U Istanbul smo stigli oko 7 ujutru, taman da pratimo sunce koje se pojavljuje.

U hotelu smo saznali da je red letenja pomjeren sa nedjelje na ponedjeljak, te da će nam Avio express pokriti troškove hotela. Znači, kasnićemo malo na posao, šta se može.

Nakon svih onih religija i susreta, pravo je osvježenje vratiti se među poznate oblike džamija na koje smo navikli, tako da nam Istanbul dođe kao da smo na pola puta kući.

Proveli smo dan hodajući okolo (ali sada bih da sumiram Indiju, a Istanbul neki drugi put), a navečer smo totalno iskomirani i jet-lagirani, zaspali u 18 i probudili se tek u 9 ujutru sljedećeg dana, ne znajući ni koji je dan, ni koliko je sati, ni gdje smo...

Skontala sam da imam temperaturu i da mi se povraća, da li je to od premora, ili od Ayrana (mlaćenice) koju sam popila dan ranije. Izašli smo još malo van, do Taksima, Galate, Dolmabahčea, Kapali čaršije, ali mene snaga izdaje pa smo se morali vratiti u hotel. Moj muž je usput na svako 200 metara kupovao kebabe, željan "konkretne" hrane.

Nakon naporne noći, praćene visokom temperaturom, sviće jutro našeg odlaska kući. Budim se kao da mi ništa nije bilo i par sati kasnije smo u Sarajevu.

Dolazimo kući, po nama je još prašina Indije, lica opaljena suncem, kao da smo došli s druge planete. Muž odmah juri kod fotografa da skenira 15-ak filmova koje smo tamo ispucali i vraća se oduševljen-cjenkao se s čovjekom i spustio cijenu za 30 KM i još dobio dva albuma od po 200 fotografija gratis!

Odemo do posla, malo tušimo ljude utiscima-a i sami vidite da ih je bilo i previše i bježimo kući, raspakujemo stvari, smijemo se...

I tako...mogla bih pisati o ove tri godine poslije, koliko me Indija promijenila, koliko dugo sam sanjala melodije njihovih kičastih šlagera koje odjekuju bazarima, koliko drugačije gledam na život od tada...ali dovoljno je da se vratim na početak ovog bloga.

Dovoljno je da samo nekome počnem pričati o svemu ovome, pa da se vratim u te sretne dane. Sekunde mi trebaju, nekada izazvane sitnicama-npr. mirisom zapaljenog smeća, susreti sa nekim divnim ljudima i slično, da se prebacim iz ovog običnog života u onaj duhovni, koji postoji iznad svih poskupljenja žita, benzina, kašnjenja plata, nicanja djetetovih zuba, lažnih prijatelja, ljudi koji samo jedu, spavaju i razmnožavaju se...

Dovoljno je bilo i pisati ovaj blog ovo nekoliko dana, da bih se prisjetila da u životu ima i važnijih stvari od toga.

Za kraj, još samo par riječi iz dnevnika mog muža:

"Trebaće dosta vremena da sumiramo sve utiske s ove avanture. Mogu reći da ona rečenica o prašini i mramoru totalno odslikava sve ono kroz šta smo prošli u ovih 15 dana. Ovakva putovanja jačaju čovjeka i definitvno se sa njih ne vraća isti. Nedostajaće mi lijepi mirisi i zvukovi Indije, nedostajaće mi tišina i uzvišenost Himalaya, nedostajaće mi okus Gange, hranjenje majmuna i ono simpatično vrindavansko Radhe-Radhe. Naravno sve ružne stvari, kao što su Loi bazar, smrad Delhija, varalice, komarci i trgovci će se brzo zaboraviti. Te loše stvari još više potcrtavaju sve one ljepote koje smo vidjeli i osjetili na ovom našem putu svile.

 I ono najvažnije na kraju:volim svoju ljubav još više nakon ovog iskustva.

Hvala Bogu što je bio s nama na ovom putu. "