DRAGI B(l)ože...

Mlađi sin je zapravo uvijek dobro spavao. Tačnije, obično se budi jednom ili dva puta, prvi put pred zoru. Podoji i deskonektuje se, što mom, na nespavanje naviknutom organizmu, nije stvaralo probleme.

Nakon desetak loših noći, odvedoh ga juče doktoru. Dijagnoza: jaka bakterijska upala oba uha i grla. Antibiotik, četvrti put otkako se rodio (kažu da upala uha bilo koje vrste ne smije proći bez antibiotika). Dijete nježnijeg zdravlja od starijeg, a ja nikako to da shvatim, pa su u kući svi prozori otvoreni, izvodim ga na minuse, ne feniram mu kosu poslije kupanja i tako dalje i tako dalje. Stariji sin može na snijegu biti mokar do gaća da ne kihne, može skakati po lokvama i biti mokar, može biti satima vani na minusu, spava u sobi sa isključenim radijatorom i otvorenog prozora, ide u vrtić..i ne kihne.

Nedavno sam upoznala jednu homeopatkinju, koja liječi djecu na čijem sam rođendanu bila. Djeca su stalno bolesna, ali ne piju antibiotike, nego se liječe homeopatski. Ona kaže da se temperatura nipošto ne smije skidati, čak ni do 40...jer je to životna sila i bla bla bla. Već duže vrijeme slušam o majkama čija djeca nikad nisu dobila paracetamol niti bilo kakav sintetički lijek, koja se sama bore sa temperaturama...

Ja pokušam malo, ali kad vidim da se dijete pati, odustajem. Ne bih mogla gledati malu bebu kako koluta očima zbog temperature. Kad su bolesni, ja imam samo jednu želju: da što prije ozdrave: Jednom sam (na preporuku doktorice) pustila starijeg da se bori sa virozom...trajalo je mesec dana, bio je totalno iscrpljen, temperatura svaki dan...da bi na kraju leukociti bili uvećani duplo, tj. na virus se nadovezala bakterija...antibiotik i sve je prošlo za dan.

U domu zdravlja ne forsiraju antibiotike. Rade se detaljni nalazi, pokuša se pustiti da se dijete bori samo uz pomoć prirodnih lijekova, ali kad ne može drugačije, daju antibiotike. Uz njih uvijek daju i probiotike, za zaštitu crijevne flore i imuniteta, a poslije antibiotika obavezno savjetuju da se popije nešto za imunitet-matična mliječ, Natura mix, Floradix ili šta god. Primjetila sam da u Sarajevu privatni pedijatri liječe jednako kao i ovi državni, tako da kod njih nikada nismo bili. Svi su oni išli u istu školu i zasnivaju liječenje na savremenoj medicini,tako da ne vidim potrebu da plaćam nešto što imam besplatno.

Uvijek kažem doktoricama u domu zdravlja da su one jedino državno što smatram pouzdanim, efikasnim i od povjerenja.

Ali eto, pitam se gledajući te super mame, da li griješim? Da li stvarno može bez antibiotika? Bez paracetamola? Bez ikakvih lijekova?

Sve više roditelja odbija vakcinisati svoji djecu i svi oni imaju jake argumente, čak kažu da većina ljekara ne daje svojoj djeci vakcine...aki šute o tome. Čitala sam linkove na tu temu..ima svašta. Moja sestra isto nije vakcinisala svog sina, samo su potpisali da ne žele.

Stvarno nisam pametna. ŽElim da mi djeca budu zdrava i želim da donosim ispravne odluke, ali koje su ispravne u moru kontradikcija?

Kakvo je vaše mišljenje o tome?

Spremna sam na sve izazove koje život nosi, baem mislim da jesam.

Ali nikako da se pomirim sa konstantnim nespavanjem, u trajanju od skoro 5 godina.

Ako nije dojenje, onda se neko od njih dvojice otkrio i hladno mu je i plače ili je nos začepljen, ili hoće vode, ili je ružno sanjao ili je eksplodirao balon kojeg je ostavio pored radijatora ili neko ima temperaturu ili ja imam upalu bubrega pa idem na wc cijelu noć ili komšija ima dernek sa muzikom uživo (ja ne pijem što je meni fino, znaš li Miiiino?)...

Osjećam da mi je nervni sistem ozbiljno stradao od torture nespavanjem.

Kontam kako ću pobjeći u hotel i prespavati 1 noć...ali čula bi ja njih i sa drugog kraja grada. Moje antene primaju signal njihovog plača neovisno o udaljenosti.

Mama nikad nije nedostupna.

