DRAGI B(l)ože...

Diary of a Hare Krishna housewife :)

27.02.2010.

Duhovna dijaspora

Sjedim večeras u društvu "normalnih" ljudi, Sarajlija, intelektualaca, muslimana po imenu. Vino, sir, masline, pršut i ja (zvana Vehabija, jer ne pijem, plus što ne jedem) sa čašom narandžinog soka i ogrlicom od Tulasi drveta (simbolički da je Bog moj Gospodar), oko vrata.

Tema: Išlo se sinoć na premijeru...to je "normalan" život, normalnih gradskih ljudi.

"Vehabije su majmuni!!! Vehabije su luđaci!!! Isprani im mozgovi!!! Čuj, ne rukuje se sa ženom ??? Nikada to u Bosni nije bilo. Pravi, bosanski muslimani su uvijek bili normalni, a  ne sad ove brade i kratke hlače!!! Treba njih iz ove zemlje van!!! Jeste vidjeli one žene nindže!!! Vjera je privatna stvar!!!

-Pa zar brada nije propisana i "običnim, Bosanskim muslimanima?, pitam ja.

-Ma, nek brade nose u Arabiji, mi smo Evropa!

-Al, čekajte ko su Vehabije? Šta oni rade?, opet ja (lafo) naivno?

-Ne znamo, ne zanima nas, oni su luđaci, luđaciiii!!!

(Danas je Vehabija svako ko imalo pokuša slijediti Islam kako je propisano. Vehabija je svako ko klanja, Vehabija je svako ko posti, svako ko ne pije, svaka pokrivena žena. Da ne duljim, i ja sam Vehabija, jer nisam normalna.

Polugole žene na MTVju nisu nenormalne, djeca koja se ne odljepljuju od ekrana i čaše s kolom, sve što j bezbožno je normalno samo vjernici nisu normalni.

Normalna je samo mainstream religija, koja podrazumijeva povremene praznike bez Boga, Božićno potrošačko ludilo i prejedanje, pijane Bajrame uz Acu Lukasa, instantno razmućivanje Boga iz kesice po potrebi i isto tako instantno vraćanje u kesicu većinu vremena, jer nam nije potreban).

I u glavi vrtim godine i godine anatemisanja, jer nisam kao drugi. Koliko godina slušam:" Hare Krišne su majmuni, luđaci!!! Drogirani luđaci! Stavljate drogu u hranu! Niko ništa ne zna o tome, niko ne želi ni saznati, ali ti su ljudi drugačiji, skakuću pred Katedralom u narandžastim plahtama, nisu kao mi, mora biti da su ludi!!! Kada pitaš, šta znači biti Hare Krišna, niko ne zna, nikog ni ne zanima, ali ludi su!!! Dalje od mene i mog normalnog života.

I zato se solidarišem sa svim ljudima koji su iz nekog razloga prozvani Vehabijama, šta god da to značilo. Ako su Vehabije ljudi sa bradama i u kratkim hlačama i njihove pokrivene žene koji klanjaju pet namaza, poste, uče Kur'an, slušaju Ilahije umjesto Dine Merlina, ako je vehabija jedan divan taksista koji je slušao ilahije, žurio na Teraviju i poželio mojim evladima da Allah bude uz njih...meni su ti ljudi dragi. Dragi su mi i Amiši. I Mormoni su mi dragi. I bilo mi je žao kada su u školi djeca zezala adventiste što petkom ne ostaju na zadnjem času. Drag mi je svako ko se trudi da slijedi svoju vjeru kako mu je propisano, to me inspirira da učim i  sama budem bolji vjernik.

U današnjem, bezbožnom svijetu, vjernici su poput nekakve duhovne dijaspore. Kada ih sretnem, to mi je kao da sam rod-rođeni srela u sred Australije.

Brate, sestro, hajmo malo na našem jeziku prodivaniti, naše hrane pojesti, pričati šta ima u našoj zemlji, pričati o Bogu, pričati o onome što nas ovdje niko ne razumije, a što nam je na dnu srca, koliko patimo u tuđini i sanjamo kada ćemo se kući vratiti, nazad, kući Bogu, gdje pripadamo.

25.02.2010.

Ozbiljno pitanje

Mama, zašto ste vi rodili mene i moga Štedomira?

