DRAGI B(l)ože...

Diary of a Hare Krishna housewife :)

31.08.2007.

WOODSTOCK Polland

E, dragi moji, mene nikako da popusti ova putopisna manija.

Danas vam donosim kratku reportažu sa Woodstocka iz Poljske, otkud su se moja sestra i njen muž vratili prije 15 dana.

Woodstock u Poljskoj se odvija već nekih 12-ak godina, na obalama Baltičkog mora. Ove godine je bio u mjestu Przystanek. Festival je pokrenuo čuveni poljski aktivista Jurek Owsiak i svake godine tu se okuplja i do 500 000 mladih punkera/hipija/turista/porodica koje ljetuju...

Od 1996. u sklopu Woodstocka se, na Jurekov poziv, nalazi i KRISHNA s VILLAGE OF PEACE (Krišnino selo mira), veliki ograđeni prostor sa sedmodnevnim kulturnim programom koji predstavlja vedsku kulturu kroz muziku, slikarstvo, filozofiju, ples, teatar, gastronomiju...To znači da to "selo" ima jedan veliki centralni stage, gdje se 24 sata, svih 7 dana trajanja festivala odvija kulturni program,a vani su zasebni šatori, u jednom se dnevno podijeli do 30 000 obroka, u jednom su pitanja i odgovori, u jednom je shop sa suvenirima, u jednom se oblače sariji i crtaju gopidotsi...

Centralni događaj u selu mira je Ratha yatra-drevni festival kočija iz Jagannath purija iz pokrajine Orissa u zapadnom Bengalu. Originalni festival se tradicionalno odvija od pamtivijeka i kada se dešava (avgust svake godine) privlači oko 2 miliona hodočasnika. U zadnjih nekoliko godina vlada Orisse čak iznajmljuje helikoptere da bacaju kišu latica cvijeća na masu ljudi...

Festival se redovno odvija i u svim većim gradovima svijeta (New York, London, Pariz, Madrid, Buenos Aires, Sydney...dok u našoj blizini bude nešto manji festival u Rijeci i u Veneciji.

U nedostatku ličnih iskustava, prenosim samo slike.

 

 

 

WOODSTOCK central stage WOODSTOCK tuširanje šutka (ovo će se svidjeti Štukici) legenda legenda No. 2 Ratha yatra-drevni festival kočija iz Orisse (Bengal) živopisno Ratha yatra u Jagganath puriju u Indiji svake godine okuplja oko 2 miliona ljudi U svijetu se može vidjeti u svim većim gradovima, nama se najbliža dešava u Rijeci i Veneciji Prelijepa Šri Gandharvika devi iz Zagreba
29.08.2007.

Slike...

Uploadovana je galerija slika uz post  "U Stambolu..."

Pošto je dnevno moguće objaviti samo 10 slika, ovo su one koje nisu mogle "upasti" uz postove o njima, a drage su mi jednako.

Nabacane su bez reda, onako kako i moja sjećanja nekad dolaze.

29.08.2007.

Šta sad?

Nekako se osjećam prazno-žao mi je što se naše blog putovanje završilo.

Hvala vam svima na komentarima i čitanju.

Drago mi je da smo se upoznali na ovaj način. Pretpostavljam da me sada bolje razumijete i da moj život iz starijih postova sasvim drugačije izgleda kad mu se doda i ova perspektiva.

O čemu da pišem? Imate li nekih želja, pitanja, da li ima još nešto što vas zanima?

Istanbul-evo otkuda dolaze dupljaci! Aja Sofia Taksim majmunče dolazi po keks \ Mantranje na obali Alakanande Put prema Govardhanu kupola Madan Mohan hrama, silueta Vrindavana Kusum sarovar Hari i Yamuna
29.08.2007.

U Stambolu, na Bosforu, bolan paša leži

U Istanbul smo stigli oko 7 ujutru, taman da pratimo sunce koje se pojavljuje.

U hotelu smo saznali da je red letenja pomjeren sa nedjelje na ponedjeljak, te da će nam Avio express pokriti troškove hotela. Znači, kasnićemo malo na posao, šta se može.

Nakon svih onih religija i susreta, pravo je osvježenje vratiti se među poznate oblike džamija na koje smo navikli, tako da nam Istanbul dođe kao da smo na pola puta kući.

Proveli smo dan hodajući okolo (ali sada bih da sumiram Indiju, a Istanbul neki drugi put), a navečer smo totalno iskomirani i jet-lagirani, zaspali u 18 i probudili se tek u 9 ujutru sljedećeg dana, ne znajući ni koji je dan, ni koliko je sati, ni gdje smo...

Skontala sam da imam temperaturu i da mi se povraća, da li je to od premora, ili od Ayrana (mlaćenice) koju sam popila dan ranije. Izašli smo još malo van, do Taksima, Galate, Dolmabahčea, Kapali čaršije, ali mene snaga izdaje pa smo se morali vratiti u hotel. Moj muž je usput na svako 200 metara kupovao kebabe, željan "konkretne" hrane.

Nakon naporne noći, praćene visokom temperaturom, sviće jutro našeg odlaska kući. Budim se kao da mi ništa nije bilo i par sati kasnije smo u Sarajevu.

Dolazimo kući, po nama je još prašina Indije, lica opaljena suncem, kao da smo došli s druge planete. Muž odmah juri kod fotografa da skenira 15-ak filmova koje smo tamo ispucali i vraća se oduševljen-cjenkao se s čovjekom i spustio cijenu za 30 KM i još dobio dva albuma od po 200 fotografija gratis!

Odemo do posla, malo tušimo ljude utiscima-a i sami vidite da ih je bilo i previše i bježimo kući, raspakujemo stvari, smijemo se...

I tako...mogla bih pisati o ove tri godine poslije, koliko me Indija promijenila, koliko dugo sam sanjala melodije njihovih kičastih šlagera koje odjekuju bazarima, koliko drugačije gledam na život od tada...ali dovoljno je da se vratim na početak ovog bloga.

Dovoljno je da samo nekome počnem pričati o svemu ovome, pa da se vratim u te sretne dane. Sekunde mi trebaju, nekada izazvane sitnicama-npr. mirisom zapaljenog smeća, susreti sa nekim divnim ljudima i slično, da se prebacim iz ovog običnog života u onaj duhovni, koji postoji iznad svih poskupljenja žita, benzina, kašnjenja plata, nicanja djetetovih zuba, lažnih prijatelja, ljudi koji samo jedu, spavaju i razmnožavaju se...

Dovoljno je bilo i pisati ovaj blog ovo nekoliko dana, da bih se prisjetila da u životu ima i važnijih stvari od toga.

Za kraj, još samo par riječi iz dnevnika mog muža:

"Trebaće dosta vremena da sumiramo sve utiske s ove avanture. Mogu reći da ona rečenica o prašini i mramoru totalno odslikava sve ono kroz šta smo prošli u ovih 15 dana. Ovakva putovanja jačaju čovjeka i definitvno se sa njih ne vraća isti. Nedostajaće mi lijepi mirisi i zvukovi Indije, nedostajaće mi tišina i uzvišenost Himalaya, nedostajaće mi okus Gange, hranjenje majmuna i ono simpatično vrindavansko Radhe-Radhe. Naravno sve ružne stvari, kao što su Loi bazar, smrad Delhija, varalice, komarci i trgovci će se brzo zaboraviti. Te loše stvari još više potcrtavaju sve one ljepote koje smo vidjeli i osjetili na ovom našem putu svile.

 I ono najvažnije na kraju:volim svoju ljubav još više nakon ovog iskustva.

Hvala Bogu što je bio s nama na ovom putu. "

28.08.2007.

India FAQ

Često postavljana pitanja:

1.Koliko ste bili dana u Indiji?

 Ukupno 10 dana-direktor nas jedva pustio i ovoliko

3 u Istanbulu

5 u Vrindavanu

4 na Himalayima

1 u Delhiju

2.Koliko vas je sve to koštalo?

Oko 5000 KM/2500 eura

najskuplji je avion, po osobi cca 700 eura-tamo je neopisivo jeftino, zato je bolje planirati malo duži ostanak

Mogli smo proći i jeftinije da smo mogli izabrati aranžman bez zadržavanja u Istanbulu i da nismo spavali po hotelima, nego po prenoćištima, da nismo iznajmljivali džipove i taxije, nego išli vozovima...

Meni je ponuđen jedan honorarni posao za koji je plata bila u tom iznosu i onda smo moj muž i ja cijelu jesen 2003. radili naporno, s namjerom da taj novac spiskamo na Indiju. Poslije se ispostavilo da vlasnik te velike svjetske korporacije (veličina se procjenjuje na veličinu Južnoafričke republike) i ja dijelimo vjerska uvjerenja. Naravno, ta firma je toliko velika da on pojma nema o meni, ni o tom poslu u BIH-jednostavno-ništa nije slučajno. Za taj smo posao, isti dan kad smo se vratili, dobili jednu veliku nagradu iz struke, na državnom nivou.

3.Zašto za taj novac niste kupili auto, štedili da kupite stan, kupili skupu odjeću...

Zato što smo željeli ulagati u nekretnine iskustva u našem srcu.

4. Zašto ste išli među cigane, zašto niste otišli na neka kulturnija mjesta?

Kultura je relativna, a nama se cigani sviđaju.

5. Da li je odlazak na hodočašće u Indiju obavezan kao Hadždž?

Nije, Bog je i ovdje i tamo, samo je stvar vizije.

Hodočašće je i unutrašnje putovanje.

6. Šta je najvrijednije što ste od tamo donijeli?

Skidanje maski, otvorena srca, sreću i prelijepe uspomene, par lekcija životne škole

7. Da li ćete i kad ćete ići ponovo?

Definitivno hoćemo, kada osjetimo da je vrijeme, sve će se poslagati, sva vrata otvoriti...

8. Da li ćete voditi dijete/djecu?

Vidjećemo, ne bi bilo loše, samo kad porastu.

9. Šta je potrebno za dobijanje indijske vize?

Potvrda iz MUPa da je pasoš važeći, par fotografija, popunjen obrazac koji se može skinuti sa web stranica. Indija ima ambasade u BG i ZG, viza bude gotova za 3 dana i važi 6 mjeseci.

10. Avio karte?

Mi smo išli preko Avio ekspresa, što najgorem neprijatelju ne bih preporučila jer strašno puno lažu, varaju i podižu cijene 2 dana pred put. Dobra opcija je Turkish airlines, iako je skuplje. Najjeftinije je letjeti iz Beograda Aeroflotom i presjedati u Moskvi. Može se ići i iz Zagreba (Auustrian airlines), preko Beča ili Londona, ali je ipak najpraktičnije ići iz svog grada.

11. Šta obavezno ponijeti?

Linex, aspirine, Kamagel, skromnu i udobnu obuću i odjeću za jaaako toplo vrijeme, zaštitu od sunca, žene moraju paziti da se tamo ne smiju nositi mini suknje i majice na bretele....kamere, dnevnike, poklone za djecu i sirotinju (bombone ,olovke, igračke, odjeću...)

12. Još par savjeta:

Proučiti odlične knjige DK eye witness, web savjete, iskustva, stranice posvećene mjestima koja ćete obići, kulturu i običaje

Ako imate još bilo kakvih pitanja, rado ću na njih odgovoriti.

28.08.2007.

Džungla na asfaltu

U 2 ujutru krenuli smo za Delhi iz više razloga: da bismo izbjegli horor na putu, da bismo što prije stigli u Delhi i zbjegli mouće nepredviđene situacije, da bi smo do polijetanja u Istanbul, zakazanog za 4 ujutru sljedećeg dana, imali još malo vremena obići glavni grad Indije.

Krećemo tako po noći iz Haridvara, vozač staje na nekoj raskrsnici na kojoj je veliki kip Kali (znate one poznate kipove iz indijskuh radnji-crna božica pleše sa puno ruku koje povezuje jedan krug). Iako napola spavam-kontam-jadna nam majka, čemu se on moli da nam put prođe kako treba...Ali tako je to u Indiji-svako u nešto vjeruje i tome se moli uglavnom za neke sitne dobrobiti, ma uglavnom, oni totalno ovise o bogovima-mole se i da dobro prodaju robu taj dan, da se kćerka dobro uda, sin iškoluje u Americi i vrati nazad...Anegdota kaže: ako u Indiji uđete u kafić i pitate ko je odvdje inkarnacija Boga, barem će se trojica javiti. Po selima ima svašta-ljudi obožavaju pacove, lokalne sadhue, drveće, zmije...Opet, nešto razmišljam i kod nas ljudi imaju svoje idole koje obožavaju: prvenstveno svi obožavamo sebe, Justina Timberlakea, Dodika, zastave, novac...Ne kaže se džaba:Nema Boga sem Allaha.

Budimo se pred zoru, sunce polako izlazi i polako otkriva već dobro poznatu cestu prema Delhiju. Još nismo došli do bučnih predgrađa, tako da još malo uživam u prekrasnim poljima u izmaglici, ne znam zašto, ali to mi je toliko nešto blisko i poznato.

Ponovo zaspem i budim se pred Delhijem, ponovo gledam bučna i prljava predgrađa, puna smetljišta, na kojima žive ljudi, straćare i smrad kanalizacije...Delhi je nešto najgore što smo doživjeli.

Tražili smo hotel kod aerodroma, jer oko 2 ujutru moramo biti tamo, što je sigurno-sigurno je. Hotel, iako ima tri zvjezdice je totalna katastrofa-soba nalikuje horor filmu, nije prljavo, ali je nekako jadno. Recepcioneru je drago kad nas vidi, kaže da je Bengalac, iz Calcutte i pjeva nam Maha Mantru, naučila ga njegova sestra iz Mayapura. 

Osam je sati ujutru.  Malo smo se istuširali, presvukli, došli sebi. Moj muž je naručio pizzu, uz koju mu dolaze i kesice chillija i bibera-u Indiji zbog vrućine sva hrana mora biti začinjena da bi se probavila. Ja i dalje jedem banane, naročito što mi na taj dan pada Ekadaši-dan kada postim od žitarica i mahunarki (Svakih 15 dana).

Još jedno iznenađenje:Kamal nam je naručio turistički bus, koji nas čeka pred hotelom, da krenemo u obilazak Delhija. U busu saznajemo da oni kupe sve posjetitelje pred njihovim hotelima, pa par sati sakupljamo ostale turiste, par indijskih porodica. Vozač busa (isti moj djed) nam se obraća ,opisuje  nam kuda ćemo sve ići i nada se da će nas moći služiti na najbolji mogući način. Počinje vrućina i vozač uključuje klimu od koje su nam se smrzle kosti. Isključuje klimu, otvara prozor-povraća nam se od izduvnih gasova i smrada. Vozi, Miško!

Dolazimo do Qitab Minara-najstarije džamije u Indiji. U munari se nalazi željezni stub koji je star 5000 godina i nikad ne hrđa. Tu stojimo jako dugo, salijeću nas prodavači...Idemo dalje, i iako je bilo neplanirano (to je Indija) zaustavljamo se pred Lotos hramom, svetskim centrom Bahai religije, nemam pojma u šta oni vjeruju, kako sam shvatila-to je neka mješavina Hinduizma i Islama, koja je došla iz Irana prije 200 godina, možda griješim, pišem iz glave. Nedaleko od Lotus templa, nalazi se veliki ISKCON hram. Iako nismo tražili, svi idemo dole. Kompleks hrama je jako lijepo uređen i vodič nas uvodi u muzej, gdje su kroz multimedijalne projekcije predstavljene Ramayana (kroz slike), Mahabharata( kroz reljefe), Šrimad Bhagavatam kroz diorame i onda nas uvodi u Bhagavad gita experience-multimedijalnu prezentaciju Gite-koja nas kroz razne sobe uz najsavremeniju tehnologiju vodi kroz Bhagavad gitu. Već sam spominjala da ne volim kombinaciju savremene tehnologije i religije, a moj muž je u svom dnevniku napisao:"sve je urađeno besprijekorno u američkom stilu, sa mnogo specijalnih multimedijalnih efekata. Sve ,mora se priznati, izgleda čarobno i ne možeš da ti ne stane dah, ali ipak mislim da su pretjerali. Sveli su pojašnjenja svetih knjiga na nivo videoigrice. Stvarno imam osjećaj da sam iz Indiana Jones avantura, koje sam živio prethodnih 15 dana ,prešao u istoimenu videoigricu..." U jednom trenutku prezentacija prikazuje prizor iz Vrindavana i do suza me dirne nostalgija, nedstaje mi prašina Vrindavana, skromnost, jednostavnost i toplina. Možda je ova prezentacija super za Indijce i turiste, ali mi nismo ni jedno ni drugo.

Ukrcavamo se opet u Miškovu karavanu i opet se sat vremena vozimo do radje nekog njegovog havera, gdje gubimo još sat-kao da se odmorima, a i usput da šta pazarimo...Nakon još sat vozanja po predgrađima, skontamo da će nam ovako propasti dan i oko 2 popodne, po najvećoj vrućini napuštamo ovaj bus. Hodamo pješke po suncu, nemilosrdno se cjenkajući sa rikšavalama, cijene su i po 10x veće od normalnih. Na kraju-uspijevamo-za 15-ak rupija idemo do Jami Masjida, to je najveća džamija u ovom dijelu Azije.