Pitam se da li jedan čovjek, kojeg sam smatrala velikim i svetim, ulazi u međuvjerski dijalog samo da bi "one druge, nevjernike, neznalice", prosvijetlio svojim znanjem, svjetlom vjere, spoznajama i svojim prisustvom?

Ja i dalje vjerujem da je dijalog različitosti moguć, da je prosvjetljavajući jer učimo, jer ne mislimo da smo najbolji, jer onom drugome pristupimo sa željom da on nas prosvijetli, a ne mi njega. Takvi me razgovori oživljavaju i oni su zapravo oni svijetli trenuci mog života koje pamtim.

Svi  smo ovdje u duhovnoj dijaspori, a zajedničko nam je da svi patimo u tuđini i da se želimo vratiti kući, Bogu. Neko ga zove Allah , neko Jahve, neko Krišna...pa šta? Neke su stvari u raznim religijama iste, neke dijametralno suprotne...ali meni to ne predstavlja problem da kažem da od svakoga mogu učiti, da i "one druge, drugačije" proglasim svojom braćom i sestrama.

Sunce izlazi na istoku, negdje ga zovu sonne, negdje sun, negdje surya, negdje sunce, sonce...ali ono jednako obasjava cijeli svijet i daje mu život. Isto je sunce, ma kako ga mi zvali.

"Moji čisti bhakte uvijek misle na Mene i potpuno posvećuju svoje živote služenju Mene. Uvijek prosvjetljuju jedni druge  i razgovaraju o Meni i u tome nalaze veliko zadovoljstvo i blaženstvo." Bhagavad gita10.9.

Riječ bhakti se odnosi na čistu nemotiviranu predanost Bogu. Ko je ima ili je želi razviti, bhakta je. Nigdje ne piše da je bhakta pripadnik ove ili one religije, da nosi ovu ili onu odjeću, da se rodio ovdje ili ondje.

S lijeva na desno: braco, mama, tata i ja.

(Ako nas u gradu prepoznate, javite se da se upoznamo!)

Zahvalna sam što mogu "obnoviti godinu" majčinstva i biti tradicionalna žena koja kuha, pere i čisti. Zahvalna sam što svako veče poljubim svoju djecu i ne slušam preko telefona njihov plač dalek 600 kilometara. Zahvalna sam što nisu bolesni, a i da jesu, mogu biti uz njih. Zahvalna sam što još uvijek dojim. Zahvalna sam što mi novac nije važniji od toga da vidim njihove prve korake. Zahvalna sam mom duhovnom učitelju koji mi je pomogao da zavolim biti žena. ZAhvalna sam i mužu, koji me, unatoč javnom mnjenju, podržava u tome, što ide u lov i što imamo dovoljno hrane za mladunce. Zahvalna sam svako sivo jutro dok gledam tramvaje i prometnu gužvu, ljude ispred zgrade kako čiste snijegsa auta, a ja mantam dok djeca još spavaju i ne jurim sa pospanom djecom kao bez glave u vrtić, na posao, na pijacu...

(Čita muž sinu slikovnicu:" Dok mladunci spavaju u toplom gnijezdu, tata Sovac ih čuva, dok mama sova lovi miševe za hranu".-Nije to tako tata, nisi dobro pročitao, gdje si vidio da tata čuva mladunce, a mama ide na posao!?)

Ako su već uveli Dan žena, bilo bi zanimljivo da se taj dan obilježava tako da malo zamijenimo uloge. Možda bismo onda više cijenili jedni druge.

Osmi mart me podsjeća na djetinstvo, na dane komunističke ideologije, kada su sve partizanke i njihove kćerke radile 8 sati na poslu, 10 kod kuće, za naše bolje sutra. One me i danas smatraju nazadnim protivnikom ideologije, one me sažaljivo gledaju kada se borim za svoja prava da budem žena i majka. To je moj trenutni izbor i ne osjećam se potlačno, ne osjećam se nazadno, ne osjećam se obespravljeno. Ne bih se osjećala bolje, ni korisnije, ni pametnije da negdjesjedim pred računarom, da bih zaradila, da drugim ženama plaćam da rade ovo što mogu i ja.

Nije loše imati pravo na izbor, ako nekog muž tuče, ako je udovica ili samohrana majka, ako jednostavno ne želi biti glupa domaćica i posvetiti se karijeri...Ovo je moj trenutni izbor, tu sam potrebna i nisam zatvorena za sve preokrete koje Scenarista priprema za mene.

Pravo na majčinstvo, pravo da budem žena je moje pravo, i zato bih se rado vremeplovom vratila da pokažem Klari Cetkin za šta se borila-za Sex i grad :)

"Onaj ko dopušta da kapitalisti tlače radnike, dopušta i da muškarci tlače žene. One će ostati potlačene sve dok ekonomski ne budu nezavisne. Ukoliko je cilj da žena postane slobodno ljudsko biće, onda joj ne treba oduzimati rad, niti skraćivati radno vrijeme, niti ograničavati oblasti u kojima može da radi".

