DRAGI B(l)ože...

Diary of a Hare Krishna housewife :)

30.12.2011.

Pomjeranje granica

Ovih dana, dok se djeca oduševljavaju snijegom, nešto razmišljam o prošloj godini.

Meni je protekla godina izvanjski gledano bila vrlo, vrlo ujednačena. Skoro svi dani su ličili jedni na druge, svojim ritmom, ustaljenim i uvijek istim obavezama, problemima koji su iskrsavali i trebalo ih je rješavati, slični ljudi su bilo oko mene, slično raspoloženje...

Ipak, meni je protekla godina bila jako važna, jako inspirativna, najviše zbog toga što kad se osvrnem unazad pomislim: " Daj Bože da mi svaka godina bude kao ova". Bilo je više trenutaka za koje sam poželjela da nikada ne prođu, i to je ono što je dobro i vrijedno. Bilo je trenutaka kada sam bila tako puna emocija, da sam cijeli svijet mogla grliti.

U martu smo pisali pisma Krišni za Gaur purnim. To nije nešto tradicionalno, ali je bilo zanimljivo-umjesto uobičajene komunikacije kroz molitve, napisati ono što osjećamo, na čemu smo zahvalni, sve ono zbog čega ga smatramo najdivnijom osobom i želimo da Mu budemo sve bliže...Sve što sam zamolila na kraju tog pisma, obistinilo se, dogodile su se i vidljive promjene u životima ljudi za koje sam zamolila...Moleći materijalne stvari i materijalnu sreću, moramo biti svjesni da nesreća dolazi sa takvom srećom kao nuspojava, ali kada molimo za duhovne stvari, da nikada ne odemo, da uvijek ostanemo, da neko drugi pronađe svoj put prema Bogu...te molitve nemaju nuspojave...Znači jednostavno je, ne treba nam naslovu  Avazu da si downloadujemo kako trebamo razmišljati, ne treba nam skupi mobitel da bismo sa Bogom komunicirali, ne treba nam poznavanje stranih jezika, čak ni da naučnici potvrde Njegovo postojanje, jer je laboratorija u našem srcu.

Tokom godine, pomicala sam svoje duhovne granice i uviđala da su čuda moguća, da na primjer, dan može trajati i 26, umjesto uobičajenih 24 sata, tako da bih  ponovo mogla stići mantrati 16 krugova, što čudesnom milošću i kukom i motikom nekako uspijevam.

Bilo je i teških dana, dana kada sam pucala od nespavanja, kada bukvalno nisam mogla hodati od umora, od bolova u nogama ili u bubrezima od jake upale koja me pratila čitav april i pola maja.  Bilo je puno noći u kojima djeca nisu spavala iz hiljadu razloga, odlazaka do hitne, vađenja krvi, puno prašine sam istjerala i ona se vratila. Bilo je popiškenih tepiha, sto zijana, sto maslačaka ispuhanih, kula od pijeska, bili smo do koljena u blatu na Ramskom jezeru, šljapkali smo po lokvicama, skidali temperature u sitne sate, svađali se ko je umorniji. Srela sam mnoge stare prijatelje, moj tata je dao i mlađem unuku da mu markerom pošara sto u dnevnoj, da ima za uspomenu...Sestra je bila u bolnici 3x ove godine, pa njena svekrva Eka Prema i ona je bila 2 mjeseca u bolnici...Putovali smo do Travnika u Nakšatrijevom "vozi Miško" autu, muž kad je vidio čime idemo, fras kad nije doživio. Onda smo obrali grm pun kupina pored ceste pred Bihaćem, pa onda Lika, koliko utisaka iz samo tih pet dana nosim!  I onda škola, nove obaveze, prekrasni crteži, večeri sa lampicama u hramu...ko zna koliko će ovih fleševa biti prebačeno u recycle bin, da bi ustupilo mjesta novima :)

Osjećaj bliskosti sa mnogim dragim osobama, zajednički trenuci, razgovori, takođe su obilježili prošlu godinu. Bilo je divnih trenutaka druženja, razgovora sa istim, sličnim  ili potpuno drugačijim, s nekima sam se duboko povezala, a sa nekima udaljila, drago mi je i zbog jednog i zbog drugog. Bilo je osjećaja dubokog prijateljstva sa osobama koje su daleko, osjećaja potpunog povjerenja kada sam osobi koju prvi put srela ostavila da mi pričuva dijete, da trknem po starijeg sina. Od nekih nas ljudi samo kilometri dijele, a neki dišu pored nas ali su izabrali da budu daleko. Koliko god bilo razočaravajuće, dobro je shvatiti svijet i ljude oko sebe, naročito one krute, isključive, jedine ispravne, sa kojima se možeš družiti samo ako ima nade da ćeš postati kao oni. Bilo je dana kada me drugi ljudi nisu razumjeli, kada su vrijeđali ili histerisali, kada stvari u životu nisu bile onakve kakvima bih ja željela da budu, ali to nije bilo bitno.S druge strane, u protekloj sam godini odlučila da ništa ne pokušavam mijenjati, da jednostavno istoleriram okolnosti, da otpustim stvari na koje ne mogu uticati....