Džamija je izdignuta i do atrija se dolazi brojnim stepenicama. Jedan čovjek nam nudi neke bičeve za  500 rupija, ali mi ga ignorišemo. Ide za nama i stalno spušta cijenu.

Ulazak u ogroman atrij džamije je kao bijeg iz smrdljivog i vrućeg pakla delhijskih ulica. Na ulazu-kontrola. Mene u sariju puštaju s osmijehom, ali moj muž mora iznajmiti neku maramu da ogrne oko nogu, jer je u bermudama. Ulazimo unutra, sa desne strane je ogromna džamija u mogulskom stilu, sa tri graciozne kupole prepune golubova, ka o u Veneciji. Na sredini je fontana, a okolo trijem od crvenog kamena. Odmah primjećijemo razliku Islama kod nas i u Indiji-ovdje je sve nekako ležerno, ljudi opušteno lješkare po trijemovima, djeca se igraju oko fontane prskajući se vodom, a par anemičnih zapadnjaka u iznajmljenim soknicama skakuće okolo, jer je kamen užasno vruć. Mi smo svoja stopala već toliko spržili hodanjem po vrućem tlu, da nam je ovo uobičajena rutina. Dolazimo do onoga što smo mislili da je džamija i shvatamo da je prostor ispod kupola ustvari mihrab, dok je cijeli atrij namijenjen klanjanju i okupljanjima vijernika-mramorne ploče u podu su označene i ukrašene tako da svaka predstavlja jednu sedždu. Malo se osvježimo na fontani i po našem starom običaju-i mi se uklapamo u okoliš lješkarenjem na trijemu. U sklopu trijema ima kao i neki muzej Muhameda a.s. -gdje se čuvaju njegove lične stvari, rukopisi...a u Istanbulu smo u Top Kapi palači vidjeli i navodno komadić njegove brade i još ličnih stvari. Kod nas bi to bio neviđen širk, ali ovdje je sasvim normalno.

Izlazimo iz džamije, opet nas čeka onaj prodavač bičeva. Moj muž, željan da upotpuni svoj Indiana Jones imidž, upušta se u cjnekanje i sa 500 rupija, spušta cijenu na 150. Toliko je usavršio cjenkanje, da se danas uspješno cjenka i kod nas, po Jadranu, o tome još malo kasnije...

Hvatamo rikšu i vozimo se glavnom trgovačkom ulicom Chandni Chowk. To je pravi pakao na zemlji-istočnjački krš, gužva, buka, smrad, prebukirane ulice pune rikši, ljudi, životinja, prljave radnje sa strana u kojima se prodaje sve i svašta, hrana koje se priprema na sred ulice, sve masno...Iz rikši koje nam idu u susret-muškarci mi nešto neukusno dobacuju i unose se u lice, tako da stavljam sari preko lica-to me spašava tih neugodnosti.

Rikšavala nas vodi do jedne od glavnih ulica, da kupimo još poneki poklon-tu je tek totalna ludnica, štandovi sa kojih svi dobaciju, nekakav podzemni šoping centar...Jedina stvar koja mi se svidjela u tom dijelu Delhija je jedna radnja u kojoj se prdaju prekrsane svati pravljene od ručno presovanog papira. Tu kupujem jedna rokovnik, sa drvenim koricama-unutra je papir od bananinog lišća, sa željom da tu prepišem naše dnevnike sa fotografijama i ostalim uspomenama iz Indije.

Bježimo dalje rikšom, obilazimo India Gate, Gandijevu grobnicu i Humayunovo turbe, gdje se mom mužu ispunjava posljednja indijska želja-ugledao je čovjeka sa frulom i kobrama.  Čovjek im nešto svira, one se dižu iz korpe i iako nam nudi da ih uzmemo u ruke, uz objašnjenje da su im odstranjene otrovne kesice, kobrin pogled je tako hipnotišući, da su mi se noge odsjekle..

Sumrak je, ja sam iscrpljena, što od umora, što od višednevnog gladovanja, pa idemo opet do ISKCONA, da si kupim šta za jesti. Moj muž je nakon dvije sedmice prisilnog vegetarijanstva ugledao MC Donalds i kupio neku piletinu, ali mu je prisjela jer je prezačinjena za njegov ukus. Vozač rikše ima crvene zube od žvakanja betelovog lišća i kada vidi moju odjeću i tulasi-malu (ogrlicu od drveta Tulasi iz Vrindavana) odmah me moli da mu pričam o Bogu i o znanju šastra-svetih spisa. Sa velikim zadovoljstvom sluša i na kraju vožnje nam daje blagoslov  moleći se čitavom panteonu bogova koji krase njegovu rikšu-da kada se idući put sretnemo, mi dođemo u Indiju sa troje djece, a da prvo bude sin. Ja mu kažem da je Bog jedan i da šastre osuđuju obožavanje svega drugoga osim Njega, pa sve malo začinim stihovima na sanskritu, a on meni-Ju smart matađi, ju veri vajz matađi, ju nou šastra...

Umorni, iscrpljeni, prezasićeni-brzinski ulazimo u kompleks ISKCONA, koji je navečer stvarno lijep i pravi je kontrast ostatku Delhija, brzinski kupujem večeru i par samosa (pecivo punjeno povrćem) za sutra. Gledam ćutke po nogama mog muža velike ujede od komaraca (mene ne vole) i prisjećam se jutrošnjeg članka iz Indan Timesa u kojem se navodi da je u Delhiju u proteklih pad dana umrlo nekoliko ljudi od smrtonosnih ujeda komaraca.

Vozimo se satima kroz ulice pune ljudi koji se voze kućama poslije posla. Nemam zraka, mislila sam da neću ovo izdržati-neshvatljiva je vrućina, sparina i plus još smrad koji se ne može ni udahnuti.

Sretni stižemo do hotela, klima puše za odletjeti i stvara buku od koje ne mogu ni da se odmorim. Pakujemo se totalno stihijski i malo odmaramo, jer za par sati već moramo krenuti na aerodrom. Cijelu noć (ta tri sata što smo imali do polaska) nisam pošteno zaspala-što od komaraca, što od straha da ne prespavamo, što od snova u kojima se vozimo, vozimo i vozimo himalajskim cestama, a ljudi nam pokazuju odrone i traže donacije. Muž mi kaže da sam buncala na engleskom.

Stižemo na aerodrom, osjećam neko veliko olakšanje. 2 je ujutru i ljudi okolo spavaju po podu, čekajući svoj let. Trošimo zadnje rupije na omotavanje torbi najlonom-da nas ne bi pokrali. Na carini, čovjek se obradovao: Jao Bosna i Hercegovina, jao nikad nisma imao nikoga iz BiH, pa gdje ste bili u Indiji, pa je li vam se svidjelo...Recite mi, da li se rat završio? A mi sretni, što neko konačno zna odakle smo, odgovaramo da je rat završio prije 9 godina. Pita on nas-pa to što je Bosna ratovala protiv Hercegovine-kako to da ste opet jedna država...

E, stvarno...

Zaustavljaju me na kontroli stvari i traže da istresem ruksak. Službenik skonta da je problem u onom nesternom biču i visoko ga podiže, svi se službenici smiju perverznim zapadnjacima. Kontam, smijte se koliko hoćete -ja idem kući, muka mi je od Delhija. I tako polijećemo oko 4 ujutru...

Sutra posljednji post sa ovog putovanja-Istanbul i povratak u Sarajevo

 

Qiutab minar-najstarija džamija u Indiji Lotus temple ISKCON temple, Delhi Jami masjid, najeća džamija u ovom dijelu Azije Mihrab i atrij Jami Masjid džamije Mramorni pod za klanjanje loša slika-Chandni chowk-glavna trgovačka ulica u Delhiju Malo savremene aditekture, Mario Botta India gate, spomenik poginulima u prvom svjetskom ratu Kobre
27.08.2007.

Krug se zatvara

Ujutru oko 6 oprostili smo se od Joshimatha i krenuli prema Haridwaru. Brojni utisci, stalno putovanje i obilasci su nas već toliko bili izmorili, da smo prespavali dobar dio puta. Vidjeli smo samo da su sanirani stari odroni, da su nastali novi-još veći i bili smo sretni i zahvalni što nas Himalayi puštaju da odemo.

Nismo se usput previše zadržavali. Vozač se odmorio u mjestu Šrinagar (u kojem su 15-ak dana kasnije uhvatili leoparda). Meni se strašno išlo na wc, pa sam mužu rekla da odoh tražiti po kućama i ako se ne vratim za 20 minuta da se zabrine. Pronašla sam jednu kuću, koja mi se učinila OK, vrata mi je otvorilo jedno dijete od svojih 6 ili 7 godina. Sačekala sam da ode nekoga pitati i onda me to isto dijete uvelo u kuću, pa smo otišli za kuće, pa niz neke stepenice-do poljskog čučavca. Minut kasnije-kuca mi neko na vrata-jala, jala (đala, đala) djeca mi donijela tople vode, a sve to bez i jedne progovorene riječi. Kada sam izašla, čeka me troje radoznale djece, sve jedno drugom do uha i vode me, tako ćutke, van. Dođem nazad do džipa i sjetim se, da pošto sad idemo nazad u toplije krajeve- mogu njima dati svoju žutu pernatu jaknu, koju sam i namjeravala ostaviti u Indiji. Pokucam ponovo, dam im jaknu. Pet minuta kasnije kuca nam neko na prozor-djeca me opet zovu kod sebe-da mi pokažu-kako njihov tata s velikim osmijehom nosi jaknu, pa onda najstarije dijete, pa srednje, pa najmlađe. Skontam da mamu nemaju, jer su žene obično kod kuće uz djecu. Željela sam se slikati s njima, ali mi muž nije dozvolio uz objašnjenje da nismo ovdje u safariju na ljude.

Usput smo još stali na Rudra prayagu, malo se odmorili i uživali u tišini, u huku Alakanande i Mandakini, u sebi se polako opraštajući od ove avanture.

Oko 5 smo stigli u Haridwar. Hotel je nevjerovatno dobro uređen, pravi kulturni šok poslije skromnosti Himalaya. U predvorju nas čeka Kamal Singh-iz Sklyark Adventures agencije. Zaboravila sam napomenuti da je on naš put organizirao tako da ništa nismo plaćali uz put po hotelima, nego je imao povjerenja da ćemo se naći s njim. Upoznajemo se. On je Sikh-ima veliki tamno plavi turban, jer se Sikhi nikada ne šišaju. Pitam ga da mi objasni malo pobliže svoju religiju.

On mi objašnjava da je u 15. vijeku Guru Nanak reformirao Hinduizam, usprotivivši se obožavanju božanstava, ritualima i kastinskom sistemu, te je svoje sljedbenike poučavao o bezličnom Bogu. Njihova učenja su sadržana u svetoj knjizi pod imenom Adi-granth (prva knjiga) koja se čuva u zlatnom hramu u gradu Amritsar. Hram je doslovno napravljen isključivo od zlata.

Kamal nas pita zašto smo išli na Himalaye i pita mene da mu ispričam nešto više o svojoj vjeri i ja mu ukratko objašnjavam:

Vaišnavizam, svjesnost Krišne ili Hare Krišna pokret je drevna religija stara preko 5000 godina, kada je izgovorena Bhagavad-gita, a potom i Šrimad Bhagavatam. Proširila se širom svijeta 60-ih godina prošlog stoljeća, a do mene je došla ranih 90-ih kroz knjige. Ove Purane, sveti spisi navode da je Šri Krišna izvor svega, Svevišnja Božanska osoba, a mi-mi smo duhovne duše, njegovi vječni sluge. Pošto smo u mayi (iluziji) zaboravili smo na taj odnos, identificiramo se sa ovim prolaznim tijelom i životom. Samospoznaja i buđenje našeg uspavanog odnosa sa Bogom se postiže redovnim pjevanjem svetih imena Gospodina, prvenstveno Hare Krišna mantre. Smisao života je razviti ljubav prema Bogu i živjeti u skladu sa Njegovim upustvima. Riječ religija znači na latinskom-ponovo se povezati, na sanskritu riječ yoga-znači isto to i mi se ustvari pokušavamo ponovo povezati s Bogom, kroz odnos pun ljubavi i poštovanja-da sve što radimo radimo za Božje zadovoljstvo. Bog je jedan, iako ga ljudi nazivaju različitim imenima, kao sunce-negdje ga zovu Sonne, negdje Surya, negdje Sun,ali to je jedno te isto sunce, jednako daje svjetlost i život svima....

Kamal nam priča o Badrinathu, o svom životu, nevjerovatno je prijatan i lijep taj razgovor, obostrano smo sretni što smo se upoznali idan danas nam na mail šalje ponude za obilazak Himalaya...ABd, nekad ćemo opet otići.

Žurimo rikšom na Ganga puru-religijski spektakl, kojem na obali Gange svakodnevno prisustvuje najmanje 30 000 ljudi, a za vrijeme posebnih festivala, bude ih i puno više-do 2 miliona hodočasnika koji se okupljaju svako 12 godina na Kumbha-meli. Ganga-puja je  ceremonija slavljenja rijeke Gange. Idemo širokim Haridvarskim ulicama i zaključujemo kako je ovo jedan jako lijep i uređen grad, iako ga nastanjuje milion i po stanovnika, sve je nekako harmonično. Sa strana ulice se nižu radnje u kojima se uglavnom prodaju suveniri.

Dolazimo na Har-ki-pauri, mjesto održavanja ceremonije i kupujemo velike čamce pune cvijeća, sa svjećicom u sredini. Zajedno sa masom drugih ljudi, dolazimo na mjesto sa kojeg ćemo posmatrati ceremoniju koja se održava s druge strane rijeke. Razgledam okolo i ne mogu da dođem sebi-ne znam kako da to najbolje opišem-kao neki kičasti vašar, sve bučno, neonski displeji koji na hindiju šalju religiozna poruke, roza neonski light show, kičasta muzika sa ogromnih zvučnika...Nikad mi nije godilo miks moderne tehnologije i religije, ali ovo mi je vrhunac neukusa, plus što ne volim ovakva masovna okupljanja.

Dok ja tako kukam u sebi, počinje Ganga puja. Odjednom se gužva smiruje, ljudi pažljivo prate šta se dešava, a sa svih zvučnika ide jedna lijepa melodija koju svi pjevaju, pretpostavljam da je riječ o nekoj pjesmi u slavu Gange. S druge strane rijeke-tri svećenika kružnim pokretima pokreću ogromne baklje od gheeja (masla), dok uz svakog od njih tri druga svećenika zvone ogromnim zvonima.

Zajedno sa svom tom masom ljudi, padamo u neku vrstu transa, moj muž spontano podiže ruke kao da uči, ne smeta mi više ništa što je okolo, jer sam uvučena u ono što je iznutra...U jednom trenutku svećenici daju znak i svi ljudi sretno jure u vodu, kupaju se, puštaju svoje čamce sa željama. I ja ulijećem u vodu, topla je i prijateljska i spontano izgovaram razne molitve, molim se za neke ljude i da nikad ne zaboravim ovo putovanje.

Izlazim iz vode, suknja na meni je potpuno mokra, ali mi ne smeta, i kako začaranost prestaje, u jednom trenutku me iznenadi spoznaja koju sam zapisala i u dnevniku,  sljedećim riječima: "Ovdje se, u krugovima Ganga-aratija zaokružuje i završava naše hodočašće."

Ostatak večeri smo proveli u šetnji Haridwarom, upoznavajući ljude sa kojim smo sjedili pred njihovim radnjama i odgovarali na razna pitanja...Kupili smo malu dola-mridangu, glineni bubanj.

Evo malo iz dnevnika mog muža:

"Ganga puja je trenutak kad se u Haridvaru u vrijem ezalaska sunca okuplja cijela okolica i šire, da se mole Gangi, odnosno da je slave. Nevjerovatno to sve lijepo izgleda poslije sinoćnjeg susreta sa hramom Kali. Jako puno različitog svijet hrli ka tom mjestu, a mi kupujemo čamce od lišća ispunjene cvijećem i malim lampicama. Ceremonija počinje sa velikim gongovima i ostalim instrumentima. Potom svećenici pale velike baklje i nude vatru vodi Gange. Sa razglasa se prostire prekrasna muzika. Totalni je mrak, samo svijetle te velike baklje i onda počinju niz rijeku da se spuštaju hiljade brodića sa lampicama, kao što su naši. Cijela rijeka svjetluca. I mi spuštamo svoje čamčiće u vodu....Otplovili su.

Divan završetak jednog hodočašća.

Zaključujemo kako je bolje što smo prvo upoznali i obišli Gangu skoro do izvora, pa je tek onda doživjeli kad silazi u dolinu u  Haridwaru.

Priznajemo si da smo od ovih silnih religija i božanstava već umorni i da jedva čekamo da se vratimo kući. Odlazimo na kratko spavanje, jer u 2 ujutru već krećemo za Delhi. "

Na ovom linku ima jedan dosta loš snimak Ganga-puje

http://www.youtube.com/watch?v=727KT8dLvCo

Sutra zadnji post iz Indije:

Delhi-ko to tamo peva- Jami masjid (najveća džamija u ovom dijelu Azije)-konačno kući.

