"Gdje god da odeš, tvoja sreća i nesreća idu sa tobom. " Bengalska poslovica
(Dok sam ubjeđivala kolegu Ra da otvori komentare, on je mene uspio ubijediti da napišem post na temu života u BiH.)
Često i prečesto slušam ljude kako jadikuju vezano za život u Bosni. Na Zapadu je bolje, na Zapadu su ljudi sretniji, države su uređenije, standard je viši, ceste nisu pune rupa, autoputevi postoje...Na Zapadu je, elem, trava puno zelenija.
Dvadeset posto bogatih ljudi zapada, nemilosrdno eksploatiše 80% ostatka ljudi, planete, resursa i mi želimo biti u tih odabranih 20. Ima i puno gorih mjesta od Bosne, slažete li se? Mi to želimo, jer mi to zaslužujemo, ali sreću zaslužuje svako. Istina jeste, život u Bosni ima puno svojih nedostataka, ali ima i prednosti-još uvijek je voda pitka, rijeke nisu previše zagađene, može se naći organskog povrća (iako kažu da su kod nas zakopali gomile nuklearnog otpada), ljudi su topli i srdačni (dok im u nacionalnu ugroženost ne takneš, onda se vade pištolji iz podruma :). Političari se stalno pozivaju na nacionalna prava, ali prava svih Bosanaca (bez obzira na naciju i vjeroispovjest) su ista- pravo na sreću, pravo na zdravlje, na školovanje, na dostojanstven život. To nema veze sa politikom, ali ima veze sa karmom, ali o tome smo već pričali i nastavit ćemo u postu na tu temu. Ovo je post o životu u BIH, kažem ja sebi i vratim se na temu.
Mnogi u ljudi tokom rata otišli iz BiH, da bi živu glavu spasili. Neki su otišli vidjevši u tome priliku za taj bolji život o kojem su maštali. Nekim ljudima je jednostavno sudbina da ne žive u zemlji svog rođenja. Pitanje je šta nekome znači bolji život. Da li je to viši životni standard? Možda želja da možemo kupiti sve što poželimo (to je izjava mog bivšeg generalnog direktora, čiji je to životni moto, on je sa jugoistoka došao u Bosnu da ostvari svoj američki san.) . Ljudi su bježali od granata i masovnih grobnica iz Bosne, pa ginuli pod točkovima ili od infarkta u Australiji. Godine su prošle, ali i Bosanci u dijaspori se susreću sa tamošnjim teškoćama života-npr. nedostatkom sunca u Norveškoj, komplikovanom birokratijom u Švedskoj, ubitačnom nostalgijom za planinama u ravničarskoj Danskoj, usamljenost među hladnim i suzdržanim ljudima u Austriji. Mnogi se ljudi i vraćaju iz dijaspore, jer smatraju da njihovu sreću više čini avlija sa kadificama, gdje ćeife sa porodicom, od dijaspore gdje se nikada nisu uklopili, unatoč životnom standardu. Osim toga, život u Bosni sve više liči na život na zapadu, veilik tržni centri su zamijenili komunističke robne kuće, smeđi Šipadov najmeštaj je ustupio mjesto modernim garniturama, stojadini su zamijenjeni modernim autima, a televizori u kojima je "Mufid Memija vas u goloj vodi bio", danas su tako tanki, da su i Mufida zamijenile tanje kolegice . Banana ima na svakom koraku, ma šta banana-ima i avokado i kiwi i hrana na odmrzavanje za moderne BH žene. Neko nema ni za vode iz česme, ali beskućnika ima i u obećanim zemljama.
Veliko je pitanje šta je za koga sreća. Mnogi sociolozi provode studije o odnosu materijalnog blagostanja i osobne sreće. Na fakultetu smo učili, ali sada se nažalot ne mogu sjetiti jednog urbaniste koji je na osnovu svoga istraživanja napravio tablicu prema kojoj se može vidjeti da dok se ne zadovolje osnovne životne potrebe (najosnovniji stan, hrana, porodica), sreća proporcionalno raste sa povećanjem standarda. Ipak u određenom trenutku, kako se standard više povećava sreća počinje opadati. Prema toj studiji najsretniji su ljudi u Bangladešu, a najnesretniji u Švedskoj. Meni je to bilo vrlo razumljivo, jer možemo vidjeti da su i najbogatiji ljudi često nesretni, ma koliko imali sve ono o čemu svi ostali sanjaju, nisu pronašli ono istinsko pravo i trajno zadovoljstvo u sebi. Sve vile, jahte, žene, droge, sva slava, moć, ugled i bogatstvo na kraju dobiju gorak okus i osoba počne misliti kako zapravo ni to nije dovoljno, kada je to nije učinilo sretnom i onda ljudi odu u još veće gluposti.