Kada prihvatite da ste duša i pokušate se povezati sa Bogom, od te vrste hrane od koje smo bili na dijeti životima, pojavljuje se nevjerovatan osjećaj duhovne sreće, koji nema nikakve veze sa vanjskim okolnostima. Vani može biti uragan, nuklearna katastrofa, svi oko vas mogu vrištati na glas...i vi ste naravno dio toga, učestvujete aktivno u datoj situaciji, ali negdje, duboko u srcu znate da je sve u redu, da je to samo uloga koju igrate i da vam ne treba mobitel da najbližeg prijatelja njime nazovete. Djeca izmišljaju prijatelje...a moj i  svačiji prijatelj je uvijek tu za nas, samo ga mi ne vidimo. U Vedama je opisano da trebamo služiti Boga, baš kao žena koja ima muža i ljubavnika. Ona izvršava sve svoje obaveze tako da se njena prava ljubav čak ni ne primjeti, ali se smješka dok pere podove, radujući se susretu sa onim koga stvarno voli.  To me je držalo tokom potekle godine, taj jak osjećaj sreće iznutra, čak i u trenucima kad se svijet rušio na mene, kada je sve izgledalo naopako. To sam počela shvatati u protekloj godini.

Pomoći drugima da pomognu sami sebi na takav način je najviši humanitarni rad. Mi možemo poslati hranu gladnima, na jedan dan dati bombone djeci bez roditelja , prevesti staricu preko ulice...i naravno da ćemo i to uraditi...Ali pomoći ljudima da riješe probleme rođenja, starosti, bolesti i smrti, da pronađu svoju neprekidnu sreću i svoj pravi identitet koji nema veze sa bilo kakvim podjelama koje su ljudi stvorili-e to je najbolja pomoć...Imala sam tokom protekle godine puno prilika da na takav način dajem drugima i stvarno želim i molim se da i dalje mogu tako davati i još više i više...

Nadam se da ću u idućoj godini više pisati svoje blogove i da ćemo se još više družiti na ovaj način. Hvala vam i na svim razmjenama koje smo imali, meni ovo blog iskustvo jako obogaćuje život. Hvala svima čija lica nažalost ne vidim, a sada sjede sa one strane weba i monitora i čitaju ovo.

Za sve ostalo u narednoj godini, prepuštam se, vidjet ćemo kuda će nas naši  životi odnijeti i radujem se tome! Neka vam je Sretna Nova godina!

24.12.2011.

Nikad nisam imao boljeg prijatelja od samoće

Ne mogu vjerovati, nakon jako puno vremena (2 mjeseca minimum) sama sam kod kuće!!! Muž je odveo klince u posjetu osobama koje su me blagoslovile svojom netolerancijom i maknule se iz mog života.

Lijepo je biti mama, a dobra mama znači prije svega i stabilna, zdrava, po mogućnosti naspavana i koliko-toliko odmorna mama. Pored toga, da bismo dali, moramo se i mi negdje napuniti, da ne bismo bili ona svijeća koja drugima svijetli, a sebi dogorijeva. Ipak, i na smrt bolesne,totalno premorene ili jako nesretne mame su dobre mame, jer imaju nadljudsku snagu...ali ja sam samo obična osoba i pomoć, odmor i promjene su mi potrebni.

Sve ja to nekako uspijem, ali uglavnom sa djecom u pratnji, tako recimo sviram harmonijum sa mlađim u krilu, pa poneka nota i ne ispadne kako treba, pišem sa njim u krilu, pripremam predavanja iz Bhagavad gite pored starijeg, koji piše zadaću, a mlađi piše "adaću" . Isto tako, sva moja druženja, odmori, odlasci doktoru, zubaru, ovjeravanje knjižica, ukratko sve, pa čak i disanje, vezano je za neprekidan boravak sa barem jednim od mojih 2 djece. Stariji još dosta i izostaje iz naše simbioze, odrasta-ide u školu 3 sata dnevno, na 4 treninga sedmično, kod prijatelja u zgradi na igranje i van idu njih dvojica ispred zgrade...Mlađi je odsutan jedino ako spava po danu, a što se noći tiče, to je jedina stvar u kojoj je potpuno, ali potpuno i nepopravljivo nemoguć. On je izgleda obrnut bioritam od mene, i kako god pokušala ( a pokušala sam sve), on ide kasno leći, između 10 i 11 naveče, a ako me nekad zezne pa zaspe kasno popodne, zna biti budan i u 1 ujutru ( što znači da meni ostaje vrlo malo sati sna). Stariji sin i ja smo ranoranioci i mene ta njegova noćna smjena ubija u pojam, i zapravo, ako je muž prisutan, ostavim mu ovog malog noćobdiju, i onako isti smjenu žive i rade, i idem spavati prije njega. U glavnom, nema odmora naveče kad djeca zaspu...a valjda zato nema ni postova na bloggeru. Smiješno zvuči, ali poželim društvo odraslih, bez djece, jer i sa odraslima sa djecom sve se opet svede na djecu: kako si se ti porodila, koje pelene, kad si počela davati kelj, kad je tvoj na tutu naučio, a moj je već dvije medalje donio, najbolji je u školi, a moja je balerina, a izvadili smo zub...Amareee, siđi sa stola, a ti izvadi glavu iz veš mašine, aaaaa ovaj je razbio čašu, a ona beba plače jer je pospana.....