Slike za sat vremena.

 

 

Šerpas sa Aulija Put kojim smo se vratili Himalayi nas puštaju kući Šrinagar Srebrne plaže u dolini Gange čamci od bananinog lišća sa lampicom i cvijećem Har-ki-pauri gdje se vijekovima odvija Ganga-puja Ganga-puja sa weba-Nršingh mandir Joshimath sa weba-Golden temple Amritsar, sveto mjesto Sikha
24.08.2007.

Indiana Jones

30.03. 04. Yoshimath-Auli 3000m (iz dnevnika mog muža)

Dobro smo se naspavali i krećemo uspinjačom na Auli. Vožnja traje oko 15 minuta, prolazimo skijalište i stižemo do zadnje stanice žičare. Pogled je predivan. Vrhovi se nižu jedan za drugim, ali Nanda Devi je ipak najljepši. Hvala Bogu što mi je dozvolio da vidim i osjetim sve ovo. Svi napori koje smo prošli, nestaju kada pogledamo ko sebe. Tolika čistoća i mir. Smetaju mi malo ostali ljudi okolo, ali uskoro upoznajem jednog šerpasa i s njim krećem na uspon do vrha Aulija (3500m). Mž ostaje sa nekim Indijcima iz Calcutte, koji su doputovali autobusom samo da bi vidjeli snijeg.

Dok se uspinjemo, duša mi je u grlu, nemam kondicijie i jedva se penjem uz prvu padinu. Dolazimo do šume i tu malo odmaramo. kako je ovdje lijepo.Takva tišina, mir i ljepota. Nikad nisam bio u ljepšoj šumi. Igra svejtla i sjenki između zlatnih hrastova, karakterističnih za ovaj dio Himlaya, zvuk ptica koje jedine narušavaju potpunu tišinu. Čujem samo otkucaje svog srca. Nisam osjetio ovakav mir nikad u životu. Šerpas je jako diskretan i ni jednim svojim pokretom ne narušava moje uživanje u tišini.

U sred šume nailazimo na mali hram prepun crvenih zastavica, koje su tu kao simbol lokalnih stanovnika. tu su i mnogobrojna zvona na ulazu u hram. Nastavljamo dalje i prolazimo veliki proplanak i kamp himalajske pogranične policije. Uspon je sve teži i već par puta mi dolazi da odustanem. Skupljam snagu i tvrdoglavo idem dalje. Šerpas sve ovo savladava bez vidljivog napora. Smeta mi ova visina, pulsira mi u grlu inemam zraka, Sve je to, znam, nenaviklost na visinu. Izlazimo iz šume i pejsaž se mijenja:sve je golo, tu i tamo po neki cvijet. Tu je već i linija snijega, koji žvačemo da se osvježimo. Nevjerovatan ukus snijega-kao neki slatkiš.

Padina je sve strmija i vjetar se pojačava. ne želim gledati vrhove okolo dok se ne popnem na vrh. Još malo i stigli smo. Osjećaj je neopisiv-kao da stojim u moru planina, jer 360 stepeni oko mene su samo snježni vrhovi. Nilkanth izgleda opasno, Nanda Devi-kraljica Himalaya-neosvojivo, svi drugi božanstveno. Čuje se samo zvuk vjetra. Nebo je kristalno čisto i pravim foto-uspomenu na ove veličanstvne trenutke. Ne bih uopšte išao odavde, tužan sam i na samu pomisao da moram sići dole. zamišljam samo kako se osjećaju oni koji zasjednu na krov svijeta-Everest ili na ostale velike vrhove.

Ne znam šta me to toliko privlači ovim vrhovima, kojima se divim i gledam ih sa strahopoštovanjem. Tek ovdje uviđam kako smo mi mali i beznačajni. Osjećam nekako da sam najbliži Bogu u ovim trenucima. Možda se varam, ili to samo umišljam, ali ono što sigurno znam je da se tada osjećam najsretnijim, da se uvijek sjetim Njega i da mi je uvijek toplo oko srca u ovakvim trenucima.

Nevoljko krećemo nazad. Mž se sigurno već brine. Na zadnjoj stanici uspinjače ostajemo do predveče. Pišemo dnevnik, uživamo u tišini, gledamo vrhove oko nas. Poslije se upoznajemo s jednim bračnim parom iz Calcutte (oni kaži Kolkata)-došli su ovdje na svadbeno putvanje. Žena samo šuti, on priča.

Opraštamo se od vrhova Himalayaa sa izuzetnim strahopoštovanjem. tek kad čovjek ovako nešto doživi shvati gdje mu je mjesto u univerzumu. Počinjemo polako biti svjesni avanture u koju smo se upustili.

Navečer tražimo Nršinga mandir . tu se nalazi poznato božanstvo Nršingha (Narasimha-inkarnacija Višnua), kojem se jedna ruka stanjuje i legenda kaže da kada ruka pukne, spojiće se Planine Jaya i Vijaya i zatvoriti put prema Bhadrinathu. Inače Bhadrinath (44km odavde)i selo Mana (56) su posljednja naselja do granice s Tibetom i ovo je jedan od predjela iz filma 7 godina na Tibetu.

Dugo hodamo kroz kasabu, pitamo ljude "Nršingha mandir?", a oni nam pokazuju rukom sve dalje i dalje. U neznanju dolazimo do hrama božice Kali. Joj evo i sada se ježim dok ovo pišem-kako je to bilo jezivo iskustvo. Toliko mistike, mračnjaštva-i sve to u sumrak. Uh. Oko hrama je jako prljavo (svi ostali hramovi koje smo obišli su jako čisti). Gori neka vatra za prinošenje žrtava (obožavaoci Kali i Durge nude meso životinja boginji i slične artikle, op.a). Unutra nema nikoga, samo crna Kali sa više ruku, opor miris. Nisam se čak usudio ni slikati. Odlazimo glavom bez obzira s tog mjesta. Na odlasku prolazimo kraj jednog drveta ispod kojeg živi neki sadhu i pitamo ga da le je ovo gdje smo bili Nršingha mandir. On pokazuje-no,no, tamo Devi mandir, a preko puta naš mandir...Uh ,tek tada skontamo gdje smo zapravo bili. Ulazimo u Nršingha mandir, kako je ovdje sve drugačije. Iako smo željeli da je vidimo, rukak oja se stanjue može se vidjeti samo oko 6:30 ujutru,a mi ćemo tada ABd već biti na putu nazad. Kažu da je zglob tanji od dlake.

Uz svu svoju nedostupnost i nedodirljivost, Himalayi imaju i onu religioznu mističnost. Desetine bogova i boginja, koje ljudi ovdje obožavaju-sve je to nekako tamno, čutljivo, misteriozno. Čovjek ne može a da se ne upita gdje prestaje materijalni, a počinje duhovni svijet koji nas okružuje. Poprilično smo isprepadani ovi posljednjim nugodnim doživljajem i želimo što prije da se spoustimo nazad do Haridwara. Nema šale sa Himalayama. Ovo je definitivno područje gdje ama baš ništa ne ovisi o čovjeku. Priroda i religija koje se isprepliću, čine jako opasnu kombinaciju.

Evo, sada je 22 sata i ja završavam pisanje dnevnika sa Himalaya. Ujutru polazimo oko 6 za Haridwar , nadamo se bezbjednoj vožnji i željeli bismo stići na Ganga puju u Harodwaru, da još i to doživimo prije odlaska.

 

 Iz mog dnevnika:

Put do Nršingha Mandira je prilično dug i ide niz stotine stepenica. Konačno ga pronalazimo. Na tri kuće vidimo crvene zastave,ali samo jedna kuća ima kupolu karakterističnu za hramove-tako da radimo parikram oko te kuće. Sumrak je i sve je zastrašujuće. Nikoga nema, a sa jedne strane pronalazimo i žar žrtvene varte. Unutra neme nikoga, čak ni svećenika, samo četvororuko božanstvo ubilačkog pogleda. Muž me pita da slika, a meni kroz glavu prolazi slika uništenog aparata, pa ga molim da to ne radi. Prolazi mi i misao da su pred nama još dvije 12-satne dionice horor puta i dva  aviona do kuće. Božanstvo je užasno strašno, kao i hram i cijela atmosfera, tako da žurno odlazimo. Sadhu, koji živi ispod drveta pred hramom nam jedva nekako objasni da smo posjetili hram Devi (Durge ili Kali), da da je Nršingha dole niže. Tek me tada prolazi jeza, ali žurimo da što prije stignemo. Dole je već druga atmosfera, nekoliko ljudi nas sa zadovoljstvom prihvata na večernje molitve uz zvonjavu zvona. I ja se molim, ali sada sa još većim žarom, jer i dok ovo pišem pamtim ubilački pogled božanstva.

Kada se molitva završava, ćaskamo sa ovim toplim i ugodnim ljudima, njih zanima otkud mi u ova doba u ovom hramu, pa im prepričavamo naše putešestvije. Pozivaju nas da dođemo ujutru da vidimo ruku koju smo željeli, ali mi odlazimo oko 6. Pitam ih da mi barem prepričaju kako to izgleda-uglavnom ruka visi na kamenom končiću, tanjem od dlake. Pitam ih šta misle kad će pukknuti, sa punom vjerom kažu da to može biti sutra ili za milion godina, uz obavezno Bhagavan. I dalje insistiraju da dođemo ujutru,a li  ih zadovoljavam izjavom da smo kroz njihove riječi sve to već vidjeli. Vode nas u neke male prostorije za svećenike i tamo pobožno uzimamo piće i hranu, sve što su nam dali, najviše iz nekog praznovjerja-spucala nas je nostalgija i želimo se sigurno vratiti kući.

Žurimo, tačnije trčimo, kroz mračne i prazne ulice, kući, ima sigurno kilometar i po do hotela. MM se sav ježi, ja se preznojavam. Himalayi su puni misterija i dimenzija koje ne poznajemo. Ostaje samo utjeha, da pošto ja obožavam Krišnu-monoteističkog Boga (kojeg u drugim religijama zovu Allah, Jehova, Jahve...)koji je uzrok svih uzroka, gospodara svih živih bića i univerzuma, da će sve što nam se desi biti pod Njegovom kontrolom i zaštitom.

MM kaže da se osjeća kao Indiana Jones, prisjeća se nekog filma o Indiani iz Indije i po povratku u hotel vadimo sve sitne điđe iz Vrindavana, sa željom da se okružimo nečim pitomim, nježnim, blagim, dok tonemo u san u hotelu bez struje, okruženom strmim vrhovima i misterijama.

(Sve ovo je doslovno prekucano iz naših dnevnika-bez izmjena. Sve slike su autentične i mahom ih je slikao moj muž, upload oko 13 h!)

U nastavku-povratak u Haridwar, Ganga puja, Delhi i povratak kući

 

 

 

Pot prema Badrinathu (44km i 1000 m nadmorske visine za savladati) Žičara na Auliju Pogled na Nandu devi-kraljicu Himalaya Uspon kroz šumu Šumski hram Proplanak Neopisiv osjećaj Neelkanth Vrhovi Konj i Slon, kako ih zove lokalno stanovništvo Slobodno kombiniranje boja mlade BH dizajnerice
23.08.2007.

Avanture po potkovlju svijeta (tavan pun misterioznih kovčega)

Poslije Deva prayaga, nastavljamo dalje-prema Rudra prayagu, gdje se sreću Alakananda i Mandakini Ganga.

Dok se vozimo, prisjećam se brojnih priča iz Šrimad Bhagavatama i Mahabharate, koje su vezane za Himalaye i mjesta koja prolazimo.

Rudra prayag je znatno manji i tu gotovo da i nema ljudi. Uz put se smanjuje i broj hodočasnika, plodnih polja, auta i svega. Valjamo se od smijeha autobusu koji se zove "Panic travels" i usput zapisujem njihova upozorenja vozačima:

Drive slowly-have darshan with Bhadrivishal! (darshan znači susret, bhadrivishal-Bhadrinath)

On the band-go slow my friend!

The enemies of the road-liquor, speed and overload!

Better late than never!

Safety saves

Speed thrills, but kills.

Life is short, don t make it shorter

Hurry makes worry

Sami smo na Prayagu, do kojeg se spuštamo stepenicama. Rudra je jedno od imena Šive, i tu je hram, koji obilazimo i zvonimo na zvona na ulazu-što je uobičajeno na Himalayima.

Hindusi vjeruju da Šiva prebiva na Himalayima i Šivaisti ga obožavaju kao Boga, iako Vedski spisi tumače da je Šiva veliki bhakta Gospodina (bhakta znači onaj koji ima ljubav prema Bogu ili poklonik, posvećenik). Vede navode postojenje viših i nižih planeta, te i viših i nižih živih bića, od kojih neka imaju tijela nevidljiva ljudskim očima, koja mogu putovati svemirom uz pomoć misli...Ako ste ikad čitali Odiseju u svemiru 2001-mene to podsjeća na oblik koji je Bowmann dobio na kraju knjige, tzv. suptilno tijelo. Tako da je Šiva zapravo samo više biće (Devata). Vedska kosmologija je jako kompleksna, opisuje planetarne sisteme i živa bića koja ih nastanjuju, nastanak univerzuma, trajanje, uništenje, materijalni i duhovni svijet-kompletnu kreaciju...

Mandakini i Alakananda su skroz različite. Ovo je opis mog muža: Alakananda-jaka i svjesna svoje snage, Mandakini-brza, ljuta i plahovita. Alakananda nosi ogromne oble stijene, veličine čovjeka i veće, a Mandakini nosi malo kamenje oštrih ivica. Ponijelo smo par manjih komada za uspomenu-granitni oblutak iz Alakanande i jedna oštirh rubova, u obliku piramide iz Mandakini, držimo ih (na zgražanje BH enterijerista) na najupadljivijem mjestu u stanu.

Malo meditiram uz huk vode, ovakva su mjesta kao stvorena za to. Prelazimo viseći most iznad Mandakini i gledamo kako na obali rastu čitavi žbunovi indijske konoplje. (Aaaaa, otuda taj aromatičan miris zraka...Ma šalim se, u životu nisam cigaru zapalila, a kamoli travu-uvijek sam bila štreber). MM bere par suvenira da se hvali raji, dolazimo do obale. MM izroni komadić zlata i baš sam neki dan našla teglicu sa vodom Mandakini i konstatovala kako smo kući donijeli priličnu količinu zlatnih komadića-to je još jedno od bogatstava Himalaya.

Sa druge obale maše nam jedan bračni par, žele da nas slikaju-valjda smo im prava atrakcija. Poslije se upoznajemo s njima-iz Joshimatha su, on je oficir u pograničnoj policiji. Gledamo oznake dubine vode, danas je 2 metra-a za vrijeme monsuna ide i do 20m.

Idemo dalje, u neizvjesnost. Ostatak ceste je stravičan i kada se osvrnemo i vidimo kuda smo došli-zastaje nam dah. Ponegdje nedostaje i po pola ceste (vidi slike), kamena gromada je tuda protutnjala i odnijela je sa sobom dobar dio puta. Na džip nam padaju kamenčići. Prolazimo dosta manje Nanda Prayag i Karna prayag, a peti, Višnu prayag je trenutno nedostupan jer je cesta zatvorena.

Karna prayag je povezan sa pričom iz Mahabharate. Karna je bio vanbračni sin Kunti-devi, majke petorice Pandava-heroja Mahabharate. Pred bitku na Kurukšetri je došao na ovo mjesto da meditira, vrši strogosti i pripremi se za bitku u kojoj će poginuti od ruke Arđune, svog polubrata. Uoči te bitke je izgovorena Bhagavad-gita koja je najvažniji dio Mahabharate. Dosta drugih mjesta na Himalayima je povezano sa tim pričama-legendama, kako hoćete.

Predvečer, nakon skoro 12 sati vožnje koja nam je protresla svaku kost, stižemo u Joshimath. Ja imam, već godinama, kamence u bubrezima, koji kad zabole pomaže samo infuzija u hitnoj, tačnije sestre čim me vide odmah prepremaju infuziju, tako da sam pomalo strahovala da ovo nemilosrdno truckanje pokrenuti nekog od mojih podstanara, ali na svu sreću-ništa se ne dešava.

Ovaj dio puta je bio stvarno prava avantura. Naš hotel Dronagiri, nosi ime po jednom od snježnih vrhova , oličenje je Himalaya-skroman je i nekako mračno-dostojanstven, ali je istovremeno jako gostoljubiva atmosfera. Odlazimo malo u čaršiju, pada noć, ljudi nas čudno gledaju svojim kosim očima, ali ne osjećamo strah-to je više čuđenje i radoznalost jer turisti su ovdje više nego rijetki, a ljudi nisu ni približno komunikativni kao u dolini-pravi gorštaci. U jednoj radnji kupujemo filmove za aparat (još se nismo bili digitalizirali). Pitam prodavača-da li su odroni česti u ovo doba godine, da li ćemo se uspjeti vratiti u Delhi, jer može se cesta zatrpati pa da fulimo avion. Čovjek diže ruke prema nebu, kaže: Bhagavan, mataji, knows-who else, this is Himalaya! Bhagavan znači Svevišnja Božanska Osoba. On mi želi reći da ovdje ne možemo ovisiti o svojim, nego o Božjim planovima. Na Himalayama je čovjek potpuno bespomoćan.