Tako je govorila Klara Cetkin, njemačka revolucionarka, na Drugoj internacionali u Parizu 1889. godine. U te riječi utkala je cijeli svoj život. Već slavna sifražetkinja, 1910. godine je na kongresu Socijalističke internacionale u Kopenhagenu predložila da žene svih zemalja jednom godišnje, 8. marta, slave svoj dan, kao simbol borbe za jednako pravo glasa, zaštitu žena na radu, ukidanje trgovine bijelim robljem i zaštitu djece.

Klara Ajzner je rođena 1857. godine u Videaru, selu u Saksoniji. Kći seoskog učitelja, rano se suočila s eksploatacijom. Školovala se za učiteljicu u Lajpcigu, gdje je upoznala ljubav svog života, socijalistu Osipa Cetkina. Osip je, nakon zabrane Socijalističke partije Njemačke, protjeran, a vjerna Klara je uzela njegovo prezime i pošla za njim u izgnanstvo u Francusku.

Nikada se nisu vjenčali da i ona ne bi izgubila državljanstvo, imali su dva sina, Maksima i Kostju. Živjeli su u Parizu, u krajnjoj bijedi, gdje je Osip umro 1889. godine.

Klaru više ništa nije zadržavalo u tuđini i ona se vraća u Njemačku, čim je ukinut zakon o zabrani socijalista. Plodan pisac i izvanredan govornik, širi svijest o pogubnom položaju žena u porodici i društvu, zalaže se za razvod braka, slobodnu ljubav, prekid trudnoće.

Udala se 1900. godine za 18 godina mlađeg Fridriha Kundela, pjesnika i slikara. Od 1924. godine živi u Moskvi i vodi Sekretarijat žena Treće internacionale. Rusi su je obožavali, u radničkom pokretu je bila već tada legenda i jedna od rijetkih koja je imala smjelosti da kritikuje Staljina. Nju nije smio da likvidira. Ostala je aktivna u politici sve do smrti.

Toliko misli, toliko riječi koje žele da ih napišem-veselih, smiješnih, frustriranih, oštrih, ljutih, pametnih, prizemnih, običnih, duhovitih...ali nažalost, nemam vremena.

Ne postoji "Mozak rekorder", pa da to sve posnimam za trenutak kada ću moći napisati, a i kad taj trenutak dođe, više neću imati želju da pišem to, nego nešto drugo...ili ništa. Zlatna je svaka koja ostane s ove strane tastature i zuba, ali uzalud, ne mogu se oteti porivu da pišem.

Tjeram se da ono malo neprocjenjivog odmora potrošim na nešto što nije vezano uz ekran.

Zvoni neko na vrata. Ko je? Komšinica, preko puta, žena pred penziju, radila nekad sam rahmetli svekrvom.

Pita znam li joj napraviti konekciju, bili ljudi iz Telekoma, uveli net, al nešto ne štima.

(Kad su djeca na drugom kontinetu, internet je nasušna potreba.)

KAd sam već tu, mogu li vidjeti stan? Cijelo ljeto ste kuckali, rušili, lupali, pa da vidim šta je ispalo. (U dobar je dan došla, krš je u granicama normale...)

Uzela malog na ruke, nosa ga po kući. Krenula, on plače za njom.

Pita žena: mogu li ga malo povesti kod sebe, naš je unuk daleko? Da ga muž malo vidi? Mi tako volimo djecu? Samo 10 minuta? Ako zaplače, donijet ću ga odmah??? (molećivi izraz lica)

Paaa, hajd, povedite ga.

Pola sata kasnije, kucam da vidim gdje mi je dijete. Igra se on s njom, neće kući.

Sad će teta u penziju pa može doći svaki dan. Ako nekad negdje trebaš ili imaš posla slobodno ga kod mene ostavi...Dođite nam kad god hoćete.

A mahalče jedno, odmah je zaspalo, poslije epizode "prelazak kod kone".

Sutra mu je rođendan.

Sjedim večeras u društvu "normalnih" ljudi, Sarajlija, intelektualaca, muslimana po imenu. Vino, sir, masline, pršut i ja (zvana Vehabija, jer ne pijem, plus što ne jedem) sa čašom narandžinog soka i ogrlicom od Tulasi drveta (simbolički da je Bog moj Gospodar), oko vrata.

Tema: Išlo se sinoć na premijeru...to je "normalan" život, normalnih gradskih ljudi.