Velika sreća i dar s neba su mi komšije iz stana preko puta, koje su djeca prozvala svojim BAKOM I DEDOM, u nedostatku onih bioloških. Kada su oni tu, djeca stalno pretrčavaju kod njih, toliko da je Baka rekla da bismo neki itison trebali nabaviti između stanova. Stariji igra fudbala sa dedom (slomili su par saksija i vazu), a igraju i domine. Baku uvijek mogu zamoliti da ih pričuva, da negdje kratko izletim, da sad na oblačim i ne vučem djecu za 5 minuta do granapa. Deda dođe kod nas na gledanje utakmica, a Baka i Deda su stalni gosti na rođendanima djece i slično. Kada mlađi spava, a ja moram u školu, zovnem Baku i ona ga pričuva ili ga tako uspavanog prenesem kod nje. On njoj maže ruke kremom i nosi joj svoje slikovnice i igračke. Kada mi je muž na putu, deda ustaje ujutru i vodi školarca u školu, da ne budimo maloga, koji je jutarnja spavalica. Nažalost, Baka i Deda su otišli da prezime kod kćerke, koja je ni manje ni više nego u Južnoj Africi i vratit će se tek na proljeće. Veliki je blagoslov treća generacija, bila biološka ili ne., obogaćuje i olakšava život i njima i nama.

Uglavnom, nakon puno vremena, uživam u tišini. Nigdje se ne čuje vriska, ne prevrću se zdjele pune supe, niko ne traži vode, niti neizostavno mora piškiti ili kakiti. Rekla sam mužu da mi je potrebna neka promjena, neki mali odmak od svakodnevice. Iako volim svoj život, ponekad se dobro malo odmaći i poželjeti ga svim srcem. Muž je rekao da me može odvesti do Ilijaša, ako mi je toliko do promjene :D.

Ovo je promjena koja mi je trebala, da samo malo stanem i pišem i dišem...i da im se ludo obradujem kada za par sati začujem kako grebu po vratima da im otvorim, da se zagrlimo i sve opet ukrug počinje, ali bolje, jer sam došla sebi..

21.12.2011.

Čita li još iko ovaj blog?

Imate li želju da o nečem pišem, o bilo čemu?

15.12.2011.

Blog čamotinja

Ne znam zašto, uhvatila me neka blog čamotinja. Zbog svakodnevnih obaveza i djece koja trčkaraju stalno oko mene i prekidaju me svakih pet minuta, nemoguće je napisati bilo kakav post, osim onih najjačih, najluđih, koji nastaju u trenu. Tokom proteklih mjesec dva sam radila na još nekoliko stvari, od kojih su neke takođe bile vezane za pisanje, moguće je da sam se i tu istrošila. Uz nemogućnost mira i koncentracije, uglavnom upalim računar, obiđem svojih 5-6 sajtova, vidim šta ima, šta nema i nakon pola sata gasim računar, jer se svaki drugi oblik boravka na webu pretvorio u gubljenje vremena.

Tako sam s vremenom izgubila naviku da često pišem. Ujedno osjećam i neku težinu svog bloga, odgovornost za svaku riječ, jer ovaj blog ima neku svoj život, svoj oblik i zbog ljudi koji ga čitaju osjećam odgovornost da pišem najbolje što mogu, najbolje što osjećam...Iako je internet u pitanju, shvatila sam da postovi ostaju i da ih ljudi pročitaju i 4 ili 5 godina kasnije, tako da uglavnom gledam na blog u cjelini i doživljavam ga ozbiljnije.

Možda blog čamotinja ima veze i sa zimom, zimskim snom i sarajevskim maglama od kojih propustite pomračenje mjeseca, jer je i sunce pomračeno danima. Prošle godine je tu bila moja Nitya (inače iz Zadra) koja je oduševljena Sarajevom, snijegom, zimom i klizanjem, imala energije da me pored svojih 3 djece izvlači iz moje robinzonske izolovanosti. Nitya se onda vratila u London, rodila svoje četvrto dijete neki dan...a ja opet ne izlazim nikuda, osim do škole.