(Digresija: Mali medo, Medo-štedo, Štedo i na kraju muž izvali Štedomir, da Bog sačuva, a tako lijepo ime ima :). Što je najgore, najviše se odaziva na Štedo, i baš mu nekako stoji :)

-Da vas volimo i mazimo i da se s vama družimo, jer su djeca najbolji ljudi na svijetu.

 

23.02.2010.

Danak civilizaciji

Drage mame (znam da vi najviše čitate ovaj blog), imam jedno pitanje za vas.

Da li su i vas ubjeđivali da dijete koje hoda, treba stalno biti u cipelicama (osim kad spava :). Čula sam čak i neke teorije da cipelice trebaju biti duboke, što čvršće, po mogućnosti marke Ciciban ;) i da navodno svi ortopedi to savjetuju.

Moja je teorija da je to stvarno tako dobro, da bismo se onda rodili sa cipelama. Stvarno ne znam zato "okivati" dijete po kući i držati ga zatočenog u cipelama. Ne kažem za van, ali ipak, ne razumijem, šta će djeci cipele po kući i to još po čitav dan?

Gdje su bile Cicibanke prije 100 ili 500 godina?

Kako onda djeca u Africi ikako žive, bez skupih kolica, bez markiranih cipela, bez Baby Einstein DVD-eva? Znam, reći ćete da ne žive, nego umiru od gladi i AIDSA, al dobro eto uzmite djecu iz Amazone, Bangladeša...eto, nađite neko mjesto gdje djeca nisu gladna, ali xafsing i potrošačko društvo još nisu počeli hipnotisati mase preko jednookog gurua (čitaj TVa).

Baš me zanima šta vi mislite o ovome.

23.02.2010.

Dabogda te voda odnijela

Neko veče izbacih kamen iz bubrega, jedan od onih koji me nastanjuju i povremeno odluče izaći, uz manje i li veće bolove. Sve sam probala (stoga ne komentirajte sa provjerenim narodnim lijekovima) i navikla se na suživot, uz stalnu prijetnju da će se "drugovi" pokrenuti kad im se najmanje nadam. Hvala Bogu, pa se to nije desilo na Himalayama, ni za vrijeme mojih trudnoća, jer ne bih mogla dobiti ništa protiv bolova, a bol je skoro kao porođajni, s tim da ne prestaje i ne zna se do kad će trajati, nekad može i danima. Jednog (7mm) sam bezbolno izbacila pomoću bioenergije, jednog u kafani 7 braće kod Vakufa, a ovaj zadnji (4-5 mm) je u društvu sa još dosta pijeska i bakterija izlazio nekih sedam dana, ispiran ogromnim količinama čaja.

Rekoh li vam da me u Hitnoj dobro poznaju? Čim me vide pogrbljenu, sa već tradicionalno neovjerenom knjižicom, odmah smućkaju neke prodojeće kokteliće protiv bolova i isprate me uz obavezno:" Vidim se kad opet krenu, ne zaboravite odmah popiti 3-4 litre čaja da izađu dok injekcije drže!"

Gledajući ovaj zadnji kamen, sjetih se kako je Danilo Kiš pisao:" Nositi te u svom srcu, bilo je bolnije nego nositi kamen u bubregu:"

Nikad to ne rekoh ni napisah osobi na koju se odnosi, sad više i nema potrebe.

Kada bi loše stvari iz srca, loše osobine, koncepcije i slične prljavštine mogle iz srca tako lako izlaziti, kao danas neke skoro zaboravljene osobe. Doktore, evo boli me, izlazi mi zavist/pohlepa, oholost, bijes!!! Nema problema!!! Sestro, dajte jedan koktel protiv bolova, popij čaja i viri u WC...

Eh, da je tako lako, ali nije.

 

20.02.2010.

Zebra na Brionima :)

(Uz prethodni post)
Pričao mi prijatelj, Hari Kirtan mu je ime, kako se jednom zadesio u Kini, gdje ljudi uopće nemaju pojam Boga, gdje religije ne liče ni na šta što je našem shvatanju blisko i poznato, kako je pronašao neki internet klub i cijelu noć slušao bhajane i plakao i plakao i plakao.
Tako se i ja danas osjećam.
Ponekad me izluđuju izvanjski obrisi mog života (Evo ga, materijal za Margartihu!), ponekad imam osjećaj da bih u jednom trenuntku mogla pobjeći bestraga...ali  "...znao je da samo ukroćena melje žito, a okviri vjere su tvrdi i široki...".
Najviše me u ovom materijalističko-ateističkom raju ili paklu (kako za koga) drži nada da će jednom osvanuti dan kada ću , ako doživim, konačno moći živjeti kako stvarno želim, iznutra i izvana.
"Ako želiš, ići ću i u pakao, samo da te se mogu sjećati. Mogu se roditi i kao crv, samo ako mogu ostati predan Tebi. A ako se trebam roditi ponovo, onda te molim da to bude u domu Tvoga bhakte."

