DRAGI B(l)ože...

Diary of a Hare Krishna housewife :)

08.11.2010.

Halalite braćo i seste Muslimani:

Šengen Šerif mubarek olsun!

11.10.2010.

Reklama

Jedan moj prijatelj je volio mlađoj sestri, kada bi mu dosađivala, reći: "Haj u drugu sobu, vidi jesam li tamo."

Kaže neki dan reklama kako je Reumal u Fojnici, mjesto na kojem možete pronaći sebe.

Samospoznaja: sjednem u auto/bus, marke u džep, pa pravac Fojnica, možda sam tamo :)

(Zadnjih dana baš puno razmišljam koliko je važno shvatiti da nismo ovo tijelo, nego duhovna duša-vozač u tijelu...a duša je maleni djelić Boga, njegov vječiti sluga. Kada bismo samo to shvatili, da svakih 7 godina promijenimo sve ćelije u tijelu...vjerovatno ne bismo išli pričati sa grobovima naših bližnjih, ne bismo tražili sebe po spa centrima, ne bismo mislili da je rad na sebi feniranje kose...a počeli bi raditi puno smislenije stvari. Samo ta mala teoretska spoznaja može iz korijena promijeniti naš život, pogled na svijet...samo kada pogledamo svoju ruku i kažemo to nisam ja, to je poput džempera koji nosim, poput auto koje vozim. Ja nisam auto, ali auto mi služi da sa njim pređem od mjesta A do mjesta B u ovom životu...Auta vozimo na tehničke preglede, peremo zube i naravno da i to treba raditi.,.ali Reumal na fakat neće nahraniti dušu. Drago mi je što ovaj blog čita puno ljudi čija duša nije gladna ptica u zlatnom kavezu.)

02.10.2010.

Predizborna šuplja

Ovo izbori ko Top shop:

Ako ne budete zadovoljni možete nas vratiti odakle smo došli, al za dvije godine.

Ako nas kupite, dobijete besplatno još tri komplikacije života.

Ne propustite, prvih 100 glasača dobija i  posebne nagrade.

(Prije su me toliko zvali iz Top shopa dok ih nisam pitala jesu li xafsing plan prepisivali od Jehovinih svjedoka :)

25.09.2010.

Diplomata

Dobar je osjećaj konačno prestati biti diplomata i otvoreno reći što imaš za reći.

Sve to naravno, ako je to što imam za reći vrijedno govorenja, ima neki pametan cilj, istinito je i izgovoreno u pravilnom vremenu, mjestu, pod pravilnim okolnostima, sa pravilnim motivom, tonom i riječima.

 

21.09.2010.

Odrastamo

Prestajemo sa dojenjem.

Zadnjih 15-ak dana praktikujemo 2 dojenja, pred spavanje i nakon jutarnjeg buđenja, tzv. iftar-sehur sistem :)

17.09.2010.

Super talent show

Kad svi o politici, moram i ja.

Napisala sam sličan komentar kod Passagea, ali moram i kod sebe.

Ja bih lijepo političare stavila u neku vrstu reality showa. Fino, jedan stančić 50-ak kvadrata ili kućica u mahali. Pa plina nestane čim prvi mrazovi počnu. Pa se snijeg ne očisti, a valja pješke u nabavku sa sedmičnim budžetom od 50 km. Pa na pijacu, krompira i kupusa rukicama svojim donijeti. Onda sedmični zadaci: plaćanje računa, kupovina udžbenika, vožnja tramvajem, trolejbusom i na kraju minibusom na vrh mahale. Pored toga, takmičari trebaju otići i kod doktora državnog, na pretrage zakazane prije jedno godinu dana, pa još jedno 2 mejseca čekati nalaze, dok tumori rastu. Još jedan od zadataka bi bio ganjanje neke papirologije (recimo ZK izvadak), vađenje američke vize...

Svake subote javljanje uživo iz studija. U žiriju jedan penzioner, jedan rudar i jedna samohrana majke jedno 4 djece. Plus publika svake sedmice izbacuje po jednog.

Ja bih stvarno, ali stvarno, prekinula 15 godina neglasanja (otkad sam punoljetna) kada bismo imali ovakav predizborni program i takmičare.

Ovako, što dalje od mene.

16.09.2010.

Večera

Kaže Ra da pozovem blogere na večeru kada naplatim honorar.

"Do sada je na Bloggeru 176.649 blogera otvorilo 166.818 blogova."

Može svakom po zrno riže? Ili prosa? Za desert grožđice.

15.09.2010.

Čuda su moguća (haiku)

Gledajući degradaciju svijeta u oči, molila sam se da ostanem kod kuće,

Onda su me sutra ujutru nazvali iz jedne firme i dali mi honorarni posao.

 

25.08.2010.

Danima se pitam

U zadnje vrijeme se dosta dopisujem sa majkom onog prijatelja koji se ubio.

Da li bih joj ikada trebala reći za neke stravične stvari koje je proživio kao tinejdžer i mladić, a za koje ona ne zna? Da li bi je to ubilo? Šta bi joj značila takva spoznaja, osim što bi sebe kao roditelja krivila što je možda mogla nešto vidjeti ili učiniti drugačije.

 

22.08.2010.

Ništa se neće promijeniti, ako se ti ne promijeniš

Jako mi je intenzivan ovaj period, pa ne stignem pisati o mnogim lekcijama koje sam naučila u toku proteklog perioda, koji je počeo sa pisanjem posta "Život kao hodočašće".

Sve bi se dalo svesti na rečenicu iz naslova, a tome bih još dodala da sam se intenzivno molila da me Bog vodi, prepustila se svim mogućim, a vrlo krupnim životnim prekokretima koji su se mogli desiti zbog toga. Onda sam gledala stvari koje usljedile, nevjerovatne povoljne i korjenite promjene mog života i osjećala veliku zahvalnost. Kraljica Kunti se molila za blagoslove stalnih nedaća, sad shvatam da nedaće mogu biti veliki blagoslovi i da one služe da učvrste bhaktu i povežu ga s Bogom. Kada se u teškoćama osoba preda Bogu i pusti da ga vodi, teškoće brzo prolaze, a ono što poslije toga dolazi je teško opisati riječima.

Odjednom sam stvari i svoj život ugledala iz neke druge perspektive, koja nije crno bijela. I poniznost nije crno-bijela, teoretski jeste neograničena, ali je i široka. Ako ne možemo čekati da Bog sudi onima koji nas kinje, možemo se i odbraniti, ako smo dostigli svoju granicu poniznosti. I predanost Bogu i služenje porodice, ni to nije crno bijelo, nekad se podudara, a nekad treba znati i šta je važnije, nekad jedno, a nekad drugo. To zahtijeva dosta introspekcije i intuicije, ali važno je da sam to vidjela i da razumijem.

NAučila sam i da nakon svih ovih godina, mogu molitvom zatražiti nešto, nikad to prije nisam uradila. Naučila da mogu molitvom pomoći i drugima, koji jako pate.

Voljela bih da imam vremena opširnije pisati, da ne ostane sve ovako nedorečeno,ali nemam, život me čeka da učim i dalje.

 Ispravila bih samo rečenicu iz naslova: Ništa se neće promijeniti nabolje, ako se i ti ne promijeniš nabolje.

10.08.2010.

P.S.

A svim svojim dragim muslimanskim sestrama i svim ostalim muslimanima od srca želim da im Allah nahrani dušu kroz Ramazan, koji se već osjeti u zraku.

 

10.08.2010.

Reality distinguished from ilussion

Nakon dvije godine i jedno petnaest dana svih mogućih testova, konačno stigoh u Liku. KAo i pred svako hodočašće, testovi su bili teški, ali ne i neizdrživi. Sa osjećajem velikog olakšanja i zahvalnosti što sam odozgo dobila vizu za petodnevno druženje sa bhaktama, krećem na put nakon samo tri sata sna. Valja izdržati silno uzbuđenje.

Nakon tristo šezdeset dana u kojima živim nekom vrstom dvostrukog života, preda mnom je pet dana u kojima mogu slobodno disati, biti ono što u srcu jesam, obući sari, svoje odijelo za ronjenje po duhovnoj stvarnosti i skinuti sve maske, sve oklope.

Draupadi nas dočekuje u svome de luxe, all inclusive smještaju u ličkom stilu. Konačno jednostavnost i skromnost o kojoj maštam, ljudi bez celofana okruženi čistom, poludivljom prirodom. Kada sjedoh na njenu jarko žutu stolicu, konačno sam odahnula, jer sam shvatila da sam stvarno stigla, da sam tu, da udišem miris Like. Ona u kućnom mlinu melje pšenicu sa njihove njive koju obrađuju volovima i iznosi vruć kruh, maže na njega maslac koji je sama izmućkala, a tu su i listovi neponovljivog Šrivanovog sira, domaći paradajz, mahune prelivene maslinovim uljem, čaj sa njenim domaćim medom...

Vrijedi se tristo šezdeset dana grbiti po betonu, sa ljudima koji me ne razumiju za pet dana života u kojem dišem punim plućima. Pet dana u kojima upijam nektar riječi i djela svog duhovnog učitelja. Vrijedi pet dana slušati o Bogu, pokušati biti poput svih onih koji me toliko inspiriraju. Vrijedi se osjećati postiđenim i nedostojnim takvog društva, a sretno jer se ovdje sve želje ispunjavaju, od onih najintimnijih razmjena, do obične tegle cvekle koju slučajno izgovorih, a Sundari se stvori sa njom upravo u trenutku u kojem sam rekla da su mi se sve želje ovdje ispunile. Kaže: "Evo ti cvekla, da ti ne ostane neispunjena želja." Nevjerovatno.

Susrela sam se sa starim, toliko dragim prijateljicama. Tu je Remuna i njen preslatki sin Sudaršan, kojem dadoh bosasnki nadimak Sudo, Sukanthi, Naradi, Gauracandranana...Pa prekrasna Manavi, Ranga nayaki, KAlakanthi, moja novopečena bosanka Nityananda šakti i još mnoge druge posebne osobe, koje obasjavaju moj život.

Pet dana sam živjela onako kako se u srcu osjećam i sada sam ponovo na svom bojnom polju, punih baterija, još malo ošamućena i spremna za "nove radne pobjede", u kojima pobjeđujem samu sebe, jer je vaišnava strog prema sebi, a blag prema drugima.

Preda mnom je još tristo i šezdeset dana u kojima mogu da primjenjujem sve naučeno i budem sretna iznutra. Tristo i šezdeset dana u kojima ću osjećati blizinu tih dalekih osoba, i blizinu Boga koji me vodi dalje na mome životnom hodočašću.

 

27.07.2010.

Na Putu

Pogledah sinoć toliko izvikani film "Na putu."

Razočarenje je bilo potpuno, totalno. 

Tema filma je sama po sebi jako zanimljiva, tim više što ja živim u "mješovitom" braku i pripadam onima za koje 99% ljudi kaže da su im isprani mozgovi, a vizualni identitet toga što živim je ljudima neobičan i stran, a svi se toga boje.

Mislila sam da će mi film približiti zajednicu "vehabija"; da ću vidjeti kako to ljudi i zašto tako žive. Zašto je Amar pronašao nešto lijepo, suštinsko u tome. Ali ne, Amar je luzer, alkos bez posla, koji se hvata za slamku i odlazi u "teroristički kamp", gdje se opet vrlo malo ili nimalo ne spominje suština Islama, a jako puno je prikazano da žene nose pet minuta nikab, pet hidžab, da se djeci ispiraju mozgovi...I opet politika, politika, Bosna i ognjišta, genocid, borci koji trebaju, arapi koji dolaze...baš priklado za predstaviti Islam i Bosnu u svijetu.

Mislila sam i da je film objektivan, da će prikazati šta oboje prolaze, makar i ne odgovorio ni na jedno postavljeno pitanje. Ali film je na strani Lune, ona je emancipirana, moderna, ona razmišlja u dugim kadrovima bez muzike, a ja trebam da shvatim šta ona misli. Ona ostavlja čovjeka koji je voli i koji od nje ne treži ništa od onog što on živi, samo zato što se tamo neko oženio maloljetnicom, jer su dugi nokti grijeh, jer čovjek klanja i ne pije više, jer želi da je oženi, jer želi da bude bolji čovjek.

Dobar film i dobra knjiga su zaokruženi, svaka rečenica, svaki kadar na početku mora dobiti svoj smisao do kraja. Tolstoj je govorio da pištolj koji se pomene na početku knjige mora opaliti do kraja. Nema praznih priča, nema nepotrebnih scena koje ne objašnjavaju ništa. Dobar film ima filmsku muziku umjesto tišine, lijepu fotografiju, vjerodostojne glumce. Jedino mi je Ermin Bravo svojim prekrasnim učenjem uspio dočarati šta je to privuklo Amara, to mi je jedina svijetla tačka u cijelom filmu.

Nisam neki elokventan kritičar, ali željela sam ovo napisati.

25.07.2010.

O lijepa, o draga, o slatka... slobodo!

Petnaest dugih dana bijah u tuđini, koja ima zlatne rešetke: poželjno turističko odredište, besplatan smještaj u sred sezone, smještaj kao iz arhitektonskih časopisa, more, sunce i ostalo. Petnaest dana u kojima su naši domaćini poput forenzičkih inspektora išli za djecom i brisali otiske prstiju. Petnaest dana u kojima sam djecu hranila u dvorištu da ne bi mrva ispala, u kojim sam prala kupatilo poslije svakog svog ulaska...i opet bila optužena za prljavštinu i seljakluk jer nemam inklinacija ka noćnom životu i  opsjednutost zdravljem jer kuham povrće svaki dan...I bilo je još svega puno ružnijeg što od sramote ne mogu da napišem.

Vidjeh na tržnici neponovljivog Prana Nitaya, jednog posebnog bhaktu, ali mu se nisam smjela javiti, jer bi pojedinci doživjeli nervni slom što na javnom mjestu sramotim sve prisutne razgovarajući sa ludim Hare Krišnom , koji još, po nesreći ima na sebi one lude plahte i znak na čelu, pa mi se srce cijepalo među krastavcima i lubenicama. Srce mi se cijepalo i ostalih 14 dana, u kojima sam, poput ribe na suhom, živjela u svemiru ljudi koji ne dijele sa mnom ništa zajedničko i u kojem svako ko je imalo drugačiji biva optužen, nemilosrdno vrijeđan i osuđen na sve i svašta ako ne pokaže trud i volju da se "emancipira" (citiram ovo za emnacipaciju). Zašto je problem ako je neko imalo drugačiji? Plakala sam svakodnevno i vadila se na upalu očiju, mantrala u cik zore sakrivena iza oraha u dvorištu i molila se da shvatim zašto sam tu.

Elem, kad sam vidjela tablu "Sarajevo 18 km", došlo mi da izađem i da je ljubim, da odem na Čaršiju i napijem se vode...Nikad mi Sarajevo nije bilo ljepše, nikad mi zrak nije tako mirisao...Pekla sam palačinke u 11 naveče i flekali smo do besvijesti, uživajući u slobodi, u kojoj dječiji plač i igračke nikome ne smetaju.

A danas, konačno hrana za gladnu i napaćenu dušu: tetkina supica i utočište sestrinog srca i kuće (sa ponekom dragom flekom na kauču :)...Sjajna lica bhakta, ono neodoljivo ludo šarenilo i haos koji toliko volim, djeca koja plaču i nikom ne smetaju, različitosti koje nikome ne smetaju, lekcija iz Caitanya Caritamrite o tome kako se ljubav prema Bogu može dobiti u društvu onih koji je imaju ili se trude da je razviju...I za kraj dana, gozba za moj pregladnjeli stomak i dušu: riža s kikirikijem, sabji sa kupusom, punjene paprike, crni kruh sa sjemenkama, salata, domaći mladi sir i rafaello.

O lijepa, o draga, o slatka

S.L.O.B.O.D.O.

25.07.2010.

Empty

Od prošlog ljeta ne razmijenismo ni riječ, iako je tada napisao da bi sa mnom čitav život imao o čemu pričati. Odrasli smo skupa, čitav smo život povezani na razne načine...a ako ništa uspomenama na nekoliko zajedničih godina, koje pamtim samo po dobrom. Poslije je svako otišao na svoju stranu, on sa svojim pjesničim raspoloženjima i dubiozama...ja sa svojim. On i njegova porodica su mi bili utočište u godinama rata, jedino normalno, toplo i veselo mjesto koje sam imala. Njegova mama, jedna posebna žena, je ostala sa mnom u kontaktu, čule smo se periodično, toplo.

Uvijek sam mislila da ćemo na neki način vidjeti kuda će nas životi odnijeti. Zanimljivo je tako imati nekoga koga znaš otkad i sebe, pa pratiš kako piše prva slova, razbija se na fizičkom, dobija prve bubuljice...onda gledaš kako taj neko tvoje dijete vodi za ruku i kupuje mu sok i čuva ti bebu, dok starije dijete odvedeš u wc...Uvijek sam mislila da ćemo tako vidjeti i njegovu djecu (govorio je da želi kćerku i da će joj dati moje ime), njegove prve sijede i jednog dana, nakon puno godina, sjesti i osvrnuti se na život. Takođe sam mislila da ću imati priliku čitati njegova neponovljiva pisanja. Imam ručno pisanu knjigu njegovih pjesama koje mi je poklonio nekad davno.

Njegova mama javlja da se ubio. Objesio. I ostavio poruku koja počinje sa:" Neobjašnjivo, sasvim neobjašnjivo..."

Putovali smo danas satima do njegovih roditelja, djeca su ludila u autu, tri puta sam povraćala...ali morala sam otići. Stajala sam u njegovoj sobi, njegov tata plačući pokazuje kako je bio pun života...a ja sam osjećala tu neku prazninu, nešto kao da je on umro u sebi i sam sebe sahranjivao odavno. Tako površne stvari kojima se (netipično) bavio u zadnje vrijeme otkako nismo u kontaktu, kao neko odrađivanje života. Isto tako, o tom se čovjeku na netu ne može pronaći ni riječ, kao da nije ni postojao.

Poznavala sam njegove crnjake, mada nikada ne bih pomislila da će ovako otići. U smislu: Moj život nema smisla, pa ću se ubiti u neki potpuno običan dan, nestat ću sa lica zemlje bez ikakve teatralnosti, bez nekih ozbiljnijih poruka ili znakova.

Nemam prave riječi, ni za njegove roditelje, ni za oproštaj. Neka mu Bog pomogne i olakša ono što ga sad čeka.

22.07.2010.

Šah-mat

Nakon vrlo uspješne i nikad zaboravljene poeme o vijčanoj robi, nakon jučerašnjeg dana imam potrebu da napišem još jednu, jer je to način da se kaže svašta onima koji kontaju, pošto blogger.ba nažalost ne nudi opciju zatvorenih blogova.

Put do pakla

u jednom danu.

 

Zaboravi poniznost već jednom, u grob će te otjerati

"Bori se borbe radi", kao Arjuna.

 

U jednom trenutku,

sve opcije su otvorene

i ni jedna ne valja.

 

Mozak radi brzinom svjetlosti

kao kralj na šahovskoj ploči

ograničeni potezi

i druge figure koje napadaju.

Kuda god da okrenem

svi će biti nesretni.

 

Toliko pitanja

na koje čekam odgovore

godinama.

 

Da li ću, živeći ovako

zaslužiti Milost, jednog dana,

ma koliko na nju trebalo čekati?

 

Ploča je ravna,

pokreti ograničeni,

ali sa vjerom,

postoji nadam se mogućnost

da će me Nečija milostiva ruka

povući gore, daleko

od crno bijelih polja.

16.07.2010.

Život kao hodočašće, pisanje kao lijek

Kada pogledam svoj život, zahvalna sam Bogu, jer sam uvijek bila okružena sa tako puno ljubavi. Sve ono što je ružno, što ne staje u moj mentalni sklop, me na neki način zaobilazilo, manje ili više. Ako me neko nije volio zbog imena, prezimena, boje kose ili čegavećne, sve su to bili neki daleki ljudi.

Ukratko, volim ljude i mislim, možda naivno, da i oni vole mene. Svi sa kojima sam u kontaktu. Od komšija, ljudi u granapu, u hitnoj, po bolnicama, na šalterima, taksisti, familija, muž, djeca, bhakte, prijatelji, poznanici, kolege sa faxa, posla bivšeg i prabivšeg, raja iz osnovne i srednje škole, sa faksa, bivši dirketor koji je poznat kao zahtjevan i muhanat čovjek...

Kad sve saberem i oduzmem, postoji samo jedna osoba koja me ne voli, koju izluđujem čim me vidi, čim mi čuje glas, čim dijelim zrak u istoj sobi, gradu. Ta je osoba uzrok svih mojih teških postova, uzrok mog bloga, i mnogih problema u životu.

To je odlično, zar ne? Imati samo jednu takvu osobu, to je zapravo sjajno i hvale vrijedno, zar ne? Imati samo jednu, jedinu osobu, koja vam zagorčava život. Ona je valjda onaj kamen u cipeli, koji me podsjeća da materijalni svijet nije mjesto za nas, da samo Bogu pripadam i da se samo Njemu želim vratiti. Svako od nas, kao čista duhovna duša u sebi nosi taj instinktivni podsjetnik na duhovni svijet-tu stalnu želju i nadu da zaslužujemo i trebamo i želimo biti tamo gdje nema neprijateljstva, nema, laži, nema ničeg zlog...to naša duša osjeća da ne pripada u ovaj svijet varalica i prevarenih.

Bog nas je stavio, mene i nju,  tako da moramo biti u blizini, da ne možemo pobjeći. Ja to prihvatam, nije mi lako, uglavnom sa nekim kamikaza stilom nevjerovatne poniznosti, za koju ne znam objasniti ni otkud mi pameti ni snage. Ona vrijeđa, vrijeđa godinama, ne zaustavlja se, a ja šutim, okrećem drugi obraz, kao da ništa nije rekla. Ona onda još glasnije, ja još više ignoriram, ona mi pokušava nacrtati da me mrzi, ja je pitam kako joj mogu pomoći, kako je mogu služiti. To je dovodi do očaja. Željela bi da se upletem, da joj ispsujem sve što znam, da se potučemo, da i ja nju mrzim, da joj uzvratim, ali čak i kad to želim, ne ide mi, nikako (osim u snu, tu bude svega :).

Sve sam pokušala da joj se približim, da nađem neka vrata koja će ona otvoriti i pusititi me unutra, na svaka koja sam našla sam pokucala..i u vijek, bez razlike naišla na neprijateljstvo. Ne, to nema veze ni sa mojim imenom, prezimenom, vjerom, porijeklom, načinom života...ma, to nema veze ni sa čim, jednostavno od prvog dana sam dobila etiketu na čelo da sam nepodobna i nema načina da se to promijeni.

Ne znam do kada će to trajati. Nekada maštam, kako će jednom doći dan, kada će nakon svih godina ona reći, pa vidi, toliko sam je godina vrijeđala, možda u njoj ima i jedna dobra osobina, zbog koje bih zajedničko vrijeme učinila podnošljivim, pogledala otvoreno mene, koja stojim pred njom, kao i svaki drugi čovjek. Znate ono, kad u knjigama ili na filmu, nakon toliko godina, ljudi nađu zajednički jezik, barem oko nečega. Sve češće, to više i ne želim, šta će mi išta od takve osobe, ne treb mi ni lijepa riječ, samo neka me pusti na miru. Mislila sam, evo za par godina, ili kad neka teška situacija naiđe, bit ću uz nju, pomoćiću joj, shvatit će da nema razloga za sve to.

Tako godine prolaze. Godine, u kojima pronlazim dosta milosti u okolnostima u kojima se nalazim, nevjerovatne blagoslove koji prate moja prokletstva. Pokušavam igrati svoju ulogu u ovom životu, kormilarim između hiljadu iskušenja, kompromisa, nedoumica...Pokušavam i na situacije koje dolaze gledati na taj način.

Hodočašće je unutrašnje putovanje, a prepreke koje dolaze tokom hodočašća, su zapravo one koje nosimo u sebi. Kada ih savladamo izvana, pobijedit ćemo sebe. Ako je život vrsta hodočašća, put prema Bogu, onda i takve ljude i situacije mogu gledati na taj način, jer da nije njih, da nije okolnosti koje me naizgled odvajaju od onoga što kao želim da živim, da imam sve uslove za to, shvatila bih da u meni još čuče stotine želja i prepreka, da to nisu ti drugi ljudi koje za to krivim, da zaparvo i nisam tako čista kako što sama sebi obećavam da bi bila kad bi bilo što bi bilo.

