DRAGI B(l)ože...

Diary of a Hare Krishna housewife :)

30.10.2011.

Još jedan post, pa na štrajk glađu, do ukidanja reklama :)

Svake godine idem na Interreligijski skup u Franjevačkoj crkvi. Jeste li znali da je Sveti Franjo Asiški zastupao stav da su sva stvorenja i svi ljudi jednaki pred Bogom. On je u Asiziju tako okupljao predstavnike svih religija da upute svoje molitve, nade i riječi u cilju mira i suživota u svijetu. Već 25 godina se u njegovom duhu održava taj skup i u Sarajevu, a ovdje religija ima...mašala: Kršćani, Adventisti, Muslimani, Pravoslavni, Evangelisti, Jevreji, Saibabovci i Hare Krišne :), puna crkva ljudi.

Iako predstavnici nekih religija dođu samo reda radi, iako neki samo preko volje pročitaju neke tekstove,a pomene se i ko je kome koga u ratu ubio, ipak se može izvući jedna ista poruka svih poslanika, svih religija...

BOŽE MOJ, DOPUSTI MI (MOLITVA SV. FRANJE)  

1. Bože moj, dopusti mi, aleluja
mira Tvog da budem glas, aleluja.

2. Ima li mržnja bilo gdje, aleluja
daj da ljubav nosim tu, aleluja

3. Ima li sumnja bilo gdje, aleluja
daj da vjeru nosim tu, aleluja

4. Ima li očaj bilo gdje, aleluja
daj da nadu nosim tu, aleluja

5. Ima li žalost bilo gdje, aleluja
daj da radost budem tu, aleluja

6. Ima li tama bilo gdje, aleluja
daj da svjetlo budem tu, aleluja.

Fra Luka Markešić, organizator skupa Kršćanske molitve Hor Pravoslavne crkve Predstavnik Jevrejske zajednice Predstavnik Islamske zajednice Okreni se cjelim dzanom, tijelom, dusom, srcem svim. Hare Krišna Bože moj dopusti mi....
07.10.2011.

Virtualna hodočašća

Tokom običnih dana, koji naizgled liče kao jaje-jajetu,  stojim nogama na zemlji (pločicama, parketu...), ali srcem putujem gdje god stignem i poželim. Dok peglam, poklapam lonce sa supama, gulim koru sa paprika, deveram sa sizifovskim količinama veša, ja putujem srcem.

Ne, dok igram memory sa gomilama opranih čarapa, ne zamišljam ja kako će s neba pasti "naočit i crn muškarac koji će doći iz daleka", a kojeg je komšinica to jutro vidjela u talogu kafe ili dok je grah razbacivala. Ne treba  mi niko takav, da me izbavlja iz rutine i kolotečine, jer duhovni svijet se može otvoriti i u sred moje kuhinje :), a tamo se nalazi sve što trebam i za čim čeznem. A to za čim čeznem ne uključuje u sebe nikakva dlakava stvorenja koja režu vene zbog fudbala (čitaj muškarce ;).

Dovoljno je samo naći neki miran trenutak u danu, možda samo onaj minut prije spavanja i putovanje počinje:

Zamišljam kako ću jednog dana otići u Bangladeš, gdje ćemo se svi, skupa sa mojim dragim duhovnim učiteljem istopiti među srdačnim seljanima i pjevati s njima cijelu noć, kako ću se grliti sa  Bengalkama, uzimati u naručja njihovu djecu, ulaziti u njihove kolibe od slame gdje će mi srce na kraju ostati.  Nekada moja sestra i ja putujemo skupa, dok pričamo telefonom. Nekad idemo na njena najdraža mjesta, Yavat i Ter Kadambu (evo sister, ispravila sam), prostor između samadhija u Radha Damodara hramu u Vrindavanu...a nekad maštamo kako ćemo obići i Matchless Gifts i Thompkins Square Park u New Yorku. Sate i sate smo provele zamišljajući  Ratha Yatru , festival kočija koji u našim vizijama prolazi Ferhadijom i završava se na pozornici kod Vijećnice, velikim kulturnim Festivalom Indije, koji je trenutno iz Poljske otišao za Brazil.