"Vehabije su majmuni!!! Vehabije su luđaci!!! Isprani im mozgovi!!! Čuj, ne rukuje se sa ženom ??? Nikada to u Bosni nije bilo. Pravi, bosanski muslimani su uvijek bili normalni, a  ne sad ove brade i kratke hlače!!! Treba njih iz ove zemlje van!!! Jeste vidjeli one žene nindže!!! Vjera je privatna stvar!!!

-Pa zar brada nije propisana i "običnim, Bosanskim muslimanima?, pitam ja.

-Ma, nek brade nose u Arabiji, mi smo Evropa!

-Al, čekajte ko su Vehabije? Šta oni rade?, opet ja (lafo) naivno?

-Ne znamo, ne zanima nas, oni su luđaci, luđaciiii!!!

(Danas je Vehabija svako ko imalo pokuša slijediti Islam kako je propisano. Vehabija je svako ko klanja, Vehabija je svako ko posti, svako ko ne pije, svaka pokrivena žena. Da ne duljim, i ja sam Vehabija, jer nisam normalna.

Polugole žene na MTVju nisu nenormalne, djeca koja se ne odljepljuju od ekrana i čaše s kolom, sve što j bezbožno je normalno samo vjernici nisu normalni.

Normalna je samo mainstream religija, koja podrazumijeva povremene praznike bez Boga, Božićno potrošačko ludilo i prejedanje, pijane Bajrame uz Acu Lukasa, instantno razmućivanje Boga iz kesice po potrebi i isto tako instantno vraćanje u kesicu većinu vremena, jer nam nije potreban).

I u glavi vrtim godine i godine anatemisanja, jer nisam kao drugi. Koliko godina slušam:" Hare Krišne su majmuni, luđaci!!! Drogirani luđaci! Stavljate drogu u hranu! Niko ništa ne zna o tome, niko ne želi ni saznati, ali ti su ljudi drugačiji, skakuću pred Katedralom u narandžastim plahtama, nisu kao mi, mora biti da su ludi!!! Kada pitaš, šta znači biti Hare Krišna, niko ne zna, nikog ni ne zanima, ali ludi su!!! Dalje od mene i mog normalnog života.

I zato se solidarišem sa svim ljudima koji su iz nekog razloga prozvani Vehabijama, šta god da to značilo. Ako su Vehabije ljudi sa bradama i u kratkim hlačama i njihove pokrivene žene koji klanjaju pet namaza, poste, uče Kur'an, slušaju Ilahije umjesto Dine Merlina, ako je vehabija jedan divan taksista koji je slušao ilahije, žurio na Teraviju i poželio mojim evladima da Allah bude uz njih...meni su ti ljudi dragi. Dragi su mi i Amiši. I Mormoni su mi dragi. I bilo mi je žao kada su u školi djeca zezala adventiste što petkom ne ostaju na zadnjem času. Drag mi je svako ko se trudi da slijedi svoju vjeru kako mu je propisano, to me inspirira da učim i  sama budem bolji vjernik.

U današnjem, bezbožnom svijetu, vjernici su poput nekakve duhovne dijaspore. Kada ih sretnem, to mi je kao da sam rod-rođeni srela u sred Australije.

Brate, sestro, hajmo malo na našem jeziku prodivaniti, naše hrane pojesti, pričati šta ima u našoj zemlji, pričati o Bogu, pričati o onome što nas ovdje niko ne razumije, a što nam je na dnu srca, koliko patimo u tuđini i sanjamo kada ćemo se kući vratiti, nazad, kući Bogu, gdje pripadamo.

Mama, zašto ste vi rodili mene i moga Štedomira?

(Digresija: Mali medo, Medo-štedo, Štedo i na kraju muž izvali Štedomir, da Bog sačuva, a tako lijepo ime ima :). Što je najgore, najviše se odaziva na Štedo, i baš mu nekako stoji :)

-Da vas volimo i mazimo i da se s vama družimo, jer su djeca najbolji ljudi na svijetu.

Drage mame (znam da vi najviše čitate ovaj blog), imam jedno pitanje za vas.

Da li su i vas ubjeđivali da dijete koje hoda, treba stalno biti u cipelicama (osim kad spava :). Čula sam čak i neke teorije da cipelice trebaju biti duboke, što čvršće, po mogućnosti marke Ciciban ;) i da navodno svi ortopedi to savjetuju.

Moja je teorija da je to stvarno tako dobro, da bismo se onda rodili sa cipelama. Stvarno ne znam zato "okivati" dijete po kući i držati ga zatočenog u cipelama. Ne kažem za van, ali ipak, ne razumijem, šta će djeci cipele po kući i to još po čitav dan?

Gdje su bile Cicibanke prije 100 ili 500 godina?