Ovdje ljudi slabo govore engleski, pa se snalazimo sa ono malo hindija što smo usput napabirčili i mojim površnim poznavanjem sanskrita, najstarijeg jezika na svijetu, od kojeg potiču i evropski jezici i puuuno riječi je isto kao i kod nas. (npr. tama-mrak, dva.dva, tri-tri, čatur-četiri...)Ovdje se ljudi pozdravljaju sklapanjem ruku iz mali naklon, Namas te-moje poštovanje! JEzik je jednostavan. Npr. jala je voda, a jalada je oblak-onaj koji daje vodu...

Ugledamo neki šareni hram, Lakšmi-Narayana, penjemo se stepenicama, zvonimo na zvona-i prvo primjećujemo ogromnu razliku hramova na Himalayama od onih u dolini-ovo, iako je Višnu hram-više podsjeća na budizam. Prilazi nam neki monah i vodi nas do hrama Šakaracarye-

on je u srednjem vijeku potisnuo Budizam svojom Mayavada filozofijom (najjednostavnije objašnjenje je da je Bog bezlična svemirska energija i da napredovanjem u duhovnom životu možemo se stopiti s Bogom i postati jedno s tom energijom). Uvodi nas u pećinu u kojoj je Šankara boravio, uh, baš je mračno, sablasno, ne sviđa mi se...Uljudno se izvinjavamo i bježimo nazad u hotel, da pod svijećama saberemo utiske u našim dnevnicima. Ja sam vjerna  kikirikiju i bananama, a moj muž naručuje jedino jelo sa menija kojem znam ime-Malai kofta. To su ćufte od sira i povrća, nisam se usudila probati, a on je pojeo, ne sjećam se komentara. Na Himalayima je inače zakonom zabranjeno ubijanje životinja, sječa drveća i posluživanje mesa i alkohola.

Ujutru se budim oko 5, navikla na Vrindavanski raspored. Struje nema, nema tople vode (agregat pale tek kasnije), hladno je neizdrživo. Vraćam se nazad u krevet, mrak je ne mogu ni čitati. Tišina je neopisiva. Dok tonem u san, prisjećam se Vrindavana i jutarnje melodije Govindam, koja se širom svijeta pušta na razglas u hramovima. Govindam adi-purušam, tam aham bhajami....Obožavam Govindu, koji je adi-purušam, jedini Bog, prvi i najvažniji

Krajem šezdesetih, George Harrison je sreo Šrila Prabhupada (osnivača ISKCONA) i oduševljen, sa par prvih sljedbenika je u Apple studiju snimio ovu drevnu molitvu, koju je sam producirao i komponovao. George Harrison je umro 2001. u društvu porodice i ljudi sa kojima je snimio ovaj snimak, pjevajući Hare Krišna mantru, a njegov je pepeo prosut nad vodom Yamune u Vrindavanu. Njegova pjesma My sweet Lord, bila je svojevremeno veliki hit i dan danas se može često čuti na radiju.

Oko 7 ustajemo i spremamo se na Auli. Oblačimo svoje pernate jakne , stavljamo kape i čizme, jer je hladno, a kao, ljeto je...Preko zime-to je mondeno skijalište za bogate Indijce sa žičarom dopremljenom čak iz Švajcarske (inače me Bog u nju ne bi natjerao-Indija je to!), a preko ljeta služi kao odličan vidikovac na najljepše vrhove Himalaya.

O Auliju sutra, opet iz pera mog muža. Slike opet oko 13.

 

Rudra prayag Zvona u Rudra templu Alakananda nosi velike oblutke (a ljudi peru i suđe veš) Na mostu preko Mandakini Mandakini Naš džip Tata Sumo ...put kojim smo išli... ...i dijelovi puta koji nedostaju Hotel Dronagiri u Yoshimathu (3000 m nadmorske visine) Himalayski hram Laxmi Narayana
22.08.2007.

Majka Ganga

Čitajući naše dnevnike, moram da ubacim jednu ispravku. Iz Vrindavana smo išli opet ambasadorom, a u Rishikeshu nas je čekao džip (u organizaciji Skylarka), koji nas je proveo kroz Himalaye i vratio do Delhija.


Indija je totalno drugi svijet, a Himalayi su totalno drugačiji od ostatka Indije.

Tamo je prije svega mirno, čisto, tiho, nema puno ljudi, a samim tim ni kriminala. Sve je skromno,ali ne izgleda jadno. Tamo borave tri vrste ljudi:

-sadhui, hodočasnici i odvojenici koji sa sobom nose sve što imaju (a to je skoro ništa)

-lokalno stanovništvo, skromni i ozbiljni, vrijedni ljudi

-avanturisti sa Zapada, kojekakvi meditatori, istinski i pseudo duhovnjaci, Saibabovci, TM-ovci...

Stojeći u podnožju Himalaya čovjek ne može da ne osjeti strahopoštovanje, to je rekao i onaj naš alpinista, imena mu se ne sjećam.

Kada smo nakon navedenih peripetija i budaleština stigli u Rišikeš, dok je muž išao da obavi hotelske formalnosti (ja sam inače kombinacija Mr. Beana i Clouseaua-uhljup koji sve zaboravlja i gubi, pa se on brinuo za novac, pasoše...)stajala sam sa našim Briđbasi vozačem na terasi hotela i gledala dole, u dolinu Gange i onaj veliki mosta sa slike.

Kaže meni naš vozač:"vidjećeš koliko je ovdje drugačije, svi samo pjevaju Om, om, Šiva ,Šiva..i onda sa karakterističnim pokretom glave lijevo-desno, kaže: a u Vrindavanu je sve (pjeva) Radhe-Radhe...Okrećem glavu od njega, da ne vidi da su mi oči pune suza. Razumijem šta govori i teško mi je,ali kad-tad bih morala otići.

Odlazimo malo u šetnju gradom, mene Himlayske čaršije podsjećaju na srednjebosanske kasabe. Ljudi nas samo gledaju. Šetamo kasno naveče, uživamo u svježini, tišini, osjećaju veličine Himalaya ispred nas i u definitivnoj spoznaji da ovdje nema sirotinje ni kriminala. Usput skontamo da je Rishikesh mjesto okupljanja mnogih new-age sljedbenika sa zapada, koji ovdje imaju neke svoje centre, npr. Yoga u svakodnevnom životu (koja je puno više od same gimnastike)...

Ujutru oko 5 nas budi stravična buka-pod prozorom hotela je minijaturni Šivaistički Hram-pjevaju neke molitve i lupaju nekim bubnjevima i činelama. Inače je sva muzika Himalaya jako neobična našem uhu.

Oko 6 krećemo u dubinu Himalaya. Cesta jedva da je asfaltirana, ekipe sa bagerima rade 12 sati dnevno, da saniraju sve odrone koji se dešavaju-tako da su česti zastoji. Prilazimo kroz džunglu, u dolini je Ganga, mirna i zelena, sa plažama od srebrnog pijeska-podjeća na našu Unu.

Idemo putem koji vodi do granice s Tibetom, ali pošto je tek početak aprila, možemo doći samo do mjesta Yoshimath. Najsvetije mjesto na Himalayama je Badrinath (44 km od Yoshimatha), ali u skladu sa godišnjim dobima i složenim astrološkim proračunima, put i navedeni hram se otvaraju tek 26. aprila (svake godine je drugi datum). Brojni hodočasnici koje srećem putem krenuli su već pješke iz Haridwara, da tamo stignu na veliko ceremonijalno otvorenje. Kada padne mrak, zapale vatricu uz cestu, pokriju se sa ono malo odjeće što imaju, pojedu što uz put isprose i prespavaju.

U ovom dijelu Himalaya je trenutno ljeto i iznenađeni smo da ovdje uspijevaju banane, kaktusi...Banane (moja glavna hrana tamo)su male i ukusnije 100% od naših hibrida. U Badrinathu je još zima, dok je veliki dio Himalaya cijele godine prekriven ledom. Ekspedicije idu ljeti, kada je uz dolinu Gange kišna sezona, pijavice i ostalo-gore je tada malo toplije. Lokalno stanovništvo ima kose oči, odjeća podsjeća na tibetansku, bojama i šarama. Žene nose djecu u korpama na leđima. Muškarci obrađuju polja, ovdje uspjeva čuvena bhasmati riža. Ljudi su jako vrijedni-napravili su terase gdje god ima malo plodnog tla-ogroman je to trud. Kuće su skromne, ali sve je jako čisto. Djeca idu u školu u uniformama, djevojčice imaju pletenice sa mašnama, drže se za ruke i pjevaju neke pjesmice.

Tamo je život možda težak, ali oni su sretni ljudi. Žive mirno, pobožno i do njih još nije stigla civilizacija sa svojim glupostima, koje odmah donose i kriminal, prostituciju...Djeca ne znaju da postoji Yu-gi-oh, niti sam tamo vidjela da see neko posvađao, koga iskosa pogledao....Razmišljamo o stresu pod kojim živimo, o međuljudskim odnosima kod nas i zaključujemo da oni žive ljepše od nas.

Kada je Kina okupirala Tibet, kinezi su zauzeli i Badrinath, i tada je indijska vlada probila "modernu" cestu do tamo i formirala vojnu utvrdu. Ovo je jedina cesta koja vodi u dubinu Himalaya, gdje se pored Badrinatha , može doći i do Gangotrija-izvora Gange ispod glečera Gomukh, Yamunotrija-izvora Yamune, doline cvijeća i sela Mana-koje je netaknuto selo na samoj granici sa Tibetom. Kada je cesta otvorena, može se pokušati podmititi policajce i preći u Tibet, ili platiti 5000 rupija u Kineskoj ambasadi u Delhiju i dobiti potvdru za prelazak. Ovim je putem Dalay lama napustio Tibet.

Opet se desio neki odron i čekamo da poprave cestu. Izlazim malo da protegnem noge i oduševljavam se ljepotom, tišinom i posebno aromatičnim mirsom zraka. Himalayi su nacionalno bogatstvo Indije, čuvaju se kao  oči u glavi- ne daj bože da bacite smeće, posiječete drvo...Ovo je ekološki raj.

Ganga-ma (majka Ganga) se na izvoru grana u nekoliko rukavaca i ponovo se ti rukavci susreću. Mjesta susreta se nazivaju prayag i smatraju se posebno svetima.

Po vjerovanju Ganga dolazi iz duhovnog svijeta, vjeruje se i da se kupanjem u Gangi i osoba oslobađa svih grijeha, a najnovija naučna istraživanja pokazuju da se voda Gange sama prečišćava, te da bakterije u njoj opstaju max. 6 sati. Za vrijeme svojih putovanja magelan je običavao svraćati na deltu Gange, gdje se ulijeva u okean i opskrbiti se velikim količinama vode jer je utvrdio da je to jedina voda koja može opstati 6 mjeseci da see ne pokvari ili zatruje.

Dolazimo na Deva-prayag, mjesto susreta Alakananda Gange i Bhagirathi Gange. Prelazimo viseći most (zajedno s jednim teletom) i dobijamo, po prvi put, besplatnog vodiča-lokalnog brahmanu-acaryu. On nas vodi do samog prayaga, usput nas dvojica bijelaca-šivaista pokrivenih pepelom i rastama pitaju imamo li ganje. Na Prayagu ima 15-ak ljudi. Žene se kupaju u sarijima, u LEDENO hladnoj vodi, vodič objašnjava da je voda ljekovita za neplodnost... Pošto je voda strašno jaka i brza-ako se želite skroz okupati, morate se uhvatiti za za lance, da vas struja ne odnese.

Vodič nam pokazuje dva mala "jezerceta" u kojima su sjedeći u vodi meditirali drevni mudraci Narada i Vasišta. Ulazimo do koljena u vodu,  hladna je neizdrživo, i po običaju, uzimam malo vode u ruke i nudim Gangu Gangi. Pijemo čistu vodu-nevjerovatno je ukusna. Acarya mi daje neke cvjetiće i govori mi da ponavljam za njim neke molitve, iznenađen je kada vidi da ih znam napamet. Govori mi da po jedan cvijet bacim u vodu, jedan za zdravlje, jedan za bogatstvo, jedan za djecu. Kada vidi da ne bacama cvijeće-čudi se. Kaže-pa daj baci za nešto. Ja kažem:For going back home-back to Godhead. On odobrava- sretan je! JAm u kažem:material happines and distress comes by itself, and by God. Pita me odakle sam. Europe! Pita me, otkud to sve znam. Kažem magičnu riječ-lozinku:Vrindavan! I on sklapa ruke, odaje poštovanje kolegici. AAAAA, ju briđbasi-matađi! Acha, acha, (aća,aća) kažem ja-tako je prabuđi!

Moj muž je oduševljen i Himalayima i Gangom i sa svim-to je sve ono što je želio!

Posjećujemo hram Ramacanre (inkarnacije Višnua) koji se, prema vjerovanju, nakon oslobađanja Site sa Lanke, povukao ovdje da meditira. Hram je jedan od najstarijih u Indiji. Opominjem svećenika da majmuni prave haos po hramu, a on mi kaže da su to Hanuman majmuni i da im je tu sve dozvoljeno. Poziva nas sutra na Ramnavami- veliki praznik Ramacandre, ali mi idemo dalje-naš avion polijeće za par dana.

Idemo dalje, ali post je predugačak, pa nastavljam sutra! Slike oko 13 h!

Baš me zanimaju vaši komentari.

Stojim u podnožju Vodopada Rishija u N. parku (i naš džip) dolina Himalaya Obrađene padine i Ganga-ma Deva prayag ušće Alakananda GAnge i Bhagirathi Gange-Deva prayag PRelazimo most sa jednim teletom (iza mene je naš vodič) Bhagirathi Hodočasnici Hram Ramacandre-jedan od najstarijih u Indiji Kaktus na Rudra prayagu
21.08.2007.

Podnožje Himalaya

Mene Himalayi nikada nisu privlačili, to je bila želja mog muža, njemu je bilo nezamislivo biti 300 km od podnožja Himalaya, a ne otići tamo.

On je kao i ja odrastao u komunističko-ateističkoj porodici. Nije religiozan u nekom konvencionalnom smislu, vjeruje da postoji Bog, ali ne želi biti dio bilo kakve institucije, niti se želi moliti na stranim jezicima, niti želi išta što smatra da je čovjek zatrovao. Uglavnom je posvećen svom poslu i nema nikakvu duhovnu praksu. Himalayi su ga oduvijek strašno privlačili, a i ja sam ih u njega zavoljela. Veliki je obožavatelj filma 7 godina na Tibetu i često kaže da ne zna objasniti šta ga to vuče tamo. Uz sve uspone i padove našeg bračnog života, imamo veliko razumijevanje i poštovanje za duhovnim čežnjama onog drugog i to je nešto sveto među nama, u šta nikad ne diramo i o čemu često (ako se ne onesvijestimo od umora) razgovaramo do kasno u noć.

Inspiriran knjigom "Put velikog rastanka" koja se bavi hodočašćem u Himalaye, do svetog mjesta Badrinath i izvora Gange i Yamune, utvrdio je rutu kojom ćemo se kretati i preko interneta se povezao sa jednim Sikhom, po imenu Kamal Singh iz firme Skylark Adventures, koja se pored organiziranja hodočašća, bavi i organiziranjem raftinga niz Gangu, kroz nacionalni park snježnog leoparda.

Tako smo krenuli iz Vrindavana, preko užasnih predgrađa Delhija, i polako smo napustili državu Uttar Pradesh.

Ovo je iz dnevnika mog muža:

..."Inače, cijelo dosadašnje putovanje je velika škola. Dešava se dosta stvari koje imaju višestruka značenja, tako je to u Indiji. Trebaće mi dosta vremena da analiziram sve te susrete, od kojih smo odboje već polako umorni. Jedva čekamo sutra i polazak za Himalaye. Želimo malo mira i kontakta s prirodom, da u tišini razmislimo  o svemu. Ovdje završavam priču o Vrindavanu, čudesnom svijetu s druge planete, mjestu gdje vrijeme stoji i u koje kad uđeš definitivno više ne odlaziš isti.

28.03. 04. Yoshimath-Rishikesh

Prvo da kažem da nisam jučer pisao dnevnik iz razloga koje ću kasnije objasniti.

Trenutno pišem ove retke iz Joshimatha u "hotelu" Dronagiri u srcu Himalaya. Pišem pod svjetlošću svijeće jer je nestalo struje, što se ovdje dešava svakih 5 minuta. Dok ovo pišem čekam večeru koju sam naručio i pojma nemam kako će izgledati. Evo, došla je struja, što se da vidjeti po rukopisu. Stigli smo konačno na naše odredište-Joshimath, posljednju tačku na Himalayama do koje se može doprijeti u ovo doba godine. Sutra se spremamo na uspon na vrh Auli (3000 metara nadmorske visine).

A sada nešto o jučerašnjem danu, koji je bio najburniji otkako smo došli u Indiju.

Sjedamo u auto koje će nas odbaciti do Rishikesha i itamo koliko traje vožnja. Vlasnika uta kaže oko 6 sati. Krećemo u 9, a stižemo oko 18, toliko o tih 6 sati.