Sanjam nedavno ( dok spavam, ne na javi)  kako sam sa mužem i djecom u Vrindavanu, vozimo se rikšom. Kao orijentir koristimo visoku kupolu hrama Madan Mohan i pokušavamo doći do nje. Muž mi kaže da ćemo kad sve završimo otići na Yamunu čamcem.

Ponekad tako sanjam da sam opet tamo. Svaki put plačem od sreće jer mi se čini da sam ipak tako brzo uspjela ponovo doći, nazad kući, u Vrindavan. Kada se probudim, čini mi se da je to bila stvarnost, a da je moj svakodnevni život ono što sanjam.

Sinoć sam s mužem gledala jedan video iz Vrindavana, sa brda Govardhan. Dok gledam, nekako i nas ubacujem na slike: djeca kako se oduševljavaju paunovima u cik zore na poljima Govardhana, muž kako hrani majmune i šuti pored Radha Kunda, silazim stepenicama do Manasi Gange...Nekako po prvi put otkad su se djeca rodila, želim sve to i mogu da nas zamislim tamo. Moj muž je inače tip od mašte, on čak i kad nema nikakve šanse za putovanje, do u detalje planira kako će negdje putovati, odmah se prave rasporedi kako s poslom, kako sa školom, trebali bi ostati barem mjesec dana, a na Himalajima je snijeg kad je njemu raspust...ko da ćemo, eto, sutra ići, a ni biometrijske pasoše nemamo...Počinje mjesec Damodar, sarajevske, bosanske i bjelosvjetske " hadžije-vrindavandžije :)"  odoše na parikram...Ove godine otići ću i ja, ovako, virtualno, što da ne, pasoš mi ne treba, samo želja!

Da mogu,  povela bih vas sa sobom. Ne bih morala pisati komplikovane filozofske postove, sve bi bilo jasno kao dan, a mogli biste mjesec dana svog života biti malo drugačiji, malo šareniji, malo otkačeniji i pisali biste drugačije, neobične postove na svojim blogovima :).

Razmišljala sam da li da objavim ovaj post. Čini mi se da je nekako najprivatniji od svih koje sam ikada napisala.

Kupola Madan Mohana iznad Vrindavana Polja i kolibe na Govardhanu Kusum sarovar Festival of India
01.10.2011.

Šarena sjećanja izazvana šarenim pijacama

Kupujete li na pijaci? To je nekada bilo pitanje u Dnevnom avazu, u rubrici "Klub poznatih". Čitajući iz stručnih razloga novine svakog jutra na poslu, vidjela sam da "poznati" ne vole i nikada ne kupuju na pijaci, sačuvaj Bože.

Meni su pijace najveselija mjesta u gradu, pogotovo ujesen. Toliko boja, dozrelog voća i povrća, prodavači nude svoju robu, moja djeca se ganjaju dok ja biram najcrvenije paprike, najsitnije patlidžane i brokule najprirodnijeg izgleda. Žene uvijek ubace poneku mrkvu, krastavac ili krušku više-za djecu. Tu su već i narandžaste bundeve, snopovi listova peršuna, gomile domaćih neuglednih jabuka, rotkve, kelj, kupus, mahune...Žao mi je što nisam ponijela kameru da zabilježim to veselje i šarenilo.

Prve, još pomalo zelene mandarine me podsjećaju na moje studentske dane, i od tada je prošlo više od deset godina. Sjećam se kako je moja (rahmetli) mama, nakon što sam je provozala trolejbusom, provela pješice kroz tunel i dovela na pijacu Ciglane, sjela u sred sivog, hladnog i maglovitog decembra na ivičnjak i gorko plakala gdje i kako živim. Došla je bila da mi po ko zna koji put pomogne pronaći neki studenstki stan, što sa mojim svakodnevnim ranim tuširanjem, mantranjem, kuhanjem i ostalim, nije baš bilo lako.  Da bismo skratile silazak niz Ciglane, pala je niz snijeg i tako proklizala niz brdo...ali je nastavila ostatak dana hodati tako mokra. Mislim da je duže virjeme polije toga bila prehlađena. Da li je i tada dojurila noćnim busom da bude uz mene tokom mojih bubrežnih napada, pa je u hitnoj iduće noći kofer zaboravila, to se stvarno ne sjećam. Sjećam se da je kamen izašao negdje kod Donjeg Vakufa i da smo u 4 ujutru mantrale i radovale se svježem mirisu Une.