Idemo dalje...

11.07.2010.

Izvana i iznutra

Sjedim ispred zgrade, na pomenutom igralištu, moja muslimanska sestra i ja. U blizini je poznati kafić, ali mi sjedimo na klupi. Kesa puna knjiga između nas, knjiga koje je ona pročitala, jer ja više ništa ne stižem. Maleni pokušava kupusati Bhagavad gitu, koju je ona pročitala i u pet rečenica sažela smisao Gite, koji ljudi pokušavaju dokučiti godinama. Sunce upeklo, a ona mi priča o Muhamedu a.s., njegovim ženama, ahbabima i kako je to sve nekad bilo, izvorno. Ne osjećam sunce, upijam priču, ništa izvan toga ne postoji, osim nje čiji skromni hidžab isprobavam, osim Onoga ko već nekoliko godina stoji između nas i povezuje nas na neobjašnjive i duboke načine. Treba li čovjeku išta više za sreću?
Samo jedan dan kasnije, sjedim sa drugom ženom, stotine kilometara dalje. Prvo u njenoj bijeloj kući, jer ona ne voli ništa prirodno, a kasnije i u gradu i kafićima. Ona i moj život pun izvanjskog sjaja i moje srce gladno nečeg sasvim drugog, a zahvalno Bogu na onome što mi šalje. Sjedimo, šutim kao riba i slušam satima o tome kako je uzgoj povrća za seljake, koji se lakovi za nokte ne gule, kako je sramotno što još uvijek dojim, kako je vjera za budale, kako pravi građani ne žive primitivno, kako djeci treba priužiti sve radosti ovog svijeta...
Zašto moram biti ovdje, hoću li ikada shvatiti?
Sjedim tu, a moje srce bježi u budućnost, u obećanih 5 dana avgusta na selu, sa bhaktama. Prazne riječi se pletu kao bodljikava žica oko mene, gubim dah...a samo sebe zamišljam kako se budim u Lici, prije sunca, mantram i gledam polja pod rosom koja je ukazala mreže paukova, slušam mukanje krava, zvuk vode sa izvora i hitam seoskom cestom do onih koje toliko volim, a koji mi toliko nedostaju i u čijem društvu ponovo dišem, ponovo živim...makar i tako rijetko.
I molim se u sebi: "O Bože moj, molim te daj mi snage i inteligencije da shvatim zašto me stavljaš sa ovim ljudima na isto mjesto. Molim te daj mi društvo svojih ljudi, Tebi predanih, samo to želim.
Izvana i iznutra, toliki raskorak, toliki nesklad, do kad će to trajati?

07.07.2010.

Hipnotiši me nježno

Nedavno mi neko reče, ili sam pročitala da kada upalimo TV, primamo u svoju kuću društvo ljudi sa TVa, ljudi sa kojima se možda inače ne bismo nikada družili.

Ko nam to sve u kuću zalazi, s kime se družimo?

Da li bolje znamo imena likova iz serija ili npr. imena i opise osoba opisanih u svojim svetim knjigama?

Lako je napraviti experiment. Probajte, ako mislite da je važno.

04.07.2010.

Simbioza

Sitni sat u noći. Muž je opet zaspao "u svojoj vjeri i na svojoj zemlji" na kauču ispred TVa, i ukočen i smrznut po običaju dolazi u spavaću. Poput šumske životinje, odmah otvaram oči. On pita što ne spavam, a ja mu pokazujem na malog koji doji.

On mi pokazuje da mali spava iza mojih leđa i da ja zapravo sanjam da dojim.

Danas sam zaspala popodne i nisam se naspavala jer sam u neka doba shvatila da sanjam da mali (koji se uredno igra van zvučnog dometa, pod tatinim nadzorom), lupa nekim igračkama.

Zadnjih  sedam dana mali (16 mjeseci) ne popušta sa dojenjem. Kad je bio beba, dojenje na zahtjev je imalo smisla, ali sad me živcira, jer imam osjećaj da dojenje znači "moja si, i samo moja". Uz to treba dodati da tuče svakog ko me dotakne, svako dijete koje uzmem u naručje...muž to naziva "zapišavanje teritorije". Ne zna se probuditi ako ne doji, muž to naziva "ne zna progledati bez jutarnje kafe". I kaže:" Eto ti tvoja simbiozica, ti si od njega to stvorila, željela si da dojiš, da se mazite...tražili ste, gledajte." Od stalnog dojenja, buđenja i milion obaveza zbog kojih sam stalno u pokretu, imunitet mi je dosta loš, poželjela sam malo tzv. slobode.

Do kad dojiti? I kako prestati? Njemu neće dosaditi ni do škole, imam osjećaj.

Meni već lagano počinje biti naporno.

24.06.2010.

Kako jednom i sretan zaspati

Vratili se iz divljine, prekrasne netaknute prirode u beton i miris auspuha, zvuk tramvaja i crkve.

Molila sam se tamo, na otočiću Svete Marije u nekoj mini-skromnoj crkvici, odavala Isusu poštovanje, i svim bhaktama koje znam i ne znam. Ljetovanje je dobro i godilo mi je, ali meni bez Boga ništa nema smisla. Pogled u zvjezdano nebo, u čudesne biljke i životinje, u nesavladivu prirodu me je podsjećao kako sam nekad počela razmišljati da postoji smisao, da postoji Neko...ali danas mi to više nije dovoljno.

Beton mi nije nedostajao, bhakte jesu.

Moje drage i prekrasne bhaktine bhaktinske i jedna jednako mi draga i prekrasna muslimanska bhaktina. Bhakta znači onaj ko ima ili se trudi steći ljubav prema Bogu.

Prirodu volim, ali On kaža da se nalazi tamo gdje njegovi predani bhakte pjevaju Njegove slave.

Sjedim u ovaj kasni sat i slušam glas mog duhovnog učitelja, kako negdje u Indiji, na lekciji, govori ni manje ni više nego o meni, o mom životu u Bosni, porodici, blogu. Slušam s koliko ljubavi to govori i drhtim.

Bivši kolega se javlja na skupe sa Kosova. Pobjegao je tamo iz zajedničke nam bivše firme, a skype nam je tada služio umjesto psihijatra. Dvije godine kasnije on kaže kako zaspe i budi se sretan, kako je morao dotaći dno da bi ovo sada doživio. JA mu odgovaram da hvala Bogu pa da i ovakve poruke razmijenimo. Pita me kako mi je porodica, a ja mu odgovaram da tek sad otkrivam koliko ih volim, sad kada sam konačno opuštena i koliko-toliko normalna.

Odjednom, dok slušam ovaj glas mog duhovnog učitelja, glas koji me godinama održava na životu, osjećam koliko milosti imam, koliko ljubavi, koliko blagoslova.

Ne znam zašto o ovome pišem. Valjda mi je i blog nedostajao i drage osobe koje sam ovdje upoznala.

Zato sad odoh sretna zaspati.

01.06.2010.

Koje iznenađenje

Neki dan mi je bio rođendan. Potpuno nevažan podatak, jer otkako slavim dječije rođendane, izgubila sam volju da se još gnjavim i oko svog.

Sve ovo ne bi bilo vrijedno pisanja da moj (još malo) petogodišnji (zar već???) sin, nije izjavio da je luna park došao u grad samo zato što je njegovoj mami rođendan. Mi smo ga prošle godine za rođendan vodili u luna park, pa je dijete zaključilo da rođendan ne može proći bez luna parka.

Ugledao je u prodavnici čestitke i molio me da mi izabere i kupi jednu. Izabrao je neku s tortom. Nije se htio igrati na igralištu nego je žurio kući da mi je napiše. U zadnje vrijeme je naučio dosta slova (samoinicijativno), pa stalno piše nešto. I unutra je nacrtao tortu, napisao naša imena i srce, a na koverti je napisao "mama".

Tražio je da mu na kolač stavim svijeću i da mi pjeva "Otvori prozor, ispruži dlan/Sretan ti mama rođendan." i "Sretan rođendan tiiii..." I puhao je svijeću jedno sto puta. I čestitao mi rođendan jedno 100 puta zaj dan.

Nije razumio što ja plačem dok mi on pjeva.

Nisam ni ja.

30.05.2010.

Post koji nema kraj

Blog  sam počela pisati u trenutku kad sam nakon teških noći sa starijim sinom, dane započinjala sa 2 panadola, pa na posao, kada je na poslu kraj mene sjedila osoba koja je stvarala nevjerovatnu psihozu, koja je tužakala za svaki minut nerada, pa sam se počela pretvarati da radim, kucajući neviđeno duge izvještaje :).

U hroničnom nespavanju (tortura nespavanjem), ni psiha mi nije funkcionirala baš najbolje, uz jednu žličicu postporođajne depre, odsustvo razumijevanja i pomoći od bližnjih...

Sve se to tako kuhalo u meni, i na kraju se sadržaj otrovnog ekspres lonca pred samo eksplodiranje počeo izlijevati na bijele stranice bloga. U početku, bio je to dijalog sa samom sobom, kanta za smeće, besplatan psiholog, prijatelj kome nikad neće crnjak dosaditi...

Situacije su dolazile, ja sam pisala, otvoreno, crno, jadno...tražeći odgovore, tražeći olakšanje. Bilo je i lijepih postova, baš kao u i stvarnosti gdje se sreća i nesreća smjenjuju poput ljeta i zime...

Onda su odgovori počeli dolaziti. Kroz dijalog sa samom sobom, kroz molitve, kroz komentare ljudi bez lica sa one strena bloga. Neki su bili čak i potpuno van mog mentalnog sklopa, ali  i to je bilo dobro, da shvatim kako ne bih nikad, šta ne želim, makar i na svoju štetu.

Ukratko, kada saberem i oduzmem 200-tinjak postova koje sam nekad kasnije obrisala, sve se svelo na to da i dalje želim tražiti isključivo duhovna rješenja za materijalne probleme, da ne želim mijenjati okolnosti, nego sebe, a moliti se i Bogu prepustiti šta će se mijenjati izvana, a šta neće.

U jednom trenutku, osjetila sam da je izvanjska promjena potrebna i onda je doktorica rekla da moram na čuvanje trudnoće i poslala me kući i ogroman čvor koji mi je visio iznad glave se tim jednim, vrlo jednostavnim potezom Scenariste, otpetljao u minuti. Trebalo mi je još dosta vremena da shvatim da je TO bio taj trenutak.

Od tada se sve promijenilo. Čak i kada se dese situacije nalik na one nekadašnje, ja se ne trzam, jer sam se sredila iznutra. Čak i kada je teško, ne baca me to u očaj. Nemam čak ni potrebu da pišem o svom životu.

Sve što sam se pitala i negdje u sebi znala odgovor-da je ono dato u svetim knjigama jedino ispravno i da su sva druga rješenja za mene loša, dolazi na svoje. Želim istraživati granice svoje poniznosti, želim djelovati na najbolji mogući način, i pustiti Bogu da on rješava i sudi svakome, pa i meni.  Želim primjenjivati ono što je propisano za žene, a to je naizgled naopako za skoro svakoga...ali kada primjenjujem vidim rezultate, osjetim u srcu da je Bog zadovoljan sa mnom..a onda milost dolazi, onda se svijet počinje mijenjati, jer se ja mijenjam. Samo kroz to, šta znači biti žena i majka, toliko toga učim svaki dan i toliko se osjećam prirodno u tome...da se svaki dan molim Bogu da potraje :).

Gdje će me sve to dalje odnijeti, ostaje da vidimo.

23.05.2010.

Crtice o civilizaciji

1.Izgleda mi kao da se fudbal pretvara u neku vrstu kulta, obožavanja savremenih gladijatora.

Kada bi neko obožavao Boga kao što frenetični navijači obožavaju ovo što meni izgleda kao "hljeba i igara", smatrao bi se fundamentalistom, fanatikom.

Ako potraje ova civilizacija, istoričari bi za jedno 2000 godina mogli pisati kako su početkom 21. vijeka žene bojile kosu i stavljale silikone, a muškarci skupljali sličice fudbalera, išli u kladionice i pili pivo šizeći u vatri navijačke strasti.

Ima li razlike između toga i onoga kako mi danas gledamo npr. pleme Masai ?

2.

"Ono što stvara vrijeme u stvari ga uništava"  (M. Diras) i "Udobnost prvo ubija glad duše, pa potom ide cereći se u sprovodu." (H. Džubran).

Cijedilica za limun, tzv. električna citruseta: iscjedite limun za sekund, al vam trebaju tri dodatne minute za pranje, prostor za odlaganje i da, morate ići raditi satima, da zaradite za nju.

Wellness: Potrebno opuštanje od svakodnevnog života, ubitačnog tempa, jer pobogu morate zaraditi za wellness.

Traka za trčanje (5-10 konvertibilnih maraka/sat), a besplatne livade sa svježim zrakom koliko hoćeš. Bicikli bez točkova: ista stvar.

Čudesni preparati za mršavljenje bez muke koštaju čitavo bogatstvo, a najbolja dijeta je ujedno i najjeftinija: jedostavno jesti manje i vježbati.

Sušilica za veš (znam, znam da ćete me razapeti zbog ovoga): Veš se besplatno osuši preko noći ili za max 24 sata, time se ne troši energija, niti ste u kreditima do grla.

Primjetim ove stvari, pa rekoh, da si zapišem.

27.04.2010.

Savršen život

Čita moja sestra neku psiho knjigu i prepričava mi neke zanimljive dijelove. Usput reče da autor savjetuje da bismo trebali napisati kako bi izgledao naš idealan, savršen život. Kako bismo ga zamišljali u svijetu bez ograničenja?

I zamislih se ja oko toga...

Prvo pomislih, idealno bi bilo da smo zdravi, a zdravi smo ( za sad).

Onda pomislih, gdje bih živjela u tom svom idealnom životu, s kim, s kim bih se družila, šta bih jela, da li bih željela da mi je sve potaman, toliko da me čak ni cipele nikad ne nažuljaju, da mi je uvijek zeleno na semaforu?

I onda skontah da je moj idealan život baš ovaj, ovdje i sada.

Svaka želja da ga mijenjam bi bila čisti pasjaluk.

Kakav bi to bio život kad bi djeca zaspala kad ja želim (kao večeras, nagrada za ove misli), kada bi BIH postala uređena država Utopija, kada bi stalno sijalo sunce, prašina ne bi padala po namejštaju i tako dalje...

Moj idealan život bi značio samo unutrašnje promjene, a izvanjski ga ne bih mijenjala.

Voljela bih da jedna nesretna osoba u mojoj blizini ne sije mržnju i svoje neznanje oko sebe.

Željela bih samo da moj muž jedno 7 dana bude bhakta, tako da može razumjeti moja najintimnija razmišljanja i osjećanja.

Ali izuzev toga, moj je idealan život baš sada.

I kad je težak, to je baš taj život koji mi treba.

24.04.2010.

My way

Strašno me boli kad slušam, gledam ili čitam o vjernicima bilo koje vjere kako proglašavaju svoj put jedinim ispravnim, a o drugima se izjašnjavaju samo kao "nevjernici", "zalutali", "oni na krivom putu", "oni koje treba izvesti na pravi put". "Njihova religija je uvreda prema Bogu, njihova religija je propuh, njihova religija je totalni promašaj, mi smo najbolji, ispravni. "..."Ja ti se s njom družim samo da joj približim našu vjeru, pravi pogled na stvari, da kroz druženje sa mnom shvati da je zalutala.."

Toliko toga lijepog, toliko ljubavi i samilosti je Bog dao u svim vjerodostojnim religijama, a toliko mržnje i politike ljudi proizvode u Njegovo ime.

Rastužuje me to. Rastužuju me oni koji me stalno izvode na pravi put (uzaludno).

I pitam se: što mi treba da to gledam/čitam/slušam?

Toliko toga lijepog još treba da naučim, nemam vremena  za to.

 

 

 

21.04.2010.

Planirano zastarijevanje

Mobitel mi u zadnje vrijeme nešto zeza, gasi se, ne da se napuniti baterija...KAže čovjek na servisu: "Znate, pa oni ih namjerno tako prave da se nakon dvije godine pokvare, da kupite novi: Nema veze jeste li kupili mobitel od 100 ili od 1000 km, to vam je tako."

-Možete li vi meni njega pokušati spasiti, pa da mi potraje još malo...a od tada ću kupovati najjeftinije mobitele, kažem ja i po povratku kući SIM karticu stavim, u stari mobitel, koji naravno, još uvijek radi. Što li sam ga ono zamijenila novim...ne sjećam se.

Nekad su se stvari proizvodile i kupovale da traju. Noževi, satovi, auti...Danas je moderno i poželjno stalno mijenjati nešto., uvijek novo, uvijek nova obećanja. "Ove sezone u modi je ljubičasta, bacite sve žuto od prošle, jer je OUT i nema profita za nas, ako nas kao hipnotisana gomila ne budete slušali." Jedan moj rođak je trideset godina vozio Opel Kadeta, a danas nakon dvije godine već mijenjte eauto. "Staro za novo". Nekad se sat kupovao za cijeli život, dok se xafsinški genijalci iz Swatcha, u cilju povećanja prodaje nisu sjetili:" Hej, zašto satovi ne bi bili modni dodatak, zašto se ne bi mijenjali uz odjeću i godišnja doba, a bacali čim malo zakasne?"

Sjećate li se kako su se nekada kupovali ulošci za hemijske olovke??? Davna i nazadna prošlost, nažalost.

Ljudi misle da im je dobro, da su sretni ako stalno nešto kupuju kako im reklame narede...a zadovoljni vlasnici firmi trljaju ruke. Smetljišta su puna odbačenoh računara, satova, mobitela, odjeće...i uskoro će na trebati jedno pet planeta za otpad.

Hoće li mi spasiti mobitel, ili ću kao svaka prava trendsetterica postati vlasnica novog modela, saznajte u sljedećoj epizodi.

15.04.2010.

Virtualni izlet u samoću

Voljela bih da jedan dan ne radim ništa, baš ništa.

Kada bih imala nekog od povjerenja, ko mi ne bi preodgajao djecu i hranio ih junkom da ispravi moje greške i ko me ne bi zvao da mi kaže da se mali upravo probudio i plače i ko mi ne bi uslugu nabijao na nos dok sam živa...rado bih provela jedan takav dan.

Ako ništa, mogu da maštam:

Ustanem lijepo u 5 (srce mi se već steže, a gdje je jutarnje dojenje i maženje u četvoro???), tuširanje, mantranje, vani sviće, počinje dan. U  7 ujutru odem na Vilsonovo, pa poslije dođem u praznu kuću, legnem i čitam, pa malo odspavam, pa se okupam a ne slušam kao zec jel se ko probudio.

Popodne odem kod nekoga ko nema djecu ili su i ta djeca negdje virtualno zbrinuta, da u tišini i miru razgovaramo o Bogu i lijepim uspomenama. Predveče hodam sama po Ferhadiji, gledam ljude, izujem cipele i sjedim na travi u parku (vidite da nisam građanka :).

Naveče odem na Bhagavad gita lekciju i pješke se bez žurbe vratim kući, sa dragim ljudima. (Ima li još iko kome se ne žuri?)

Onda popričam sa prijateljicom na telefon, bez da neko tamo od ljubomore rasturi i demolira sve na šta naiđe, samo da skrene pažnju na svoju neponovljivu slatkoću.

Onda zaspem i spavam 8 sati, u komadu.

A kad se probudim, pored mene spava jedna furunica i jedan muž koji hrče, jedan kosooki upravo dolazi iz svoje sobe, muž se budi, gdje je doručak, gdje mi je kravata, kasnimo, neću da perem zube, neću da doručkujem, kme kme kakio sam, telefoni zvone, atomska je pala u sinoć pospremljenu kuću, sunce izlazi, počinje novi dan...

11.04.2010.

Kako biti Sarajka i dama u sto lekcija

Jedna osoba već godinama ne propusti ne jednu priliku da, pošto je ponavljanje majka znjanja, utvrdi gradivo kako sam ja biće nižeg reda jer:

-nisam rođena Sarajka (kao ona, prve generacije)

-ne izlazim na elitna mjesta

-ne nosim crne najlonske čarape

-nosim farmerke i ponekad tene (to je samo za seljake!)

-djeca mi hodaju po kući bez papuča

-kuham, a gospoda se trebaju hraniti gotovom hranom ili u restoranima (biranim)

-smo muž i ja svojevremeno na posao išli biciklima (Jao, koliko si se ti uz nju poseljačio, ti si uvijek išao taksijem, kao pravi gospodin i intelektualac).

-jer dojim

-jer ne pijem alkohol (Domaćin zajedničkog sijela joj donosi koktel. " E baš ti hvala. Pa da, meni ova posebna čaša za koktele, jer sam ja posebna. A ne kao neki (gesta prema mojoj čaši s vodom), da pijem vodu iz tamo nekih seljačkih krigli.")

-Jer ne nabijam svoj pedigre na nos svakome koga sretnem ( Ja sam dama iz Sarajeva)

-jer ustajem rano ujutru

-idem na izlete u prirodu, i to još u tenama (ona ide u baletankama)

-jer branim vjernike (Neki dan seljačina preda mnom se pere na gorblju, ono nešto ko abdest uzima, majko mila izu čovjk cipele, pa ispira nos...Ma ja bih sve vjere zabranila zakonom, to je samo za primitivce. Intelektualci znaju da nema Boga i da je to samo za one što su šljegli s brda.)

Uglavnom ignoriram uvrede i puštam je da tone. To je onda još više iritira, misli da ne kontam šta mi govori, pa napadi učestaju i postanu otvoreniji.

Ponekad poželim dočekati je u narodnoj nošnji, sa kravom koja je zatrpala balkon balegom, dok se sa zvučnika ori :"Armaturu čupam iz temelja sreće, pošto ona nikad vratit mi se neće..."

Ono ljudsko u meni počesto vrišti da joj svašta nagovorim, ali bhakta u meni mu kaže:

Trinad api sunicena, taror iva sahisnuna, amanina manadena kirtaniyah sada harih:

"Osoba treba biti tolerantna poput drveta, poniznija od slamke na ulici, spreman uvijek svima odati poštovanje ne očekujući ga nikada za sebe...i  tek u takvom stanju uma uvijek može pjevati Gospodinovo sveto ime. "

Onda se iskuliram, al da je lako, nije.

06.04.2010.

Teška si, tuđino!

Muhamed a.s. je govorio da vjernik na ovom svijetu treba biti kao putnik u prolazu.

Božji ljudi su mi kao ambasadori duhovnog svijeta, mjesta sa Bogom u centru.

Tamo se želim vratiti, a trenutno patim u tuđini, kao riba na suhom.

Ako iskreno dozivam Božje ime, kao što dijete plače za majkom, taj svijet se otvara u sred mog dnevnog boravka.

Tako je drugačiji od hodočašćenja u tržne centre i svih kompromisa koje pravim da bih glumila normalnu osobu. Ali nisam normalna.

Ne pripadam ovdje, ovo nije svijet za nas. 

Stoga ću s vama podijeliti par slika iz mog svijeta (i video iz prethodnog posta) .

Vrindavan Niš :) Yamuna, Vrindavan, Boat festival Woodstock, Poljska Lička Jesenica Sita, Nikunja i Kišori Vaiyasaki u Varanasiju Vedsko vjenčanje u Vrindavanu, Madhva i Kišori Indradyumna swami i Šri Prahlad Mohana, Nandi i Danya
06.04.2010.

...

Ovaj bhajan izvode moje prijateljice Nikunja rasa (čita se Nikunđa) i Mira iz Beograda, "sprski anđeli" kako ih nekad u šali nazivam.

01.04.2010.

Allahu dragi, pomagaj!

Mamaaa, meni je Ajdin u vrtiću rekao da je Alahdragi naš neprijatelj, jer će on ubiti svakog ko zgazi mrava. Ajdin kaže da Alahdragi sve vidi i kažnjava nas. A Ajdin je meni to rekao i onda je zgnječio pauka u dvorištu, zašto ga Alahdragi ne kazni i za to?

-Pa ko mu je taj Allah?

-Nemam pojma, samo znam da nam je neprijatelj jer će nas ubiti.

-Pa što ga zove "Dragi" kad mu je neprijatelj?

- Ne znam.

