beats by dre cheap

Duhovni zemljotres

Jutro je donijelo dvije vijesti.

Srce 85-godišnjeg tetka (maminog) je u toku noći prestalo kucati...Sjetih se kako smo prije 14 godina, kad je moja rahmetli majka otišla, sjedili on i ja i cijelu noć i raspravljali o duši i životu poslije smrti. On je, kao prekaljeni komunista, ateista i čovjek od nauke i razuma, tvrdio da ne možemo prihvatiti da postoji nešto što nauka nije dokazala. Rekao je i da ne razumije kako doktori mogu ići u džamiju nakon što otvore abdomen i vide da unutra nema ništa. Nedostajat će mi njegov racionalan duh i žustre rasprave u kojima niko od nas nije popuštao, ali smo se voljeli i prihvatali da možemo biti skroz različitih uvjerenja. Kako li će tek biti tetki, koja je s njim provela 65 godina...Tetka reče da smo mi u familji uvijek bili realni u pogledu smrti i da je život takav, svemu dođe kraj, al da će tetak svima nedostajati.

Moj stari prijatelj i brat po Bogu Hari Kirtan, se javlja na chat, nakon što 5 godina nismo bili u kontaktu. On zadnjih godina (nakon rodne Bosne, Indije, Bangladeša, Burme, Kine...) živi u Japanu, toj za mene sablasnoj zemlji hladne tehnološke budućnosti koja zahvata cijeli svijet. Sigurno znate kakav se zemljotres jutros tamo desio. U njegovom slučaju, zemljotres je bio i duhovne prirode, pa smo bez obzira na godine i kontitente koji nas razdvajaju još jednom oplakali što želimo, a ne ide nam baš najbolje, da uvijek budemo svjesni Krišne, tj. Boga. Neobičan miks emocija sreće i zahvalnosti što me ovaj život koji živim obogatio bliskim ljudima, čije prijateljstvo i osjećaj pripadnosti našoj duhovnoj familiji ne ovise o prostoru i vremenu, ali  i tuge što nismo puno, puno bolji nego što jesmo. Ipak, imati tu sreću da sam pored jedne sestre, koja mi je jednako duhovna koliko i biološka, dobila još nekoliko vrlo bliskih nebioloških rođaka je vrlo velika stvar u životu.

Gledam kako u jednom danu, u jednom trenutku nestaju kuće pod talasima tsunamija, kako sve biva kataklizmički prebrisano u minuti i razmišljam kako je život prolazan i treperav, a mi se zamajavamo sitnicama. Trebalo bi život proživjeti tako da kad nam u trenutku smrti proleti film našeg života pred očima, da nam ni jednog trenutka ne bude žao...

DRAGI B(l)ože...
http://pitanje.blogger.ba
11/03/2011 20:09