20.02.2010.

Koliko još takvih besmislenih dana

Abdulah Sidran
PONOĆNA ILAHIJA U PARIZU

Cio dan
nisam se sjetio Boga.

Kako duša
tako lako zaboravlja pako
kroz koji je prolazila -
ne skidajući s usana Njegovo Ime?

Hiljadu i tristo nepomičnih dana,
i još toliko mrtvih noćiju,
kome je nego Njemu, izricala Hvalu,
što je živa, i korača, po onome džehenemu?

Je'l Njegova, ili šejtanova, ova mrena
što je pala, preko jada, preko uspomena?
Od kakve je građe sačinjena?

Krupni poslovi, kobajagi?
Važna pitanja, dugi dogovori?
Opasne i teške, pravne finese?
Oprez, ko na noćnoj straži?
Teturanja, u tuđim jezicima?
Ova, od sjedenja, utrnula noga?

Cio dan
umalo da prođe
a ja se nisam sjetio Boga.

Pariz, 6.7.1997.

17.02.2010.

Kažu da vreme leči sve

Nakon preko deset godina u kojima me mrzila, vrijeđala, psovala mi Krišnu, odricala se svakoga ko je imao išta sa mnom, sve dočekivala na nož, prijetila, ispravljala moje greške u odgoju moje djece...Došli smo, Božjom milošću koja mi je držala jezik za zubima, zube stisnutim, a izraz lica nepromjenjenim (jer se poniznost uči kada djelujemo ponizno, makar bi osobu najradije poslali u 100 nečega), došli smo do stanice na kojoj:
-me više niko ne vrijeđa, nego mi se povjerava i dugo razgovaramo o svemu
-me vodi na pijacu i pušta me da kuham sebi i svojoj djeci, a ona sebi kupuje smrznuto za mikrovalne i svoju djecu vodi u MC Donalds.
-Njena čista i prečista kuća, koja miriše na Air Wick, se usmrdila od rižota s prokulicama, al ne prigovara :)
-prihvata naše različitosti i ne pokušava me promijeniti
-pita me šta je djeci potrebno da im kupi, umjesto da im kupuje kabaste igračke sa kojima s ne igraju
-ne kupuje torte i balone, nego mene moli da napravim tortu i vodi me da ja izaberem ukrase
-ne proglašava seljaklukom što sa njenim svekrom hodam oko kuće i divim se domaćim sadnicama kelja, masliniku i grmovima lavande
-danas smo čak i kuhale skupa :)
 Mi žene smo teška i zavidna bića, ali ipak se učim da funkcioniram sa primjercima svoje vrste.
Ne smijem gledati mrvu u tuđem oku a ne vidjeti balvan u svom!

P.S. Gišmiju nikako nije jasno što su u Avataru i cure plave, kada bi trebale biti roza :D

11.02.2010.

Novi posao

Od danas i službeno više ne radim, iako radim više nego ikad :)

Novi direktor ima tri zuba, i traži da se radi i nedjeljom i noću.

Njegov zamjenik izdaje naređenja: Daj! Hoću! Želim! Dođi!

Ignorišem naredbe i tek kad kaže čarobne riječi: Molim, Hvala, Izvoli i Izvini, odazovem se.

Novi posao je naporniji od starog.

Neću napredovati u karijeri, neću dobiti nikakvo zvanje ni titulu, nikad neću osvanuti u Avazu da izjavim kako u frižideru moram imati struju, a ljetujem na Makarskoj rivijeri.

Na starom poslu sam bila direktor, na novom imam tri nadređena, a podređeni su mi samo rijetki mravi :).

Novi posao nikad ne završava.

Novi posao pruža puno profesionalne satisfakcije, kao kad mi je zamjenik direktora neki dan rekao, tonući u san: "Samo da znaš da te puno, puno volim. I kad nismo zajedno, uvijek mislim na tebe."