Allah je Bog. On je sve stvorio, pa i tebe o te mrave u dvorištu. Zato ne želi da ih ubijaš. Njemu bude žao kada ih bezveze ubijaš i pošto On sve vidi, on zapamti da si radio nešto ružno, ali te neće ubiti.  On ti nije neprijatelj zapamti to. On je svačiji prijatelj, ali je prijatelj i mrava i pauka. Oni su kao mi, samo su jako mali, pa ti ne vidiš da i oni imaju svoje kuće , djecu i žive isto kao mi. Zato ih ne trebaš ubijati, jer ni oni tebe ne diraju, samo šetaju po dvorištu.

-A mama, jel Alahdragi onaj iz onog Alahuekber što se čuje iz džamije?

-Jeste.

-A ko je sad Krišna?

-To je još jedno ime Boga, bhakte ga zovu Krišna, a Muslimani Allah. Neko ide u crkvu, neko u hram, neko u džamiju, ali se svi istom Bogu molimo na razne načine. Tako i tebe tetka zov Njunjo, tetak Čovo, tata Gišmi... i ti se odazivaš na sva ta imena.

(Naglas: Al to je samo moja i tvoja tajna, nemoj to nikom pričati, jer te niko neće razumjeti). U sebi: Ne mogu da mu ne objasnim, a šta god mu kažem i on to prepriča, od nekog će biti proglašen drugačijim, čudnim i stvorit će mu se haos u glavi...)

-Ja ne želim biti bhakta.

-Ti si dijete.

-Mamaaaa, ko će se brinuti za naš stan kad mi umremo?

-(U sebi:Ne znam, i nije mi to važno, kad umrem, poslije mene-potop). Naglas: Pa nek se brinu tvoja djeca.

- Ali oni neće znati zavrnuti ventila za poplave!!!

Ja ću imati puno djece i peći ću ima palačinke.

29.03.2010.

Teško meni sa tobom, a još teže bez tebe

Jedva čekamo da zaspu i onda pričamo o njima :)

 

22.03.2010.

Iskreno...

21.03.2010.

Dvojnica

Kad sam se udala, promijenila sam prezime, jer mi je od dva ružna prezimena, ovo bilo, ako ništa, kraće. Brzo smo srasli, moje novo prezime i ja i više me niko i ne zna pod starim prezimenom. Ime je dosta često, ali u kombinaciji sa prezimenom i nije baš, jer je prezime relativno rijetko, turskog porijekla, a rijetke su i muslimanke sa mojim imenom.

Nikad nisam razmišljala zove li se neko i preziva isto kao ja.

Prije par godina zove me poznanica da me pita kad ćemo se naći, da kupi od mene Avon kozmetiku, jer je vidjela moje ime u katalogu. Žena ozbiljna, ne šali se...čita moje ime i sličnu adresu. Ne bude mi mrsko, nazovem sutra Avon i ljudi mi fakat potvrde da osoba pod mojim imenom i prezimenom radi za njih. Kategorički sam zahtijevala da me obrišu, da je neka prevara, da se neko koristi mojim imenom...Ljudi mi na kraju pročitaju njen matični broj i tako skontam da djevojka istog imena i prezimena, i sličnih godina živi i egzistira nekoliko ulica dalje od mene.

Još malo kasnije, ona je radila kao novinar u novinama za koje sam ispred svoje tadašnje firme pisala promo članke. Mene su ljudi zaustavljali da mi kažu da mi je super članak o muslimanskim imenima, nju je direktor zvao da je napadne da ne može raditi na dva mjesta odjednom :). U novinama je bio njen e-mail, pa sam joj se javila...i tako skontala da osim imena, imamo još dosta sličnosti.

Ona je poslije prešla na zanimanje jako slično mom.

Otkako sam na facebooku, skužila sam da imamo neke zajedničke prijatelje za koje nikad ne bih pomislila da ih poznajemo.

Vrhunac svega je bilo kad sam skontala da je njena mama Hare Krišna bhaktina koja mi je prišla na ulici i pitala me jesam li ja bhakta, kad nosim tu ogrlicu i tako smo se upoznale.

Upoznala sam je večeras uživo, moju "dvojnicu" kako je od milja nazivam. Čak štoviše, odmah sam je prepoznala i ispričale smo se kao da se poznajemo sto godina. Ima čak i fizičkih sličnosti...naravno, ona je mlađa, zgodnija mršavija...Muž kaže ima sve papire da nas može zamijeniti :)

Postoji još jedna "trojnica", ona živi u Bareceloni i završila je isti fakultet kao ja i radi u struci.

Život je baš pun iznenađenja.

 

21.03.2010.

Ne odustajem...jedino tu sebe vidim

"Nemam ništa protiv ako me strogi moralist okrivi da sam u zabludi. Oni koji dobro poznaju Vedske spise mogu me oklevetati da sam zaveden na pogrešan put, prijatelji i rođaci mogu reći da sam potišten, braća me mogu nazivati budalom, bogati zgrtači blaga mogu me smatrati luđakom, dok učeni filozofi mogu ustanoviti da sam suviše ponosan, pa ipak, moj um ne odstupa ni pedalj od odluke da služi Gospodina Krišnu-Govindu, iako možda nisam sposoban za to." (Krsna-Karanamrta)


To je najbolje što mi se u životu desilo, što se dešava svaki dan i "u svojoj sreći rekoh: neću se pokolebati nikada" (psalmi).

"Samo onaj ko neobmanut među ljudima zna da sam vrhovni gospodar svih svjetova, nerođen i bez početka, biva oslobođen svih grijeha." (Bhagavad-gita 10.3.)

"Ja sam izvor svih materijalnih i duhovnih svjetova. Sve izvire iz Mene. Mudre osobe koje to savršeno dobro znaju služe Me s predanošću i obožavaju svim srcem" (Bhagavad-gita 10.8.)

"Arjuna reče: "Ti si Svevišnja Božanska Osoba, vrhovno prebivalište, najčistije biće, aposlutna istina. Ti si vječna transcendentalna prvobitna osoba, nerođena i najveća." (10.12.)

 "O Krišna, potpuno prihvatam kao istinu sve što si mi rekao. Niko ne može shvatiti Tvoju osobnost." (10.14.)

"Doista, samo Ti poznaješ Sebe, svojom unutarnjom moći, o Vrhovna Osobo, podrijetlo svega, gospodaru svih bića, jedini Bože, gospodaru svemira. "(10.15.)

"Ti si svevišnji Gospodin kojeg svako živo biće treba obožavati. Zato padam preda Te, odajući ti ponizno poštovanje i molim Te za milost..."(11.40.)

19.03.2010.

Birani pretplatnik je trenutno nedostupan

PONEDJELJAK:

Moj muž, stanovnik kauča, provodi veče pred televizorom.

UTORAK:

Moj muž, stanovnik kauča, gleda utakmicu i zaspe prije drugog poluvremena.

SRIJEDA:
Moj muž, stanovnik kauča, spava utakmicu i bude se da vidi golove. Usput je muntao jednogodišnjeg sina:"Daj ostavi tu slikovnicu, mamin sine, i dođi da ti i ja ko muškarci pogledamo utakmicu! Kako si glup kad nećeš da uživaš dok nemaš ženu da ti zvoca zbog utakmice!"

ČETVRTAK:
MOJ MUŽ (stanovnik kauča):Večeras je opet utakmica

JA (zaposlenica u hotelu): Opet??? Pa ko večeras igra? Tadžikistan-Uzbekistan? (parodija na nedavno gledanu afričku ligu).

ON (Stanovnik kauča, sa psećim izrazom lica): Pa, igra Džeko!

PETAK:
On dolazi s posla.

JA: Večeras ja gledam utakmicu?

ON: Ma daj, ti??? Ma koju ti utakmicu možeš i želiš gledati?

JA: Igra Meryl Streep :)

17.03.2010.

Antibiotici

Mlađi sin je zapravo uvijek dobro spavao. Tačnije, obično se budi jednom ili dva puta, prvi put pred zoru. Podoji i deskonektuje se, što mom, na nespavanje naviknutom organizmu, nije stvaralo probleme.

Nakon desetak loših noći, odvedoh ga juče doktoru. Dijagnoza: jaka bakterijska upala oba uha i grla. Antibiotik, četvrti put otkako se rodio (kažu da upala uha bilo koje vrste ne smije proći bez antibiotika). Dijete nježnijeg zdravlja od starijeg, a ja nikako to da shvatim, pa su u kući svi prozori otvoreni, izvodim ga na minuse, ne feniram mu kosu poslije kupanja i tako dalje i tako dalje. Stariji sin može na snijegu biti mokar do gaća da ne kihne, može skakati po lokvama i biti mokar, može biti satima vani na minusu, spava u sobi sa isključenim radijatorom i otvorenog prozora, ide u vrtić..i ne kihne.

Nedavno sam upoznala jednu homeopatkinju, koja liječi djecu na čijem sam rođendanu bila. Djeca su stalno bolesna, ali ne piju antibiotike, nego se liječe homeopatski. Ona kaže da se temperatura nipošto ne smije skidati, čak ni do 40...jer je to životna sila i bla bla bla. Već duže vrijeme slušam o majkama čija djeca nikad nisu dobila paracetamol niti bilo kakav sintetički lijek, koja se sama bore sa temperaturama...

Ja pokušam malo, ali kad vidim da se dijete pati, odustajem. Ne bih mogla gledati malu bebu kako koluta očima zbog temperature. Kad su bolesni, ja imam samo jednu želju: da što prije ozdrave: Jednom sam (na preporuku doktorice) pustila starijeg da se bori sa virozom...trajalo je mesec dana, bio je totalno iscrpljen, temperatura svaki dan...da bi na kraju leukociti bili uvećani duplo, tj. na virus se nadovezala bakterija...antibiotik i sve je prošlo za dan.

U domu zdravlja ne forsiraju antibiotike. Rade se detaljni nalazi, pokuša se pustiti da se dijete bori samo uz pomoć prirodnih lijekova, ali kad ne može drugačije, daju antibiotike. Uz njih uvijek daju i probiotike, za zaštitu crijevne flore i imuniteta, a poslije antibiotika obavezno savjetuju da se popije nešto za imunitet-matična mliječ, Natura mix, Floradix ili šta god. Primjetila sam da u Sarajevu privatni pedijatri liječe jednako kao i ovi državni, tako da kod njih nikada nismo bili. Svi su oni išli u istu školu i zasnivaju liječenje na savremenoj medicini,tako da ne vidim potrebu da plaćam nešto što imam besplatno.

Uvijek kažem doktoricama u domu zdravlja da su one jedino državno što smatram pouzdanim, efikasnim i od povjerenja.

Ali eto, pitam se gledajući te super mame, da li griješim? Da li stvarno može bez antibiotika? Bez paracetamola? Bez ikakvih lijekova?

Sve više roditelja odbija vakcinisati svoji djecu i svi oni imaju jake argumente, čak kažu da većina ljekara ne daje svojoj djeci vakcine...aki šute o tome. Čitala sam linkove na tu temu..ima svašta. Moja sestra isto nije vakcinisala svog sina, samo su potpisali da ne žele.

Stvarno nisam pametna. ŽElim da mi djeca budu zdrava i želim da donosim ispravne odluke, ali koje su ispravne u moru kontradikcija?

Kakvo je vaše mišljenje o tome?

15.03.2010.

Ko preživi, spavat će

Spremna sam na sve izazove koje život nosi, baem mislim da jesam.

Ali nikako da se pomirim sa konstantnim nespavanjem, u trajanju od skoro 5 godina.

Ako nije dojenje, onda se neko od njih dvojice otkrio i hladno mu je i plače ili je nos začepljen, ili hoće vode, ili je ružno sanjao ili je eksplodirao balon kojeg je ostavio pored radijatora ili neko ima temperaturu ili ja imam upalu bubrega pa idem na wc cijelu noć ili komšija ima dernek sa muzikom uživo (ja ne pijem što je meni fino, znaš li Miiiino?)...

Osjećam da mi je nervni sistem ozbiljno stradao od torture nespavanjem.

Kontam kako ću pobjeći u hotel i prespavati 1 noć...ali čula bi ja njih i sa drugog kraja grada. Moje antene primaju signal njihovog plača neovisno o udaljenosti.

Mama nikad nije nedostupna.

 

12.03.2010.

Razgovori koji ispunjavaju i donose sreću

Pitam se da li jedan čovjek, kojeg sam smatrala velikim i svetim, ulazi u međuvjerski dijalog samo da bi "one druge, nevjernike, neznalice", prosvijetlio svojim znanjem, svjetlom vjere, spoznajama i svojim prisustvom?

Ja i dalje vjerujem da je dijalog različitosti moguć, da je prosvjetljavajući jer učimo, jer ne mislimo da smo najbolji, jer onom drugome pristupimo sa željom da on nas prosvijetli, a ne mi njega. Takvi me razgovori oživljavaju i oni su zapravo oni svijetli trenuci mog života koje pamtim.

Svi  smo ovdje u duhovnoj dijaspori, a zajedničko nam je da svi patimo u tuđini i da se želimo vratiti kući, Bogu. Neko ga zove Allah , neko Jahve, neko Krišna...pa šta? Neke su stvari u raznim religijama iste, neke dijametralno suprotne...ali meni to ne predstavlja problem da kažem da od svakoga mogu učiti, da i "one druge, drugačije" proglasim svojom braćom i sestrama.

Sunce izlazi na istoku, negdje ga zovu sonne, negdje sun, negdje surya, negdje sunce, sonce...ali ono jednako obasjava cijeli svijet i daje mu život. Isto je sunce, ma kako ga mi zvali.

"Moji čisti bhakte uvijek misle na Mene i potpuno posvećuju svoje živote služenju Mene. Uvijek prosvjetljuju jedni druge  i razgovaraju o Meni i u tome nalaze veliko zadovoljstvo i blaženstvo." Bhagavad gita10.9.

Riječ bhakti se odnosi na čistu nemotiviranu predanost Bogu. Ko je ima ili je želi razviti, bhakta je. Nigdje ne piše da je bhakta pripadnik ove ili one religije, da nosi ovu ili onu odjeću, da se rodio ovdje ili ondje.

 

09.03.2010.

Moja prva skulptura

S lijeva na desno: braco, mama, tata i ja.

(Ako nas u gradu prepoznate, javite se da se upoznamo!)

08.03.2010.

Dan žena

Zahvalna sam što mogu "obnoviti godinu" majčinstva i biti tradicionalna žena koja kuha, pere i čisti. Zahvalna sam što svako veče poljubim svoju djecu i ne slušam preko telefona njihov plač dalek 600 kilometara. Zahvalna sam što nisu bolesni, a i da jesu, mogu biti uz njih. Zahvalna sam što još uvijek dojim. Zahvalna sam što mi novac nije važniji od toga da vidim njihove prve korake. Zahvalna sam mom duhovnom učitelju koji mi je pomogao da zavolim biti žena. ZAhvalna sam i mužu, koji me, unatoč javnom mnjenju, podržava u tome, što ide u lov i što imamo dovoljno hrane za mladunce. Zahvalna sam svako sivo jutro dok gledam tramvaje i prometnu gužvu, ljude ispred zgrade kako čiste snijegsa auta, a ja mantam dok djeca još spavaju i ne jurim sa pospanom djecom kao bez glave u vrtić, na posao, na pijacu...

(Čita muž sinu slikovnicu:" Dok mladunci spavaju u toplom gnijezdu, tata Sovac ih čuva, dok mama sova lovi miševe za hranu".-Nije to tako tata, nisi dobro pročitao, gdje si vidio da tata čuva mladunce, a mama ide na posao!?)

Ako su već uveli Dan žena, bilo bi zanimljivo da se taj dan obilježava tako da malo zamijenimo uloge. Možda bismo onda više cijenili jedni druge.

Osmi mart me podsjeća na djetinstvo, na dane komunističke ideologije, kada su sve partizanke i njihove kćerke radile 8 sati na poslu, 10 kod kuće, za naše bolje sutra. One me i danas smatraju nazadnim protivnikom ideologije, one me sažaljivo gledaju kada se borim za svoja prava da budem žena i majka. To je moj trenutni izbor i ne osjećam se potlačno, ne osjećam se nazadno, ne osjećam se obespravljeno. Ne bih se osjećala bolje, ni korisnije, ni pametnije da negdjesjedim pred računarom, da bih zaradila, da drugim ženama plaćam da rade ovo što mogu i ja.

Nije loše imati pravo na izbor, ako nekog muž tuče, ako je udovica ili samohrana majka, ako jednostavno ne želi biti glupa domaćica i posvetiti se karijeri...Ovo je moj trenutni izbor, tu sam potrebna i nisam zatvorena za sve preokrete koje Scenarista priprema za mene.

Pravo na majčinstvo, pravo da budem žena je moje pravo, i zato bih se rado vremeplovom vratila da pokažem Klari Cetkin za šta se borila-za Sex i grad :)

"Onaj ko dopušta da kapitalisti tlače radnike, dopušta i da muškarci tlače žene. One će ostati potlačene sve dok ekonomski ne budu nezavisne. Ukoliko je cilj da žena postane slobodno ljudsko biće, onda joj ne treba oduzimati rad, niti skraćivati radno vrijeme, niti ograničavati oblasti u kojima može da radi".

Tako je govorila Klara Cetkin, njemačka revolucionarka, na Drugoj internacionali u Parizu 1889. godine. U te riječi utkala je cijeli svoj život. Već slavna sifražetkinja, 1910. godine je na kongresu Socijalističke internacionale u Kopenhagenu predložila da žene svih zemalja jednom godišnje, 8. marta, slave svoj dan, kao simbol borbe za jednako pravo glasa, zaštitu žena na radu, ukidanje trgovine bijelim robljem i zaštitu djece.

Klara Ajzner je rođena 1857. godine u Videaru, selu u Saksoniji. Kći seoskog učitelja, rano se suočila s eksploatacijom. Školovala se za učiteljicu u Lajpcigu, gdje je upoznala ljubav svog života, socijalistu Osipa Cetkina. Osip je, nakon zabrane Socijalističke partije Njemačke, protjeran, a vjerna Klara je uzela njegovo prezime i pošla za njim u izgnanstvo u Francusku.

Nikada se nisu vjenčali da i ona ne bi izgubila državljanstvo, imali su dva sina, Maksima i Kostju. Živjeli su u Parizu, u krajnjoj bijedi, gdje je Osip umro 1889. godine.

Klaru više ništa nije zadržavalo u tuđini i ona se vraća u Njemačku, čim je ukinut zakon o zabrani socijalista. Plodan pisac i izvanredan govornik, širi svijest o pogubnom položaju žena u porodici i društvu, zalaže se za razvod braka, slobodnu ljubav, prekid trudnoće.

Udala se 1900. godine za 18 godina mlađeg Fridriha Kundela, pjesnika i slikara. Od 1924. godine živi u Moskvi i vodi Sekretarijat žena Treće internacionale. Rusi su je obožavali, u radničkom pokretu je bila već tada legenda i jedna od rijetkih koja je imala smjelosti da kritikuje Staljina. Nju nije smio da likvidira. Ostala je aktivna u politici sve do smrti.

07.03.2010.

Sve će to blogeri pozlatiti

Toliko misli, toliko riječi koje žele da ih napišem-veselih, smiješnih, frustriranih, oštrih, ljutih, pametnih, prizemnih, običnih, duhovitih...ali nažalost, nemam vremena.

Ne postoji "Mozak rekorder", pa da to sve posnimam za trenutak kada ću moći napisati, a i kad taj trenutak dođe, više neću imati želju da pišem to, nego nešto drugo...ili ništa. Zlatna je svaka koja ostane s ove strane tastature i zuba, ali uzalud, ne mogu se oteti porivu da pišem.

Tjeram se da ono malo neprocjenjivog odmora potrošim na nešto što nije vezano uz ekran.

05.03.2010.

Osvajanje komšiluka

Zvoni neko na vrata. Ko je? Komšinica, preko puta, žena pred penziju, radila nekad sam rahmetli svekrvom.

Pita znam li joj napraviti konekciju, bili ljudi iz Telekoma, uveli net, al nešto ne štima.

(Kad su djeca na drugom kontinetu, internet je nasušna potreba.)

KAd sam već tu, mogu li vidjeti stan? Cijelo ljeto ste kuckali, rušili, lupali, pa da vidim šta je ispalo. (U dobar je dan došla, krš je u granicama normale...)

Uzela malog na ruke, nosa ga po kući. Krenula, on plače za njom.

Pita žena: mogu li ga malo povesti kod sebe, naš je unuk daleko? Da ga muž malo vidi? Mi tako volimo djecu? Samo 10 minuta? Ako zaplače, donijet ću ga odmah??? (molećivi izraz lica)

Paaa, hajd, povedite ga.

Pola sata kasnije, kucam da vidim gdje mi je dijete. Igra se on s njom, neće kući.

Sad će teta u penziju pa može doći svaki dan. Ako nekad negdje trebaš ili imaš posla slobodno ga kod mene ostavi...Dođite nam kad god hoćete.

A mahalče jedno, odmah je zaspalo, poslije epizode "prelazak kod kone".

Sutra mu je rođendan.

 

27.02.2010.

Duhovna dijaspora

Sjedim večeras u društvu "normalnih" ljudi, Sarajlija, intelektualaca, muslimana po imenu. Vino, sir, masline, pršut i ja (zvana Vehabija, jer ne pijem, plus što ne jedem) sa čašom narandžinog soka i ogrlicom od Tulasi drveta (simbolički da je Bog moj Gospodar), oko vrata.

Tema: Išlo se sinoć na premijeru...to je "normalan" život, normalnih gradskih ljudi.

"Vehabije su majmuni!!! Vehabije su luđaci!!! Isprani im mozgovi!!! Čuj, ne rukuje se sa ženom ??? Nikada to u Bosni nije bilo. Pravi, bosanski muslimani su uvijek bili normalni, a  ne sad ove brade i kratke hlače!!! Treba njih iz ove zemlje van!!! Jeste vidjeli one žene nindže!!! Vjera je privatna stvar!!!

-Pa zar brada nije propisana i "običnim, Bosanskim muslimanima?, pitam ja.

-Ma, nek brade nose u Arabiji, mi smo Evropa!

-Al, čekajte ko su Vehabije? Šta oni rade?, opet ja (lafo) naivno?

-Ne znamo, ne zanima nas, oni su luđaci, luđaciiii!!!

(Danas je Vehabija svako ko imalo pokuša slijediti Islam kako je propisano. Vehabija je svako ko klanja, Vehabija je svako ko posti, svako ko ne pije, svaka pokrivena žena. Da ne duljim, i ja sam Vehabija, jer nisam normalna.

Polugole žene na MTVju nisu nenormalne, djeca koja se ne odljepljuju od ekrana i čaše s kolom, sve što j bezbožno je normalno samo vjernici nisu normalni.

Normalna je samo mainstream religija, koja podrazumijeva povremene praznike bez Boga, Božićno potrošačko ludilo i prejedanje, pijane Bajrame uz Acu Lukasa, instantno razmućivanje Boga iz kesice po potrebi i isto tako instantno vraćanje u kesicu većinu vremena, jer nam nije potreban).

I u glavi vrtim godine i godine anatemisanja, jer nisam kao drugi. Koliko godina slušam:" Hare Krišne su majmuni, luđaci!!! Drogirani luđaci! Stavljate drogu u hranu! Niko ništa ne zna o tome, niko ne želi ni saznati, ali ti su ljudi drugačiji, skakuću pred Katedralom u narandžastim plahtama, nisu kao mi, mora biti da su ludi!!! Kada pitaš, šta znači biti Hare Krišna, niko ne zna, nikog ni ne zanima, ali ludi su!!! Dalje od mene i mog normalnog života.

I zato se solidarišem sa svim ljudima koji su iz nekog razloga prozvani Vehabijama, šta god da to značilo. Ako su Vehabije ljudi sa bradama i u kratkim hlačama i njihove pokrivene žene koji klanjaju pet namaza, poste, uče Kur'an, slušaju Ilahije umjesto Dine Merlina, ako je vehabija jedan divan taksista koji je slušao ilahije, žurio na Teraviju i poželio mojim evladima da Allah bude uz njih...meni su ti ljudi dragi. Dragi su mi i Amiši. I Mormoni su mi dragi. I bilo mi je žao kada su u školi djeca zezala adventiste što petkom ne ostaju na zadnjem času. Drag mi je svako ko se trudi da slijedi svoju vjeru kako mu je propisano, to me inspirira da učim i  sama budem bolji vjernik.

