Kada sam postavila to pitanje-imala sam u vidu ono što svako smatra kvalitetnim životom.

Uvijek sam tražila smisao života, još kao dijete, gutala sam ogromne količine knjiga i u ratu, kada nije bilo struje, navečer bismo sjedili na balkonu, smrt je mogla doći i tada i za 50 godina, odjekivale bi granate i ja sam se pitala-ko smo mi u svemiru, ima li neko iza zvijezda...Sjećam se da sam sa nekih osam godina, gledajući mrave, uzela jednog i premjestila ga na drugo mjesto-i onda sam pomislila-šta ako ima neko iznad mene, ko i mene ovako pomjera, pa taj neko puhne, a ja mislim da je to vjetar?

Ta su mi pitanja dolazila sama od sebe, jer sam odgojena u porodici Jugoslovena-ateista-Titoista, oba djeda nosioci partizanske spomenice. Na pitanje šta bude kada umremo, rahmetli majka mi je rekla da ne bude ništa-jednostavno umremo i nema nas, pojedu nas crvi. To me užasavalo.

Tako je polako moja vjera dolazila u mene, KROZ SRCE, kako je to jednom genijalno rekao frontmen Partibrejkersa, Cane. Dolazila je spontano, polako me uvjeravajući da istražujem dalje, da postavljam nova pitanja...

"Oni koji tragaju za Apsolutnom Istinom sigurno to čine uvijek i svugdje, u cjelokupnom prostoru i vremenu, na posredan i neposredan način"

Čitala sam jednu knjigu "Opći prikaz islamske vjere", pa se navode dokazi o postojanju Boga-jedan od njih je taj da ako vas ostave u bunaru u sred pustinje i vi znate da vam niko neće doći upomoć, prirodno i spontano ćete početi zazivati Boga. Poznata je izreka da u ratu nema ateista.

Postojanje Boga se ne može dokazati naučnim eksperimentom u laboratoriji-eksperiment moramo provesti na sebi.

I tako je "Taj Neko", ko stoji iza zvijezda okreće planete u svemiru, počeo ulaziti u moje srce, dokazujući mi polako da postoji. I da se Njegova riječ može naći u svetim knjigama, svih religija, jer je On jedan. Te su riječi dolazile od svuda-Isusov govor na gori, Kur anske sure i knjiga tako je govorio Muhamed a.s. , jedan adventistički svećenik kojeg sam upoznala, rahmetli majka koja mi je umrla na rukama, 5 ezana dnevo sa džamije uz koju sam odrasla, moj prijatelj Hari zlatnog srca, koji je HareKrišna monah u narandžastim plahtama, knjiga o Franji Asiškom, i dvije žličice vegete-potrebne da se sve to promiješa, zapeče i nepovratno u meni stvori spoznaje o kojima ne treba govoriti, jer kako kaže Mak Dizdar "Najljepše je ono što se samo šuti".

I zato ne mogu  i neću da život prije smrti svedem na puku rutinu i preživljavanje (čak i sa trenucima rahatluka na mostarskim Terasama). Mene, čini mi se, sretnom čini i ispunjava samo vjera. Ona je nit koja daje smisao naoko običnom životu.