Kako onda djeca u Africi ikako žive, bez skupih kolica, bez markiranih cipela, bez Baby Einstein DVD-eva? Znam, reći ćete da ne žive, nego umiru od gladi i AIDSA, al dobro eto uzmite djecu iz Amazone, Bangladeša...eto, nađite neko mjesto gdje djeca nisu gladna, ali marketing i potrošačko društvo još nisu počeli hipnotisati mase preko jednookog gurua (čitaj TVa).

Baš me zanima šta vi mislite o ovome.

Neko veče izbacih kamen iz bubrega, jedan od onih koji me nastanjuju i povremeno odluče izaći, uz manje i li veće bolove. Sve sam probala (stoga ne komentirajte sa provjerenim narodnim lijekovima) i navikla se na suživot, uz stalnu prijetnju da će se "drugovi" pokrenuti kad im se najmanje nadam. Hvala Bogu, pa se to nije desilo na Himalayama, ni za vrijeme mojih trudnoća, jer ne bih mogla dobiti ništa protiv bolova, a bol je skoro kao porođajni, s tim da ne prestaje i ne zna se do kad će trajati, nekad može i danima. Jednog (7mm) sam bezbolno izbacila pomoću bioenergije, jednog u kafani 7 braće kod Vakufa, a ovaj zadnji (4-5 mm) je u društvu sa još dosta pijeska i bakterija izlazio nekih sedam dana, ispiran ogromnim količinama čaja.

Rekoh li vam da me u Hitnoj dobro poznaju? Čim me vide pogrbljenu, sa već tradicionalno neovjerenom knjižicom, odmah smućkaju neke prodojeće kokteliće protiv bolova i isprate me uz obavezno:" Vidim se kad opet krenu, ne zaboravite odmah popiti 3-4 litre čaja da izađu dok injekcije drže!"

Gledajući ovaj zadnji kamen, sjetih se kako je Danilo Kiš pisao:" Nositi te u svom srcu, bilo je bolnije nego nositi kamen u bubregu:"

Nikad to ne rekoh ni napisah osobi na koju se odnosi, sad više i nema potrebe.

Kada bi loše stvari iz srca, loše osobine, koncepcije i slične prljavštine mogle iz srca tako lako izlaziti, kao danas neke skoro zaboravljene osobe. Doktore, evo boli me, izlazi mi zavist/pohlepa, oholost, bijes!!! Nema problema!!! Sestro, dajte jedan koktel protiv bolova, popij čaja i viri u WC...

Eh, da je tako lako, ali nije.

(Uz prethodni post)
Pričao mi prijatelj, Hari Kirtan mu je ime, kako se jednom zadesio u Kini, gdje ljudi uopće nemaju pojam Boga, gdje religije ne liče ni na šta što je našem shvatanju blisko i poznato, kako je pronašao neki internet klub i cijelu noć slušao bhajane i plakao i plakao i plakao.
Tako se i ja danas osjećam.
Ponekad me izluđuju izvanjski obrisi mog života (Evo ga, materijal za Margartihu!), ponekad imam osjećaj da bih u jednom trenuntku mogla pobjeći bestraga...ali  "...znao je da samo ukroćena melje žito, a okviri vjere su tvrdi i široki...".
Najviše me u ovom materijalističko-ateističkom raju ili paklu (kako za koga) drži nada da će jednom osvanuti dan kada ću , ako doživim, konačno moći živjeti kako stvarno želim, iznutra i izvana.
"Ako želiš, ići ću i u pakao, samo da te se mogu sjećati. Mogu se roditi i kao crv, samo ako mogu ostati predan Tebi. A ako se trebam roditi ponovo, onda te molim da to bude u domu Tvoga bhakte."

Abdulah Sidran
PONOĆNA ILAHIJA U PARIZU

Cio dan
nisam se sjetio Boga.

Kako duša
tako lako zaboravlja pako
kroz koji je prolazila -
ne skidajući s usana Njegovo Ime?

Hiljadu i tristo nepomičnih dana,
i još toliko mrtvih noćiju,
kome je nego Njemu, izricala Hvalu,
što je živa, i korača, po onome džehenemu?

Je'l Njegova, ili šejtanova, ova mrena
što je pala, preko jada, preko uspomena?
Od kakve je građe sačinjena?

Krupni poslovi, kobajagi?
Važna pitanja, dugi dogovori?
Opasne i teške, pravne finese?
Oprez, ko na noćnoj straži?
Teturanja, u tuđim jezicima?
Ova, od sjedenja, utrnula noga?

Cio dan
umalo da prođe
a ja se nisam sjetio Boga.

Pariz, 6.7.1997.