U današnjem, bezbožnom svijetu, vjernici su poput nekakve duhovne dijaspore. Kada ih sretnem, to mi je kao da sam rod-rođeni srela u sred Australije.

Brate, sestro, hajmo malo na našem jeziku prodivaniti, naše hrane pojesti, pričati šta ima u našoj zemlji, pričati o Bogu, pričati o onome što nas ovdje niko ne razumije, a što nam je na dnu srca, koliko patimo u tuđini i sanjamo kada ćemo se kući vratiti, nazad, kući Bogu, gdje pripadamo.

25.02.2010.

Ozbiljno pitanje

Mama, zašto ste vi rodili mene i moga Štedomira?

(Digresija: Mali medo, Medo-štedo, Štedo i na kraju muž izvali Štedomir, da Bog sačuva, a tako lijepo ime ima :). Što je najgore, najviše se odaziva na Štedo, i baš mu nekako stoji :)

-Da vas volimo i mazimo i da se s vama družimo, jer su djeca najbolji ljudi na svijetu.

 

23.02.2010.

Danak civilizaciji

Drage mame (znam da vi najviše čitate ovaj blog), imam jedno pitanje za vas.

Da li su i vas ubjeđivali da dijete koje hoda, treba stalno biti u cipelicama (osim kad spava :). Čula sam čak i neke teorije da cipelice trebaju biti duboke, što čvršće, po mogućnosti marke Ciciban ;) i da navodno svi ortopedi to savjetuju.

Moja je teorija da je to stvarno tako dobro, da bismo se onda rodili sa cipelama. Stvarno ne znam zato "okivati" dijete po kući i držati ga zatočenog u cipelama. Ne kažem za van, ali ipak, ne razumijem, šta će djeci cipele po kući i to još po čitav dan?

Gdje su bile Cicibanke prije 100 ili 500 godina?

Kako onda djeca u Africi ikako žive, bez skupih kolica, bez markiranih cipela, bez Baby Einstein DVD-eva? Znam, reći ćete da ne žive, nego umiru od gladi i AIDSA, al dobro eto uzmite djecu iz Amazone, Bangladeša...eto, nađite neko mjesto gdje djeca nisu gladna, ali xafsing i potrošačko društvo još nisu počeli hipnotisati mase preko jednookog gurua (čitaj TVa).

Baš me zanima šta vi mislite o ovome.

23.02.2010.

Dabogda te voda odnijela

Neko veče izbacih kamen iz bubrega, jedan od onih koji me nastanjuju i povremeno odluče izaći, uz manje i li veće bolove. Sve sam probala (stoga ne komentirajte sa provjerenim narodnim lijekovima) i navikla se na suživot, uz stalnu prijetnju da će se "drugovi" pokrenuti kad im se najmanje nadam. Hvala Bogu, pa se to nije desilo na Himalayama, ni za vrijeme mojih trudnoća, jer ne bih mogla dobiti ništa protiv bolova, a bol je skoro kao porođajni, s tim da ne prestaje i ne zna se do kad će trajati, nekad može i danima. Jednog (7mm) sam bezbolno izbacila pomoću bioenergije, jednog u kafani 7 braće kod Vakufa, a ovaj zadnji (4-5 mm) je u društvu sa još dosta pijeska i bakterija izlazio nekih sedam dana, ispiran ogromnim količinama čaja.

Rekoh li vam da me u Hitnoj dobro poznaju? Čim me vide pogrbljenu, sa već tradicionalno neovjerenom knjižicom, odmah smućkaju neke prodojeće kokteliće protiv bolova i isprate me uz obavezno:" Vidim se kad opet krenu, ne zaboravite odmah popiti 3-4 litre čaja da izađu dok injekcije drže!"

Gledajući ovaj zadnji kamen, sjetih se kako je Danilo Kiš pisao:" Nositi te u svom srcu, bilo je bolnije nego nositi kamen u bubregu:"

Nikad to ne rekoh ni napisah osobi na koju se odnosi, sad više i nema potrebe.

Kada bi loše stvari iz srca, loše osobine, koncepcije i slične prljavštine mogle iz srca tako lako izlaziti, kao danas neke skoro zaboravljene osobe. Doktore, evo boli me, izlazi mi zavist/pohlepa, oholost, bijes!!! Nema problema!!! Sestro, dajte jedan koktel protiv bolova, popij čaja i viri u WC...

Eh, da je tako lako, ali nije.

 

20.02.2010.

Zebra na Brionima :)

(Uz prethodni post)
Pričao mi prijatelj, Hari Kirtan mu je ime, kako se jednom zadesio u Kini, gdje ljudi uopće nemaju pojam Boga, gdje religije ne liče ni na šta što je našem shvatanju blisko i poznato, kako je pronašao neki internet klub i cijelu noć slušao bhajane i plakao i plakao i plakao.
Tako se i ja danas osjećam.
Ponekad me izluđuju izvanjski obrisi mog života (Evo ga, materijal za Margartihu!), ponekad imam osjećaj da bih u jednom trenuntku mogla pobjeći bestraga...ali  "...znao je da samo ukroćena melje žito, a okviri vjere su tvrdi i široki...".
Najviše me u ovom materijalističko-ateističkom raju ili paklu (kako za koga) drži nada da će jednom osvanuti dan kada ću , ako doživim, konačno moći živjeti kako stvarno želim, iznutra i izvana.
"Ako želiš, ići ću i u pakao, samo da te se mogu sjećati. Mogu se roditi i kao crv, samo ako mogu ostati predan Tebi. A ako se trebam roditi ponovo, onda te molim da to bude u domu Tvoga bhakte."

20.02.2010.

Koliko još takvih besmislenih dana

Abdulah Sidran
PONOĆNA ILAHIJA U PARIZU

Cio dan
nisam se sjetio Boga.

Kako duša
tako lako zaboravlja pako
kroz koji je prolazila -
ne skidajući s usana Njegovo Ime?

Hiljadu i tristo nepomičnih dana,
i još toliko mrtvih noćiju,
kome je nego Njemu, izricala Hvalu,
što je živa, i korača, po onome džehenemu?

Je'l Njegova, ili šejtanova, ova mrena
što je pala, preko jada, preko uspomena?
Od kakve je građe sačinjena?

Krupni poslovi, kobajagi?
Važna pitanja, dugi dogovori?
Opasne i teške, pravne finese?
Oprez, ko na noćnoj straži?
Teturanja, u tuđim jezicima?
Ova, od sjedenja, utrnula noga?

Cio dan
umalo da prođe
a ja se nisam sjetio Boga.

Pariz, 6.7.1997.

17.02.2010.

Kažu da vreme leči sve

Nakon preko deset godina u kojima me mrzila, vrijeđala, psovala mi Krišnu, odricala se svakoga ko je imao išta sa mnom, sve dočekivala na nož, prijetila, ispravljala moje greške u odgoju moje djece...Došli smo, Božjom milošću koja mi je držala jezik za zubima, zube stisnutim, a izraz lica nepromjenjenim (jer se poniznost uči kada djelujemo ponizno, makar bi osobu najradije poslali u 100 nečega), došli smo do stanice na kojoj:
-me više niko ne vrijeđa, nego mi se povjerava i dugo razgovaramo o svemu
-me vodi na pijacu i pušta me da kuham sebi i svojoj djeci, a ona sebi kupuje smrznuto za mikrovalne i svoju djecu vodi u MC Donalds.
-Njena čista i prečista kuća, koja miriše na Air Wick, se usmrdila od rižota s prokulicama, al ne prigovara :)
-prihvata naše različitosti i ne pokušava me promijeniti
-pita me šta je djeci potrebno da im kupi, umjesto da im kupuje kabaste igračke sa kojima s ne igraju
-ne kupuje torte i balone, nego mene moli da napravim tortu i vodi me da ja izaberem ukrase
-ne proglašava seljaklukom što sa njenim svekrom hodam oko kuće i divim se domaćim sadnicama kelja, masliniku i grmovima lavande
-danas smo čak i kuhale skupa :)
 Mi žene smo teška i zavidna bića, ali ipak se učim da funkcioniram sa primjercima svoje vrste.
Ne smijem gledati mrvu u tuđem oku a ne vidjeti balvan u svom!

P.S. Gišmiju nikako nije jasno što su u Avataru i cure plave, kada bi trebale biti roza :D

11.02.2010.

Novi posao

Od danas i službeno više ne radim, iako radim više nego ikad :)

Novi direktor ima tri zuba, i traži da se radi i nedjeljom i noću.

Njegov zamjenik izdaje naređenja: Daj! Hoću! Želim! Dođi!

Ignorišem naredbe i tek kad kaže čarobne riječi: Molim, Hvala, Izvoli i Izvini, odazovem se.

Novi posao je naporniji od starog.

Neću napredovati u karijeri, neću dobiti nikakvo zvanje ni titulu, nikad neću osvanuti u Avazu da izjavim kako u frižideru moram imati struju, a ljetujem na Makarskoj rivijeri.

Na starom poslu sam bila direktor, na novom imam tri nadređena, a podređeni su mi samo rijetki mravi :).

Novi posao nikad ne završava.

Novi posao pruža puno profesionalne satisfakcije, kao kad mi je zamjenik direktora neki dan rekao, tonući u san: "Samo da znaš da te puno, puno volim. I kad nismo zajedno, uvijek mislim na tebe."

Išli smo u kino, Zamjenik i ja.

Prvi sat je uživao, drugi je mrvio kokice, treći je prespavao. Više ne želi biti Džeko, nego Džejk (koji liči na Džeku), al leti na  narandžastom zmaju. Konačno nešto što nam se oboma sviđa.

Za to vrijeme su Vlasnik firme i Generalni direktor imali sastanak Uprave, na kojem su diskutovali važne teme.

Odlučili su da sam im ja sad nezamjenjiv zaposlenik i da će sve učiniti da što duže ostanem na tom mjestu.

Volim svoj novi posao i živim za ovu Firmu.

28.01.2010.

Draga moja Sevyaji-pismo u vjetar

Danas je po lunarnom kalendaru tačno dvije godine od tvoje  inicijacije  . Prije sedam godina, kada smo saznali za tvoj karcinom želuca, molile smo se da poživiš do inicijacije. Doktori su ti davali dva mjeseca života, a ti si uprkos njima živjela još tačno pet poklonjenih godina do inicijacije i dva mjeseca poslije.

Sa svakim zalaskom sunca sam sve svjesnija šta smo izgubili tvojim odlaskom i sa svakim danom mi sve više nedostaješ. Ako si me ikad i gnjavila, ako smo se ikad i svađale, ako se i nismo razumjele...sada mi i to nedostaje i bila bih sretna da te mogu imati još samo na tren, iako znam da je naše zajedničko vrijeme isteklo. Nekad se uvjeravam da su odnosi među vaišnavama iznad prostora i vremena i da tvoja duša u sebi, kao što vjetar nosi mirise, nosi neko sjećanje na nas.

Sada znam šta je značilo imati majku. Posebno sam zahvalna što si ti bila moja majka, jer je velika čast da me rodio i volio neko kao što si bila ti. Ponosna sam na tvoj život, na tvoju smrt i na sve ono lijepo po čemu te svi i danas spominju. Voljela bih da ti to mogu reći. Voljela bih da sam cijenila zajedničke trenutke, onoliko koliko bih sada cijenila pet minuta s tobom. Pet minuta brujanja tvog mantranja, pet minuta tvojih inspirativnih telefonskih poziva, pet minuta kako držiš ovu djecu koja  su se rodila nakon što si otišla, pet minuta kako sviraš harmonij, pet minuta kako u sred zime izvlačiš zamrznute šljive da mi knedle napraviš, pet minuta kako putujemo u Liku, pet minuta prije tvog odlaska...

Sjećam te se na samo jedan jedini način-kako si neopisivo sretna u svome tamno zelenom sariju, kako si okružena bhaktama i ponašaš se kao malo, razigrano dijete. Svi te se tako sjećaju. Tako i nikako drugačije.

Nedostaješ mi.

Plačem dok ovo pišem. Od prvog, do zadnjeg slova,draga moja Sevya.

(sufik "ji" (đi)  se dodaje od milja, draga moja Sevyice).

20.01.2010.

Osvajanje granapa :)

U Bosni najviše volim (i ujedno me najviše izluđuje) instant familijarnost, brzinu sklapanja poznanstava sa neznancima po čekaonicama, u tramvajima...Na ulici, nepoznate žene prilaze i zatiskuju dekicu oko bebe u kolicima usput pitajući bebu :"Jel ti hladno?" i ružeći mamu što izvodi dijete na hladnoću, taksisti zaustavljaju taksi da bi djetetu koje voze kupili čokoladu, komšije vam u liftu nadugačko pričaju o pretragama na koje su upravo krenuli...

U staroj zgradi smo imali jedan granap. Ispočetka su me žene u njemu izluđivale sa svojim mahalskim pitanjima." A jel to novina (trudnoća), da vidjeli smo da krevetić unosite, vidim krečili ste, koliko plaćate kiriju..."

S vremenom smo se navikli na njih, a odvikli od prava na privatnost. Šta će vam privatnost u Bosni?

Žene su mi znale pričuvati dijete dok ja negdje skoknem po kiši, ako bi koji dinar falio, uvijek se moglo donijeti sutra, znale su krenuti kući i otključati mi da bi mi dale litar mlijeka koje sam zaboravila kupiti i reći:" Zaključila sam kasu, platit ćeš sutra, bona!". Mom su mužu uvijek ostavljale na stranu gomile bugarskih košpi marke Grivas i nekakve crvene farba-sokove, od kojih su brkovi na licu ostajali danima. Radovale su se prvim koracima mog sina, igrale se s njim. Cijeli komšiluk je tu dolazio na kafu, novine se gratis čitale...i uvijek se znalo: kome je obijen auto, ko je sinoć iz zgrade u hitnoj završio zbog žuči, ko se porodio, kakav je bio prvi dan u školi. Tu su se razmjenjivala iskustva sa poroda, od kojih jabuka su najbolje tufahije, kako se od aluminijske folija naprave odlični vikleri..pa se malo kukalo o žoharima u zgradi, o komšijama koji stalno nešto buše...

Jednom, kada je pao snijeg, stariji sin i ja smo iza zgrade izvodili stalne vratolomije. Odjednom, istrčava teta Seha iz granapa u bijelom mantilu, baca se na snijeg i grudva se sa nama jedno pola sata. Sutra je dobila temperaturu i naravno, radila...kao što su sve tri radile svih 365 dana u godini, od 7 ujutru do 10 naveče.

Žalile su sa mnom smrt moje majke, čestitali se Bajrami i Vaskrsi, mlađi sin nije prvo iz bolnice došao kući, nego prvo u granap...

I, kako to u svakoj priči biva...muž i ja smo na vrhuncu recesije digli kredit i kupili stan. Naravno, granap mahala je to prva saznala...Zezali smo se kako ćemo uvijek kod njih dolaziti na Grivas košpe i na bacanje u snijegu...da bi nam oko naše selidbe rekle da se granap zatvara, da ih preuzima Konzum, a da njih tri pošto su stare (40 godina cca), odlaze na biro kao tehnološki višak.

Konzum se otvorio, u njemu rade mlade, mršave i ljubazne prodavačice.

Mi smo odselili dvije ulice dalje.

Evo skoro pola godine idem u nabavku u kvartu. Ako odem bez malog, svi me pitaju:" A gdje je Medo-štedo, što ga nisi povela?" Medo-štedo spava kod kasirke, dok ja kupujem, Medo-štedo dobija gratis mandarine, a stariji sin Životinjsko carstvo, Medo štedo se smije svakome ko mu se obrati . Žena u pekari mi se žali da joj je zub otekao, komšija pita za zdravlje, komšinica je radila sa rahmetli svekrvom i poziva se na kafu :).

U granapu je uvijek gužva, gazda je strog i nema zezanja.

Trebat ć još vremena (i šarma) dok osvojim ovaj granap :) Navika je navika.

Ako neko zna gdje ima Grivas košpi, javite pod hitno (u ponedjeljak nam je godišnjica braka :)

13.01.2010.

Menjam ženu

Znate onaj neki reality gdje se zamijene 2 žene na neko vrijeme, pa ona iz grada mora musti kravu, odgajati troje djece, lopatom nositi balegu...

Osjećam se umorno, nenaspavano i zasićeno svakodnavnim obavezama, dobro bi mi došlo 24 sata da ne vidim nikog ko se preziva kao ja, pa maštam da negdje pobjegnem. Blog i maštanja su najdalje gdje mogu stići.

Ali, realnost na stranu, ima li neko raspoložen da me "menja", na jedan dan?

Nudim:

-6 sati sna sa prekidima (ne hrči, mama piški mi se, mama zima mi je, sad ti hrčeš, kmeee raste mi zub, kmeeee daj mi da dojiiim)

-svježe napravljen doručak, higijena i oblačenje za mlađeg sina koji jurca okolo i voćna salata za muža (gdje mi je ONAJ džemper, gdje su mi ONE čarape), i kašica sa voćem za bebu plus hranjenje, nakon kojeg je strariji prevrno zdjelicu supe, a mlađi kihnuo sa punoim ustima-po vama, stolu i svuda okolo...

-polovinu dana biste provodili čisteći i pospremajući, dok djeca uporno pokušavaju da vam dokažu da ste Sizif i ništa više

-odlazak u nabavku gdje sve što vam treba morate transportovati u kolicima. Mali se ukakio, jurite kući

-kuhanje ručka, dok vam beba stoji uz vaše noge, a u pauzama otvara kuhinjske elemente i izvlači sve što nađe, kopa po smeću i traži kore od limuna :)

-za to vrijeme stariji boji "ledenim" bojicama i prosipa prljavu vodu, a rukicama ostavlja divne dekoracije po zidovima

-uskoro muž dolazi i idoživjet će nervni slom ako uđe u nered

-ručak (repriza doručka)

-stavljate veš da se suši, beba sve skida sa sušilice, pokušavate peglati, beba stoji od sto za peglanje, sve što popeglate razmota i baci na pod

-starije dijete već 2 sata gleda crtani, ljutite se zbog toga

-peret ekosu dok beba stoji od kadu, dira pjenu i igra se sa slivnikom...dok stavljate peškir, krajičkom oka vidite da je beba krenula prema četki za wc...sa željom da ruke opere u WCu

-stariji sin kupa Gormite i poplavlja cijelo kupatilo

-mlađi je zaspao u nevrijeme (6 naveče) i iako znate da ćete na spavanje tek oko 1, osjećate olakšanje, dajete starijem crtani i sjedite pola sata na kauču, zureći u zid (čista nirvana)

-pola sata kasnije, mali se budi, kupate ga, date mu večeru, starijem opet gasite crtani, date bebu mužu da biste se malo posvetili starijem djetetu s kojim igrate Memory

-mlađi dopuže (muž gleda utakmicu Uganda-Biafra) i jede karte od Memorija

-stariji večera i opet prevrne zdjelicu s mlijekom

-iz frižidera curi neka voda, beba brzo puže prema vodi, prestižete je i kupite vodu

-stariji ide spavati, gledam s njim Ratatouile po milioniti put (Hrana je gorivo!), mlađi grebe po vratima i plače Wau-wa (mama)

-muž gleda Survivor i loži se kako bi i on volio neku avanturu, dok mali Indiana Jones istražuje zapećke po kući

-Muž hrče na kauču (pobogu, pa on je danas RADIO), na TVu više nema slike, boje su se rastopile...i malom se konačno spava

-Zahvalno se hvatate horizontalnog položaja, a stariji sin traži vode...

Šta vi nudite u zamjenu? Dovoljan mi je samo 1 dan!

06.01.2010.

Kucajte, i otvorit će vam se

Da, stvarno želim da pišem blog.

Za pisanje mi je potreban mir, kakav-takav. I nešto malo slobodnog vremena, kojeg nemam.

Život mi je kao na pokretnoj traci, ali ne žalim se. Sretna sam kod kuće, sa djecom, kuham i pokušavam svoje aktivnosti posvetiti Bogu, prožeti ih tim tajnim začinom koji rijetko ko vidi, a koji običnim stvarima daje smisao.

Ne pitajte me kad ću se vratiti na posao, od toga dobijam aritmiju, čir i počnem da se tresem. (figurativno!)

Nadam se da će moj posao ostati ovaj koji sada radim-posao majke i domaćice. Nema bolovanja, nema godišnjeg, radi se u tri smjene, sedam dana u sedmici...ali jedan osmijeh sa dva zuba, jedno pa-pa, jedno spavanje u četvoro, jedno zajedničko ronjenje po snijegu...sve nadoknadi. Molim se svaki dan da se više ne vraćam u džunglu i trudim se na djelima pokazati da pripadam ovdje, da sam tu korisnija i sretnija.

Nadam se da ću uskoro opet naći vremena za pisanje, a do tada ću vas daviti sa receptima :)

Pozdrav svima!

24.12.2009.

Indijski Jingle bells

24.12.2009.

Jingle bells u stilu turskog melosa

26.11.2009.

Kroz srce, dalje ne ide

Pokušala sam pisati nastavak na postove "Kroz srce".

Napisala sam dosta teksta, ali nisam zadovoljna. Za razliku od prošlog posta, jednostavno, nije išlo kroz srce. Priča, takođe sadrži dosta detalja, činjenica o nama, o našem životu, ali i dosta objašnjenja pojedinih aspekata filozofije, načina praktikovanja i tako dalje. Lako je bilo sažeti deset godina traganja i općenite spoznaje, ali na mjestu gdje sam stala sa pričom počinje priča koji je teško sažeti u jedan post.

Istovremeno-kada bih mogla ograničiti da će taj text čitati samo registrovani blogeri, a ne još neke persone (koje ovim putem pozdravljam!), bilo bi mi lakše. Ne znam zašto, ali ne želim da pojedinci izvrću ruglu i ismijavaju ono što je meni dragocjeno.

Tako da, sve u svemu, za sada neće biti nastavka. Barem dok stvarno ne iziđe iz mene, kroz srce, a takvom silinom da ga neću moći zadržati. Bilo bi, takođe inspirativno, vjerovati da ta priča može nekome biti od ikakve koristi. Ako je nekom korisno da kao Big brother viri u moja sjećanja, to me stvarno ne inspirira da pišem.

21.11.2009.

Dobro meni u podnaslovu piše BLOG REALITY

PRETVARAMO LI SE U SELEBRITIJE

Hrvoje Marjanović za Index.hr

No, postaje li stvarno i pretvaramo li se svi u selebritije? Jasna je želja onih koji se guraju na TV ili onih koji dresiraju djecu da se ponašaju kao zvijezde koje gledaju na televiziji. To nije tajna, ali što je s običnim, nepopularnim građaninom?

Pogledajmo YouTube i Facebook koji su najrašireniji vid zabave modernog čovjeka. YouTube je nešto kao televizija za sirotinju koja se na sve moguće načine pokušava izvući iz anonimnosti. Najčešće ne uspijevaju, ali broj gledanja određenog video zapisa u tim se krugovima tretira kao popularnost, a ako prevalite par milijuna klikova o vama bi mogli pisati i mainstream mediji. Postavljamo video materijale kućnih ljubimaca, izlazaka, koncerata, ali i snimke vlastite djece.  

Facebook pak opterećenost samim sobom diže na jednu novu razinu jer ako ste samostalno objavili više od stotinu svojih slika, nije teško zaključiti da ste opterećeni svojim likom i djelom. Ljudi komentiraju vaše fotografije na kojima pozirate, pućite usne, sunčate se, tobože nesvjesni kamere gledate u daljinu, ljubite se na nekom tulumu ili trčite po pješčanoj plaži bosih nogu s T-Mobile osmijehom na licu. Drugim riječima, na sve moguće načine privlačite pažnju na sebe. Uvodite ljude u svoj život, dopuštate im da gledaju vašu djecu, vaše stanove, spavaće sobe, čitaju ono što razmišljate, a ako ste baš tužno željni pažnje, dopustit ćete i da vas vide razgolićene iako se to najčešće kamuflira nazivima kao što su "More 2008".