Neki dan me prijateljica upita kako duhovni život... To mi je najbolje pitanje, tu bih mogla nadugo i naširoko, to je jedini pravi život koji imam, sa neopisivim trenucima koje je teško podijeliti sa onima koji takav život ne žive...Za one koji me poznaju, to je bolje pitanje od bilo kojeg drugog pitanja. Tu nema čamotinje, nema paučine, nema magle...živo je i veselo, uvijek se nešto dešava, uvijek se može učiti i primjenjivati naučeno, čak i kad mlađi sin gađa starijeg čašom od jogurta i proizvede katastrofu na tepihu, kada sam slomljena od umora i nespavanja i kada je sve drugo naopako i nemoguće.

O tome bih mogla pisati, samo da uhvatim neki dobar trenutak.

P.S.Kako napisah naslov sjetih se kako je moja mama jednom rekla kako je svjesnost Krišne radostan proces, a ne čamotinja.

DRAGI B(l)ože...
<< 12/2011 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

REVIDIRANI LINKOVI
CRTICE IZ MOG SVIJETA
Najdraži mi post ikada-virtualna hodočašća
Drugi najdraži post: Nauka o vjerovanju-vjerovanje u nauku
1. Šta je Hare Krišna
2. Šta je Hare Krišna
4. Karma i reinkarnacija
3. Nauka o duši
Zivot kao hodocasce, pisanje kao lijek
Kroz srce, drugi dio
Kroz srce
Draga moja Sevya
Zebra na Brionima
Teška si tuđino
Sretni post
Reality distinguished from illusion
Kapi vode na lotosovom listu
Gdje je svaki korak ples, a svaka riječ pjesma
Vaišnavska sahrana
Sjećanje
Opasna sekta
Na dan kad je otišla
Sevya dasi
Jednoća Stvoritelja
Karma/reinkarnacija

ŽENA, MAJKA, DOMAĆICA
FAQ za domaćice
revati na tržištu rada
Novi posao
Prva skulptura
Dan žena
Čuda su moguća (haiku)
Žena heroj
AFŽ, al’ antifeministički
Profesionalno “samoubistvo”
Majakovski na team buildingu
Njezino veličanstvo MAJKA (na brdovitom Balkanu)
Oglas za posao

FILOZOFIRAM
Filozofski osvrti na trudnoću
Ne odustajem
Razgovori koji donose sreću
Jednostavna matematika
Ravnoća do mora
Kritika ekološki neosviještenog uma
Kali yuga-doba svađe i licemjerja

INSPIRATIVNO…

Here comes the sun
Ponocna ilahija
Rabijina molitva
Poniznost
Život-nekad siv, nekad žut
Dr. Nakaš

INDIJA I HIMALAYA

1. Moja Indija
2. Indija u mom srcu
3. Zemljo Indijo!
4. City of Taj
5. Majmunska posla i zacarani bazar
6. Back to reality
7. Podnozje Himalaya
8. Majka Ganga
9. Avanture po potkrovlju svijeta (tavan pun misterioznih kovcega)
10. Indiana Jones
11. Krug se zatvara
12. Dzungla na asfaltu
13. U Stambolu, na Bosforu
14. Indija FAQ
15. Jos par slika











MOJI FAVORITI
Raznosiš mi blato po kući
shizika
Hemija života
Laprdam_sta_stignem
Priče o umoru
Osećanja. O. Sećanja.
Princ of Perversia
Gracias a la Vida
spotless mind
* THE ANATOMY OF ROCK*
u Haosu je Red..
My Sleeping Karma.
zdravi i lijepi
Strangers In The Night
Djevojka u mojim ustima
dnevnik jedne kurtizane
U urbanoj sahari života
Recenzija zivota
Nikad ne reci dvaput
MOJA BOGDA SNA
Bosanski život
Public Relations (Паблик рилејшнc�)
Aime Sati
Budan u snovima vs. sanjar na javi
...titles are overrated...
TA-HA
Ishranom do zdravlja
Silent
Mala Tajna - Veliko Blago
uposlenica
hendikepiranidjecak
Dnevnik posebnih
LJEPOTA DUSE
... by Tratinčica
Krilo od mušice
That's life!
Duh Koji Hoda
Magnolija
Trudimo se za naše sunašce...
Organic Life
PSIHOTERAPIJA
ja, žena i majka i supruga
Babba
__malo drugačija mama!__
Administratorov blog
Dunyaluk
nova Ja
luda trka za srecom
Da vidimo šta danas ima u cekeru
Crtice
više...

BROJAČ POSJETA
328021

Powered by Blogger.ba