Vozač mora da je poklonik M. Schumachera, te mu u sebi dajem nadimak Schumi. NE smijem mu to reći, možda zna ko je to, pa će mu biti drago i voziće još luđe. Ljudi moji, to je bilo 9 sati horora kakav još nisam doživio. Od prve krivine shvatio sam da će još puno dlaka na mojoj glavi promijeniti boju. NA dvosmijernoj cesti, na kojoj voze kamioni, autobusi od prije 50 godina, moderni auti i oldtajmeri, rikše motorne, velike i male, bicikl rikše i bicikli, konjske i volovske zaprege, kamile, krave, koze, magarci, majmuni i šta sve ne. Čovjek vozi slalom i sa 100km/h silazi na 0 km/h u 5 sekundi, ulazi u makaze 500 puta...MŽ zaspala ko top, a ja kočim nogama, čini mi se propašću kroz pod auta. Strašno je vruće, a na cesti u pored ceste nalazi se, čini mi se, pola Indije.

Cijele bi se pjesme i romani mogli napisati o atmosferi koja vlada. Prolazimo Delhi i ulazimo u pokrajinu sa pretežno muslimanskim življem, ovdje je još življe. A onda, MŽ se ostvaruje, poslije Vrindavana, druga velika Indijska želja-ugledali smo 2 slona na cesti. Bog ti jadan, koliki su izbliza.

(U Indiji se slonovi smatraju ravnopravnim učesnicima u saobraćaju, čak imaju i putokazi za njih op.a. Vlasnici slona često spavaju gore u korpi jer oni sami znaju put. Muž me budi i oduševljeni istrčavamo iz auta, zaustavljamo ih i za 50 rupija nam nude da se popnemo. Penjem se gore,ali kako sam nespretna, čovjek odozgo mi pruža ruku da mi pomogne. Okolo se okupilo cijelo selo, da vidi ludu bjelkinju u sariju, kako se penje na slona i kada uhvatim njegovu ruku, svi uglas viču HARAM, HARAM-jer se žene i muškarci ne smiju dodirivati. Za običan dodir ruke, muškarac odmah treba oženiti tu ženu koju dotakne.)

Mijenjam film u aparatu, te se i ja penjem na slona. Čučne na zemlju, rep savija tako da mogu da stanem nogom, pridržim se za konopac-i na slonu sam u nekoj vrsti velikog sedla-korpe.Slono je tako dobar, koža mu je strašno tvrda, a malo dlaka na glavi su oštre kao bodlje. Na ušima ima dosta rana od udaraca štapom. Žena me slika dok jašem dva kruga na slonu, neopisiv osjećaj.

Nastavljamo horor putovanje i smijemo se od muke.

(Ja sam se najviše smijala u jednom usputnom kafiću, slušajući MM-a kako na totalno indijskom engleskom priča sa ljudima:Van prabuđi bilt haus for pilgrims i usput gestikulira poput njih. Inače,  u Indiji je da pokazuje sa mahanjem glave lijevo-deno, a ne sa gore dole, suprotno od nas, palac gore znači što kod nas srednji prst itd.)

 Predvečer stižemo u Haridwar. Kaže MŽ-fina neka čaršija.

(Haridwar (vrata prema Hariju-Bogu, je milionski grad u podnožju Himalaya, na mjestu gdje Ganga silazi u dolinu).

Nisam očekivao da je ovako veliki grad, ispresjecan savremenim kanalima  i branama, koji za vrijeme kišnog perioda prihvataju i usmjeravaju ogromnu vodenu masu Gange, koja see u dolinu sjuri s Hmalaya. Mi smo došli u vrijeme Himalyskog ljeta, tako da voda i nije prevelika, a samo prije dvije sedmice je bila poplava.

Na brdima s strane puta, gledamo kako svijetle hramovi, do kojih se može doći samo uspinjačom i ogromnu statuu Šive (preko 20 m) koja se uzdiže iznad grada. Nastavljamo putovanje kroz džunglu, prema Rishikeshu. Usput srećemo kolonije langur i rezus majmuna, jedan se čak zalijeće na auto. Oko 18h stižemo  u naš hotel Great Ganga, sa prelijepim pogledom na dolinu. Uzimamo sobu, koja je sva u mramoru, sa TV-om, po boljim europskim standardima i jako smo iznenađeni. Tu nastaje moja sada već poznata rečenica:Iz prašine Vrindavana u mramor Rišikeša.

Šetamo po gradu, pazarimo sitnice po čaršiji uz stalne poglede stanovnika. Ovdje su ljudi drugačiji nego u Vrindavanu. Nema toliko prosjaka, ali više zure u nas. Brzo tonemo u san.

Ujutru u 5 nas budi buka zvona iz hrama pod prozorom. Krećemo u pravu avanturu Himalaya. Prvo prolazimo kroz džunglu-nacionalni prak snježnog leoparda. Priroda je prekrasna, Ganga huči praveći vodopade i brzake, čas je mirna i zelena. Na brojnim mjestima uz Gangu su plaže od srebrnog pijeska, mali šatori poredani u krug kao utočište kamperima i poklonicima raftinga. Prekrasno.

(I prekrasno se probuditi oči u oči sa snježnim leopardom)

Upinjemo se konstantno, a jedine životinje koje srećemo su kolonije majmuna koje nas začuđeno gledaju. PEjsaž oduzima dah i stalno jedno drugom govorilo-vidi ovo, vidi ono. NAilazimo na mali Šivin hram uz cestu sa velikom skulpturom Šive. Dok izlazim da slikam, postajem svjestan božanske tišine koji prekida samo pjev ptica. Uz put srećemo starog sadhua-šivaistu, sa ogromnim pitonom oko vrata. Ne propuštam priliku i slikam se s njim. Zmija je tako mekana i ima zanimljivu kožu. Sadhu pušt zmiju da ga ujede da bi nam pokazao da nije otrovna i da bi nas ubijedio da je i mi stavimo oko vrata. Nevjerovatno.

Toliko za danas.

Karakterističan indijski kamion Na slonu Na ulazu u Haridwar Naš hotel Great Ganga u Rishikeshu soba u hotelu Most preko Gange Jutarnja izmaglica u NP snježnog leoparda Shiva temple Cesta kojom idemo Sadhu sa zmijom oko vrata
20.08.2007.

Back to reality

Prije nego što započnem ovaj post, htjela bih samo dodati da se u Indiji mogu posjetiti i neka puno reprezentativnija mjesta, npr. setovi Boliwooda, golf tereni, savremeni shopping centri, moguće je sresti bogataše, intelektualce i ostalo, putovati luksuznim vozovima i odsjedati u skupim hotelima, ali nas to nije zanimalo.

Mjesta koja smo mi posjetili moguće je doživjeti na dva načina:

1. Gledati prljavštinu, glad, bolest, otvorenu kanalizaciju, svinje koje jedu govna, krezube prosjake i povraćati na svakom trećem koraku od smrada

(Kod nas se isto umire, ali u sterilnim bolnicama, penzioneri sastavljaju kraj s krajem, boje kosu i nose proteze, bogalji su sakriveni po institucijama, prosjake sklanjaju s Ferhadije, svinje se hrane otpadom iz mesne industrije i hormonima , te pakuju u celofane Lijanovića i unosno prodaju, govna teku u cijevima ispod ulica i izlijevaju se u rijeke, smetljišta zagađuju prirodu daleko od očiju javnosti-tako da i kod nas postoje te bijede (naravno, daleko manje), samo su dobro ušminkane).

2. Vidjeti sve to, ali vidjeti i ono što je pravo bogatstvo Indije-ljudi i bogata  tradicija i ono što je očima nevidljivo.

 Posljednji dana našeg boravka u Vrindavanu odlučili smo da "ne idemo nikud i ne radimo ništa", već da pustimo da nas taj dan odnese kud god hoće. Prijepodne smo se spakovali, odmarali i išli srediti  prevoz do Himalaya.

Iako je pravo putovanje Indijom ono u njihovim prenatrpanim vozovima punim kriminala, koji stalno iskaču iz tračnica i padaju u provalije,  mi smo ipak u žurbi i odlučujemo se da iznajmimo jeep i vozača. Nakon par sati pregovaranja sa lokalnim prevoznicima, sjedenja u njihovim shopovima i upoznavanja, cjenkanja i pogađanja-odlučili smo se za džip Tata Sumo (Tata je Indijski proizvođač automobila). Dvodnevni put do našeg konačnog odredišta, 2 dana boravka tamo i put nazad, s vozačem, koštali su nas oko 150 KM!

Poslije ručka nismo radili ništa, nego smo satima sjedili na stepenicama hrama, slušajući iza zida pjesmu starog sadhua, šuteći, dišući i sabirajući utiske.

Predvečer smo opet otišli na Yamunu, ja sam imala želju da se tamo okupam. To se pokazalo kao pogrešan potez, iz više razloga. Prvo-svi se kupaju odjeveni-muškarci sa krpom oko struka, a žene sa podsuknjom i majicom koja se nosi ispod sarija. Joj, koja je to muka-ući u vodu u odjeći, malo se bućnuti, razmišljajući usput o svim živim bićima koja obitavaju u mulju u koji mi noge propadaju i onda izaći i na sebe obući suhu odjeću bez da se vidi i dio tijela, a čamac se ljulja. Dok ja stojim u vodi, vozač čamca tuši mog muža o svjetskoj politici, Bushu, traži da mu objasni gdje je Bosna i kako je nastala...

Željela sam se tu malo moliti, ali  na pamet mi pada samo jedno:trnad api-sunicena...poznati stih koji kaže: Osoba treba biti (Bože daj mi da budem) tolerantnija od drveta, poniznija od slamke na ulici, spremna svim živim bićima odati poštovanje, ne očekujući poštovanje za sebe, kako bih uvijek mogla pjevati sveta imena Gospodina...

Izgleda da mi je molitva uslišena, jer toleriram sve i svašta, ponižavaju me na svakom koraku, samo sam pjevanje Svetih imena zamijenila pjesmom o mami Kukunki i njenome Juju...

Penjem se nazad na čamac, muž koluta očima na našeg suputnika i čudi se kako sam ovdje uspjela nabaciti par kila, ja sam frustrirana presvlačenjem, i dok se u takvom raspoloženju vozimo nazad, na drugu stranu rijeke, čovjek nešto usplahireno vrišti na hindiju, pokazuje na vodu-ugledamo zmiju kako pliva po vodi. Jedva nekako on skonta da se na engleskom zmija zove Mamba! Majko mila, gdje sam se kupala, i živa ostala!

Dok se vozimo nazad, gledamo ljude na obali, koja se zove Keshi-ghat, kako se mole, puštaju male čamce od bananinog lišća ispunjene cvijećem, sa svjećicama od masla, niz rijeku. Poželimo se i mi pridružiti toj ceremoniji i vozač nam kupuje mirisne štapiće, čamce, šibice i vijenac cvijeća da ga zajedno bacimo u vodu. Dok ga držimo i spremamo se na jedan, dva-tri da ga bacimo, istovremeno, telepatski, po prvi put poželimo da imamo dijete, gledamo se u oči i znamo šta ovaj drugi želi i misli. Bacamo vijenac i začujemo opet neko vrištanje i galamu. Okrenemo se i vidimo da nam se majmun prišuljao s leđa, otvorio moju torbu, urkao moju brojanicu o drveta Tulasi (japu). Gledamo ga u šoku kako se penje na vrh hrama, grize platnenu vrećicu i zrna. Dok ja neutješno plačem, jedan mladić donosi kekse, penje se na obližnje drvo i mami majmuna, drugi se penje na krov hrama i kad majmun ode za keksom, spretno se vraća dole. Naravno, obojica traže bakšiš za to, djeca se kao majmuni otimaju za ostatke keksa...

Sjedamo u rikšu, pada mrak, diže se prašina, vozimo se, iscrpljeni i prezasićeni, prazni. Razmišljam o tome kako je majmun ukrao moju japu, baš u trenutku kada smo poželjeli dijete, a ja se inače nikada ne molim Bogu za neke lične  dobrobiti, kao što su zdravlje, novac, ljubav i ostalo. Bilo kako bilo, danas sam sigurna, da je naš mali Šišmi-Gišmi, ušao u naša srca tog dana, na prašnjavoj cesti i da je samo čekao pravi trenutak kada će se pojaviti.

U tom trenutku, čini mi se da je vrijeme da idemo iz Vrindavana, iako sam par sati ranije mislila da će me morati na silu otjerati. Umorna sam od ljudi, od buke, od doživljaja...i priželjkujem mir i tišinu Himalayskih bespuća.

Proveli smo večer u kući, u razgovoru sa porodicom domaćina.

Ujutru doručkujemo voće (nevjerovatno sladak mango) iz tanjirića od bananinog lišća. Dok sjedimo na stepenicama hrama, prilazi nam jedna sredovječni Indijac i započinje razgovor. Pita nas o nama, pita moga muža kako se zova, kaže-ti si Musliman-možeš li imati više žena, da li tvoja žena zna napraviti čapatije i pita me šta još znam kuhati od njihovih jela. Čapatiji su jednostavne pogačice od integralnog brašna, ali ako ste majstor-onda vam sve budu savršeno okrugle i napuhane. Dok pita moga muža šta radi i koliko zarađuje, skontam da u dnu stepenica stoji nejgova žena sa prelijepom kćerkom od svojih 17-18 godina, i obe nestrpljivo gledaju gore i krše ruke. Skontam da se kćerki svidio MM i da je poslala oca da pregovara da je oženi i ispuni joj san velikog broja Indijaca-da ode živjeti na zapad. Otac je skontao da ne mora izdvajati nenormalne količine novca za njen miraz (koji je inače i zakonom zabranjen, ali ne pomaže) i tako sada ispipava situaciju. Jedem onaj mango i u sebi se valjam od šege-muž ništa ne konta i uljudno odgovara na sva pitanja. U neka doba mu kaže da je vrijeme da idemo, čovjek protestuje, kaže ostani da razgovaramo još (nisam došao do prave teme),ali vozač nas čeka.

Ulazim još jednom u hram, oči su mi pune suza, pokušavam sve zapamtiti i molim se da nikada ne zaboravim sve ovo što smo doživjeli i naučili, a muž me uvjerava da ćemo se prvom prilikom vratiti.

Pozdravljamo se sa ljudima koje smo upoznali i zavoljeli za ovo par dana, brzinski trpamo svtari u auto i odlazimo.

Muž koristi priliku da majmunima podijeli sve ostatke hrane, ali majmuna nema. Baca s balkona komade keksa psima, kad ugledam iza njega jednog starog majmuna-spustio se niz kabl, naglavačke i pruža ruku. Muž mu da jedan keks, on ga strpa u usta i opet pruži ruku. Natrpao je tako 4 keksa i izgledao je kao one afričke žene sa ugrđenim diskovima.

Osvrnem se par puta čudeći se svojoj ravnodušnosti, poslije će mi Vrindavan nedostajati puno više.

I dan danas se znamo smijati-što se nije oženio, imao bi jednu mladu i lijepu, poniznu ženu (ko da ja nisam sve to), ja bih imala prijateljicu kod koje bih mogla ići na godišnji, ona bi mi kuhala dok ja radim...

Put prema Himalayima je tema sljedećeg posta..

 

 

Madan Mohan Ami Yamuna puline (na obali Yamune) Kod rikšavale (vozača rikše) Pogled na Vrindavan s druge obale Pogled 2 Zalazak sunca Kupam se Limeni orkestar (muzika a la Bregović) Puštamo svjećice niz rijeku Majmuni u \
17.08.2007.

Majmunska posla i začarani bazar

Sljedeće jutro smo se uputili rikšom na Vrindavan parikram (obilazak 11 km duge ceste oko grada), uz svraćanje na sva mjesta po rikšavalinom izboru. Rikše u Indiji su bicikl rikše, i poneka moto-rikša, nigdje nisam vidjela da se vuku ručno, mislim da bih onda radije išla pješke, to ne bih mogla podnijeti.

Da bismo što više toga obišli štedili smo pomoću prevoza vrijeme, ali je preporučljivije ići pješke-naravno.

Taj dan mi se desio najljepši susret u Indiji. U dvorištu hrama RadhaŠyamasundar, htjela sam se slikati ispred jedne predivne freske. U tom trenutku naišla je jedna mala starica-prosjakinja i ja sam je pozvala da se slikamo zajedno. Kako smo sjele dole, da bi se slika bolje vidjela, zagrlila sam je, a ona je bila tako mala i topla, baš kao moja rahmetli majka pred smrt. Kada smo ustale, ona me nastavila grliti i oči su joj bile suza, ali ne od tuge, nešto je govorila na hindiju, ne znam šta, ruke je dizala prema nebu i osmjehivala se, plakala sam s njom i kada smo ušli u hram, sjedili smo sa još par ljudi, jedan je čovjek svirao harmonijum i pjevao, ali ja to ništa nisam gledala, samo sam mislila o toj ženi (MM je u dnevniku napisao "paučak od žene")i bila sam na jedan čudan način dirnuta tim susretom.