Vaš je profil mali šoubiz svijet

Racionalizirajte koliko hoćete, ali ljudi na Facebooku nisu samo vaši prijatelji ili barem najčešće nisu. Možda vas nikada nisu osobno upoznali. Ipak, znaju kako izgledate, redovito prate ono što pišete u statusima, kako ste se proveli na moru ili zimovanju, tko vam je sve bio na vjenčanju, gdje ste bili ovaj vikend, jeste li se napili (što ste potkrijepili i foto albumom "Ludnica 22.12.2008"), a znaju i kakav ste roditelj jer "Facebook roditelji" ponekad vole napisati i neku o svojim roditeljskim dužnostima.

Priznajte si, oni su vaša publika, a vaš je profil mali šoubiz svijet u kojem možete kontrolirati što će se o vama objaviti. Ali i dalje, to je ogromna količina osobnih informacija koje ste podijelili sa svima koji to požele vidjeti i pročitati.

Zapitajte se, kako se to točno razlikuje od onoga što rade Dolores Lambaša, Simona Gotovac ili netko treći? Oni su čak u prednosti jer za razliku od vas ne moraju se fotografirati sami.

Možda vas tješi to što imate samo stotinjak prijatelja (od kojih neke i poznajete), a njih prati cijela država. Što onda, vi ste mini-celebrity, zvijezda ograničenog sjaja i od velike vas publike vjerojatno dijeli samo jedna generacija društvenih mreža. Neki novi Facebook stavit će vas na sve naslovnice, ali tada će to biti prihvatljivo.

15.11.2009.

Kroz srce, drugi dio

"...nevezano za temu posta, ali znas st abi mene pravo interesovalo a ne sjecam se da si pisala o tome..kako si spoznala i dosla u kontakt sa vjerom...kako je tekla ta prica... "

Draga Tratinčice, ovo je stvarno pitanje na koje ne mogu da ne odgovorim.

Pisala sam već jednom o tome, ima desno link na post   Kroz srce . Post je pisan davno i sve u njemu i danas stoji, ali evo napisat ću neke stvari ponovo, jer i blog piše čovjeka, tako da se danas možda izražavam drugačije.

Mislim da početak mojih spoznaja Boga počinje još u nižim razredima osnovne, kada sam se igrala tako što sam jednog mrava prebacivala s mjesta na mjesto, pomicala ga, puhala u njega, postavljala mu prepreke i odjednom pomislila:" Kako on sam možda misli da puše vjetar, a to sam zapravo ja, misli od kamenčića da je planina. Tako i ja ne shvatam da postoji neko veći od mene. Kasnije sam sličnu misao pronašla u Hazarskom rečniku, u razgovoru Avrama Brankovića i Jabir Ibn Akšanija.

Počla sam se moliti Bogu sama, u svojoj sobi, za neke sitne gluposti koje su mi trebale-Bože, daj da pobijedim na Titovim stazama revolucije, daj da dobijem 5 na kontrolnom, daj ovo, daj ono...i sve se uvijek ispunjavalo. Niko nije znao za to, to je samo izlazilo iz mene.

Ta misao da postoji neko iznad nas i da se život ne završava sa smrću me pratila, pronalazila sam je i u Odiseji u svemiru, u pogledu na zvjezdano nebo...

Moja mama je krajem osamdesetih počela da istražuje razne religije, kupuje knjige-Bibliju, Talmud...Puno je čitala i puno smo razgovarale o tome. Ona je istražujući pronašla da se mnoge stvari u raznim religijama poklapaju. Potvrda za to je bila i priča o Nojevoj arci koja se nalazi u najstarijem pisanom dokumentu na svijetu-perzijskom epu Gilgameš...Odlazile smo na neka adventistička predavanja, dumale o evoluciji...Ne znam kako, ali kroz njeno istraživanje sam shvatila da je Bog zapravo jedan, a da se samo religije razlikuju. Sve se to poklapalo sa početkom rata, početkom gledanja ljudi kroz imena i nacije, ubijanja u ime Boga...Gledajući patrijarhe kako blagosiljaju vojnike pred odlaske u još jedno klanje i toliko patnje, nepravde i svega, i dalje sam mislila, a i danas mislim da su iskreni, istinski vjernici oni koji prihvataju da taj jedan Bog, kako god ga ko zvao, ne gleda na etikete na našim čelima, ličnim kartama i rodnim listovima, da nije ni na čijoj strani...

Početkom rata, mama je kupila i knjige A.C. Bhaktivedante Šrila Prabhupada i počela ih čitati, čak je na jako tešku operaciju na koji je u sred etničkog čićenja krenula kao muslimanka u RSu, ne znajući hoće li je zauvijek uspavati, ponijela Bhagavad gitu, smatrajući da je to jedino što u tom trenutku može čitati. Pročitale smo nekoliko njegovih knjiga i iako nam pola toga nije bilo jasno, svidjele su nam se neke stvari, ali smo zaključile da je sve to neizvedivo kod nas i da ti ljudi vjerovatno postoje samo u Indiji i Americi. Ipak, kroz razne ratne situacije, nosile su nas mnoge riječi iz tih knjiga, Hare Krišna mantra koju smo stalno ponavljale gledajući film Kosa kad god bi došla struja. U jednom trenutku totalnog bezizlaza i beznađa, mama se zatvorila u sobu i instinktivno mantrala tu mantru i rekla: "Dragi Bože, ja sama više ne mogu ništa, predajem se Tebi i ti me vodi, sve što bude, neka bude Tvojom voljom"...i tada su se vrata otvorila...U trenucima nenormalnih beznađa koja smo prošli, dešavalo se u najluđim situacijama da npr. tata koji nas je jednom 15 dana bio ostavio, ostavi pred vratima Šrimad Bhagavatam, kupio ga negdje...Mama je u nekoj Burdi pronašla kako se oblači sari i onda smo motale neka platna oko mene, sviđalo nam se to. Danas stvarno vjerujem da smo čitav život samo tražile Svjesnost Krišne.

U to vrijeme smo mi iz književnosti u prvom srednje učili prve tragove pisane riječi. U sklopu toga bila je i Biblija, Knjiga Postanka, odabrani Psalmi...i Govor na gori. Više puta sam pisala o tome- kako se taj Govor na gori urezao u mene i do dan danas je sastavni dio mog života. Od tada sam često u sebi ponavljala Očenaš, danima, satima, i sve je to tako kuhalo u meni, samo, skriveno...Spoznaje su dolazile-spoznaje o dolasku i odlasku sreće i nesreće, o karmi i reinkarnaciji...a uporedo s njima su se izvanjske okolnosti dešavale tako da smo gubili sve što smo imali, na što smo navikli, da bismo se jednog dana našli sa po jednom torbom, na početku novog života. Zlobnici mogu reći da se samo luzeri pronalaze u sektama (kao što to nekad opjeva Muha Bend-Draga me je ostavilaaaa, Hare Krišna, hare mašalaaa) i da se ljudi okreću vjeri samo kad im se tlo izmakne pod nogama. Ima u tome istine, ali vjerujem takpđe da ljudi svakodnevno potvrđuju svoje životne izbore i u dobrim i u lošim sistuacijama i iskušenjima, kroz godine koje dolaze. Sve je stvar ličnog izbora.

Par mjeseci kasnije, mama je vidjela plakat sa Maha Mantrom i otišla na predavanje sa riječima: "Ova mi je mantra spasila život u ratu, moram to da vidim, ko stoji iza toga." Do tri ujutru mi je pričala o svojim utiscima, o ljudima koje je srela...

Još par mjeseci kasnije pozvala me da idem s njom, negdje  u neku privatnu kuću gdje će biti ti ljudi. Ja sam joj rekla da mi je sve to sumnjivo i čudno, da su sve te stvari iz Indije obične prevare, ali ona me zamolila, nije željela da ide sama i rekla mi je da samo želi da vidim sve to iz prve ruke, da joj kažem svoje mišljenje.

Pred kućom je stajao Gaur Gadadhar, sa licem dobrog vanzemaljca, u narandžastoj odori. Unutra su sjedili neki ljudi i među njima Šri Hari, sav blistav, čist, topao. Uvijek sam vjerovala da su intelignetni ljudi zapravo dobri. On je držeći vrećicu sa tulasi brojanicom govorio sve ono o čemu sam godinama razmišljala. Svi ti ljudi, za koje smo mislile da ne mogu postojati na ovim prostorima su bili pred nama, tako skromni, tako savršeni. Pjevali smo maha mantru, melodiju koju smo mama, sestra i ja pjevale godinama, kao da se ponovo rađamo, kao da više ne postoji ništa izvan te sobe u nekoj sumnjivoj kući na kraju grada, među čudnim ljudima. Gaur Gadadhar je nešto pričao, znam da mi je svaka rečenica bila kao nešto za čime sam čitav život žudila, svaka riječ je bila istina koja je kao melem za gladnu dušu...Odjednom, sve je počelo da se poklapa, da dobija smisao, sva su pitanja počela dobijati odgovore-o Bogu, o svemiru, o nama u njemu... 

Krenule smo kući, ja sam bila pomalo ošamućena od duhovne sreće koju sam tad po prvi put osjetila (to je jedina sreća koja se uvećava i nema nesreću za naličje), sjećam se samo da mi je Šri Hari rekao da ako želim mogu pjevati tu mantru, da će mi ona promijeniti život. I u narednim danima sam je pjevala stalno, u sebi.

U narednih 15 dana naš se život zauvijek promijenio, ali o tom u narednom postu, jer je ovaj predugačak.

Možda je narcisoidno ovo što pišem, ali meni su ova sjećanja i ove spoznaje dragocjene. Nije ih loše zabilježiti.

14.10.2009.

Ravnodušna prema blogu

Nije da se nema internet kod kuće, ima se. I vremena se ima. Al inspiracije za pisanje bloga nekako nema, pa nema.

Nekako mi postalo draže prošetati rano ujutru po Vilsonovom, mantrati, koju knjigu pročitati, otići kod nekoga, ili pozvati koga kod sebe, ispeći domaći hljeb, nego visiti po internetu.

Riječi su isto kao i gomile ljudi, nije nužno znati za sve, pjevao je Džoni. Tako se nekako i ja osjećam-nije nužno sve znati šta se zbiva, niti je nužno da drugi znaju šta ima kod mene.

Sa vremenskim odmakom, moj mi se blog čini naprosto glup, pretenciozan, pola toga je potpuno bilo nepotrebno...

I razmišljam, blog sam počela pisati pretvarajući se da radim, na poslu na kojem nisam imala posla. Sad je sve drugačije.

Ne kažem da neću više nikad, ne kažem da odlazim, samo se već duže vrijeme ovako osjećam.

 

 

30.09.2009.

Ova me pjesma ostavila bez texta...

...a napisala ju je Rabi'a Isma'il Al-Adawiyya, poznata sufijska pjesnikinja, koja je živjela u osmom vijeku n.e. u Basri, pjevajući o božanskoj ljubavi.

Molitva

O Bože moj, sve što si mi namijenio od zemaljskih stvari,daj Svojim neprijateljima, a sve što si mi namijenio u budućem životu, daj svojim prijateljima, jer meni si Ti dovoljan.

O Bože moj, ako Te obožavam zbog straha od pakla, spali me u paklu, i ako te obožavam iz nade u raj, isključi me iz raja; ali ako Te obožavam jedino iz ljubavi prema Tebi, nemoj me lišiti Svoje vječne ljepote.

O Bože moj, jedina moja briga i sva moja želja na ovom svijetu, među svim stvorenim stvarima, jeste da mislim na Tebe, a u budućem životu jedino želim da Tebe sretnem. Sa mnom je tako kao što rekoh, a Ti, čini sve kako hoćeš.

08.09.2009.

Hvatam nosoroga

Dragi B(l)ože,

Hvala Ti na svim Tvojim ljudima koje mi milostivo i premilostivo šalješ ovih dana.

Puno tražiš od mene, ali mislim da ću Tvojom milošću uspjeti ili barem pokušati.

U Indiji se takav pokušaj naziva pokušajem hvatanja nosoroga. Ako uspiješ bit ćeš slavan, ako ne uspiješ svi će reći da je i onako bilo nemoguće.

Ludo izgleda, ali sretna sam što znam da me Ti vodiš kroz ovo i sam taj put je dovoljna nagrada. Opet mantram u rana jutra, zaspem s molitvama na usnama, pjevam po vascijeli dan i volim čitav svijet, iako izvana nema ni jednog jedinog opipljivog razloga za to.

 

 

20.08.2009.

Šta reći?

Da li se može bez interneta, posebno bloga...može, evo ja uspjela već neko vrijeme, al da mi fali, brate-fali:)

Ne znam odakle bih počela, ni šta da napišem, pa ći samo ovako u crticama "apdejtovati" šta mi se sve dešavalo:

-Selidba, danonoćni rad i spavanje po 4 sata dnevno, sa dvoje djece, jedno najčešće na leđima u kenguru.

-Preselili (haman na ahiret :),prenoćili dvije noći u novom stanu, Gišmi spavao sam u sobi u krevetu koji podsjeća na dvorac :)

-Muž otišao s muškom rajom na jedrenje (koje mu nisam halalila), ja s djecom busom kod tate. Osim što je kod tate bilo lijepo, za mene je ta posjeta bila i kao Freaky Friday put u prošlost, uz radosnu spoznaju i zahvalnost Bogu što smo preživjeli sve lijepo i ružno da bismo danas znali ovo što znamo.

-Srela starog prijatelja, nismo se vidjeli 13 godina, nevjerovatno inteligentnu osobu i s njim provela jedno 2 sata uživajući u razgovoru o Bogu, knjigama i svemu.

-Dok smo bili na putu u svježe renoviranom i nadasve napucanom stanu, pukla cijev, komšijama 3 sprata ispod nas curila voda iz utičnica, policija dolazila razvaljivati vrata, moja sestra sa bebom na rukama urgirala i poslije skupljala vodu...

-Muž putovao cijelu noć u kupaćim gaćama, a ja mu ponavljala da su to sve samo materijalne stvari i nevažni zidovi i da će to shvatiti kad izgubi majku ( adabogda taj dan došao što kasnije)...

-Usput budi rečeno, cijelo sam vrijeme imala loš osjećaj u vezi tog stana da je previše sređen i da to iz nekog razloga nije u redu. Muž je želio da idemo i na more, a ja sam govorila da i poslije poplave imam jako ružan osjećaj i da ne trebamo nigdje ići...

-Muževa porodica doputovala 2 dana kasnije, svekrva vidjela unuke, oprostila se sa svima i jednostavno zaspala.

-Maleni mali bebac, se razbolio, 39,7 mu nisam mogla skinuti preko 12 sati, na kraju mu dali antibiotik, sad je dobro.

-Mužu oduzeli vozačku, oštetio auto...

-Ljubaznošću gazdarice, još ćemo 15ak dana boraviti u starom stanu. Meni je lijepo, jer sam svojim ovisnicima o igračakama i tehnologiji dokazala da se može živjeti puno jednostavnije, da i kutija može poslužiti kao garaža za tri autića (a ne tristo i šezdeset onih koji ga tamo čekaju), da se može preživjeti bez TVA, čitati knjige, imati jednu šerpu i veš prati na ruke...

-Dok s izvjesnim personama sjedim u Vatri i slušam kako:"Saher tortu treba jesti samo u Beču, a Vatra ima divan escajg, a Mišel uslužne konobare i gdje su sniženja krpica...sjećam se pomenutog prijatelja koji me ispod nivoa očiju nije pogledao, ni ja njega, sjećam se njegovh stihova koje mi je poklonio, knjiga o kojima smo pročali i pitam se otkud ja sa ovim ljudima, za kojima ću Amazon vode politi kad do daljnjeg odu iz mog života...

07.07.2009.

Noćas je ko lubenica pun mjesec iznad Bosne

Dvije noći mjesečina (joj, joj) ulazi u moje odaje, toliko da sam čak i uz navučene roletne, sve ovce, koze i ostale papkare prebrojala.

Nije dovoljno što unatoč umoru i neispavanosti, ja ne spavam od te prirodne pojave, i djeca su mi se ubacila na mene, pa se za vrijeme punog mjeseca družimo u sitne sate, uz jednu žličicu očaja.

Dok oko tri ujutru mrtva komirana čekam da mali opet zaspe, kontam kako mjesec pozitivno utiče na rast biljaka, posebno onih na mom balkonu. Razmišljam i  kako mjesec utiče na plimu i oseku, te kako je moguće da su ljudi 69. uspjeli otići na mjesec, a 40 god kasnije, uz svu tehnologiju, to nisu ponovili...Uzročno posljedičnom vezom, sjetim se i rođaka kojem je moja majka oplela bijelu kapu kao kacigu, zbog koje su mu svi govorili da je isti Gagarin, pa ga i dan-danas svi zovu Gaga...Onda red upoređivanja savremene astronomije i vedske kosmologije vis-a-vis mjeseca kao satelita, pa ponavljanje geografije o rotaciji i revoluciji mjeseca...

Bože, šta su mi svi ovi podaci trebali, kad sam i onako samo pralja u hotelu?

Sjetih se i moje zaluđenosti Odisejom u svemiru, kad sam na radost roditelja, sa 12 godina odlučila da ću postato astronaut, u čemu me oni vijerno podržavahu (!). Mama mi je čak rekla da sa četvorkom iz fizike nikad neću dobiti priliku da idem u svemir. Nakon svemira, željela sam se baviti primjenjenom umjetnošću i dizajnom, pa sam željela biti meteorolog, pa arhitekta, pa dizajner enterijera, pa grafički dizajner, pa sam se naložila na xafsing...a danas samo želim da ne moram bolesnu djecu uplakanu ostavljati da bih zaradila komad kruha...

Ujedno, pod razdražujućim uticajem punog mjeseca, u sebi zvocam mužu, bavim se svakakvim ubilačkim mislima, kontam da ga iz čistog pasjaluka probudim da mu krv pijem na slamku, usput bolje od Googlea listajući sve njegove sitne i krupne grijehove...Ljuta sam na njegove izlaske (momačka večer do 4 ujutru i slično), ljubomorna na sedmodnevno krstarenje Jadranom, na 8 sati sna, na egocentrizam, na sve...

Samotni noćni sati, uz bebu koja i u četiri ujutru mlati rukicama i govori gljiii, gljuuuu, giiii.

Ja govorim grrrr.

Zajedno sa sabahom, umor savladava i mene i bebu.

Budi me sunce, neopterećeno ni fizikom, ni geografijom, ni astronomijom, ni filozofijom. Nema ljutnje, nema režanja, novi je dan, Gišmi treba doručak...

06.07.2009.

Lijepi li su moji Čekrčići

Neko veče, vraćajući se oko 10 naveče sa jednog vjenčanja, uhvatih sebe kako gledam kroz prozor auta u zgrade i ljude, kao da sam, u najmanju ruku, došla po prvi put iz Čekrčića (Gornjih).

Gledam ja tako, ljudi šetaju, reklame svijetle, topla je ljetna noć, nekada sam išla mantrati na Bembašu i vraćala se naveče, sama, kroz grad. Ni tada nisam bila dio tog svijeta, danas još manje. Ne izlazim naveče (nisam od srednje škole), "ne provodim se", ne tulumarim, nisam nikad i nemam želju. Ako me i spopadne kriza srednjih godina, čisto sumnjam da ću je ispucavati u tom pravcu. Ali, dok gledam, uviđam, da u ovom gradu postoji i neki drugi život, izvan moje kutije, izvan moja 4 zida i Vilsonovog. Uvidjeh i da više definitivno nisam mlada, dok te nasmijane ljude nazvah "ovi mladi". Smiješno je, ali tako se osjećam. Kao da nikad nisam postojala bez ovih svojih priljepaka, onog velikog kojem će sad 4 godine, i ovog malog kojem su danas 4 mjeseca, čijih preko 7 kg itekako osjećam nosajući ga u kenguru. Jesam li ja ono nekad išla na fax, mijenjala svijet, švrljala slobodno, spavala u komadu i ko zna šta još sve ne???Kao da su mi se vidici suzili kroz majčinstvo i boravak kod kuće? Ili se varam? Je li to ono kad kažu da se žena zapusti i zabije u četiri zida? Ne znam.

Nekada, prije 14 godina, dok sam tek otkrivala da unatoč ateističkom odgoju, mogu komunicirati s Bogom kroz molitvu, molila sam se iza zida Čaršijske džamije da ne budem dio bučnog svijeta s one strane zida, nego da postanem dio mira koji sam osjetila unutra .

I evo sada stvarno osjećam neki mir, osjećam da više stvarno nisam dio tog svijeta, čak i danas kad sam se natjerala da prošetam Čaršijom.

Sada sam ovdje, u svojoj kućnoj pećini, u svojim Čekrčićima, sa internetom i drago mi je što je sve tako kako jeste. Voljela bih da malo više Boga, a malo manje osjednutosti ženskim rabotama ima u tome.

Ober hanuma bi rado u svom srcu i u svojim lijepom Čekrčićima Gornjim (i kutijama za selidbu) rado osjetila neki viši smisao.

30.06.2009.

Trebalo bi ubijati prošlost...

Šta sam ponijela iz Bihaća:

-Platnenu kesu Fax helizima, koju je majka štirkala i čuvala, ko zna za šta

-Djedov orden "Zasluge za narod"

-Čaše koje su navodno otporne na razbijanje, iako jedna nedostaje iz kompleta

-Peglu na žar

-Kutiju punu porodičnih fotografija, od kojih mi je posebno draga ona na kojoj majka, sa svojih 20-ak godina, u zaru stoji ispred Fethije

-Sliku Radha Govinda iz Jaipura, poklon od Šri Harija

-moju matursku haljinu, koja je 66. bila i mamina maturska haljina (a ja na maturu odoh u drvenim klompama, jer se poslije rata nije imalo ni za šta, a kamoli za cipele).

Majkin rukopis, spisak koji se vjerovatno odnosi na njihovo kućenje poslije vjenčanja 1947.(kuhinja 25 000, posteljina 3000, ormar 15 000, krombi kaput 55 000 !?)

Telegrame povodom mog rođenja

Šta smo bacili:

30-ak kesa neupotrebljivih stvari:

Djedov nalaz urina iz 54-te

Djedove kamence iz bubrega

Fotografije ratne siročadi (obrijane naćelavo) iz dječijeg doma

Račune za radio iz šezdeset i neke

Rješenja o godišnjim odmorima iz osamdesetih

Kremu sa maminom trepavicom, koja je nekad tu ispala i ostala da me nasekira

Ponijela sam i:

-Tugu na dnu srca

-Osušene suze, poslije jacije. Hodža nikad nije ružnije učio, a meni nikad nije bilo teže zbog saznanja da se tu više neću vratiti.

-Pun kofer sjećanja

-tetkinu paziju (nešto između blitve i špinata)

-Fotografije svih naših porodičnih metuzalema

NIsam mogla ponijeti, ni sačuvati:

-Prolaznost života, neumoljivo vrijeme

-Brujanje maminog mantranja rano ujutru, dok još spavam

-Miris i šum Une u rano jutro

-Miris ormara (al ponesoh miris kuće u spavaćici, pa i to sinoć oplakah).

-Oblake nad Fethijom

-Mamin stan, koji nam je kroz čitav život, gdje god da smo bili, bio utočište i baza.

U zadnjih 7 godina, uvijek oplačem kad odlazim, ovaj put sam plakala čak do Ključa.

Govorim sebi: Aleksandar Makedonski je razbio dvije prekrasne staklene zdjele da se ne bi postepeno razbijale pod zubom vremena. Nije se inteligentno vezivati za stvari, ljude, a kamoli zgrade (apropos Fethije), jer ćemo na kraju sve morati ostaviti, čak i ovo tijelo za koje smo toliko vezani. Bolje se za života rješavati prošlosti i živjeti u sadašnjosti.

Ali uzalud. Nemaš rašta, rekli bi Krajišnici. (Grdne rane, tetka bi dodala.)

15.06.2009.

Volim ponedjeljke

Prođe radni i paradni vikend.

Radni, jer vikendom borave gosti hotela u istom, a čistačica/kuharica/recepcionerka/konobarica/ikatica za sve se razboljela, pa hotelske usluge nisu funkcionirale kako treba. Gosti su bili prinuđeni jesti keks i Gišmi je jadnik juče uzeo kašiku i njome jeo vodu, rekavši:" Ja se mamice pretvaram da je ovo supica...mmmm, kako je ukusnaaa!"

Mali, koji je inače skroz dobro (viroza je trajala samo 1 dan), je juče zaspao "noćni" san u 4 popodne, probudio se u 1 ujutru i veselio se do 4, zajedno sa mnom. U ta gluha doba ne znam šta bih sa sobom, pa gledam doku-reality o nekom salonu za tetovaže, na Discoveriju.