Nakon preko deset godina u kojima me mrzila, vrijeđala, psovala mi Krišnu, odricala se svakoga ko je imao išta sa mnom, sve dočekivala na nož, prijetila, ispravljala moje greške u odgoju moje djece...Došli smo, Božjom milošću koja mi je držala jezik za zubima, zube stisnutim, a izraz lica nepromjenjenim (jer se poniznost uči kada djelujemo ponizno, makar bi osobu najradije poslali u 100 nečega), došli smo do stanice na kojoj:
-me više niko ne vrijeđa, nego mi se povjerava i dugo razgovaramo o svemu
-me vodi na pijacu i pušta me da kuham sebi i svojoj djeci, a ona sebi kupuje smrznuto za mikrovalne i svoju djecu vodi u MC Donalds.
-Njena čista i prečista kuća, koja miriše na Air Wick, se usmrdila od rižota s prokulicama, al ne prigovara :)
-prihvata naše različitosti i ne pokušava me promijeniti
-pita me šta je djeci potrebno da im kupi, umjesto da im kupuje kabaste igračke sa kojima s ne igraju
-ne kupuje torte i balone, nego mene moli da napravim tortu i vodi me da ja izaberem ukrase
-ne proglašava seljaklukom što sa njenim svekrom hodam oko kuće i divim se domaćim sadnicama kelja, masliniku i grmovima lavande
-danas smo čak i kuhale skupa :)
 Mi žene smo teška i zavidna bića, ali ipak se učim da funkcioniram sa primjercima svoje vrste.
Ne smijem gledati mrvu u tuđem oku a ne vidjeti balvan u svom!

P.S. Gišmiju nikako nije jasno što su u Avataru i cure plave, kada bi trebale biti roza :D

Od danas i službeno više ne radim, iako radim više nego ikad :)

Novi direktor ima tri zuba, i traži da se radi i nedjeljom i noću.

Njegov zamjenik izdaje naređenja: Daj! Hoću! Želim! Dođi!

Ignorišem naredbe i tek kad kaže čarobne riječi: Molim, Hvala, Izvoli i Izvini, odazovem se.

Novi posao je naporniji od starog.

Neću napredovati u karijeri, neću dobiti nikakvo zvanje ni titulu, nikad neću osvanuti u Avazu da izjavim kako u frižideru moram imati struju, a ljetujem na Makarskoj rivijeri.

Na starom poslu sam bila direktor, na novom imam tri nadređena, a podređeni su mi samo rijetki mravi :).

Novi posao nikad ne završava.

Novi posao pruža puno profesionalne satisfakcije, kao kad mi je zamjenik direktora neki dan rekao, tonući u san: "Samo da znaš da te puno, puno volim. I kad nismo zajedno, uvijek mislim na tebe."

Išli smo u kino, Zamjenik i ja.

Prvi sat je uživao, drugi je mrvio kokice, treći je prespavao. Više ne želi biti Džeko, nego Džejk (koji liči na Džeku), al leti na  narandžastom zmaju. Konačno nešto što nam se oboma sviđa.

Za to vrijeme su Vlasnik firme i Generalni direktor imali sastanak Uprave, na kojem su diskutovali važne teme.

Odlučili su da sam im ja sad nezamjenjiv zaposlenik i da će sve učiniti da što duže ostanem na tom mjestu.

Volim svoj novi posao i živim za ovu Firmu.

Danas je po lunarnom kalendaru tačno dvije godine od tvoje  inicijacije  . Prije sedam godina, kada smo saznali za tvoj karcinom želuca, molile smo se da poživiš do inicijacije. Doktori su ti davali dva mjeseca života, a ti si uprkos njima živjela još tačno pet poklonjenih godina do inicijacije i dva mjeseca poslije.

Sada znam šta je značilo imati majku. Posebno sam zahvalna što si ti bila moja majka, jer je velika čast da me rodio i volio neko kao što si bila ti. Ponosna sam na tvoj život, na tvoju smrt i na sve ono lijepo po čemu te svi i danas spominju. Voljela bih da ti to mogu reći. Voljela bih da sam cijenila zajedničke trenutke, onoliko koliko bih sada cijenila pet minuta s tobom. Pet minuta brujanja tvog mantranja, pet minuta tvojih inspirativnih telefonskih poziva, pet minuta kako držiš ovu djecu koja  su se rodila nakon što si otišla, pet minuta kako sviraš harmonij, pet minuta kako u sred zime izvlačiš zamrznute šljive da mi knedle napraviš, pet minuta kako putujemo u Liku, pet minuta prije tvog odlaska...

Sjećam te se na samo jedan jedini način-kako si neopisivo sretna u svome tamno zelenom sariju, kako si okružena bhaktama i ponašaš se kao malo, razigrano dijete. Svi te se tako sjećaju. Tako i nikako drugačije.