Obilazimo i Seva kunj, gdje žive čopori nestašnih majmuna ,koji skaču po nama. Još na početku su nas upozorili da su majmuni jako bezobrazni, da sve otimaju i da je jako opasno ako vas ugrizu jer prenose viruse-nakon ugriza ide se hitno u bolnicu i primi se hrpa vakcina. Nismo imali loših iskustava i više nas je njihov bezobrazluk zabavljao nego živcirao. Poslije Indije smo ih toliko zavoljeli i često ih spominjemo. MM je svako jutro doručkovao na terasi i na ogradu bi sjela 3-4 mjamuna i čekali bi da im nešt da, polako bi prišli i uzeli u ruku i onda tako slatko grickali. Inače, obožavaju ljudima krasi naočale, tobre, ući u sobe, prevrnuti stvari, skakati po njima-tako daa se svuda mogu vidjeti čuvari sa praćkama i vazdušnim puškama koji ih tjeraju. naš gazda nas je opomenuo da prestanemo da oh navikavamo na taj doručak, jer ih se onda neće moći kutarisati. Ne kaže se džaba-majmunska posla. Svećenik na seva kunju skuplja novčiće iz cijelog svijeta, i presretan što smo mu dali naših KM-ova i žutih pfeninga i par turskih lira, daje nam hrpu kolačića (ko naših mevludskih, bijelih-šećernih) i priča nam priču o tom mjestu, poziva nas da dođemo rano ujutru. Čuvam i danas te kolačiće-poput bombona u nekim kutijicama punim raznih indijskih điđa koje tako super mirišu kad se otvore.

Obišli smo 10-ak najvažnijih hramova, sve su to drevne građevine iz 15-16. vijeka, vrijeme stoji i unutra i izvana. Ispred hramova na stotine prosjaka, nijemo pružaju svoje posude za hranu i zahvalno prihvataju sve što ubacite-bila to jedna rupi (0,025 Km) ili banana. Na ulasku u svaki hram kupimo vijence cvijeća, nemilosrdno se svađajući sa prodavcima oko cijene. U većini hramova je gužva prijepodne-to je vrijeme kada domaćice dolaze sa djecom na rukama, ostave sve poslove i samo kratko navrate. Nije rijetkost da svoje sandale više nikad ne vidite, pa smo mi svije ostavljali u rikši. Inače smo i Indiju ponijeli uglavnom najgore od odjeće i obuće što smo imali i sve ostavili na odlasku.

U hramu RadhaRaman ostajemo oko sat vremena uživajući u tišini i miru (konačno!) i taj nam je hram ostao nešto posebno drag, baš zbog te svečane i mirne atmosfere. Svaki hram ima svoju posebnu priču, kako je nastao i kako funkcionira. U VRindavanu definitivno vrijeme stoji i ne pomijera se!

Nastavljamo putem parikrama, kuda je nekad tekla Yamuna, sada je promijenila malo korito. Pitam rikšavalu, koji se sove Manoj (Manođ) kako to da on nosi brahmanski konac, a on mi objašnjava da je on rođen u porodici brahmana (svećenika ili učenjaka), ali da nije bio dovoljno pametan da pamti stihove svetih spisa i tako sada vozi rikšu. Nismo mogli odbiti njegov poziv i otišli smo s njim do njegove kuće, tačnije jedne sobice, memljivih zidova. upoznali smo njegovu ženu Anitu i sina Abhišeka, kojeg su na silu probudili, samo da bi mi ga stavili u krilo. Djeci ocrtavaju oči kajalom (surmom) jer je velika mogućnost upala, zaraza itd. Malo smo popričali i tužni zbog njihovog siromaštva, uduplavamo mu platu i idemo kući da dječaku pošaljemo ostatak igračaka koje smo ponijeli. Sve to izgeda tako bijedno sa naše strane i jako smo postiđeni,  a oni su samo jedni od miliona takvih ljudi. Ostali smo s njima u kontaktu i kad god znam da neko ide Indiju, šaljem djeci (poslije su dobili još jednog sina) stvari kojih moj sin ima i previše i uvijek  se jednako jadno i nadmeno osjećam. Moja sestra je prošle godine bila kod njih i uvijek mi ljudi prenose kako nas nisu zaboravili. Ima jedan Vrindavanac (Oni kažu Briđbasi), kojeg smo malo kasnije upoznali, koji nas i danas zove telefonom, iz svoje sirotinje i ljuti se što smo ga zaboravili, što mu se ne javljamo...Eh...

Poslije ručka idemo opet na Yamunu, na čamac. Ćutimo i slušamo zvuk vesala i vode, gledamo ogromno sunce koje zalazi za polja. Nevoljko odlazimo, moramo proći kroz bazar i kao opčarani kupujemo totalne gluposti i usput se valjamo od šege ,sami sebi,kao pijani. kupila sam npr. drvenu kutijicu veličine šibice, koju kad otvorite iskoči mala drvena zmija. Koliko god puta je otvorili, Indijci se tome smiju i ko fol se prepadnu, kao djeca. Držim je na polici s knjigama i nekad je sa sjetom otvorim i tužno se nasmiješim, nedostaje mi njihova dječija jednostavnost i razdraganost.

Navečer u hramu, prilazi mi jedan mladi monah indijac i pita da li sam došla s nekom prijateljicom, on bi da se ženi i da ide na zapad. (Tamo se brakovi mahom ugovaraju i ljudi ostaju zajedno do smrti). Ja mu kažem-vi ste Indijci previše nježni za nas zapadne žene i za našu džunglu na asfaltu, gdje samo ljudi misle da su bogati, ali su siromašni u duši.

Dolazimo u sobu i dalje se smijemo kao blesavi, pišemo dnevnike, prepričavamo događaje i živimo sada i ovdje. Mislim da se nikad ni prije ni poslije nismo toliko voljeli kao tih dana.

Zvala sam svoje u BiH, kao da se javljam sa druge planete. Ovo se ne može ispričati-morate doći i doživjeti.

 (U nastavku-posljednji dan u Vrindavanu, muž mi se zamalo još jednom oženio, put za Himalaye. Slike oko 3 popodne!)

 

16.08.2007.

City of Taj

Treći dan naših putešesvija, uputili smo se u Agru. Agra se svuda reklamira kao City of Taj-zbog Taj Mahala, svjetskog čuda arhitekture i ljubavi.

Agra je od Vrindavana udaljena nekih sat vremena vožnje (ponovo Uttama i bijeli ambasador). Prolazi se kroz 2 milionski grad Mathuru, koji je poznat po tome što nakon dosta godina svađa i uzajamnog rušenja, hinduski hram i džamija stoje na istom mjestu, odlukom vlade-imaju jedan zajednički zid i to super funkcionira. 

 Ljudi su inače bili oduševljeni kada vide bjekinju u sariju, sa svim pomenutim điđama, pa plus kada bih im rekla moje inicirano-indijsko ime, pa uz sve to muž muslimanskog imena u zapadnjačkoj odjeći...

Ovo pišem jer su ljudi, kada bi nas upoznali, ma koje vjere oni bili, a sreli smo ih raznih, svi bi nam naglasili da oni super žive zajedno, da poštuju svoje razlike kao i nas dvoje, ali da političari razdvajaju ljude. Baš kao i kod nas! Ljudi, kako sam bila sretna-da mogu negdje biti to što jesam, iznutra i izvana (ma koliko izvana bilo nebitno), i da mogu upoznati toliko različitih ljudi, bez mrve tenzija. Svi su neopisivo radoznali, i dovoljno je samo pokazati rukom prema nebu, da se odjetite kao da ste djeca istog Boga, makar ga i drugačije poimali.

Često, dok pipem ove postove, ne ureklo se, čekam rekacije blogmahale, na sve ovo, ali tamo-bitno je samo da si religiozan. Jedino što oni ne podnose je nemoral i ne vjerujem da bi baš razumjeli da vide skinheda, polugolu ženu ili pankera...Kod njih je čak i nježan poljubac na filmu tek počeo ulaziti u modu, a čini mi se da sam samo u Delhiju vidjela jednu djevojku u farmericama. Indija se polako počinje priklanjati svjetskim trendovima moralne i kulturne degradacije, uz obaveznu amerikanizaciju.

Oko 7 ujutru (brzo smo skontali da tamo treba dobro uraniti, zbog vrućina) stigli smo u predgrađe Agre, gdje nam je Uttama preporučio da obiđemo Sikhandru-grobnicu velikog mogula, muslimanskog vladara Akbara, koji je poznat po velikoj vjerskoj toleranciji i kreiranju suživota. Stoge je on insistirao da se u arabeske na njegovom grobu uvedu i hinduski motivi (naravno, bez prikazivanja likova). Ušli smo u kompleks, jutranja je izmaglica i vlaga, put prema mauzoleju sa 4 munare od crvenog kamena, je popločan a sa strana je lijepo njegovana engleska trava sa antilopama i nekim jelenima-a la Brijuni.

U jednom trenutku padam na zemlju i skontam da me srušio Hanuman langur-srebrni majmun crnog lica. Svi smo na zemlji i oni traže nešto za jesti. Tako su slatki i kao ljudi su, dok nestrpljivo čekaju da im moj muž otvori kesicu Susamli čibuka ,koji je ponio iz Bosne, u strahu od indijske hrane. Jedan majmun mu otme kesu i fino je sam otvori i jede one čibuke: u tome je došao čuvar i dao nam u ruke komadiće čapatija, pa smo ih hranili, jedan mi je čak sjedi u krilu. Naravno-čuvar traži bakšiš, a bakšiš traže za bilo šta, ako pitate gdje je neka ulica...

Hanuman je inače majmun-legendarni lik iz Ramayane koji je Ramacandri pomogao sagraditi most do Šri Lanke kako bi spasio svoju ženu Situ (BBC je nedavno objavio satelitske snimke-da ispod mora postoji most i da nije prirodna tvorevina. Šta bi Semir Osmanagić na ovo rekao?). Most je gradio sa vojskom majmuna i zato se ova vrsta zove Hanuman Langur, dok većina ostalih majmuna pripada vrsti rezus majmuna. (Indijci kađu Mankiđi-Monkey-ji!-sve je sa ĐI, u deminutivu). Hindusi smatraju Hanumana jednim od bogova i obožavaju ga kada nešto izgube, kada žele u nečem pobijediti..pravi politeizam.

Došli smo do grobnice, unutra se mora pokriti glava, kao u džamiji, dok se u sariju može ući svuda.

Inače je indijska i muslimanska nošnja skoro jednaka za žene, samo muškraci muslimani nose bradu.  Sve žene nose ili sarije, sa tačkom na čelu ili moderne punjabije (punđabije)-bogato ukrašene tunike do koljena, sa hlačama ispod. Sve žene imaju prekrasne crne pletenice do struka i ako su imalo imućnije-zlatni nakit. Razdjeljak mora biti na sredini, sa strane ga nose samo prostitutke. Sramota je ošišati kosu, osim za udovice-koje onda oblače bijeli sari, skidaju nakit i šišaju kosu, jer više nemaju za koga biti lijepe.

Iznad groba je jajolika kupola, čuvar uči ezan, sve je to tako posebno, mistično i prima se u srce.

Da bi se Taj mahal zaštitio od atmosferskih uticaja, 2 km okolo je zabranjen motorni saobraćaj, tako da tamo dolazimo rikšom. Odmah nas je opkolila armija prodavača, nude sve i svašta i prate nas do ulaza, cijene neviđeno padaju...

Taj Mahal je izgradio Šah Jahan (Đahan), neutješan zbog smrti svoje voljene žene Mumtaz Mahal, koja mu je rodila 14-oro djece. Njoj je podigao mauzolej neviđene ljepote, koji je 23 godine, radilo 20 000 radnika. Taj Mahal je izgrađen od bijelog mramora, u kojem su, bez ljepila izrađene intarzije u draguljima, koji su dopremljeni sa svih strana svijeta, vodič nam je čak naveo i Belgiju. Ti dragulji su jedna od razloga zbog kojeg vas dobro pretresu na ulazu-jedan je za muškarce, jedan za žene. Unošenje fotoaparata se mora dodatno platiti. Ulaz u TAj košta oko 700 rupija za zapadnjake, a 70 za Indijce.

Neki dragulji svijetlucaju po danu, neki po noći i samo jedan dan u godini, na dan punog mjeseca u mjesecu Šarat -Damodara(oktobar), Taj je otvoren kako bi mase ljudi mogle vidjeti to svjetlucanje pod mjesečinom. To mora da je nešto nepisivo.

Poučeni jučerašnjim iskustvom, odmah unajmimo prvog vodiča, pogodimo cijenu, da poslije ne bi bilo iznenađenja i utom ugledamo TAj mahal-prizor kao da stojite u sred neke luksuzne monografije. I dan danas, iako se vidim na slikama, ne vjerujem da sam tamo stvarno stajala, da nisam sanjala.

Nakon parikrame (!) oko Taja ugledamo rijku Yamunu, koja i ovuda protiče. Vodič nam pokazuje-sa druge strane rijeke vide se temelji identične širine, za crni taj mahal-koji je nesretni Šah želio sagraditi za sebe, ali su ga sinovi zatočili, uzeli mu sve bogatstvo i poslije ga je kćerka sahranila kraj žene. Njegov je grob jedino asimetrično mjesto u savršenoj simetriji Taj Mahala. Šteta-bilo bi prelijepo i svijet bi bio bogatiji za još jedan-crni Taj preko rijeke, sa mostom između.

Vodič nas vodi iza Taja, van kompleksa-tu je čitav mali grad zanatlija, koji generacijama proizvode razne ukrasne predmete tehnologijom kojom je rađen Taj Mahal. U jednoj radnji rade, navodno, prapraunuci graditelja. Kupujemo par sitnica-poklone prijateljima i pričamo s ljudima, cjenkamo se. Jednog smo starijeg muslimana poselamili i čovjek izgrlio mog muža, oduševljen, pozvao nas kod sebe u radnju, pričamo. Ne zna za Bosnu, ali se sjeća Tita, nesvrstanih, Jugoslavije...I s njim smo proveli neko vrijeme u njegovoj radnji, na odlasku, pozdravljamo ga sa Allahimanet-i bivamo nagrađeni najvećim osmijehom na svijetu-dovoljnim da i nama osmijesi ne silaze sa lica.

Pokušavamo se utrpati u rikšu, ali marljivi prodavci svega i svačega nam ispuhuju gume, da ne možemo otići. Da ih se kutarišemo, kupujem za 15 rupija pečate za gopidotse-ukrase u vidu floralnih i geometrijskih motiva koje Indijke crtaju iznad obrva u raznim bojama, za vrijeme svečanosti, kao i što ocrtavaju ruke poznatim mehndijem. Nikad ih nisam upotrijebila, jer šare budu mrljave ,samo je moj sin, par godina poslije, iskoristio da prospe drečavo roza prah za boju na svijetli tepih kod prijateljice.

Idemo dalje, do Red forta-svaki grad u sjevernoj Indiji ima tu utvrdu od crvenog kamena, ali bilo je prevruće, ulaz skup, tako da smo je samo malo osmotrili izvana i nazad za Vrindavan. Po izlasku iz agre ugledamo jedno gradilište i profesionalno deformisani-odemo malo da vidimo način rada. MM se odmah angažovao da pomogne-pola sata je ručno rezbario neko cvijeće-okupila se hrpa ljudi-ima li igdje bijelac da dođe i dobrovoljno dirinči sa njima?

Da ne mislite da je u Indiji sve sirotinja-Uttama nas je odveo u jednu luksuznu robnu kuću, kroz koju pada vještački vodopad. Unutra je sve toliko luksuzno i skupo i prelijepo, da smo samo bacili pogled i otišli. Prekrasnih stvari ima unutra-ručno slikanih sarija iz snova, unikatnih džezvi, šahovske figure, jastuci..

U MAthuri, Uttama staje na benzinsku da napuni gorivo, a mi da protegnemo noge. Tu je jedna radnja sa sarijima, prodavač nas ne popušta-da uđemo, da vidimo "quality clothing", "best quality saris, mataji", ja mu objašnjavam da smo mi "on parikrama, prabhuji, no shopping". NA raju, samo da ga skinem, ulazim malo, najviše zbog hladovine i ugledam Vedrana ,našeg prijatelja iz Sarajeva, koji je (zaboravih spomenuti) taj cijeli dan bio sa nama, kako bespomoćno sliježe glavom, sjedeći ispred jedno 20 razmotanih sarija -kaže-šta ću nisam ga imao srca odbiti. Reda radi, pogledamo malo sarije i bjež!

Po izlasku iz auta, čujemo iza zida prelijepu pjesmu-ugledamo jednog straca koji svira vinu (žičani instrument), na rukama mu mali zvončići i pjeva stihove iz Šrimad Bhagavatama. Priđemo mu, sa njim su još dvojica sadhua i damo im nekih kolača, što smo imali sa sobom. Oni na mnešto govore na hindiju, ništa ihne razumijemo, ali smo svi jako sretni-srce razumije. U pomoć priskače čuvar u uniformi-prevodi-kaže dali su vam blagoslove da se ti i muž vratite zajedno nazad kući-Bogu. Čuvar grli mog muža i proglašava ga svojim najboljim prijateljem i bratom.

Danima poslije smo sjedili na stepenicama i slušali iskrenu pjesmu starog sadhua, koji osim vine i jedne posude za prošenje hrane, nema nikakvih posjeda, a tako je sretan.