Ponedjeljkom obično odmaram (iako je Gišmi naručio krompirušu i supicu da budu tople u 5 popodne, bez i minut zakašnjenja.  Ponedjeljkom oko 9 ujutru posipam vodu za mužem i starijim sinom i okrećem ključ u bravi, a brk mi se smiješi govoreći: "Danas odmaram, danas ću da preležim svoju virozu, da preko dana odspavam, da pospremim krš i ćeifim po netu..."

Ponedjeljak je moj neradni dan, pola dana, ma nije važno-daj šta daš.

Volim ponedjeljak.

13.06.2009.

Pandemija vrtićke gripe

Prije 15 dana Gišmi ništa nije jeo i bio je jako nervozan.

Za nervozu sam ga naružila i rekla da pasjaluke neću trpiti, za apetit sam mu davala Floradix i upalilo je.

Onda je muž zalomio par dana sa temperaturom i upalom grla.

Onda sam i ja, pod temperaturom 38 čitav dana nosala malenog sa njegovim Eustahije Brzić zubima.

Onda je maleni dobio temperaturu. Nije strašno, 38,2, objektivno govoreći, ali subjektivno, dijete je gorjelo kao buktinja cijelu noć, i on, koji je neviđeni veseljak, je bio krepan i staklastih očiju. On koji tri mjeseca spava sam, sinoć je spavao na meni, kraj mene i na mojim rukama dok sam hodala po kući. 2x mi se pokakio u ruku dok sam mu mjerila temperaturu. Drugi put u mlazu po meni i svuda okolo. 24 sata je visio na meni.

Primjenom svih poznatih prirodnih metoda, idemo ka putu ozdravljenja, uz spoznaju da se i dojene bebe nekad mogu razboljeti.

Gišmi je za to vrijeme, totalno zanemaren, rasturio sve do čega je mogao doći.

Muž je ganjao neke majstore koji su u novom stanu napravili poplavu.

Ako poželim treće dijete (uputstvo za upotrebu):

Uzeti glavu subjekta, odvaliti je 5 puta od zid, natjerati je da 100 puta prepiše određene postove i 1000 puta "nisi normalna".

(Ako mi mislite davati savjete o toplomjeru za uho, zaboravite. Skupo smo ga platili, a cifre su podivljale vrlo brzo. Od tada koristim provjereni živin toplomjer, koji košta 2 km, a nikad ne griješi. )

09.06.2009.

Ober hanuma

Uvijek sam bila jaako neuredna. Kad sam bila mala, majka je sve sklanjala za mnom i nije me učila da pospremam. U pubertetu su govorili da je to faza, a ja sam se ponosila time da me u životu zanimaju uzvišenije stvari od prizemnog čišćenja, mislila sam naivno da ću promijeniti svijet i da je neurednost osobina koja krasi velike kreativce i umove.

Na faksu, moja je osobina izluđivala moje cimerice, a potom i sestru (koja je poznata po tome da prozore pere tako revnosno, da izgleda da će istanjiti staklo). Potom je ta osobina izluđivala mog muža, koji me najčešće zove uhljup. (U svoju odbranu mogu da dodam da nikad nisam voljela prljavštinu, samo nered u čistom prostoru, ako je takvo nešto moguće).

Nalazila sam milion opravdanja što suđe nije oprano, što je sve razbacano, što su čarape uvijek "raspar", što nikad ne znam gdje mi je šta, što stalno gubim stvari. Dolaskom djeteta, koliko god sam se trudila ( a Bog mi je svjedok da jesam), nenaviknuta na nove količine stvari i obaveza, počeli smo živjeti u haosu igračaka, jurila sam ujutru na posao, ostavljajući haos iza sebe, da bih se vikendom lomila da sve to malo sredim...

(Uvijek sam voljela kuhanje, al su za mene govorili da iako kuham za prste polizati, za mnom treba sa "bismiletom" u kuhinju ulaziti, a na opravdanje da je kuhinja mala, sestra mi je rekla:"Tebi i da je kuhinja kao Trg svetog Petra, ne bi ti bilo dovoljno." )

Duga je priča, ali ukratko-svoj novonastali boravak kod kuće sam shvatila vro ozbiljno-kao odgovor na moje molitve, kao priliku da počnem cijeniti i ono što sam nekad potcjenjivala, kao priliku da ne živim rastrzana i hronično umorna. Kao priliku da iskorijenim loše navike. I imam osjećaj i strah, da ću, ako ovaj put padnem na ispitu, ponovo biti gdje sam bila sa svojim životom, a to nikako ne želim.

Pod parolom "Rad (na sebi) je stvorio čovjeka", treniram samu sebe kao da sam polaznica akademije za žene, kod Nermina Curbrigena. Nermina (parodija ja Pirmina) Curbrigena, jer brine za cure, objasni mi (meni koja ništa ne kontam) jednom Minka iz Nadrealista.

U jeku priprema za selidbu, gdje sam sebi obećala da će u novom stanu sve biti kao apoteka, u jednom trenutku doživjeh nešto kao astralnu projekciju i vidjeh sebe kako sam sve cipele oprala, očistila, namazala i (pazi sad!) FOTOGRAFISALA, da bi slike zalijepila na kutije i rekoh-

Dragi Bože, evo Ti si mi svjedok da sam postala OBER HANUMA (ovo ober je valjda od njemačkog Uber)!

05.06.2009.

Narodna vjerovanja, mahalanje, srce i razum

"Kone" u granapu ispod zgrade su bolje od nas samih upućene u sva zbivanja u zgradi i šire, a ne propuste upitati i "jel onaj zgodni gospodin sa tvojom sestrom bio vaš tata...", "jesil se to samo udebljala il će biti kakve novine, mašala", "jesi to gripu imala, muž je nešto puno limuna kupio neki dan...". Meni lično to ne smeta i drage su mi te žene, volim da komuniciram, a ne patim od neke privatnosti, o čem mi i blog u mene svjedoči.

Elem, na vijest da je junior broj dva (koji nosi nadimke Cuckomucko, Bumbo i Beba-deba) dobio 2 zuba a da tek sutra puni 3 mjeseca, mudre kone mi rekoše da ćemo (u narodu se kaže) ubrzo dobiti još jedno dijete. (Sve praćeno sa Inšallah i Mašallah).

Voljela bih ja imati još jedno dijete, po mogućnosti curicu (na šta više puta pominjana tetka kaže "jesi normalna, pa da im vas dvije hizmetite!").

To me srce vuče na tu stranu.

S druge strane inteligencija nabraja argumente: pa 32 su ti godine, da i za dvije godine rodiš još jednu bebu, nećeš do 50-te izvesti djecu na put, to je još jedna trudnoća, još jedan porod i oporavak (sa 2 starijih), još jedni zubi, prve modrice, male i velike brige, ludi svijet u kojem živimo, to su ti još veće gomile veša, suđa i igračaka, još jedna serija neprospavanih noći, još jedno odvikavanje od pelena i milion nepredviđenih situacija. A malo dijete mala briga, ko će to poslije iz grada dočekivati noću...Pri svemu tome, naravno, nikad ne mislim na to kako tolika usta prehraniti, nego čisto na psihofizičko-organizacione mogućnosti.

I naravno (racio progovara), kakva je to narodna logika, onda bi posljednjem djetetu u porodici zubi nicali sa 7 godina!

Ali (nastranu kone i narodne mudrosti), kad se ujutru svi okupimo u bračnom krevetu i zezamo se, kad gledam kako nevjerovatno brzo odrastaju, kad mirišem onaj neodoljivi i neponovljivi misris bebe, kad mi se smije, kad guče...bude mi žao kad pomislim da je to to, i da više neću imati beba.

Muž kaže da čuvam bebske stvari, da ne dijelim i ne bacam, barem jedno dvije godine, dok definitivno ne skontamo šta ćemo.

Pišem ovaj post da se sama sebi smijem, kad poludim i od ovo dvoje.

P.S. Zamislite da svi nastavimo pisati blogove još jedno 30 godina (ako tehnologija ne smisli nešto još naprednije), pa se onda smijemo svojim starim postovima...

04.06.2009.

"Gdje se može dušom dihat i srcem pjevat"

Dok sam bila trudna, stalno sam sanjala da trčim i vozim bicikl. Frojd bi na to rekao da uvijek sanjamo ono što ne možemo imati ili što želimo. Između raznih gluposti, ta mu je ipak na mjestu.

Ne mogu reći da nisam sretna sada i ovdje, da me ne ispunjava moj sadašnji život...ali u meni uvijek živi neki buntovnik, koji traži neku svoju zadovoljštinu, svoj mali svijet, skriven od ostalih, svoje tajne, svoje misli...

I onda naveče, kad "momci" pozaspu, ja bježim u tu svoju samoću, nauštrb zlata vrijednog sna od nekoliko sati, samo da bih ostala sama sa sobom, da bih nešto svoje pročitala, saznala, doživjela.

Onda, prije nego utonem u san, maštam o Indiji, o tome kako bez svojih bližnjih, hodam bosa po svetim mjestima, kako se truckam pretrpanim vozovima, susrećem svete ljude i one obične, a tako posebne, sa velikim osmijesima, maštam o slobodi, o duhovnoj sreći koji nekad iskusih, o životu, koji me, nadam se, čeka kad zaslužim penziju radeći vrijedno u našem hotelu, u svom životnom i blog realitiju...

Nakon 1 ili 2 noćna dojenja (hvala ti Bože što ovo dijete spava po noći), odrađena u polusnu, ujutru me šamara realnost:

Men se piški, upali mi crtani, daj mi doručak, jel mali obučen, gdje su mi čarape, uuuuaaaa(doji mi se), kme, kme (kakio sam), obuci tene, jesi oprao zube, plati račune...Kad se malo osvijestim, već je dan i ja sam sada i ovdje, sretna u svakodnevici, prekidač je prebačen na svakodnevne misli, kao da onih noćnih i nema, niti ih je ikad bilo.

Preko dana krmeljam i kunem se sebi da ću u 9 na spavanje, jer sam samo tako snažna i odmorna za šljaku, ali kad oni odu na spavanje, u mraku i u tišina, ja opet malo pobjegnem u svoj svijet...iako znam da ću sutra biti koma zbog toga.

02.06.2009.

Žena heroj

Sjetih se sada jedne istinite priče o abortusu, a vezana je za moju prijateljicu Sundari iz Hrvatske.

Prije nekoliko godina, na ultrazvučnom pregledu, doktori su konstatovali da se njena beba ne razvija dobro, da su bubrezi zakržljali i još svašta nešto i preporučili su abortus.

Ona i muž, oboje ljekari, odlučili su drugačije.

Rekla je doktorima da dok god djetetu kuca srce tj. dok se ne utvrdi smrt ploda, neće pristati da ga ubiju, da će trenutak djetetove smrti prepustiti Bogu. (Jer po Bhagavad giti život određenog tijela počinje začećem).

Provela je 6 mjeseci razgovarajući s djetetom čitala mu naglas Šrimad Bhagavatam, pjevala djetetu, razgovarala s njim. Željela je djetetu pružiti što više ljubavi dok su zajedno i ispratiti ga na najbolji mogući način.

Prošla je cijeli porod, sve trudove i sve i rodila dijete koje je živjelo još dva sata.Ta dva sata je ona provela milujući ga, pričajući mu o Bogu, moleći se za njega. (Jer mi nismo ovo tijelo, nego duhovna duša.)

Urnu sa djetetovim pepelom je ona odnijela i prosula u Gangu, uz sve prateće molitve.

Kaže, bilo joj je užasno, bilo joj je teško, ali sigurna je da je uradila najbolju moguću stvar.

Danas imaju dvoje zdrave i vesele djece i nadaju se da će ih biti još.

02.06.2009.

Ko o čemu, ja o fensiluku

Šta sve treba jednoj situiranoj porodici za život?

-Escajg:Kašičice za sladoled od vanilije, kašičice za sladoled od čokolade, kašičice za puding, kašičice za dječije kašice, viljuškice za voćne kolače, viljuškice za mliječne kolače, srednje velike kašike, viljuške i noževi, 2 seta velikih kašika za supu, kašike za krem supu, kašike za variva, viljuške za mekanu, viljuške za tvrdu hranu, noževi...

-čaše za običnu, čaše za mineralnu vodu, čaše za limunadu, čaše za hladne napitke, čaše za tople napitke, šolje za čaj, šolje za mlijeko, paradne šolje za goste, plastične za djecu...

( A sve uz meditaciju "Šta kad dođu gosti..")

-posteljine za ljeti, posteljine za zimi, posteljine za nesanicu, posteljine za miran san, posteljine za goste, posteljine za djecu, posteljine za prelazna razdoblja, posteljine od pamuka, posteljine od svile...slična podjela važi za deke i zavjese...

-Kozmetika: šampon da dugu, šampon za kratku kosu, šampon za mamu, šampon za tatu, šampon za djecu, šampon za sjaj, šampon za lokne, šampon za volumen, sapun za mali prst lijeve ruke, sapun za mali prst desne ruke, krema za oko, krema za usne, krema za obraz, krema za čelo, krema za vrat, krema za koljena, krema za bebe, krema za poslije brijanja ,krema za opekotine, krema za sunce, krema za vjetar, krema za poslije zemljotresa, krema protiv umora, krema za ispod šminke, krema za noć, krema za cipele sa podvrstama...

-Dječiji vozni park: veliki auto za gurati i prohodati s njim, malo veći kad je već prohodalo, tricikl sa ručkom za guranje, tricikl bez ručke, mali sa pomoćnim točkovima, motor na baterije, mali bez pomoćnih točkova, romobil, sanke, role, skije, peraja, šlaufi...(i još krevetić, auto stolice svih veličina, nosiljke, slingovi, marame, kenguri, kućne stolice, ljuljačke, tobogani, kolica mala, kišobran kolica...

-Odjeća-za svakodnevni posao, za sastanke, večernje poslovne i privatne prilike, trudnička odjeća, ljetna odjeća, za more, zaplaninu, za izlete, za kišu, za snijeg, za dobro i loše raspoloženje, za spavanje, za krmeljanje, za čišćenje ,za krečenje, za plivanje, za bolnicu, za kad se sve ostalo pere, donji veš, gornji veš, šalovi, kape , rukavice, ešarpe, marame, šeširići, haljina za maturu, haljina za svadbu, haljina za rodicinu svadbu, haljina za odbranu diplomskog...pa sve sa podvrstama za godišnja doba i modne trendove-60-te, 70-te, 80-te i fuj te 90-te...

-skupljači prašine: suveniri, knjige, cdovi, dvdovi, razglednice iz 83-će, nenina gondola i hekleraj sa televizora, dedina lula, vještački nokti, prvi zubi i pramenovi kose, proteze, šešir iz meksika, ajfelov toranj od šibica, računi za radio iz 64,, ploče Novih Fosila i Mirzinog jata, Buldožera i koznakoga ne, kastanjete, Titova bista, Vučko, ljubavna pisma iz šezdesetih, đačke knjižice...

Šta će ljudima sve to, nije mi jasno.

Biblija kaže: što imaš duplo-proslijedi. I prije će kamila kroz iglene uši proće nego bogataš u kraljevstvo Božije.

Ekonomisti u recesiji kažu: Ne kupuj što ti ne treba.

Šrimad Bhagavatam kaže da trebamo imati onoliko koliko nam je potrebno da održimo dušu i tijelo zajedno i da ako možemo spavati na krevetu od 1x2 metra, ne treba nam veći.

Auto prevozi od tačke A do tačke B, bila to Škoda ili Audi...

Moj muž kaže da mu niko ne bi vjerovao kad bi ljudima pričao kakvu ludu ženu ima.

28.05.2009.

Kapi vode na lotosovom listu


20.05.2009.

Fensiluk-uvodni ogledi

Iako se izgovara kao "fancylook", u mojoj inačici riječ fensiluk je kombinacija anglicizma FANCY, i sufiksa inspiriranog turcizmima tipa "akšamluk", "munafikluk" i slično.

(Sva prava na izum ove riječi zadržavam JA! Pa i Beyonce je izmislila riječ bootylicious, pa je danas u Oxford rječniku!)

Fensiluk bi, u slobodnom prevodu, značio snobizam, pokondirenost, odanost fensi lajfstajlu.

Fensiluk je za mene sve ono što nije neophodno za život, isticanje logotipa, statusnih simbola svake vrste u svrhe samopromocije, trošenje više od neophodnog, nepotrebno rasipanje i tako dalje i tako dalje.

Stalno susrećem ljude koji uspjehom u životu smatraju "steći više, priuštiti više". Nekad to znači i imati obijesno puno i previše. Ako je nekome dovoljno da ima npr. 10 majica, zašto ih mora imati 50? Ako bebe prerastaju odjeću brzinom svjetlosti, zašto onda platiti 50km nešto što će pronosati tri puta, u vrh glave?

Pored toga, fensilukom smatram da neko mora imati različite tene, čarape, majice i šorceve za npr. fudbal, tenis, izlet na planinu, šetnju pionirskom i ručak na balkonu. Dakle: za tenis ide sve bijelo, po mogućnosti sa natpisom Wilson, za skijanje ide crno-drečavo i Atomic, za fudbal su potrebni originalni dresovi aktuelnih klubova kupljeni na stadionima istih. Opet, za Pionirsku je potrebna varijanta tako mi izlizane "sportske elegancije"-tene koje liče na cipele ili obratno, Tom Tailor oblekice i tako dalje...Gdje su još odjeća za more, za naveče, za krečenje, za bacanje smeća, za spavanje sa ženom sa ljubavnicom, na putu i solo, odjeća za ljeto, za zimu, vjetar i kišu, za poslovne sastanke, za nedjeljna kafendisanja...Prosječnom čovjeku dakle treba soba od 20m2 da skladišti odjeću za sve različite prigode, a podsjetimo se: sve to još brže izlazi iz mode i zastarjeva, pa garderobu treba i obnoviti...

Namjerno se nisam dotakla ženskog fensiluka, jer bi post postao predugačak.

Susrećem i ljude koji smatraju da je posjedovanje što većeg broja raznih stvari ispunjavajuće, da usrećuje i stvara osjećaj sigurnosti. Tako je bolje kupovati, kupovati i kupovati, a potom bacati ili koristiti poznanike i rodbinu kao svoj recycle bin. I još je bolje oboružati se space bagovima i velikim ormarima, pa ni ne bacati, zlu ne trebalo? (Štedljivija varijanta).

Istovremeno, firme proizvode proizvode koji planirano zastarjevaju, da bi povećale profit. Tako je danas sasvim normalno imati nekoliko satova i mijenjati ih u skladu sa odjećom, dobom dana ili štavećne. Sramota je isti mobitel furati duže od godinu i ne zamijeniti ga modernijim modelom, kad je sve već tako povoljno. Reklame nas dan i noć podjećaju da će nam veš mašina crknuti bez Calgona (a za pet godina kupovanja istog možemo kupiti još jednu), da Mister Muskolo voli poslove koje vi mrzite, da se na Dormeo madracu nikad nije spavalo udobnije (ako izuzmemo noćne more i stres uzrokovan brigama kako zaraditi za sve to?)

Pored planiranog zastarijevanja proizvoda, tu su i kojekakvi pomagači, koji navodno olakšavaju život...Ideja za inovatore: napraviti računarski miš koji ujedno radi manikir, lakira nokte, a tokom rada ruke nježno masira hidratantnom kremom. Skupa varijanta takvog miša je optočena Swarowski kristalima i nanosti Lancome kremu, a jeftinija...Koliko uređaja koji olakšavaju život, a vremena je sve manje-kako to?

Nekad su se satovi naslijeđivali i koristili cijeli život, čarape su se krpile, auti se vozili po 20 godina, veš mašine i kauči se koristili dok je god moguće. Namještaj od punog drveta je trajao čitav život, kao i posuđe, posteljine, noževi...Danas smo robovi xafsinga i brendova i sve je novo, sve treba isprobati..a ako IMIDŽ ne promijenite barem 2x godišnje, onda ste dosadni i Bogu i narodu. Jedna boja i dužina kose za jednu sezonu, inače...

Koliko podražaja za jadni um savremenog čovjeka!!!

Danas se sve malo iskoristi i baca, a planeta grca u otpadu. Svi kukaju na recesiju, a "balahaju" kao nikad prije.

Mnoge nerviram svojim anti-fensi pristupom, ali znam da nisam sama. Vlasnik švedske Ikee, Ingvar Kamprad, koji je i jedan od 20 najbogatijih ljudi na svijetu (procijenjeno bogatstvo 22 biliona dolara), se i dan danas vozi biciklom i javnim prevozom, a od zaposlenih zahtijeva da pišu sa obe strane papira...

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Toliko o fensiluku za ovaj put.

Imam još par relevantnih ogleda na temu fensiluka:

Fensiluk i hramovi samoće iliti tržni centri

Fensiluk sa filozofsko-religioznog aspekta, da li vjernici nužno moraju biti skromni ili je bogatsvo znak Božje milosti i uspjeha

Kako i zašto ostati imun na fensiluk

_________________________________________________________________________

Dosadašnji slični postovi:

Kritika ekološki neosviještenog uma

O skromnosti

18.05.2009.

Wall-e odmara i piše post

Napisah u glavi barem 20 postova, za vrijeme ovog odsustva...Kad naiđe par trenutaka za pisanje, pred mene se stavlja izbor:

a)da li se sizifovski baciti na kućne poslove,

b)pisati ili

c)odmoriti.

U prethodnim danima, moj izbor je bio "najviše odgovora pod a", jer kad Sizif ne bi redovno radio svoj posao, posla bi se nagomilalo, pa ko bi to sve stigao, blago meni.

Danas je moj izbor bio "c", tačnije red odmora, red spavanja, red tosta sa mozzarelom, red sladoleda, pa malo kokte...a baš sam se zdravo hranila do sad...

Sutra je novi dan, opet red, rad, vojna disciplina, te integralne žitarice, voće i salate.

Skupio mi se umor-prvo sve ono sa svekrvom, onda put u Graz, malo turizma (Kunsthaus!!!), malo više kućenja u Ikei, čitav dan u zagrebačkom ZOOu, pa metar prašine u maminom stanu, pa pola metra u mom...pa onda crkveno vjenčanje u Busovači, harinam na Vrelu Bosne juče...

Danas sam baš offline.

Usput budi rečeno-ako niste gledali crtani Wall-E, od srca ga preporučujem, poslije Madagaskara najpametniji crtić koji sam ikad gledala. Kaže mi Gišmi:

"Ja sam Eva, jer je Eva ljuta i ima pištolj, braco je Evčica jer je mali ja, tata je kapetan broda jer ima volan. A ti si mama Wall-e, jer stalno pospremaš.

Wall-E, Sizif, šta li sam, al dijete pogodi u sridu...

Do pametnijeg posta i malo više slobodnog vremena, srdačno vas sve pozdravljam.

29.04.2009.

Udarnički u susret prazniku rada

Pored laptopa i bloga, nedostaje mi moj mir, odmor, samoća, razmišljanje, mantranje...a ironično je da ništa od toga (ili skoro ništa) nije zbog obaveza oko djece.

Nakon dvije sedmice neprekidne frke, trke i obaveza, zaboravljanja sebe i služenja ljudi koje ni u snu ne bih sanjala da ću služiti, čeka me i sedmodnevni put koji je jednim dijelom vezan za godišnjicu odlaska moje mame.

Smijem li i maštati da ću se u mirnom gradu odmoriti prisjećajući se na nju sa dragim ljudima, odlazeći sa bhaktama (kao nekad) negdje u netaknutu prirodu i mantrajući na mjestu gdje smo to nekad zajedno radile, sa pogledom na munaru koja nas čitav život prati?

 

 

 

 

13.04.2009.

Ne reci mi dvaput (La vita e bella)

Juče, sama kao Robinzon, kao lav u kavezu, puno razmišljah i tražih neke odgovore.

Ipak, B(l)og (ne šalim se, stvarno je i Bog i blog) mi posla osobu koja je sve to razumjela, bez previše objašnjavanja (koje nakon barem godinu i po dana čitanja ovog bloga, valjda nije ni potrebno, a znam da i bez toga ne bi trebalo...).

