beats by dre cheap

Kapi vode na lotosovom cvijetu

Nekoliko puta u životu sam poželjela da zaustavim vrijeme, da zauvijek ostanem u datom trenutku, ili da barem sačuvam, na sve moguće načine djeliće tog trenutka, znajući da se nikad neće vratiti.

"Jer ovaj život je poput kapi vode na lotosovom cvijetu..."

Prvi puta sam to osjetila u Indiji. Znala sam da ćemo tamo biti kratko, i pokušavala sam zapamtiti i sačuvati sve te trenutke, boje, mirise, zvukove...O tome sam već pisala, pa ne bih po stoti put da ponavljam. Samo bih dodala da sam po povratku napisala:

"Vratili smo se prije 2 mjeseca, ali ja se ne želim vratiti. Ostala mi je na dnu srca ta, pomalo bolna čežnja za Vrindavanom. Ta bol ima smisla, jer sada znam da sve ono u što sam vjerovala stvarno postoji, i u stvarnosti je još ljepše od mog vjerovanja...Sada, kada sam ovdje, pitam se-zašto nisam grlila svaki stub hrama, svako drvo ili kravu, zašto sam morala spavati, zašto sam gubila dragocjene sekunde na sitne gluposti, umjesto da sam svaki tren upijala atome svete zemlje...I pitam se-kako sam mogla tako ravnodušno otići, samo se par puta osvrnuvši na mjesto koje nikada neću zaboraviti?...ČEsto mi misli lutaju, nošene melodijama bazara-po garlandima od Malati cvjetova, preko crno-bijelih pločica i mramorne čipke, pa idu dalje, putem parikrama, do tamno zelene Yamune, do Madan Mohana, smiješe se bezubim starcima, djeci, rikšavalama, skaču sa majmunima po krovovima i vraćaju se da se poklone Gospodaru sve te ljepote...Šta je u tom zaputenom selu u kojem vrijeme stoji, toliko privlačno? Neupućenom posmatraču bi izgledalo da je ovo mrtvo mjesto, sa svinjama i otvorenom kanalizacijom, sirotinjom i bolešću, a opet, to je mjesto nevidljivi duhovni svijet koji tako intenzivno osjećam da pulsira ispod površine...Sve što je materijalno ovdje propada-sariji, zubi i kuće, a tijela kao da i nemam i kao da mi ne bi ni trebalo, samo kad bih dušom mogla grliti bhakte, osjećati užitak u pijesku Raman Retija na mojim stopalima, disati, slušati zvuk školjki, i paunove koji se glasaju sa drveća..."

Po drugi puta to mi se desilo kad sam rodila prvog sina, nekada kada je napunio mjesec dana i kada sam shvatila kako brzo vrijeme prolazi. Poželjela sam da zauvijek ostane tako mali i sladak i u mom naručju.

Takođe, imam jednu fotografiju moje mame pred nekadašnjim Klosterom u Bihaću. 2006. je godina i njeno lice pokazuje znake iscrpljenosti i mršavosti. Dok sam je slikala, shvatila sam da nam je zajedničko vrijeme ograničeno i da ga trebam što bolje iskoristiti. Drag prijatelj je nekada na svojim predavanjim rekao da je recept za dobre međuljudske odnose biti svjestan činjenice "ja sad umirem, i ova osoba ispred mene isto umire". U tom sam trenutku  toga postala svjesna i mislim da sam do zadnjeg zajedničkog trenutka osjećala kako to vrijeme u našem pješčanom satu curi i nestaje.

Bilo je još fleševa, kratkih momenata u kojima sam se željela zadržati, uslišane molitve u haremu Čaršijske džamije 1996., osjećaj uzajamne ljubavi i povezanosti sa mojim duhovnim učiteljem, otjelovljen u vijencu cvijeća koji mi je dao 2007. kada je putovao cijelu noć vozom samo da bi me vidio , trenuci kad je knjiga koju sam napisala počela sama izlaziti iz mene, kroz  riječi i dizajn...i konačno kada se misija te knjige ostvarila, blaženo sjedenje sa dragim ljudima pod šljivom prošlog ljeta u Ličkoj Jesenici, trenuci pisanja o Indiji na blogu kada sam nakon dugo vremena osjetila da sam živa, oblaci iznad Fethije...

"Vidjećeš kako će i ovo danas jednog dana biti dobra stara vremena."

I trenutno me taj osjećaj puca i sa drugim sinom...osjećaj kako dragocjeno vrijeme tako brzo prolazi u nepovrat, a sjećanja su varljiva i nestvarna. Na njemu se može tako jasno očitati brzina prolaska vremena.

"Svakim svojim izlaskom i zalaskom sunce skraćuje život svakome, osim onima koji svoje vrijeme koriste za raspitivanje ( o Bogu) i za traganje za smislom života..."

DRAGI B(l)ože...
http://pitanje.blogger.ba
27/03/2009 10:38