Za kraj današnjeg dana-još samo par riječi iz mog indijskog dnevnika za taj dan, 25. 04.04.:

"Sušim sarije na terasi. Osjećam se tako domaće, tako prirodno ovdje. Ptice cvrkuću, sa svih strana čuju se bhajani (pjesme u slavu Boga), školjke i zvona iz hramova, majmuni skaču po krovovima, a tu su i papige, vjeverice, razne ptičice, krave, psi...Dole, ispred kuće-djeca igraju kriket.

Zaista je Vrindavan tako predivan, kao i predivni ljudi Vrindavana, koji su tako topli i srcačni.

Mene najviše fasciniraju starci, prosjaci, vozači rikše-njihove su oči tako ponizne, a istovremeno iskrene i tople. Jako mi se sviđa ova jednostavnost i skromnost. Život bez celofana i ukrašavanja. Sve je ogoljeno do suštine. .."

Slike kasnije, kad prođu 24 h od prošlog uploada.

 

Sikhandra Mankiđi Ezan za Akbara Taj Mahal-komentar je suvišan Intarzije od dragog kamenja iz cijelog svijeta (bez ljepila!) Praunuci graditelja i njihova tehnologija rada! Temelji crnog Taja Red fort of Agra Iz pristojnosti smo ušli u prodavnicu sarija Na gradilištu
15.08.2007.

Zemljo Indijo!

"Religijom i filozofijom se bavi samo sirotinja", reče onomad Pavle Vujisić u Sjećaš li se Dolly Bell.

To je rečenica koja najbolje opisuje neke stvari vezane za Indiju.

Nekad ljudi kažu da se neko okreće vjeri kad ga neka nesreća pogodi, kako se samo luzeri potpuno posvećuju, kad ih ostavi momak/cura, kad im neko drag umre...U Bhagavad giti se navodi da 4 vrste ljudi tragaju za Bogom-nesretni, siromašni, radoznali i oni koji tragaju za apsoloutnom istinom. Prve 2 grupe su relativno više sebične, druge dvije manje.

Indiju možete zamrziti, ili će vam se totalno uvući pod kožu.

Drugi dan naše indijske avanture, otišli smo ujutru oko 7 motornom rikšom do brda Govardhan, koje je 10-ak kilometara udaljeno od Vrindavana. Ja sam tamo ustajala oko 4 ujutru na prekrasne jutarnje molitve (Mangala arati)u Krsna Balaram mandiru. Put prema Govardhanu je prava Indija-sela i istinska čistoća-nema prljavštine i sirotinje, kao u gradu, nego jednostavni i skromni ljudi koji žive u kućicama od slame, imaju jednu kravu i žive od zemlje. Od kravlje balege se prave pogačice koje se ukrašavaju i suše na suncu i poslije slažu u kućice, također od balege i kasnije koriste za loženje (tamo nema puno drveća a i ne smije se ubijati). Onima kojim je ovo gadljivo dodajem da je kravlja balega u potpunosti antseptična, da se u starom Egiptu koristila za liječenje npr. upala očiju i da u Indiji peru suđe kombinacijom trave i kravlje balege. ( E da vidimo, ko će sada tamo išta pojesti...). U rikši smo bili samo MM i ja, a inače u jednu rikšu u koji može sjesti po našem standardu 4 ljudi, kod njih sjeda i do 10. Ljudi se voze na krovovima autobusa...ma, načisto nevjerovatno šta oni sve rade i ne kukaju. Kod nas bi pred autobusom bio rat, ko će unutra ,a ko na krov, oni ne-svako sjedne gdje ga zapadne. jako je bitan taj neki bon-ton, prvo idu stariji i djeca, mlađi uvijek ukazuju poštovanje starijima, jako je izražena ta hijerarhija...

Uz cestu vidimo žene koje rade u poljima, njihovi su sariji šareni i nose ih preko glave, jer ih to štiti od sunca, probala sam i bolje je od sunčanih naočala. Na glavama nose ćupove sa vodom-to je tako lijep prizor. I pjevaju cijelo vrijeme.

Na brdu Govardhan smo posjetili sveto jezero Radhakund, na kojem nas je odmah uhvatio jedan lokalni brahmana (svećenik) i ponudio nam se da nam bude vodič. Iako smo ga 100% odbijali, on je rekao da će on biti naš vodič, a da ga mi na kraju nagradimo onoliko koliko mislimo da treba. Da ne gubimo više vrijeme raspravljajući se, pristali smo i on nas je stvarno proveo okolo, sve nam je objasnio, izvlačio ključeve nekih mini hramova iz nekih ćoškova, sve nam objasnio, istoriju svakog malog mjesta. Na kraju nas je pošteno opeljušio, uz pomoć argumenta na koje nismo imali odgovore, tražio je 1000 rupija (25KM), pa smo spustili na 500, ali i tamo je to previše. Par dana kasnije skontali smo-ako nešto ne želiš, ne gledaj ljudima u oči, samo prođi i niko te neće opsjedati. Dok god se pravdaš i objašnjavaš-oni samo misle da se cjenkaš. Još jedna zanimljivost je da na Radhakundu (gdje žive isključivo sadhui) ima reklama za Coca colu! Pa stvarno-ta globalizacija...

Sa Radhakunda i Šyamakunda, nastavili smo do Kusum sarovara-to je nešto najljepše na planeti i ne može se riječima opisati-predivni hram iz 15. stoljeća, na jezercetu...Potom smo imali namjeru rikšom obići 23 KM dug puk oko Govardhana, što hodočasnici obilaze pješke, ali je bila stravična vrućina, a i mi smo željeli obići još puno toga.

Obilazak oko svetog mjesta se zove parikram, i može se raditi u umu, prevozom, pješke ili dandavat parikram-dandavat znači štap, što znači da hodočasnik stane sa kamenićem u ruci, pruži se po zemlji koliko je dug, zabilježi mjesto kamenom i nastavlja dalje. takav parikram se radi danima, mjesecima, godinama, ovisno kakav ste zavjet dali. Uz put se mogu vidjeti i starci koji rade svoj zadnji parikram, jednostavno će tako umrijeti na cesti. U Indiji čak ni Islam nije ko kod nas, ali o tome poslije, obilazili smo parikramu i oko džamija...Govardhan parikram se mora početi jako rano ujutru i još jedna stvar-ne smije se ići u cipelama. Malo mi je žao što to ne uradih, ali ABD, biće još prilika.

Obišli smo još par mjesta, Manasi Gangu-još jedno jezerce, predivna atmosfera, malo sam spekla stopala hodajući bosa okolo, nakon par dana sam mogla ići bilo kuda bosa. Gdje god uđete ,u bilo koji hram, ne stignete osjetiti ne sekund mira, ni pomoliti se, ni ništa, samo se svađate sa svećenicima da nećete davati donacije i uzmete malo nekakvih svetih voda i vodica, bilo je inekih prokislih,ali za razliku od ostalih zapadnjaka tamo, ja nisam ni kihnula.

Ponijeli smo iz Sarajeva raznih stvari za indijsku djecu-loptice, flomastere, olovke...i u sekundi smo bili okruženi hrpom malih Govardhanaca.

Oko 1 popodne je bilo već toliko vruće da smo krenuli nazad za Vrindavan, tom nestvarnom cestom. Na jednom jestu vozač Rikše nam je pokazao veliko banjanovo drvo. Banyan tree je specifično drvo-jer grane rastu gore, pa opet dole u zemlju i iz zemlje opet gore i tako čine jedan splet gdje ve više ne zna šta je glava a šta rep. Neobično za jednog vozača rikše-podsjetio nas je na stih iz Bhagavad gite koji upoređuje materijalni svijet sa banjanom.

Poslije popodnevnog ručka i malo odmora, uputili smo se rikšom besciljno i tako smo došli do hrama Madan Mohan, koji je najstariji u Vrindavanu. Popeli smo se uz puno stepenica gore i pujari (svećenik) nam je ispričao kako je taj hram sagrađen, priča je super, ali je duga, tako da ne mogu sada o tome.

Obilazeći hram, ugledali smo zalazak sunca na Yamuni i ostali smo tu sjediti, opčinjenim, sretni, mirni i pomalo tužni, jer je jš jednom danu došao kraj.

Večeri smo provodili u Krsna Balaram mandiru-to je hram Međunarodnog društva za svjesnost Krsne (ISKCONA). Hram je sagrađen 70-ih godina i prosto je nevjerovatno kako je takvu savršenu bileju mramornu čipku mogao projektovati jedan Holanđanin. (vidjeti slike). U hramu je bučno, šareno, veselo. Sa oltara su nam bacili vijence od ruža, stavljamo ih oko vrata i slikamo se sa ljudima, opijeni tim mirisom, bojama, zvucima...

Uvijek sam mislila da je duhovnost i religija nešto mirno, tiho, meditativno i usamljeno, ali ovdje je sve šareno i živopisno, jer je osnova Vaišnavske filozofije da je Bog svevišnja osoba koja je svugdje, u svakom atomu, u svačijem srcu, ali u u duhovnom svijetu (ahiretu u Islamu) gdje je svaki korak ples i svaka riječ pjesma. Bhakti-yoga znači povezati se s Bogom kroz odnos pun ljubavi i radosti i to se ovdje tako jako može doživjeti, da bih sad mogla pasti sa stolice dok ovo pišem, samo kad se toga sjetim. Vrindavan je posebno poznat po tome, za razliko od drugih Vaišnavskih svetih mjesta, gdje postoji doza strahopoštovanja, ovdje je Bog prijatelj i član porodice, njima tako blizak i svakodnevan...

Noć je, oko 9 sati život prestaje, tiho idemo kući-sutra idemo u Agru, da obiđemo Taj Mahal!

 

Put prema Govardhanu spremišta za kravlju balegu, od balege Radhakund Freska na zidu Slika iz hipnoze! Kusum sarovar Manasi Ganga Banyan tree Prodavci garlanda (vijenaca cvijeća) Krishna Balaram mandir-mramorna čipka
09.08.2007.

Indija u mome srcu...

O Indiji se može pisati i pisati. Što se tiče vaših pitanja u kometarima, mi smo tamo bili zadnje dvije sedmice marta 2004. Februar-Mart je najbolje vrijeme za odlazak, jer je tada tamo proljeće, a temperature su do 40 stepeni preko dana, iako su noći svježe. Sjeverna Indija, gdje smo mi bili ima 5 godišnjih doba, 4 kao mi i monsoon season (juli-oktobar). Na Himalaye je opet bolje ići u periodu maj-juni, jer je tada tamo ljeto, i onda počinje monsoon. Tamo je baš hladno, i preko ljeta vam treba topla jakna i zimska kapa...Samo je oko podne baš toplo.

Sitne điđe uz sari koje sam nosila su:narukvice u bojama sarija, nanogvice koje zveckaju (nose se da se upozore životinje da ide čovjek, da se ne bi mravi zgazili, i da sveci u celibatu sklone pogled prije nego žena naiđe, mada sam u odnosu na njihove žene pravo magare. Tu su još i oznake tilaka, koje se svako jutro poslije tuširanja uz određene mantre stavljaju na 12 mjesta na tijelu, i označavaju da u tijelu prebiva duša, te se tako i tijelo označava kao hram, onda je tu sindhur-razdjeljak se oboji u crveno kod udatih žena ,dok tačku nosi svaka žena koja ima nekog da je štiti, oca, muža ,brata ili sina...Već i male bebe nose tačku. Kod njih je ta zaštita žena jaaaako bitna i strašno su vezani za porodicu...Tu su još i neizostavne minđuše, a sve to šareno i kičasto da šarenije biti ne može...Ja sam se pravo ufurala, pa bih obukla žuti sari i roza choli(bluza koja se nosi ispod), a stavila bih ljubičaste narukvice...Indijci inače smatraju bjelkinje prelijepima i obasipali su me komplimentima, a posebno su uživali da mi uvale po par beba i da me slikaju s njima. Oni su dosta sitan narod, pa su i bebe male, tamnopute i slatke...Daleko od toga da mi je to bilo mrsko...oni su toliko topli i srdačni ljudi da nas je to totalno osvojilo. Porodice svuda idu zajedno, po nekoliko generacija, bebe se nose na rukama, dok stariju djecu obično pazi otac. Dječaci od malih nogu pomaži ocu u njegovom poslu i nasljeđuju ga, dok djevojčice pomažu majci i ne treba im dr. Spock ni roda.hr kad dobiju svoju bebu. Ima i tamo svega, ali ja lično nisam ništa vidjela, pa ne bih da kvarim utiske koje imam. Upozorili su nas da nije dobro za ženu, posebno bijelu, da ikuda ide sama, jer je to stvarno opasno. Ako ste ikad mislilii da je Bosna mahala, prevarili ste se. Tamo svakoga zanima sve, upoznate stotine ljudi, ispričate se s njima, oni vas zovu kod sebe kući i užasno se uvrijede ako ne dođete...Tako smo upoznali i obišli jako puno porodica...Mi smo se već od prvog dana totalno asimilirali, čak smo se zezali da je naš engleski nepovratno uništen, jer smo se nafurali na onaj njihov smiješni naglasak...

Prvi dan smo otišli u shopping, da pokupujemo sve što nam treba i da kupimo nekih poklona, da završimo ss tim jer nismo došli u shopping. Glavna trgovačka ulica Loi Bazar je nešto nevjerovatno:sa dviej strane su radnje, a ispod radnji teče otvorena kanalizacija, koju jedu psi i svinje. Tamo inače sve životinje žive slobodno i u harmoniji s ljudima, pa smo u par dana vidjeli: velike kornjače u rijeci Yamuni, mambu, vjeverice, zelene papige, paunove, majmune koji su tako kao kod nas golubovi...). Krenuli smo rikšom do tamo i uletjeli u stado krava (vidi sliku). Radnje su odignute od kanalizacije i gore se izujete (koja glupa riječ), popnete na pod zastrt čistim bijelim plahtama i sjednete. Gazda vas sve živo ispita, otkud ste, kako vam se zove dedo...i tek nakon pola sata vas pita šta želite. Ako kažete sari, on kaže: Mataji, mataji, do you want silk, cotton, sinethic...

(Mataji znači majko, kako se oslovljava svaka žena. Mata znači majka, a sufix ji se dodaje zbog deminutiva-majčice. Kultura nalaže da se svaka žena, osim svoje vlastite treba gledati kao majka, jer je to znak poštovanja prema svetom zanimanju majke. Žena nikad stomakom i grudima ne smije dotaći pod kad u hramu odaje poštovanje, jer njima rađa i hrani bebu, što se smatra uzvišenim i ne smije na pod. Muškarci se oslovljavaju sa Prabhuji, prabhu znači gospodine. Djeca se zovu Lala ili Lal, što znači maleni.)

Ako hoćete pamučni, možete birati ručni rad, ručno slikani, Orissa stil, Madras stil, Vrindavan stil...Pa onda boje...On samo iznosi, meni se zanebesalo od onih boja i šara. Cijene sarija su od 7 KM (pamučni-majka Tereza stil, do 200 eura svileni, ručno vezeni zlatnim koncem)...Dok sam ja nespretno pokušavala da se cjenkam, moj muž je sjedio naprijed u rikši, tjerao muhe, gledao svinje kako jedu govna i kontao kako je dotakao dno dna. Moram cijeloj priči dodati miris Vrindavana, od kojima se mnogima povraća, a meni je bio simpa, i dan danas kad zapale kontejner pred mojom zgradom,  vratim se na sekund tamo. Odlučimo pokupovati prvo što nam pod ruke dođe i onda smo rikšom pobjegli sa Loi Bazara.

Vozeći se rikšom, između nekih zgrada smo ugledali rijeku Yamunu. Zaazilo je sunce, prizor je neopisiv. Za nekih 2 KM, iznajmili smo brodić i vozali se. Miris Yamune je tako lijep, a voda je intenzivno zelena. Sa obale su dolazili zvuci večernjih molitvi, pomiješanih sa mukanjem krava...Ljudi su se molili skopljenih ruku, do koljena u vodi i potom puštali male tanjiriće od bananing lišća sa lampicama natopljenim maslacem niz vodu. Nestvaran prizor.

U tom trenutku smo postali jako sretni, mirni, zadovoljni i više nismo gledali prljavštinu, niti smo osjećali smrad, samo smo vidjeli ono najljepše, ne samo oko nas, nego i jedno u drugom.

Dan kasnije, na jezeru Radhakund, jedan sadhu (svetac) nam je rekao da na svetom mjestu Bog određuje i šalje sve ne koje trebamo stersti, sve što trebamo vidjeti, čuti i saznati. Za svakoga je drugačije.

To be continued in monday....Ostatak slika mogu uploadovati tek popodne jer se u 24 h može ubaciti samo 10 slika.

Rikšom smo uletjeli u stado krava Plava džamija Istanbul MVT kompleks MVT Go mata (majka krava) i kućica od balege Yamuna river Vozanje po rijeci u sumrak Kupam se u Yamuni
08.08.2007.

Moja Indija

Pokušala sam napisati kako je došlo do toga da idemo u Indiju, kakve su sve pripreme trebale, kakve smo sve prepreke morali savladati...ali to je dugo i dosadno i nema veze sa suštinom priče.