Dobih nekoliko životno važnih i neprocjenjivih, vrlo primjenjivih savjeta, ali jedan mi se posebno urezao u pamćenje, ponavljah ga juče kao mantru cijeli dan.

Teško je to sad blogu objasniti, ali se generalno svodi na poruku filma Život je lijep, koja se lako i sa osmijehom može primjeniti u situacijama koje mi život nameće.

(Jedna dalja rodica jednom reče kako je Bosancima lakše metar u guzicu ućerat nego cenat u glavu, ali meni se ovaj jedan cenat dobro zacementirao.)

Situacije dođoše već isto veče i ja odigrah svoju ulogu, kao dobro uvježbanu predstavu. Pogledah neki film o Isusu i bih zahvalna osobi koja me svojim življenjem Islama inspirira da produbim svoju vjeru i da u jednom danu ojačam.

Zaspah mirno i zahvalno, uz osjećaj da imam snage za još ovakvih bitaka na Kurukšetri* svog života i da sam sretna što je poznajem, nju-kroz koju je Bog govorio.

I uzeh da napišem ovaj post, dok svi ostali u kući spavaju, kad imama šta vidjeti-na TVu upravo ide film La vita e bella.

*Kurukšetra je mjesto na kojem je izgovorena Bhagavad gita. Nakon što je čuo Božju poruku, Arjuna se borio, ali sa pravim znanjem.

"Ostavi sve vrste religija i samo se predaj Meni, ne boj se, Ja ću te zaštiti."

10.04.2009.

Religija na struju

Kako je moguće da je za dvije hiljade godina, od čiste i snažne poruke Božijeg čovjeka, rođenog u skromnosti štale, nastalo ovo potrošačko prežderavanje, mrdanje nogica još živih rakova u prazničnim loncima i turističke ponude koje nude da taj praznik provedete u što većem zaboravu njegove poruke...

Božji praznik, bez Boga.

Religija na struju.

Instant religioznost: Dragi Bože, daj mu kruh moj svagdanji, budi uz mene kad mi trebaš, a kad mi ne trebaš, jednostavno te neću razmutiti iz kesice. Tebi tvoje, meni moje.

Ne volim savremene propovjednike koji imaju skupe mobitele, web sajtove, facebook profile...Ma kakva da je njihova poruka, nekako me ne dotiče. Ajnštajn je pisao o tome da mu je nemoguće zamisliti Isusa sa skupim novčanikom. Pored toga, meni je nemoguće zamisliti Isusa kako žive rakove trpa u lonac, kako ima profil na facebooku, govori na Wembley stadionu i tako dalje i tako dalje. Ne mogu ni zamisliti, a kamoli prihvatiti da bi bilo koji od Božjih poslanika donio poruku samo svome narodu, ili nekom određenom podneblju, sloju društva, rasi, spolu...

Da Isus dođe danas, neuki bosonogi stolar, ko bi krenuo za njim? Da iko od poslanika prođe Ferhadijom, koliko bi ljudi ustalo sa svojih kafa, prestalo odmjeravati prolaznike i tračati, da bi krenuli za njim/a? Da se, hipotetički budi rečeno,  Isus i Muhamed i Abraham sretnu, da li bi bilateralno (ups...tripartitno!) diskutovali o Arapsko-Židovsko-Kršćanskim antagonzimima, da li bi im Jamie Oliver kuhao, da li bi to prenosio CNN?

Da Isus vidi današnji način slavljenja kršćanskih praznika, da li bi možda tražio da se ne slavi njega, nego Boga, da li bi se pitao kakve veze imaju zečevi i čokoladna jaja sa njegovim patnjama na križu, da li bi mu smetao Papa...i još hiljadu pitanja mi danas pada na pamet.

Nisam katolkinja, nisam nikad ni bila, ali me često u životu doticala Isusova poruka.

U ime te poruke ću imati priliku da u narednih par dana u praksi testiram naučeno i da dvjema ženama pokušam donekle oprostiti neke stvari o kojima namjerno neću da pišem, jer mi je prvi dio posta važniji od toga.

07.04.2009.

AFŽ

Zašto se žena koja je kod kuće smatra neradnicom, propalitetom, osobom koja nije uspjela u životu, zapuštenim luzerom...a istovremeno se recimo neka ista takva žena, koja na nekom šalteru udara pečate smatra uspješnom, osobom koja doprinosi društvu, vrijednicom i tako dalje...

Ne kažem, žene koje rade i kod kuće i na poslu i još uz to podižu djecu, rade zapravo tri posla.

Koliko snage, kreativnosti, inteligencije, upornosti i tako dalje i tako dalje, treba za takva životna postignuća koja, nažalost, niko ne cijeni.

Ja bih takvim ženama dala beneficirani radni staž.

KAžu mi:"Ma, lako je tebi, ti ne radiš, napustila si karijeru."

Jooooj, samo mi to ne reci, eksplodirat ću!

(Jadna ja, nemam karijeru!

Šta da radim, o šta da radim sad????)

Kako bona ne radim, radim i dnevne i noćne smjene..posao koji se ne vidi i za koji mi niko neće reći hvala, niti će uspjehom smatrati bilo šta od ovoga što radim. Zamisli da ja napravim izložbu: (velike instalacije, fotografije i multimedijalne prezentacije) skuhan organski i zdrav ručak, obrisana prašina, noćna dojenja, oprani zubi starijeg djeteta, popeglan veš, oprano suđe, ručak za sestru, djeca u šetnji, kupanje dvoje djece u dvije kade, kosa neoprana 10 dana, japa-brojanica za mantranje koja već danima skuplja prašinu...A na otvorenju izložbe svira Amy Winehouse:Rehab! (No, no, no!)

Kakve bi reakcije ta izložba polučila?

Al da napravim neki performans (čitati sa dugim e i o, nako seljački), sa temom Taština praznine, onda bih postigla nešto u životu. Da trunim o pravima nutrija i hrčaka na život bez bundi (a ti isti aktivisti vrijedno krše prava pilića i krava, uredno ih mažući na hljeb), da se zauzimam za oslobođenje Tibeta, da se namažem žutim i plavim bojama pa vrištim na utakmici...ili da sam, ako ništa sexy mama-sponzoruša, koja istina, ne radi ništa od navedenog, ali zato hoda po vascijeli dan: red manikure, red frizure, red kafice i tračanja, dok dadilje podižu djecu...da sam išta od toga, postigla bih nešto u životu.

Nemam više vremena za blog, čeka me moj nerad.

 

31.03.2009.

RODITELJI U SOPSTVENOM SOSU

Nisam odavno objavljivala recepte (neki se virus "zakotio" na memori kartici, pa nemam slike), ali ovi recepti svakako nisu vegetarijanski.

Kad sa rodila prvog sina, dobila sam na poklon od prijateljice knjigu Slatka mala čedovišta (knjiga o izgubljenim roditeljskim pravima). Autorica knjige je Irena Tiodorović.

Knjiga je stvarno legendarna, a unutar knjige dođe i Veliki dečji kuvar, pod nazivom

RODITELJI U SOPSTVENOM SOSU

Prenosim par recepata:

RODITELJI SA SARMICAMA

Cijelu noć sitno sjeckati roditelje plačem, pa krupno vrištanjem. Sarmice se služe ujutru, kada roditelji zakasne na posao.

MAMA SA KNEDLICAMA

Cijelog dana nadijevati mamu knedlama. Zatim je kuhati, dok ne omekša. Uvaljati u šećer, da zaboravi do sutra. Služi se svakodnevno.

CIJEĐENI SOK OD MAME

Presjeći mamu željom, pa je lagano cijediti dok ne pusti sok. Tata se ne preporučuje zbog tvrđe kore.

KISELO TATINO TIJESTO
Zamijesiti tijesto od tate nestašlukom. Kad nadođe, premijesiti novom ujdurmom. Ako tijesto prekisne, bježati glavom bez obzira.

ROLOVANI RODITELJI

Roditelje, spremne za izlazak, na prevaru zarobiti na vratima i ubaciti u pleh. PEći na tihoj vatri, zalijevajući suzama.

MLJEVENI RODITELJI

Samljeti roditelje više puta u toku dana. Faširati, reš ispržiti i poslužiti jedno drugom prije spavanja.

MAMA ZA 2 OSOBE

Dinstati mamu sa prilozima od pitanja koga više voli. Kad se raskuha, podijeliti sa bratom ili sestrom na istovjetne porcije.

TATEĆA LEĐA SA ŠLAGOM

Poslije ručka skakati po tatinim leđima dok ne počnu da se ugibaju. Preliti šlagom od ličnog zadovoljstva. Izbjeći da tata prelije šljagom.

PUSLICA TORTA ZA CIJELU PORODICU

Pjenasto umutiti dvije kore od mame i tate i preliti poljupcima. Torta se ne peče, već je pečena.

30.03.2009.

Stereo mama reality, epizoda druga

Molim Eni da ne čita ovaj post. Ako ipak krene, molim blogger da je preusmjeri na prethodni post.

Danas mi je bio prvi ludi dan sa dvoje djece.

Prvo juče nisam stigla odspavati, onda sam sinoć "kljucala" za vrijeme noćnih dojenja, onda se mali probudio u 4 i nešto stenjao (meni se čini kao neki oblik blagih grčeva).

Muž je ustao oko pet, jer je upola 6 morao (duša moja ;), krenuti na jednodnevni službeni put u Hrvatsku. Tačno u pola šest, plače Gišmi iz spavaće:"Mamaaaa, mammiceee, ko će sad sa mnom spavati, ostao sam sam!"

Dođem kod njega, umirim ga, mali plače iz dnevne. Odem u dnevnu, umirim malog, ovaj veći plače da dođem kod njega. Dovedem i malog u spavaću, on stenje, ne prestaje (uzalud sve znane i neznane metode), Gišmi kuka kako ne može od njega spavati. stavim malenog potrbuške na sebe, on se umiri, Gišmi zaspe, mene san lovi, a ne smijem zaspati tako s djetetom na sebi...Skinem ga, opet stenje, budi starijeg...

U pola sedam skontam da je vrag odnio šalu, ustanem i odem s malim u dnevnu, jer je veliki uhvatio dovoljno tvrd san da ne skonta da je sam. Mali se pokaki "do za vrat", presvučem ga i on sa olakšanjem zaspe. Ali, avaj, starijeg već (7:15) moram buditi, jer u 8 i15 (fiksno), dolazi mužev prijatelj da ga vodi u vrtić, ponedjeljkom u pola devet idu u Fis na fizičko, a to se ne propušta.

Probudim ga nekako, uz obećanja kako će se voziti u "moćnom Audiju" i kako će mu D. pokazati sve komande i dati mu da vozi u njegovom krilu po parkingu, bla bla bla. Kaže da ga boli noga jer je juče pao šutajući loptu i da ga prenesem u dnevnu (na nozi mala ogrebotina, bez modrice). Ja mu kažem da ga ne smijem nositi , a on pita pa kako ne smiješ, kad više nisi trudnica? Nađemo kompromis, pa ga u kolicima prebacim. Uspijem mu dati doručak, natjerati ga da obavi higijenu i obući ga (izabrao dres Chelsea uz napomenu da on navija za "Livel-pulove", hajd sve može). Odjednom (8:05), on počinje plakati kako ga boli noga, folira šepanje i hoće da ostane kod kuće. Ostavila bih ga ja, ali iza mene je neprospavana noć, ispred mene čitav dan i noć bez pomoći, a muž će doći vjerovatno kad svi budemo spavali...Mogu ja ovako forsirati dan ili dva, ali bolje je spriječiti nego postati tempirana bomba.

Skontam, moram te nekako poslati u vrtić, pa kako god. Nudim mu da ne ide na fizičko, da ide u stariju grupu-neće. Nudim mu da navija za svoje u Fisu neće...U 8 i 10, očajna, nudim mu da braco i ja krenemo s njim-hoće!!! Na brzaka oblačim i sebe i bebu (24. dan), U 8 i 11 maleni je ogladnio, expres dojenje, veze-s-vezom, samo da ga prevarim i izlazimo van. D. je već pred zgradom ,komšije me ruže što izvodim tako malu bebu...

Pred vrtićem: Ne može on sa čika D. ući u vrtić, niti čika D. smije čuvati bracu dok ja njega uvedem. Linijom manjeg otpora i u želji da što prije ugledam horizontalu, ulijećem sa bebom među sve moguće viruse, bakterije i ostalu gamad. On sva ponosan galami: Djeccoooooo, vidite moga bracu i moju mamu, vidite kako ga ja ljubim...Tete me ruže što sam bebu uvodila među djecu, posipaju ga šećerom, djeca me okružila hoće da diraju bebu...

Pobjegnem iz Alkatraza, D. mi priča o uzrocima recesije, nekakvim kapitalima...Dolazmi kući, nastavljam prekinuto dojenje i usput naručujem sestru, koja ima nešto nalik slabim trudovima, da mi dođe popodne, samo da nisam sama sa svoje dvije sreće...

Mali podoji i budan, gleda me svojim plavim okama.

Ni jedan vid humanog uspavljivanja ne pali.

Držim ga na desnoj, kucam lijevom rukom.

I maštam o horizontali, usput sebi sa crnogorskim naglaskom recitujući Gorski Vijenac:

"Ti si mlad i jošt nevješt vladiko,

o da znadeš šta te jošte čeka,

svijet je ovaj tirjan tirjaninu,

a kamoli duši blagorodnoj..."

P.S. (12:30) Taman uspavala malog i legla, a komšija iznad nas počeo sa renoviranjem kupatila i skidanjem pločica. Komšija prestao, mali se probudio.

27.03.2009.

Kapi vode na lotosovom cvijetu

Nekoliko puta u životu sam poželjela da zaustavim vrijeme, da zauvijek ostanem u datom trenutku, ili da barem sačuvam, na sve moguće načine djeliće tog trenutka, znajući da se nikad neće vratiti.

"Jer ovaj život je poput kapi vode na lotosovom cvijetu..."

Prvi puta sam to osjetila u Indiji. Znala sam da ćemo tamo biti kratko, i pokušavala sam zapamtiti i sačuvati sve te trenutke, boje, mirise, zvukove...O tome sam već pisala, pa ne bih po stoti put da ponavljam. Samo bih dodala da sam po povratku napisala:

"Vratili smo se prije 2 mjeseca, ali ja se ne želim vratiti. Ostala mi je na dnu srca ta, pomalo bolna čežnja za Vrindavanom. Ta bol ima smisla, jer sada znam da sve ono u što sam vjerovala stvarno postoji, i u stvarnosti je još ljepše od mog vjerovanja...Sada, kada sam ovdje, pitam se-zašto nisam grlila svaki stub hrama, svako drvo ili kravu, zašto sam morala spavati, zašto sam gubila dragocjene sekunde na sitne gluposti, umjesto da sam svaki tren upijala atome svete zemlje...I pitam se-kako sam mogla tako ravnodušno otići, samo se par puta osvrnuvši na mjesto koje nikada neću zaboraviti?...ČEsto mi misli lutaju, nošene melodijama bazara-po garlandima od Malati cvjetova, preko crno-bijelih pločica i mramorne čipke, pa idu dalje, putem parikrama, do tamno zelene Yamune, do Madan Mohana, smiješe se bezubim starcima, djeci, rikšavalama, skaču sa majmunima po krovovima i vraćaju se da se poklone Gospodaru sve te ljepote...Šta je u tom zaputenom selu u kojem vrijeme stoji, toliko privlačno? Neupućenom posmatraču bi izgledalo da je ovo mrtvo mjesto, sa svinjama i otvorenom kanalizacijom, sirotinjom i bolešću, a opet, to je mjesto nevidljivi duhovni svijet koji tako intenzivno osjećam da pulsira ispod površine...Sve što je materijalno ovdje propada-sariji, zubi i kuće, a tijela kao da i nemam i kao da mi ne bi ni trebalo, samo kad bih dušom mogla grliti bhakte, osjećati užitak u pijesku Raman Retija na mojim stopalima, disati, slušati zvuk školjki, i paunove koji se glasaju sa drveća..."

Po drugi puta to mi se desilo kad sam rodila prvog sina, nekada kada je napunio mjesec dana i kada sam shvatila kako brzo vrijeme prolazi. Poželjela sam da zauvijek ostane tako mali i sladak i u mom naručju.

Takođe, imam jednu fotografiju moje mame pred nekadašnjim Klosterom u Bihaću. 2006. je godina i njeno lice pokazuje znake iscrpljenosti i mršavosti. Dok sam je slikala, shvatila sam da nam je zajedničko vrijeme ograničeno i da ga trebam što bolje iskoristiti. Drag prijatelj je nekada na svojim predavanjim rekao da je recept za dobre međuljudske odnose biti svjestan činjenice "ja sad umirem, i ova osoba ispred mene isto umire". U tom sam trenutku  toga postala svjesna i mislim da sam do zadnjeg zajedničkog trenutka osjećala kako to vrijeme u našem pješčanom satu curi i nestaje.

Bilo je još fleševa, kratkih momenata u kojima sam se željela zadržati, uslišane molitve u haremu Čaršijske džamije 1996., osjećaj uzajamne ljubavi i povezanosti sa mojim duhovnim učiteljem, otjelovljen u vijencu cvijeća koji mi je dao 2007. kada je putovao cijelu noć vozom samo da bi me vidio , trenuci kad je knjiga koju sam napisala počela sama izlaziti iz mene, kroz  riječi i dizajn...i konačno kada se misija te knjige ostvarila, blaženo sjedenje sa dragim ljudima pod šljivom prošlog ljeta u Ličkoj Jesenici, trenuci pisanja o Indiji na blogu kada sam nakon dugo vremena osjetila da sam živa, oblaci iznad Fethije...

"Vidjećeš kako će i ovo danas jednog dana biti dobra stara vremena."

I trenutno me taj osjećaj puca i sa drugim sinom...osjećaj kako dragocjeno vrijeme tako brzo prolazi u nepovrat, a sjećanja su varljiva i nestvarna. Na njemu se može tako jasno očitati brzina prolaska vremena.

"Svakim svojim izlaskom i zalaskom sunce skraćuje život svakome, osim onima koji svoje vrijeme koriste za raspitivanje ( o Bogu) i za traganje za smislom života..."

24.03.2009.

Nostalgija

Dvadeset trećeg marta, prije pet godina, letjeli smo prema Indiji.

Kako je vrijeme proletjelo!

I danas pamtim svaki detalj i često ponovo preživljavam to putovanje.

Obično me u ovo doba godine počne pucati neka nostalgija i počnem čitati dnevnike s puta, knjige koje me podsjećaju na stvari koje smo tamo naučili, ponovo gledam slike...

U zadnjih par dana u naletima indijske nostalgije, pored uobičajene duhovne literature koju inače čitam, pročitah po ko zna koji put knjigu "Bog malih stvari", indijske spisateljice Arundhati Roy koja je za tu knjigu dobila Bookerovu nagradu, i više nego zasluženo. Volim se vraćati dragim knjigama, poznatim rečenicama i stilskim bravurama, ali i oplakah ponovo drugu polovinu knjige.

Onda juče, na čistu miru, uzeh iz muževe ogromne kolekcije filmova da pogledam taj izvikani film Slumdog millionare i ponovo oplakah, od početka do kraja. Takve bijede i takvih bajki ima samo tamo. Još film ne prenosi mirise predgrađa, smetljišta, izduvnih gasova...ali vjerno prenosi život tamošnje sirotinje. Ako pomogneš jednom malom prosjaku, ostaju milioni drugih, za koje ne znaš hoće li doživjeti sutrašnji dan...

(Knjiga nema hepi end, film ima-kako bi ga inače cijenili u Holywoodu. U svakom slučaju, preporučujem oboje. Riječnikom moje sestre-PRISTAVI sebi indijski film, i odmah pripremi ŠTEKU maramica!))

Da, Indija je samo geografsko mjesto, zemlja kao i svaka druga, a Bog je i tamo i ovdje i svugdje, ne samo na mjestima hodočašća bilo koje vjere, ne samo u Njegovim kućama ili knjigama...Ali, volim tu zemlju, sa svim njenim krajnostima, od obilja i ljepote Taj Mahala, čistoće Himalaya, sretnih osmijeha nevjerovatnih ljudi, prašine Vrindavana i nezaboravne zelene boje i mirisa Yamune...do otvorene kanalizacije, ljudi koji doslovno žive na smetljištima, lopova, svinja i smradova.

Indiju možeš na prvu zamrziti, ili ti se može doživotno uvući pod kožu, kao meni.

I kontam, pubertet i rana mladost mi prođoše u ratu i policijskim satovima, fakultetske godine u napornom učenju i životu sa 5 km dnevno za potrošiti, odmah po tom sam se udala, zaposlila, radila i živim kako živim...Ali, maštam, doći će i moja "kriza srednjih godina", djeca će porasti do moje četrdesete, i ja ću barem nakratko pobjeći iz ovog zlatnog kaveza, da bosonoga, sa tilakom  na čelu grlim prosjakinje po prašnjavim parikram cestama, da se kupam u prljavim rijekama, da plačem od sreće i od tuge...

22.03.2009.

Nothing else matters


13.03.2009.

Inače...

Inače, dobro smo :)

Nakon tri godine drilla nespavanjem, sposobna sam zaspati i ustati kad god treba i koliko god okolnosti nalažu, tako da za sada ne osjećam umor. Mali ima malo žutice (nije to prava žutica, nego dojenačko čišćenje organizma), pa smo juče proveli dan po našim ludim zdravstvenim ustanovama. Jedna ga doktorica htjela samog smjestiti u bolnicu i hraniti sondom...ali na Koševu su rekli da nema potrebe, da je nalaz skoro uredan i da ga samo moram buditi na svaka 2 sata...

Gišmi mi donosi pelene, posipa mu pupak bivacinom, traži da donesem bracu dok se on kupa "da ga gleda i vidi kako on kupa dinosauruse", drži ga na krilu i gleda crtane, ljubi ga po 100x...A ako ga nešto naružim, samo bude tužan i ode u drugu sobu, pa se meni srce cijepa. Sinoć sam malog dala mužu i otišla da uspavam Gišmija, on se zalijepio uz mene i rekao mi da je sretan (kotrlja R), što mu je došao braco i što se ja opet "mazolišam" s njim. "I jelde mama, da nam on više nikad neće otići? Neće, ne boj se...

(Digresija: kad mi je pukao vodenjak, krećemo za bolnicu, a kaže meni muž: "Molim te reci doktoru da me planira, jer želim prisustvovati vjenčanju." -Pa dobro, možda za nekih 20-ak godina, kažem ja...Hahahaha...)

A ja, ja sad samo služim. Sve je moje podređeno drugima i lijepo je biti mali i beznačajni sluga, prije svega Boga, a onda i ovih malih slatkih bića.

Titula majke je najvrijednije zvanje koje sam u životu stekla.

Moji kosooki :)
13.03.2009.

Crtice

Toliko toga bih mogla napisati, toliko misli, toliko spoznaja...ali trenutno ih više živim u praksi.

Samo ću napisati par naslova i crtica  postova koji mi se motaju po glavi, da mi ne pobjegnu "ideje vodilje":

-Učitelj bol (rođenje kao priprema za smrt, nadilazak tjelesnog bola kroz shvatanje da smo duša a ne tijelo, BG: "Kojeg god se stanja neko sjeća kad napušta tijelo...", Grobnica za Borisa, prihvatanje prirodnog kao nečeg od Boga uređenog

-Ostati sam sa sobom (bez vanjskih podražaja, TVa, muzike, informacija, razgovora, sam u tišini, inspiracija Anthony de Mello)

-Oda Vojnoj bolnici

-Sjećanja na mamu (iz konteksta prvog posta)

-Šta je drugačije sa drugim djetetom

-Nastavak na post "Ljubomorna (na muške slobode)"

 

 

 

 

10.03.2009.

Provala-for crying out loud

Prije svega, da vam se ovako svimazahvalim na komentarima :)

Uvijek kad se u životu dogodi nešto veliko, bio to život ili smrt, osjećaj da vas prate dobre želje i da niste sami je nešto najvrijednije što čovjek doživi.

(Neki dan čuh i evo opet zaboravih, suprotno pojmu PARANOIČAN-kada osjećate da vas niko ne voli i da su se svi urotili protiv vas, postoji neki drugi pojam koji označava osjećaj da vas svi vole i da su uz vas. Ako za par dana počnem pisati crnjake znači da se razina serotonina, oksitocina i ostalih post porođajnih euforičnih droga smanjila, i da me pucaju hormoni baby bluesa. Pa vi recite da naše tijelo nije hemijsko-električna mašina :).