Nedostaješ mi.

Plačem dok ovo pišem. Od prvog, do zadnjeg slova,draga moja Sevya.

(sufik "ji" (đi)  se dodaje od milja, draga moja Sevyice).

U Bosni najviše volim (i ujedno me najviše izluđuje) instant familijarnost, brzinu sklapanja poznanstava sa neznancima po čekaonicama, u tramvajima...Na ulici, nepoznate žene prilaze i zatiskuju dekicu oko bebe u kolicima usput pitajući bebu :"Jel ti hladno?" i ružeći mamu što izvodi dijete na hladnoću, taksisti zaustavljaju taksi da bi djetetu koje voze kupili čokoladu, komšije vam u liftu nadugačko pričaju o pretragama na koje su upravo krenuli...

U staroj zgradi smo imali jedan granap. Ispočetka su me žene u njemu izluđivale sa svojim mahalskim pitanjima." A jel to novina (trudnoća), da vidjeli smo da krevetić unosite, vidim krečili ste, koliko plaćate kiriju..."

S vremenom smo se navikli na njih, a odvikli od prava na privatnost. Šta će vam privatnost u Bosni?

Žene su mi znale pričuvati dijete dok ja negdje skoknem po kiši, ako bi koji dinar falio, uvijek se moglo donijeti sutra, znale su krenuti kući i otključati mi da bi mi dale litar mlijeka koje sam zaboravila kupiti i reći:" Zaključila sam kasu, platit ćeš sutra, bona!". Mom su mužu uvijek ostavljale na stranu gomile bugarskih košpi marke Grivas i nekakve crvene farba-sokove, od kojih su brkovi na licu ostajali danima. Radovale su se prvim koracima mog sina, igrale se s njim. Cijeli komšiluk je tu dolazio na kafu, novine se gratis čitale...i uvijek se znalo: kome je obijen auto, ko je sinoć iz zgrade u hitnoj završio zbog žuči, ko se porodio, kakav je bio prvi dan u školi. Tu su se razmjenjivala iskustva sa poroda, od kojih jabuka su najbolje tufahije, kako se od aluminijske folija naprave odlični vikleri..pa se malo kukalo o žoharima u zgradi, o komšijama koji stalno nešto buše...

Jednom, kada je pao snijeg, stariji sin i ja smo iza zgrade izvodili stalne vratolomije. Odjednom, istrčava teta Seha iz granapa u bijelom mantilu, baca se na snijeg i grudva se sa nama jedno pola sata. Sutra je dobila temperaturu i naravno, radila...kao što su sve tri radile svih 365 dana u godini, od 7 ujutru do 10 naveče.

Žalile su sa mnom smrt moje majke, čestitali se Bajrami i Vaskrsi, mlađi sin nije prvo iz bolnice došao kući, nego prvo u granap...

I, kako to u svakoj priči biva...muž i ja smo na vrhuncu recesije digli kredit i kupili stan. Naravno, granap mahala je to prva saznala...Zezali smo se kako ćemo uvijek kod njih dolaziti na Grivas košpe i na bacanje u snijegu...da bi nam oko naše selidbe rekle da se granap zatvara, da ih preuzima Konzum, a da njih tri pošto su stare (40 godina cca), odlaze na biro kao tehnološki višak.

Konzum se otvorio, u njemu rade mlade, mršave i ljubazne prodavačice.

Mi smo odselili dvije ulice dalje.

Evo skoro pola godine idem u nabavku u kvartu. Ako odem bez malog, svi me pitaju:" A gdje je Medo-štedo, što ga nisi povela?" Medo-štedo spava kod kasirke, dok ja kupujem, Medo-štedo dobija gratis mandarine, a stariji sin Životinjsko carstvo, Medo štedo se smije svakome ko mu se obrati . Žena u pekari mi se žali da joj je zub otekao, komšija pita za zdravlje, komšinica je radila sa rahmetli svekrvom i poziva se na kafu :).

U granapu je uvijek gužva, gazda je strog i nema zezanja.

Trebat ć još vremena (i šarma) dok osvojim ovaj granap :) Navika je navika.

Ako neko zna gdje ima Grivas košpi, javite pod hitno (u ponedjeljak nam je godišnjica braka :)

Znate onaj neki reality gdje se zamijene 2 žene na neko vrijeme, pa ona iz grada mora musti kravu, odgajati troje djece, lopatom nositi balegu...

Osjećam se umorno, nenaspavano i zasićeno svakodnavnim obavezama, dobro bi mi došlo 24 sata da ne vidim nikog ko se preziva kao ja, pa maštam da negdje pobjegnem. Blog i maštanja su najdalje gdje mogu stići.