Sirom trećeg svijeta ljudi maštaju o odlasku u Ameriku. Od cijele Amerike, recimo da je Kalifornija najugodnija za život-zbog klime, bogatstva, ljepote ljudi, okeana i tako dalje. Ipak, i tamo ljudi obolijevaju od karcinoma ili Alzheimera, dešavaju se zemljotresi, požari i tako dalje. Ljudi umiru i pate i u obećanim zemljama. Zato ne mislim da je život u BIH ništa bolji niti gori od ostatka svijeta. Meni je zapravo čak i bolji, jer sam tu rođena (čitaj, tako je trebalo biti, zbog moje karme i Bog je tako htio), tu sam odrasla, to je moj mentalno fizički sklop. Čak ni u sred rata nisam razmišljala o životu na drugom mjestu, jer smatram da postoji neki razlog što sam ovdje, što ovdje treba da se dajem, da učim, da djelujem dok me viša sila ne premjesti negdje drugo. Moj pristup životu je vrlo jednostavan-mijenjati sebe, a okolnosti će se mijenjati "odozgo", a i ako se ne budu mijenjale, moja sreća ovisi samo o mome unutrašnjem stavu, o količini moje samospoznaje i povezanosti sa Bogom, shvatanja svoje stvarne pozicije. Za mene je pakao život u kojem ljudi radi novca i standarda životnog ne viđaju svoju porodicu i bjesomučno rade dan i noć "da bi si omogućili bolji život". Šta čini sreću i dobar život: zdravlje? blagostanje? sigurnost? šoping? karijera? udoban dom u koji ne dolazimo jer nemamo vremena? Kada si odgovorimo na pitanje šta nas stvarno čini sretnim i koja je to sreća koja je trajna, dobit ćemo odgovor na pitanje u kojoj zemlji želimo živjeti. Za mene je sreća iznutra, sreća koja ne prolazi i ne smjenjuje je nesreća, sreća koja ne ovisi o visini snijega ili plate, sreća od povezanosti sa Krišnom, koju nadam se neću izgubiti ni kada obolim, ostarim ili kada oko mene bude nuklearna katastrofa. Kada sam jednom Nitai Dayu pitala kako mu je kod jednog prijatelja, on mi je rekao: "Kad sam dobar, dobro mi je, kad nisam, nije mi dobro!"
Ako je u Bosni politika svakakva i nema države, negdje drugo je klima nepodnošljiva. Ako je u Bosni zdravstvo i ostala socijalna zaštita loša, a nezaposlenost velika, istražite malo kakva je zdravstvena i socijalna zaštita u obećanoj Americi. Ako je u Bosni velika nezaposlenost, upitajte se otkuda se potroši milijardu kutija cigareta godišnje i kako to da su svi, ali baš svi kafići i frizeraji puni. Ako želite veliki materijalni uspjeh, ovo nije zemlja za vas, jer se ovdje mirno i sporo živi, industrije gotovo i nema, a ekonomija nam i nije jača strana.
Ima tako puno toga na čemu možemo biti zahvalni u svom životu u Bosni.
Ja volim život u Bosni. Zahvalna sam na duhovnim mogućnostima i slobodama koje imam, na svim ljudima koje ovdje susrećem. Ja se prije svega, ne identificiram ni kao žena, Bosanka ove ili one nacionalnosti, identificiram se isključivo kao Krišnin bhakta-duhovna duša koja želi razviti bezuvjetnu predanost Bogu, a sve to nema veze ni sa strankama, ni sa vjerama, ni sa nacijama, ni sa bojama kože. Ne doživljavam ni sebe ni druge kao tijela, nacije, vjere, samo kao osobe. U skladu sa tim, nisam neki poseban patriota, da živim u Uzbekistanu, jednako bih voljela "svoju" zemlju. Bosna i Hercegovina je mjesto za skroman i miran život, mjesto gdje se djeca još uvijek mogu igrati ispred zgrade, mjesto gdje se ljudi druže, imaju vremena jedni za druge, mjesto gdje ima toliko razlika, vjerkih, nacionalnih, kulturnih, istorijskih, geografskih, klimatskih...
Sve što me umara, sve što mislim da je kriva Drina u mom životu, uvijek razmišljam da bi me neki drugi problemi pratili i u nekoj drugoj zemlji, sa nekom drugom porodicom, ako u ovom tijelu imam kamence u bubrezima, u nekom drugom bih imala visok pritisak ili već nešto. Ako je muž blage naravi, onda je lijenština, ako je vrijedan, možda je ters, ako djeca spavaju cijelu noć, možda su stalno slabog zdravlja, a ako novca imamo, možda se stalno svađamo...To je priroda materijalnog svijeta, uvijek nešto mora da žulja i o svemu tome ću pisati u jednom drugom postu.
Gore je crtež mog starijeg sina, na temu Selo i grad. Njegov mlađi brat "peja": Aaamo Boso Boso Boso, amo Ecegojino".
Koja je vaša obećana zemlja? Ispričat ću vam o svojoj u jednom o narednih postova.
Ra, kako raspoloženje?