S jeseni, se u cik zore, tačno preko puta mog balkona, uz svitanje može vidjeti  i jedno sazviježđe, za koje mi je nekad davno jedna draga osoba rekla da  je se uvijek mogu sjetiti kad ga vidim, da će nas to povezivati. Početak oktobra me podsjeća i na prve dane u hramu u Saburinoj, te romantične i nezaboravne dane, kada je vozanje u pretpranim tramvajima i penjanje uz zaleđene Kovače bila mala muka za radosti koje su nas gore čekale. Fakulteta se plaho ni ne sjećam, znam samo daje bilo hladno i naporno, da sam tu prvu sarajesvku zimu prezimila u humanitarnoj odjeći, bez prave jakne i čizama.

Pijace me podsjećaju i na legendarnog Samudra senu, on je najbolji kuhar kojeg poznajem i već neko vrijeme je opet u Sarajevu. Njegovo transcendentalno kuhanje izgleda kao da sam čarobnjak Merlin kombinuje začine, čini mi se da u svako, što li slatko, što slano jelo, stavi sve i jedan mogući i nemogući začin...te okuse je nemoguće ponoviti, ma koliko se trudili. Kada on kuha, mahalom se šire mirisi đumbira, gorušice, griza koji se prži na maslacu...Neko veče nam je htio podgrijati neki sabđi (varivo od povrća) i ljuti šak (špinat), pa nas je, svojim jedinstvenim bosanskim naglaskom naružio da jedemo hladno, k'o kakvi Eskimi. KAko ne pomenuti i njegov osebujan izgled, nekakve šarene hlače, kape i šalovi svih mogućih boja, uz nezaobilazne  sunčane naočale, bez kojih ga niko nikad nije vidio. Legenda kaže da mu je vid oštećen od dugogodišnjeg rada u zeničkoj željezari. Još jedan legenda kaže da su on, Moha Tamišraha i Margaširša čitali Bhagavad gitu u pauzama svog teškog rada i da su toliko bili sretni dok su čitali, da su zarazu prenijeli i na radnicu u obližnjoj trafici, koja je danas svjetski poznata Caitanya lila dasi, imate je na slici u jednoj od prethodnih galerija.

Elem, pijace me na njega podsjećaju jer ga na svim pijacama u gradu svi znaju i kad ga vide zovu ga: Hare Ramo, dođi 'vamo...i onda se to pretvara u zabavu kupovanja namirnica, uz smiješne razgovore, cjenjkanja i slično. Nakon tih kupovina nastaju preparacije koje on proziva Travn'ćki sandeš ili Varcar vakuf halava... a kada je jednom kuhajući na ličkom šporetu na drva mrtav ozbiljan rekao: Baš je fani ova  peć!", zamalo sam kroz prozor ispala smijući se...ima tome jedno deset godina.

Iako jesen dolazi, jutra su hladna, šuška lišće pod nogama na Vilsonovom dok gledamo patke, a dani su sve kraći, ima eto nekoliko razloga da se radujem jeseni. Jedan od njih su šarene pijace, kestenje i sjećanja na posebne osobe, a još jedan i vrlo intiman razlog je što sa početkom jeseni dolazi i mjesec Damodara. Tada bhakte povećavaju svoje duhovne aktivnosti, daju zavjete, pjevaju Damodaraštaku i nude Krišni lampice od masla, vezujući Ga tako za sebe svojom ponudom ljubavi u vidu krugova lampe. Topla atmosfera kaju stvaraju te lampice i melodija koja se pjeva,mi uljepšaju sive Sarajevske dane koji dolaze.