Išli smo u kino, Zamjenik i ja.

Prvi sat je uživao, drugi je mrvio kokice, treći je prespavao. Više ne želi biti Džeko, nego Džejk (koji liči na Džeku), al leti na  narandžastom zmaju. Konačno nešto što nam se oboma sviđa.

Za to vrijeme su Vlasnik firme i Generalni direktor imali sastanak Uprave, na kojem su diskutovali važne teme.

Odlučili su da sam im ja sad nezamjenjiv zaposlenik i da će sve učiniti da što duže ostanem na tom mjestu.

Volim svoj novi posao i živim za ovu Firmu.

DRAGI B(l)ože...
<< 02/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28

REVIDIRANI LINKOVI
CRTICE IZ MOG SVIJETA
Najdraži mi post ikada-virtualna hodočašća
Drugi najdraži post: Nauka o vjerovanju-vjerovanje u nauku
1. Šta je Hare Krišna
2. Šta je Hare Krišna
4. Karma i reinkarnacija
3. Nauka o duši
Zivot kao hodocasce, pisanje kao lijek
Kroz srce, drugi dio
Kroz srce
Draga moja Sevya
Zebra na Brionima
Teška si tuđino
Sretni post
Reality distinguished from illusion
Kapi vode na lotosovom listu
Gdje je svaki korak ples, a svaka riječ pjesma
Vaišnavska sahrana
Sjećanje
Opasna sekta
Na dan kad je otišla
Sevya dasi
Jednoća Stvoritelja
Karma/reinkarnacija

ŽENA, MAJKA, DOMAĆICA
FAQ za domaćice
revati na tržištu rada
Novi posao
Prva skulptura
Dan žena
Čuda su moguća (haiku)
Žena heroj
AFŽ, al’ antifeministički
Profesionalno “samoubistvo”
Majakovski na team buildingu
Njezino veličanstvo MAJKA (na brdovitom Balkanu)
Oglas za posao

FILOZOFIRAM
Filozofski osvrti na trudnoću
Ne odustajem
Razgovori koji donose sreću
Jednostavna matematika
Ravnoća do mora
Kritika ekološki neosviještenog uma
Kali yuga-doba svađe i licemjerja

INSPIRATIVNO…

Here comes the sun
Ponocna ilahija
Rabijina molitva
Poniznost
Život-nekad siv, nekad žut
Dr. Nakaš

INDIJA I HIMALAYA

1. Moja Indija
2. Indija u mom srcu
3. Zemljo Indijo!
4. City of Taj
5. Majmunska posla i zacarani bazar
6. Back to reality
7. Podnozje Himalaya
8. Majka Ganga
9. Avanture po potkrovlju svijeta (tavan pun misterioznih kovcega)
10. Indiana Jones
11. Krug se zatvara
12. Dzungla na asfaltu
13. U Stambolu, na Bosforu
14. Indija FAQ
15. Jos par slika











MOJI FAVORITI
Dead Poets Society
Dnevnik mrs. V. W.
Princ of Perversia
Priče o umoru
Laprdam sta stignem
dnevnik jedne kurtizane
Public Relations (Паблик рилејшнc�)
Gracias a la Vida
maleni kamicak
Recenzija zivota
Djevojka u mojim ustima
Nikad ne reci dvaput
U urbanoj sahari života
Raznosiš mi blato po kući
Osećanja. O. Sećanja.
u Haosu je Red..
Silent
Aime Sati
Treba mi svet, otvoren za poglede.
MOJA BOGDA SNA
Budan u snovima vs. sanjar na javi
Strangers In The Night
zdravi i lijepi
Mala Tajna - Veliko Blago
shizika
Bosanski život
...titles are overrated...
TA-HA
Ishranom do zdravlja
uposlenica
hendikepiranidjecak
Dnevnik posebnih
LJEPOTA DUSE
... by Tratinčica
Krilo od mušice
That's life!
Duh Koji Hoda
Magnolija
Trudimo se za naše sunašce...
Organic Life
PSIHOTERAPIJA
ja, žena i majka i supruga
Babba
__malo drugačija mama!__
Administratorov blog
Dunyaluk
nova Ja
luda trka za srecom
Da vidimo šta danas ima u cekeru
Crtice
više...

BROJAČ POSJETA
404248

Powered by Blogger.ba