji dođu umorni i iscijeđeni s posla, opet se nekako može (a može se, ako se hoće), smisliti način kako da djeca ne žive pred ekranima.

Trudim se da djeci učinim dane zanimljivim, da što više idemo van. Nekada razmaknemo namještaj u dnevnoj sobi i plešemo ili legnemo na pod i slušamo muziku i poslije pričamo šta smo osjetili ili zamislili dok smo slušali. Nekada skačemo po lokvama ili se valjamo po snijegu, nekada bojimo temperama, igramo se sa tijestom. Danas smo, recimo, sakupljali lišće i kestene po parku. Najčešće njih dvojica divljaju po kući, kupaju se i prskaju skupa, ganjaju se, trče...zna bili ludo. Na moju veliku radost, djeca pred zgradom se igraju žmire, ganje, lopte, spašavaju bolesne životinje i slično.  Stariji sin, koji je neki dan napunio 6 godina, svaki dan ide kod komšije kojeg zove deda i igraju domine, a nekada i lopte.

Uvijek mi je draže novac potrošiti da djecu odvedem na trening, bazen, izlet ili planinu, nego na odjeću, igračke, a pogotovo na razne konzole za igranje u virtualnoj stvarnosti. Više volim da se vani isprljaju ili da im se kupe kvalitetne knjige, nego da im oči budu "kockaste ko ekran" (Štulić :).   Popustljiva sam kada idemo u goste, tu djeca rade ono što njihovi domaćini rade, tako da ako tamo djeca igraju igrice, mogu igrati i oni.

Da ne bi sad ispalo da sam ja sad (aman, aman) najsavršenija majka bez greške, moram dodati da kada god mi je neka gužva i moram nešto da stignem, a nemam nikoga ko bi se djeci tada posvetio, dajem im da gledaju crtiće više nego inače, a starijem nekada povećam i vrijeme za računarom. Oni kad se probude vole pogledati crtiće dok se ne razbude. Mlađi jako voli one češke lude majstore A je to, Gašida (Garfilda), Jujića (Munjevitog jurića) i Ojija (Rorija). Stariji voli Pink Panthera, Tom i Džerija, a svaki dan snimamo i Anštajnčiće na HTVu. Borim se koliko god mogu protiv Spajdermena, Bakugana, Cartoon Networka, Ben Tena i sličnih agresivnih crtića. Zato vrlo rado gledaju Jim Jam i Baby TV, uz koje je stariji dosta naučio engleski.

U svakom slučaju, voljela bih kada bi bilo moguće educirati roditelje na ovu temu. Čini mi se da ljudi, naročito u Bosni misle da su civilizacijski napredniji što više tehnologije koriste, počevši od adaptiranog mlijeka, preko komercijalne hrane, igračaka, pa nadalje. Pitanje je samo da li ćemo kao hipnotisani, puštati u naš život sve ono što nam raznorazne industrije kroz agresivan marketing ponude ili ne. Svako može pronaći individualnu količinu i mjeru uticaja i korištenja tehnologije za koju misli da je dovoljna, potrebna ili neophodna.

DRAGI B(l)ože...
http://pitanje.blogger.ba
24/09/2011 22:24