Al, da vam ispričam provalu:

Stavio moj muž na svoj facebook profil status report: Rodio nam se drugi sin...

A njegova prijateljica iz Barcelone mu napisala: Rodio is a very nice child, te komentar pod sliku Rodio is very beautiful and sweet.

E sad ona dolazi u aprilu i najavila je neke dresove Barcelone za djecu...Nadam se da na leđima neće pisati RODIO!

:)

09.03.2009.

Volim biti zaljubljenaaaaa

Eeeee, evo me dragi blogeri, sa postom koji smo svi vjerujem očekivaliiiiii.

Ukratko, tri sata nakon prethodnog posta mi je pukao vodenjak. Odmah smo otišli u bolnicu (ništa od trudova kod kuće). 14 sati sam odolijevala nagovaranjima doktora da mi uključe drip, i za to vrijeme imala srednje jake trudove na maksimum 5 minuta.

U tri popodne je doktor rekao: Evo, ispoštovao sam vaše želje, vidite da ne ide, sad vi ispoštujte moje, moramo to pokrenuti jer predugo traje.

Nakon 4 sata trudova koje sam prodisavala i još jedno 2 sata onih pravih, udarničkih, bebač je izletio u samo jednom tiskanju.

Babica nam u rađaoni reče da bi smo onda mogli treće curicu, a ja joj rekoh da može, al samo da je posvojimo, da ne znam ko se normalan može ponovo odlučiti na porod...i nevjerovatno, a već sad sam sve patnje zaboravila, jer sam se zaljubila do ušiju u jednog malog, nježnog i slatkog hljepčića...

Imala sam puno duhovnih iskustava i spoznaja prilikom poroda, ali o tome drugi put.

Iako je u odnosu na prvi, porod bio znatno bolniji, nekontroliraniji, brži i bila sam 10x bučnija pri naponima i šivanju, isto tako je oporavak nevjerovatno brz-2 sata nakon poroda sam se već sama tuširala, dojila...juče smo došli kući i pored što se trudim što više legiti sa svojom novom ljubavi, opet odem pa napravim čaj, ubacim veš u mašinu, pospremim Gišmijeve autiće...i evo, sjedim fino i kucam.

Gišmi je preoduševljen, ne odvaja se od brace, milki ga, ljubi, pokriva...juče od ručka nije ništa jeo do jutros jer se nije odljepljivao od nas. Jutros nije ni oči otvorio, pita gdje mi je braco i otišao i legio kod njega. Jest da je situacija malo luda i zbunjena, jer se još uhodavamo sa 2 djece i mojim oporavkom, ali slatko je i vrijedilo je svake muke.

A on...on samo doji i spava i neodoljivo je sladak...Činjenice kažu ovako: 3350gr, 52 cm dug, sve u savršenom redu.

Hvala dragom Bogu što me pripazio na barem 100 načina (prvo, što sam imala milost misliti na Njega tokom poroda, mantrati i slušati bhajane, a pored zdravog djeteta, zahvalna sam i na mužu koji se sam odlično snašao sa Gišmijem i velika mi je podrška i pomoć, pa onda na genijalnoj babici Binasi i doktoru koji su bili uz mene na porodu, na sestri koja mi kuha supice i sve ostalo, na Jahnukanyakinim rajskim sandešima, na suncu dok smo išli kući, na svim ljudima koji su bili uz mene...)

Hvala i vama dragi blogeri što ste bili uz nas sve ovo vrijeme.

22.02.2009.

Tamo gdje je svaki korak ples, a svaka riječ pjesma...

Jesam li ja ono još uvijek trudna? 

Samo me pogled na dole podsjeti da jesam, jer zadnjih nekoliko dana živim u nekoj drugoj stvarnosti. Izdešavalo mi se barem pet nevjerovatno lijepih stvari, nekima sam se nadala, nekim nisam...ali sve su izazvale davno zaboravljene emocije.

Moja knjiga, koju sam pisala, dizajnirala, prelamala, štampala od maja pa donedavno, našla je put do jedinog čitatelja kojem je bila namijenjena. Prije par dana dobila sam kartu sa njegovim utiscima i još uvijek mi se ruke tresu kad je čitam...Onda, nenadan susret uživo sa tim čitateljem, njegove oči pune suza i drhtava glas kojim mi je prenio svoje utiske...Još uvijek tražim momente u kojima ću ostati sama sa sobom da to preradim u srcu. Moja misija sa tom knjigom je završena, samo sam to željela, da je napišem, da ostane trag i da je on pročita. Nisam ni sanjala da će ga toliko dotaći.

Onda iskustvo nevjerovatnog timskog rada, nezapamćenih postignuća i saradnje...Svi umorni, krvavih očiju, neprospavane noći iza njih...al na svakom licu osmijeh...

Onda, ludilo prije jučerašnjeg dana, pa juče Čarobna Indija, koja je stvarno bila čarobna, za vrijeme koje mi stiže SMS od drage, drage bivše blogerke: Ej ženo, javi se, neka mi šuha da se porađaš...A ja joj odgovaram-jok, bona, evo me plešem...

Ljudi prilaze, diraju me po stomaku, pitaju pa kako tako hodaš i izlaziš pred porod. Pa šta ću, neću ležati i čekati trudove, i onako sam malo euforična i filozofskim riječnikom rečeno-transcendirala sam svoje tjelesno stanje. Uglavnom, puno lijepih želja za predstojeće dane, puno toplih zagrljaja, puno boja, emocija, šarenila u tako kratkom vremenu. I jedno novo poznanstvo, neočekivano, neplanirano, a iskreno i toplo, kao i svi ovi dani.

Da, spremna sam za porod...može početi i sada...

Više ne planiram ni narednih par sati, živim baš sada i ovdje.

 

18.02.2009.

Blog štela :)

Ako neko želi besplatnu ulaznicu, nek mi samo ostavi ime i prezime u PP, može ih podići na ulazu :)

P.S.Pošto je ovih dana moja druga godišnjica blogovanja, hiljaditom blogeru/ki koji me doda u favorite ispunjavam jednu želju (ako je ostvariva).

17.02.2009.

Čarobna Indija

12.02.2009.

Zelenkapica

Moj sin u zadnje vrijeme uživa da sa mnom zajedno izvrće poznate pjesmice, priče, tekstove iz slikovnica.

Ako pjesma ide "U Sjevernoj Americi rodio se slon", onda je nova verzija "U Južnoj Africi rodio se miš", a "Jednog zelenog dana" postaje "Jedne crvene noći..."

Slikovnica koja počinje sa rečenicom "Subota je dan za nogomet...", sada počinje sa "Nedjelja je dan za skijanje..."

Uglavnom, dođe i kaže, hajde pričaj/pjevaj mi ono, ali naopačke.

E neki je dan tražio da izvrnemo Crvenkapicu. U izvrnutoj verziji, postoji jedna djevojčica koja se zove Zelenkapica i ona živi u Sarajevu. Mama ju je poslala da tetki odnese neke CD-ove za kompjuter. Rekla joj je da ne priča sa nepoznatim ljudima. I Zelenkapica je ušla sama u tramvaj i jedan joj je čiko ponudio bombona, i ona mu je ispričala gdje ide. I taj je čiko došao kod tetke, zaključao tetku u ormar tetku i obukao se kao ona, i kad je Zelenkapica došla...(standardni dio-tetka, tetka što su ti tako velike oči, uši, nos...).

Srećom, u tramvaju je bio i čika policajac, koji je vidio da Zelenkapica nije poslušala mamu i da je pričala sa nepoznatim čikom i on je pratio Zelenkapicu do tektinih vrata  i kad je lopov htio da je napadne i uzme joj CD-ove, on je ušao u stan sa velikim pištoljem i uhapsio lopova, te otključao tetku. Lopova je odveo u zatvor svojim policijskim autom (A jel onim mama što ima gore tui-tui?, Jeste, baš sa tim!) i natjerao ga da obeća da nikad više neće biti bezobrazan, jer ako bude opet će ga zatvoriti u zatvor. (A  što ga nije policajac ubijavao? Pa nije, jer je to fini čika policajac, on ne ubija nikoga. - A kako kod tate na filmu policajci ubijavaju? I šta će mu pištolj, ako s njim ne puca?......)

I onda je Zelenkapica igrala kod tetke igricu na njen kompjuter (A jel onu pucačinu? Jeste!) i pojela tetkinu supicu sa brokulom (A jel to ono malo drvo, zeleno- brokula? Jeste!) i onda je njen tata došao po nju autom (A kojim, jel Citloenom, Opelom ili Audijem? A ja kažem, pa došao je sa veeelikim džipom! UAaaaaauuuu, supeeer!, kaže on.)

I mama je zagrlila Zelenkapicu i svi su bili sretni...

Zanimljivo je koliko se dječaci lože na auta, pištolje, policijska auta, policajce, igrice (koje su tabu tema u našoj kući) i slične stvari. Deset puta pažljivije sluša ovu priču nego onu standardnu sa šumom i vukom.

 

30.01.2009.

Blogeriiiii

Kako ste krenuli sa pozitivnim vibracijama, morat ću se odreći (umišljene mi) anonimnosti i pozvati vas na babine!

26.01.2009.

Odavno nisam pisala o Gišmiju...

Mi taj nadimak uopće ne koristimo, al na blogu se nekako odomaćio, pa hajd.

S njim je sada super, mali je čovjek sa hiljadu pitanja, koji po čitav dan može pričati. Sve mu se mora objasniti, sve ga zanima...

Voli da mi pomaže (Ti se mama ne smiješ saginjati, jel si tludnica), sve što mi ispadne mi dohvati, donosi stvari, odnosi, baca u smeće, dodaje mokar veš iz lavora, ma sve što mu se kaže.

Imao je tu virozu, prošli smo je bez skidanja temperature i lijekova. Pošto sam vidjela da sa 38,5 skače po krevetu, pustila sam da temperatura sama sagori toksine i upalilo je. Doktorica je savjetovala da mu dajemo Medexovu matičnu mliječ i Natura mix. Natura mixa je bilo nestalo u gradu zbog epidemije viroze, pa smo uzeli Floradix, nešto slično tome. to dvoje popije ujutru u soku čim se probudi i od kako to pije, jede sve što mu se da u velikim količinama. Krvna slika mu je savršena, a kod mene željezo pri gornjoj granici!

U zadnje vrijeme se par puta desilo da je muž na TVu gledao kako neki ljudi jedu životinje. Prvi put je vidio kako su ulovili i ispekli ribu, a juče je gledao kako u Africi love dikobraza i jedu ga, pa je jako plakao, bilo mu je teško. Ne pitajte zašto sam dozvolila da to gleda, bila sam u kuhinji, a moj muž nije skontao da će mu to toliko teško pasti...Gdje baš nađoše dikobraza, koji mu je omiljena životinja u Pionirskoj i kojem vazda moram kupovati kupusa i mrkve da ga on hrani...Jedva sam mu nekako objasnila da ima jedna zemlja Afrika, koja je jako daleko, gdje ne rastu biljke, gdje nema krompiruše, zeljanice, banana i jabuka i da su tamo ljudi jako gladni i da nemaju šta jesti. On i dalje smatra da je dikobraz jadan i da ga nisu smjeli ubiti i pojesti jer je to stlašno. Složila sam se s njim i ubuduće ću dobro morati paziti šta gleda na TVu. Na neki način razumije da jedne životinje jedu druge, ali npr. nedavno je bio kod rodice i njoj je mama ispekla ribu i dala joj da jede, a on joj rekao: Pa nisi ti pingvin da jedeš ribu, mi smo ljudi! Da vam ne pričam kako mojoj svekrvi drži bukvicu, kad mu ona pokuša uvaliti jaje ili hrenovke ( da ispravi moje smrtne grijehe) on joj kaže da se iz jajeta rodi malo pile...

Sad se uglavnom igra sa autićima, zna sve marke auta i najviše voli kad neko s njim priča o dijelovima auta, servisiranju (jesi li zamijenio ljetne i zimske gume, nasuo antifriz, zamijenio ulje...), pored toga s tatom igra hokej skoro svako veče, a komšinica ispod nas ludi, voli crtati "ledenim" bojicama, sjediti na kuhinsjkim elementima i "pomagati" mi u kuhanju...

Juče je od 6 ujutru gledao kako pada snijeg i uspjeli smo se pola sata izigrati na snijegu dok se nije otopio :(.

Na slici: dok razgovara sa bracom u stomaku.

U galeriji: On i ja (sa bebom u stomaku), najbolji plijatelji-dlžimo se za luke.

Najbolji plijatelji Mama
20.01.2009.

Da li je to ljubomora?

Ko o čemu, ja o ljubomori, ovaj put dječijoj!

Kako se primiče dolazak bebe (još samo nekih 5 sedmica do krajaaaaa!), moj stomak se povećava "iz sekunda u sekund, iz minuta u minut...", skupljaju se po kući male stvarčice, te donose razna kolica, auto sjedalice i ostale kabaste stvari koje su ljubaznošću familije bile odložene po kojekakvim podrumima i slično.

E ovaj stariji mali, svako se veče  igra da je on moja beba. Pronašao je sebi dudu i zvečku, a od nedavno čak traži i da mu se preko gaćica obuče pelena. I onda mi leži u krilu i kao ne zna pričati, sve gestikulacijom komunicira...Kad mu kažemo da će ujutru u jaslice, on kaže da je on Transformers i da će se brzo pretvoriti u dječaka, a da je beba samo "ko fol".  To mu, naravno, jako brzo dosadi, pa se zabavi autićima i crtanjem "ledenim" bojicama (u galeriji).

Takođe, traži da gledamo slike i video klipove kad je bio mali, moje slike iz njegove trudnoće...Izgleda da mu je jako važno da vidi da je sve to i on prošao, da je i on bio u stomaku i ostalo...

Moj muž kaže da nikako ne konta kako će sad voljeti još nekoga, ko što voli njega. Ja nekako nemam s tim problema.

 

 

To je ON Auto (prednje svjetlo-žuto, štop svjetlo crveno, auspuh i antena) Motor
15.01.2009.

Profesionalno samoubistvo

MissA mi u komentaru napisa:"I ja razmisljam o slicnim stvarima. Na svu srecu, mi (suprug i ja) imamo obiteljsku i prijateljsku infrastrukturu, i to je veliki blagoslov, za koji smo svaki dan zahvalni. Takodjer, ne moram raditi, tako da radim iskljucivo kad djetetu i meni odgovara (tj. drzim vecernja i online predavanja), i ponosim se cinjenicom da moj sin sa svoje gotovo dvije godine jos nije vidjeo vrtic vise nego bilo kojim akademskim ili profesionalnim uspjehom.

Medjutim, iako na faxu gotovo svi imaju razumjevanja, ljudi van njega ponekad postavljaju pitanja poput: "Pa zasto si citav zivot u skoli provela ako ces sad s djetetom 'sjediti' kod kuce," ili "To sto radis je profesionalno samoubistvo." Naravno, nije ni potrebno raspravljati ovakve gluposti, ali eto, ponekad me iritiraju, a ustvari mi je u sustini smijesno da se ljudi upustaju da komentarisu o ovako licnim stvarima. "

Da , i ja dosta razmišljam o tome.

Čitav sam život odgajana u stilu da su žene jednako vrijedne, inteligentne i sposobne, te da je obrazovanje jako važno. Moja mama je kao psiholog u ta vremena radila u školi, a nas je čuvala njena mama koja je živjela sa nama, tako da moja mama nikad nije morala kuhati, čistiti i ostalo, ako nije željela. Rahmetli majka je pričala kako bi moji visokoobrazovani roditelji došli s posla, pojeli ručak, ostavili sve na stolu i otišli spavati. Bila je moja mama nama posvećena, ali jednostavno, nikada nije osjetila količinu obaveza i frke koju prolaze žene bez takve ispomoći. Pored toga, druga su vremena bila, radilo se od 7 do 3, nikad vikendom, nikad noću, a sve to u državnim firmama.

Provela sam svoju mladost čitajući, slikajući, pametujući, ganjajući ideale, slušajući angažiranu muziku..i da ne nabrajam-porodica mi se uvijek činila kao neka degradacija u svijet životinja. Uvijek sam smatrala malograđanskim ljude koji nose namirnice na more, 2 djece i žuti stojadin, proslave Novih godina ispred TVa i pune sofre...

Onda sam otkrila svjesnost Krišne koje se zasniva na filozofiji Bhagavad gite i u prvi mah, to je potvrdilo moja očekivanja: mi nismo ovo tijelo, nego duhovne duše, te smo na tom nivou svi apsolutno jednaki... a smisao života je razviti ljubav prema Bogu, živjeti ga u tom duhu i na kraju se vratiti tamo odakle nikad nismo trebali ni otići, u duhovni svijet, Božije prebivalište, gdje zapravo pripadamo.

Taman, mislila sam ja, i sve svoje ambicije usmjerila u  tom pravcu.

Prošlo je nekoliko godina...i spoznaje su počele poprimati nepredviđen tok. Kao što u predgovoru Bhagavad gite piše da je "ova svjesnost Krišne autentična, istorijska, PRIRODNA..."tako je s vremenom moja urođena priroda počela da traži svoje. Naučila sam da iako mi zapravo nismo ovo tijelo, moramo poštovati ovo koje nam je dodijeljeno, te pravilno igrati svoju ulogu u ovom svijetu, ne zanemarivati svoje obaveze i tako dalje. Da, žene jesu jednako inteligentne, vrijedne i ostalo...ali njima je dragi Bog dao grudi i maternicu, a muškarcima nije. Znači, nismo jednaki-ženama je namijenjena uloga majki.

Počela sam da shvatam da u meni živi žena, koja želi porodicu, djecu, kuću i sve ono što sam smatrala tako neinteligentnim i degradirajućim. Počela sam da prihvatam to što je zapravo samo govorilo iz mene. Tako sam se značajno promijenila, ne samo "u glavi" nego i fizički-od kratko ošišane "daske" sa svojih 48 kg, bez mrve šminke i nakita, postala sam ženstvenija, toplija, blaža, nježnija, mekša...

Danas više ne smatram da su domaćice neinteligntne žene, koje ništa nisu postigle u životu.

Iako sam završila dosta težak fakultet i 6 godina poslije teško radila da bih ostvarila cilj svoga školovanja i "uspjela u životu" (na stranu finansije), sad kad sam majka, sve gledam drugačije.Mislim da je majčinstvo prekrasno i ispunjavajuće, da svu svoju inteligenciju i emocije mogu iskazati kroz to i da mi se srce povećalo barem tri puta od kad sam se upustila u tu avanturu.

Da, majke nikad neće biti izabrane za Žene godine, niko vam neće reći hvala za brda suđa koje operetre, ni planine palačinki koje ispečete. Niko vam neće reći hvala što podižete nove ljude...Ali majkama to nije važno, one žive za osmijehe i zdravlje svoje porodice.

Kako godine prolaze, sve manje imam poslovnih ambicija. Voljela sam posao koji sam radila, ali nisam se mogla organizirati bez ranije pomenute "infrastrukture". Stoga svjesno činim "profesionalno samoubistvo", jer mi uspjeh u poslu ne znači toliko u životu. Ne znam da li ću za godinu dana pobjeći iz kuće na posao...ali ovako se trenutno osjećam.

Šta zapravo znači uspjeti u životu?

Odgovor na to pitanje je zaista individualan. Ja mislim da uspjeh u životu znači imati priliku na kraju života osvrnuti se i reći: da, trudio sam se da živim u skladu sa svojim idealima i dao/la sam sve od sebe da postanem ono što sam želio postati. mIslim da se taj uspjeh ne mjeri količinom titula, nekretnina, novca, putovanja i slično. Uspjeh u životu je kad vas u trenutku smrti ima ko držati za ruku i proći s vama to iskustvo.

Trenutno, dok god moj muž zarađuje za oboje, ja želim biti kod kuće i ne juriti kao muha bez glave, vječito frustrirana, nezadovoljna i premorena. Da, godine pametovanja su ostavile traga i ja ću, za svoj ćeif, rado čitati, razmišljati, tražiti odgovore u sebi i zvan sebe, tražit ću načina da svoj život povezujem s Bogom, da ne zaboravim da postoji i nešto više od ovih prolaznih uloga koje igramo.

Nikada neću biti onaj tip žene koji će biti presretan sa najnovijim mirisom osvježivača. bijelim zavjesama ili savršeno složenim krastavcima u tegli. I dalje će me zanimati uzvišenije teme, i uvijek ću naći prostora za sebe, neki svoj svijet, praksu i razmišljanja.

I dalje razmišlajm o ovoj temi i tražim odgovore. Za mene je trenutno rješenje da sam kod kuće i sretna sam s tim. Vidjet ćemo kuda će me ova razmišljanja odvesti.


Noviji postovi | Stariji postovi

DRAGI B(l)ože...
<< 08/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

REVIDIRANI LINKOVI
CRTICE IZ MOG SVIJETA
Najdraži mi post ikada-virtualna hodočašća
Drugi najdraži post: Nauka o vjerovanju-vjerovanje u nauku
1. Šta je Hare Krišna
2. Šta je Hare Krišna
4. Karma i reinkarnacija
3. Nauka o duši
Zivot kao hodocasce, pisanje kao lijek
Kroz srce, drugi dio
Kroz srce
Draga moja Sevya
Zebra na Brionima
Teška si tuđino
Sretni post
Reality distinguished from illusion
Kapi vode na lotosovom listu
Gdje je svaki korak ples, a svaka riječ pjesma
Vaišnavska sahrana
Sjećanje
Opasna sekta
Na dan kad je otišla
Sevya dasi
Jednoća Stvoritelja
Karma/reinkarnacija

ŽENA, MAJKA, DOMAĆICA
FAQ za domaćice
revati na tržištu rada
Novi posao
Prva skulptura
Dan žena
Čuda su moguća (haiku)
Žena heroj
AFŽ, al’ antifeministički
Profesionalno “samoubistvo”
Majakovski na team buildingu
Njezino veličanstvo MAJKA (na brdovitom Balkanu)
Oglas za posao

FILOZOFIRAM
Filozofski osvrti na trudnoću
Ne odustajem
Razgovori koji donose sreću
Jednostavna matematika
Ravnoća do mora
Kritika ekološki neosviještenog uma
Kali yuga-doba svađe i licemjerja

INSPIRATIVNO…

Here comes the sun
Ponocna ilahija
Rabijina molitva
Poniznost
Život-nekad siv, nekad žut
Dr. Nakaš

INDIJA I HIMALAYA

1. Moja Indija
2. Indija u mom srcu
3. Zemljo Indijo!
4. City of Taj
5. Majmunska posla i zacarani bazar
6. Back to reality
7. Podnozje Himalaya
8. Majka Ganga
9. Avanture po potkrovlju svijeta (tavan pun misterioznih kovcega)
10. Indiana Jones
11. Krug se zatvara
12. Dzungla na asfaltu
13. U Stambolu, na Bosforu
14. Indija FAQ
15. Jos par slika











MOJI FAVORITI
kamilica
Gracias a la Vida
Princ of Perversia
zdravi i lijepi
Hemija života
Raznosiš mi blato po kući
Priče o umoru
Oko moje glave.
Osećanja. O. Sećanja.
U urbanoj sahari života
Recenzija zivota
* THE ANATOMY OF ROCK*
Laprdam_sta_stignem
Nikad ne reci dvaput
MOJA BOGDA SNA
Bosanski život
u Haosu je Red..
Djevojka u mojim ustima
Public Relations (Паблик рилејшнc�)
Strangers In The Night
dnevnik jedne kurtizane
Aime Sati
Budan u snovima vs. sanjar na javi
...titles are overrated...
shizika
TA-HA
Ishranom do zdravlja
Silent
Mala Tajna - Veliko Blago
uposlenica
hendikepiranidjecak
Dnevnik posebnih
LJEPOTA DUSE
... by Tratinčica
Krilo od mušice
That's life!
Duh Koji Hoda
Magnolija
Trudimo se za naše sunašce...
Organic Life
PSIHOTERAPIJA
ja, žena i majka i supruga
Babba
__malo drugačija mama!__
Administratorov blog
Dunyaluk
nova Ja
luda trka za srecom
Da vidimo šta danas ima u cekeru
Crtice
više...

BROJAČ POSJETA
325650

Powered by Blogger.ba