Ono što je meni važno je da smo definitivno uspjeli izganjati vizu, avione, skupiti novac, pronaći preko neta transport i smještaj u Indiji i odličiti se šta sve obići na potkontinentu za samo 12 dana (dobili samo 15 dana godišnjeg i to jedva).

Letjeli smo iz Sarajeva, preko Istanbula, gdje smo se morali zadržati 24 sata i gdje smo se naprosto oduševili sa svim mogućim u tom gradu. Ipak, naš favorit u Istanbulu je Plava džamija (Sultan Ahmet, gdje smo ostali satima)!

U Indiju smo krenuli iz raznih razloga, ja iz hodočasničkih, vjerskih, duhovnih...zbog neopisive privlačnosti i puno razloga kojej e teško objasniti. Moj muž je oduvijek lud za Himalayama, lud je za putovanjima i avanturama i tako je odluka pala-sada dok nemamo kredita, nekretnina, djece, auto i ništa...idemo u Indiju!

Let iz Istanbula je trajao oko 5 sati, i zbog vremenske razlike sletjeli smo u vruću Delhijsku noć oko 4 ujutru. Prvi susret sa aerodromom Indira Gandhi je izgledao kao da nas je neko vratio u doba Nesvrstanih, sve je nekako staro i ima taj neopisivi miris Indije, koji je mješavina smrada iz WCa, zapaljenog smeća, mirisnih štapića...Smiješno je što je sve oblijepljeno nekim tapetama sa cvijetnim uzorkom, čak i boxovi gdje vam pregledaju pasoše. Otišli smo da preuzmemo kofere, muževog nije bilo-pronašli smo ga u jednom zabačenom dijelu te sale, svog ispremetanog...mada ništa nije falilo. To je Indija-mogu vas pokrasti na svakom ćošku.

Naše prvo odredište bilo je sveto mjesto Vrindavan, selo sa oko 5000 stanovnika, 150 KM južno od Delhija.  (Indija je tako gusto naseljena da gradići imaju po milion stanovnika.) Kada smo izašli iz aerodroma, ugledali smo našeg taksistu, kojeg smo dogovorili još iz Sarajeva, sa velikim natpisom X&Y wellcome to Vrindavan! (Naravno, x&y su bila naša imena-baš se potrudio!) Čovjek je tu čekao cijelu noć i odveo nas je do bijelog Ambasadora, to je auto iz 50-ih godina, mislim, ali u Indiji su i taksiji legendarni-ukrašeni kadificama, iznutra imaju zavjesice , dok kraj volana imaju uvijek neke kičaste pozlaćene slike ili figurice ovisno o religiji kojoj pripadaju. Indija ima oko 400 osnovnih većih religija, i još stotine manjih pravaca. Najviše ima Hindusa, Muslimana, Šivaista, Šaktista, Budista...tu su još i Bahai, Sikhi, Katolici....Naš taksista po imenu Uddhava je bio rođeni Vrajavasi (Vrindavanac) i po vjeroispovijesti je isto što i ja: Vaišnava, tako da je njegov auto krasila slična ikonografija.

Digresija:

Vaišnavizam je izvorni oblik ortodoksnog monoteističkog Hinduizma, koji priznaje samo jednog Boga-Višnua (Krišnu), kojeg u drugim religijama ljudi još zovu i Allah, Buddha, Jehova, Jahve...Vaišnavizam je star preko 5000 godina kada je izgovorena Bhagavad-gita, jedan od najstarijih svetih spisa na zemlji. Tamo je to autohtona i jako cijenjena, vjerodostojna religija, koju na zapadu ljudi iz nekog razloga smatraju sektom. Sama riječ sekta se odnosi na vjersko učenje koje se odvojilo od izvornog, tako se sektom mogu smatrati i Franjevci, Derviši...A ovo je izvorna religija, samo je na zapadu ljudima strana, čudna, nepoznata i anatemisana. Riječ Hinduizam potiče iz Mogulske tradicije i u doba invazije Muslimana, odnosila se na sve ljude preko rijeke Sind (Hind). Današnji hindusi su politeisti i vjeruju u sve i svašta, a najviše u novac, jedino što njihova kultura odražava fragmente drevne vedske kulture sa tendencijom asimilacije prema zapadnoj kulturi.

Idući prema taksiju, gledali smo kako u 4 ujutru ulice žive-ljudi idu svukuda, voze se rikše, prolaze kamile, radnje rade, automobili trube, šareni indijski kamioni...Uddhava nam je objasnio da pošto su velike vrućine preko dana, u Indiji ljudi ustaju oko 3-4 ujutru, obave što imaju i preko dana spavaju. Objasnio nam je i da je nepristojno ne trubiti dok vozite. Na svakom vozilu iza piše "Please horn!"

Ambasador je na državnoj autocesti (glavni državni autoput sa 2 trake i kvaliteta npr. naše ceste na vrhu Trebevića) razvijao maksimalnu brzinu od 40 km/h. Svitalo je, ali nismo mogli spavati. Gledala sam sa strana ulice indijska polja u sumaglici i kola koja su vukle kamile...Sve je izgledalo kao san, koji sam do tada milion puta sanjala, a sada je postao stvarnost. Osjećala sam se kao kod kuće.

Na pola puta, stali smo da se on malo odmori u jednom kafiću...E, tog čuda...Baraka nekakva, sa utabanom zemljom vani i plastičnim baštenskim stolicama...Otišla sam da operem zube na nedodirljivom umivaoniku instaliranom na memljivi zid sa natpisom TIOLET (Toalet) i kad sam se vratila skontala sam da mi muž sa 5 indijaca pije nekakvu bijelu kafu iz staklene šolje upitne higijene. Prije puta smo se malo raspitali i saznali da se svi stranci tamo odmah razbole, jer nemaju imunitet koji može podnijeti njihovu vodu, standarde čistoće...Odlučili smo da ćemo jesti samo voće koje ima koru za oguliti, piti flaširanju vodu...a on sav hepi s njima priča na indijskom engleskom i meni išareti: Raja ljudi, bilo mi žao odbiti...E, ako se razboliš, šta ću s tobom...Srećom, nismo tamo ni kihnuli, a poslije smo jeli i pili skoro sve što nam se nudilo.

Oko 9 ujutru, stigli smo u Vrindavan i pronašli kuću u kojoj ćemo biti smješteni tokom iduće sedmice. Gazdarica, prelijepa Indijka od svojih 30-ak godina, nas je odvela do naše sobe. Soba-legendarna-krevet sklepan od dasaka, preko kojih je tanka spužva (mi ponijeli vreće za spavanje, ko bi tamo u nekoj posteljini spavao...). Umjesto ormara-zid sa kvadratnim udubljenjima, kupatilo bez kade. Ima bojler, struju, mrežice za komarce i ventilator na stropu. Ako izuzmemo ventilator-slično podstanarskim sobama za studente po Sarajevu. Muž se nasekirao, kaže:"Ja sam ovdje samo zbog tebe došao, ovo mi je koma". Dok je on sa terase gledao dole, ja sma na zidu ugledala uramljenu kartu Vrindavana, i kako sam je dotakla, da vidim gdje da idemo taj dan, iza slike je izašao veliki žuti gušter-dobroćudni. Da se muž ne bi vratio prvim avionom kući, zadigla sam sliku i ni sama ne znam kako vratil guštera nazad. Poslije smo se navikli na njih i kad sam mu to ispričala, slatko smo se smijali.Jet lag ga spucao i on je zaspao. Ja sam izašla na terasu i mantrala/meditirala neko vrijeme upijajući usput mirise i zvukove Vrindavana.

Vjerujem da puno ljudi koji ovo sad čitaju imaju milion predrasuda o ovome, pa ne mogu i ne želim opisivati sve slojeve ovog putovanja.

Otišli smo poslije da ručamo, u novoizgrađeni kompleks pod imenom MVT, jer ovo mjesto privlači dosta hodočasnika sa zapada. Mi se namjerno nismo tu htjeli smjestiti, mada je smještaj jednak našim hotelima, jer smo htjeli doživjeti Indiju od-do, kako se tamo živi, a ne kako žive bogati zapadnjaci. Mi smo za njihove pojmove bogati. Tamo je kila banana 10 pfeninga, smještaj u tom luksuznom smještaju je oko 10KM za dvoje...za naše pojmve sve je jako jeftino. Možete misliti kako je jeftino ljudima kojima je euro/jen/dolar maternja valuta. U MVT-ju je sve prilagođeno zapadnjacima-naročito hrana. Ja ipak jako volim indijsku kuhinju i nisam htjela tamo jesti pizze, lasagne, sladolede i ostalo, nego njihova domaća jela, koja su mi stvarno super. Išli smo tamo jesti, najviše zbog higijene, koja je na drugim mjestima upitna. Tamo su velike vrućine, sve se strašno brzo kvari, čak i kad je sve kako treba...

Prije jela se obavezno peru ruke, dobije se bokal hladne vode, jer se zbog vrućina probava ne smije gasiti vodom poslije jela. Poslije  jela se žvaču jako ukusni začini-radi higijene usta, ali i da se ubrza probava. tradicionalno se vruća jela serviraju u posudama od svježeg bananinog lišća ,koje u dodiru sa vrućom hranom luči određene enzime povoljne za želudac. Ja sam jela neke supe, rižu, variva od povrća (Subji), chapatije (indijske pogačice od integralnog brašna), salate i genijalne mliječne slatkiše. Moj muž je jeo poznata mu jela, i bio je zadovoljan, dok je zalihe hrane koje je ponio iz Bosne (Nutellu, kekse i ostalo razdijelio majmunima). O mamunima kasnije.

Vaišnave, kao i dosta Hindusa su striktni laktovegetarijanci (ne jedu meso, ribu i jaja), a u Vrindavanu je zabranjeno čak i rezanje drveća dok samo ne ugine. Koža se može uzeti samo sa životinje koja sama umre...To ima korijen u karma/reinkarnacija filozofiji i rasprostranjeno je širom Indije. Hindusi, mahom pod uticajem rodbine koja je donijela uticaje šklujući se u Engleskoj ili USA, te usljed engleske okupacije, sve više jedu piletinu i ribu. Muslimani ne jedu teletinu. Krava jeste na neki način sveta životinja, ali ne onako kako sam ja mislila, nego oni jako paze krave jer ima besplatno daju mlijeko, ghee (maslo), balegu (koju suše i koriste umjesto drveta), volovi okopavaju zemlju...Pošto krava daje mlijeko, oni je smatraju jednom od sedam majki (Majka rođena, majka zemlja, majka krava...i nemam pojam koje su ostale...)

Tamo su svi, ali baš svi, nevjerovatno srdačni , ljubazni i SRETNI: nigdje nisam vidjela većeg siromaštva i većih osmijeha. Djeca ne plaču, igraju se tako što prršću vodu sa česme...Ono što sam najviše naučila u Indiji je to mirenje sa životom uz osmijeh. Tamo je život puuuno teži i komplikovaniji nego kod nas, prirodne katastrofe, opasne životinje, kriminal, siromaštvo, stopa smrtnosti...Kuća izgori, umre otac, dijete, ali oni to nekako prihvataju i toleriraju, jako su topli i osjećajni, ali ne pokušavaju od svog života napraviti nešto bolje i udobnije. Ako je neko vozač rikše on je vozač rikše i ne pokušava se obogatiti i živjeti American dream...To je čitava jedna filozofija, o kojoj ne mogu sada nadugo...Jedan vozač rikše nas je pokušavao uzvući uz neko brdo i nije mogao i mi smo iskočili iz nje, ko po dogovoru, da bi čovjeku bilo lakše. On se uvrijedio, jer je to njegova dharma i ne smijemo ga sprečavati. Dharma u slobodnom prevodu znači prirodna propisana dužnost, npr. dharma soli je da bude slana, postoji dharma žene, dharma muškarca itd...

I postoji Sanatan-dharma-da smo pored tih privremenih uloga koje igramo svi ustvari duše-djelići i čestice Boga, sanatan dharma je iznad obične dharme koja je prolazna. Osnova svake istočne filozofije je da mi nsimo ovo tijelo, koje je poput vozila, čiji smo mi-duša vozač.

Tamo je izraz pristojnosti raspitivati se o sagovorniku, tako da smo morali odgovarati na stotine ludih pitanja: Gdje je Bosna, jel to kod Rusije. Onda smo počeli govoriti da smo iz Europe...Koliko zarađujemo, kako smo spavali, jel mi bila tvrda stolica...Gradovi su "napredniji" a na selima je sve tradicionalno-žene nose sarije preko glave, dodiri muškara i žena samo u braku i iza zatvorenih vrata, za držanje za ruke s mužem na ulici, mogu vas izvrijeđati, bacati kamenje...Ja sam od početka noslila tamo sari, jer naprosto obožavam sarije, a u Bosni bi za sari mogla biti izvrijeđana i dobiti kamen u glavu...Nosila sam i tačku, jer sam udata i još hrpu sitnih điđa i fazona u kojima sam od srca uživala. MI stvarno volimo gdje god odemo, saživjeti se s tim mjestom i živjeti kako živje mještani.

Nastavlja se...Slike malo kasnije...

Na cesti Indian bus Vrindavan-grad sa 5000 hramova Pogled sa naše terase pogled na Vrindavan sa rijeke Yamune Ispred jedne kuće Glavna shopping ulica Preko popodneva svi spavaju
07.08.2007.

Moja Indija (Prvi dio)

Obećala sam da ći pisati o Indiji u ponedjeljak, ali jučer nisam bila na poslu, a danas nešto nisam raspoložena za to, tako da ću malo odgoditi pisanje za neki drugi dan.

 

DRAGI B(l)ože...
<< 08/2007 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

REVIDIRANI LINKOVI
CRTICE IZ MOG SVIJETA
Najdraži mi post ikada-virtualna hodočašća
Drugi najdraži post: Nauka o vjerovanju-vjerovanje u nauku
1. Šta je Hare Krišna
2. Šta je Hare Krišna
4. Karma i reinkarnacija
3. Nauka o duši
Zivot kao hodocasce, pisanje kao lijek
Kroz srce, drugi dio
Kroz srce
Draga moja Sevya
Zebra na Brionima
Teška si tuđino
Sretni post
Reality distinguished from illusion
Kapi vode na lotosovom listu
Gdje je svaki korak ples, a svaka riječ pjesma
Vaišnavska sahrana
Sjećanje
Opasna sekta
Na dan kad je otišla
Sevya dasi
Jednoća Stvoritelja
Karma/reinkarnacija

ŽENA, MAJKA, DOMAĆICA
FAQ za domaćice
revati na tržištu rada
Novi posao
Prva skulptura
Dan žena
Čuda su moguća (haiku)
Žena heroj
AFŽ, al’ antifeministički
Profesionalno “samoubistvo”
Majakovski na team buildingu
Njezino veličanstvo MAJKA (na brdovitom Balkanu)
Oglas za posao

FILOZOFIRAM
Filozofski osvrti na trudnoću
Ne odustajem
Razgovori koji donose sreću
Jednostavna matematika
Ravnoća do mora
Kritika ekološki neosviještenog uma
Kali yuga-doba svađe i licemjerja

INSPIRATIVNO…

Here comes the sun
Ponocna ilahija
Rabijina molitva
Poniznost
Život-nekad siv, nekad žut
Dr. Nakaš

INDIJA I HIMALAYA

1. Moja Indija
2. Indija u mom srcu
3. Zemljo Indijo!
4. City of Taj
5. Majmunska posla i zacarani bazar
6. Back to reality
7. Podnozje Himalaya
8. Majka Ganga
9. Avanture po potkrovlju svijeta (tavan pun misterioznih kovcega)
10. Indiana Jones
11. Krug se zatvara
12. Dzungla na asfaltu
13. U Stambolu, na Bosforu
14. Indija FAQ
15. Jos par slika











MOJI FAVORITI
Priče o umoru
Gracias a la Vida
Hey, hey, my, my R´n´R can never die
Princ of Perversia
Recenzija zivota
Vrag nosi Balmain
Raznosiš mi blato po kući
dnevnik jedne kurtizane
Nikad ne reci dvaput
Laprdam_sta_stignem
zdravi i lijepi
u Haosu je Red..
Treba mi svet, otvoren za poglede.
maleni kamicak
Aime Sati
Strangers In The Night
Budan u snovima vs. sanjar na javi
Osećanja. O. Sećanja.
U urbanoj sahari života
Silent
Mala Tajna - Veliko Blago
Djevojka u mojim ustima
shizika
MOJA BOGDA SNA
Bosanski život
Public Relations (Паблик рилејшнc�)
...titles are overrated...
TA-HA
Ishranom do zdravlja
uposlenica
hendikepiranidjecak
Dnevnik posebnih
LJEPOTA DUSE
... by Tratinčica
Krilo od mušice
That's life!
Duh Koji Hoda
Magnolija
Trudimo se za naše sunašce...
Organic Life
PSIHOTERAPIJA
ja, žena i majka i supruga
Babba
__malo drugačija mama!__
Administratorov blog
Dunyaluk
nova Ja
luda trka za srecom
Da vidimo šta danas ima u cekeru
Crtice
više...

BROJAČ POSJETA
353509

Powered by Blogger.ba