"S jeseni kada pocnu vetrovi, lisce divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom nanize.Onda se cuje zvuk: kao da je ptica udarila kljunom u zemlju. A divlji kesten pada bez i najmanjeg vetra, sam od sebe, kao sto padaju zvezde - vrtoglavo. Onda udari o tle s tupim krikom. Ne radja se kao ptica iz jajeta, postepeno, nego se odjednom rasprsne dlakava ljustura, iznutra belicasto plava, a iz nje iskacu vragolasti, tamni melezi, zacakljenih obraza, kao jagodice nasmijanog crnca. U nekoj se mahuni nalaze blizanci, ipak bi ih ljudi mogli razlikovati: jedan ima na celu belegu, kao konj. Majka ce, dakle, uvek moci da ga prepozna - po zvezdi na celu..." Danilo Kiš, Rani jadi

Uz naslov posta :) Zadaća
DRAGI B(l)ože...
<< 10/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

REVIDIRANI LINKOVI
CRTICE IZ MOG SVIJETA
Najdraži mi post ikada-virtualna hodočašća
Drugi najdraži post: Nauka o vjerovanju-vjerovanje u nauku
1. Šta je Hare Krišna
2. Šta je Hare Krišna
4. Karma i reinkarnacija
3. Nauka o duši
Zivot kao hodocasce, pisanje kao lijek
Kroz srce, drugi dio
Kroz srce
Draga moja Sevya
Zebra na Brionima
Teška si tuđino
Sretni post
Reality distinguished from illusion
Kapi vode na lotosovom listu
Gdje je svaki korak ples, a svaka riječ pjesma
Vaišnavska sahrana
Sjećanje
Opasna sekta
Na dan kad je otišla
Sevya dasi
Jednoća Stvoritelja
Karma/reinkarnacija

ŽENA, MAJKA, DOMAĆICA
FAQ za domaćice
revati na tržištu rada
Novi posao
Prva skulptura
Dan žena
Čuda su moguća (haiku)
Žena heroj
AFŽ, al’ antifeministički
Profesionalno “samoubistvo”
Majakovski na team buildingu
Njezino veličanstvo MAJKA (na brdovitom Balkanu)
Oglas za posao

FILOZOFIRAM
Filozofski osvrti na trudnoću
Ne odustajem
Razgovori koji donose sreću
Jednostavna matematika
Ravnoća do mora
Kritika ekološki neosviještenog uma
Kali yuga-doba svađe i licemjerja

INSPIRATIVNO…

Here comes the sun
Ponocna ilahija
Rabijina molitva
Poniznost
Život-nekad siv, nekad žut
Dr. Nakaš

INDIJA I HIMALAYA

1. Moja Indija
2. Indija u mom srcu
3. Zemljo Indijo!
4. City of Taj
5. Majmunska posla i zacarani bazar
6. Back to reality
7. Podnozje Himalaya
8. Majka Ganga
9. Avanture po potkrovlju svijeta (tavan pun misterioznih kovcega)
10. Indiana Jones
11. Krug se zatvara
12. Dzungla na asfaltu
13. U Stambolu, na Bosforu
14. Indija FAQ
15. Jos par slika











MOJI FAVORITI
Gracias a la Vida
Dnevnik mrs. V. W.
dnevnik jedne kurtizane
Priče o umoru
Princ of Perversia
Laprdam sta stignem
maleni kamicak
Recenzija zivota
Raznosiš mi blato po kući
Dead Poets Society
Osećanja. O. Sećanja.
u Haosu je Red..
Nikad ne reci dvaput
Silent
Aime Sati
Treba mi svet, otvoren za poglede.
MOJA BOGDA SNA
Budan u snovima vs. sanjar na javi
U urbanoj sahari života
Strangers In The Night
Djevojka u mojim ustima
zdravi i lijepi
Mala Tajna - Veliko Blago
shizika
Bosanski život
Public Relations (Паблик рилејшнc�)
...titles are overrated...
TA-HA
Ishranom do zdravlja
uposlenica
hendikepiranidjecak
Dnevnik posebnih
LJEPOTA DUSE
... by Tratinčica
Krilo od mušice
That's life!
Duh Koji Hoda
Magnolija
Trudimo se za naše sunašce...
Organic Life
PSIHOTERAPIJA
ja, žena i majka i supruga
Babba
__malo drugačija mama!__
Administratorov blog
Dunyaluk
nova Ja
luda trka za srecom
Da vidimo šta danas ima u cekeru
Crtice
više...

BROJAČ POSJETA
397481

Powered by Blogger.ba