Ali, realnost na stranu, ima li neko raspoložen da me "menja", na jedan dan?

Nudim:

-6 sati sna sa prekidima (ne hrči, mama piški mi se, mama zima mi je, sad ti hrčeš, kmeee raste mi zub, kmeeee daj mi da dojiiim)

-svježe napravljen doručak, higijena i oblačenje za mlađeg sina koji jurca okolo i voćna salata za muža (gdje mi je ONAJ džemper, gdje su mi ONE čarape), i kašica sa voćem za bebu plus hranjenje, nakon kojeg je strariji prevrno zdjelicu supe, a mlađi kihnuo sa punoim ustima-po vama, stolu i svuda okolo...

-polovinu dana biste provodili čisteći i pospremajući, dok djeca uporno pokušavaju da vam dokažu da ste Sizif i ništa više

-odlazak u nabavku gdje sve što vam treba morate transportovati u kolicima. Mali se ukakio, jurite kući

-kuhanje ručka, dok vam beba stoji uz vaše noge, a u pauzama otvara kuhinjske elemente i izvlači sve što nađe, kopa po smeću i traži kore od limuna :)

-za to vrijeme stariji boji "ledenim" bojicama i prosipa prljavu vodu, a rukicama ostavlja divne dekoracije po zidovima

-uskoro muž dolazi i idoživjet će nervni slom ako uđe u nered

-ručak (repriza doručka)

-stavljate veš da se suši, beba sve skida sa sušilice, pokušavate peglati, beba stoji od sto za peglanje, sve što popeglate razmota i baci na pod

-starije dijete već 2 sata gleda crtani, ljutite se zbog toga

-peret ekosu dok beba stoji od kadu, dira pjenu i igra se sa slivnikom...dok stavljate peškir, krajičkom oka vidite da je beba krenula prema četki za wc...sa željom da ruke opere u WCu

-stariji sin kupa Gormite i poplavlja cijelo kupatilo

-mlađi je zaspao u nevrijeme (6 naveče) i iako znate da ćete na spavanje tek oko 1, osjećate olakšanje, dajete starijem crtani i sjedite pola sata na kauču, zureći u zid (čista nirvana)

-pola sata kasnije, mali se budi, kupate ga, date mu večeru, starijem opet gasite crtani, date bebu mužu da biste se malo posvetili starijem djetetu s kojim igrate Memory

-mlađi dopuže (muž gleda utakmicu Uganda-Biafra) i jede karte od Memorija

-stariji večera i opet prevrne zdjelicu s mlijekom

-iz frižidera curi neka voda, beba brzo puže prema vodi, prestižete je i kupite vodu

-stariji ide spavati, gledam s njim Ratatouile po milioniti put (Hrana je gorivo!), mlađi grebe po vratima i plače Wau-wa (mama)

-muž gleda Survivor i loži se kako bi i on volio neku avanturu, dok mali Indiana Jones istražuje zapećke po kući

-Muž hrče na kauču (pobogu, pa on je danas RADIO), na TVu više nema slike, boje su se rastopile...i malom se konačno spava

-Zahvalno se hvatate horizontalnog položaja, a stariji sin traži vode...

Šta vi nudite u zamjenu? Dovoljan mi je samo 1 dan!

Da, stvarno želim da pišem blog.

Za pisanje mi je potreban mir, kakav-takav. I nešto malo slobodnog vremena, kojeg nemam.

Život mi je kao na pokretnoj traci, ali ne žalim se. Sretna sam kod kuće, sa djecom, kuham i pokušavam svoje aktivnosti posvetiti Bogu, prožeti ih tim tajnim začinom koji rijetko ko vidi, a koji običnim stvarima daje smisao.

Ne pitajte me kad ću se vratiti na posao, od toga dobijam aritmiju, čir i počnem da se tresem. (figurativno!)

Nadam se da će moj posao ostati ovaj koji sada radim-posao majke i domaćice. Nema bolovanja, nema godišnjeg, radi se u tri smjene, sedam dana u sedmici...ali jedan osmijeh sa dva zuba, jedno pa-pa, jedno spavanje u četvoro, jedno zajedničko ronjenje po snijegu...sve nadoknadi. Molim se svaki dan da se više ne vraćam u džunglu i trudim se na djelima pokazati da pripadam ovdje, da sam tu korisnija i sretnija.

Nadam se da ću uskoro opet naći vremena za pisanje, a do tada ću vas daviti sa receptima :)

Pozdrav svima!

Pokušala sam pisati nastavak na postove "Kroz srce".

Napisala sam dosta teksta, ali nisam zadovoljna. Za razliku od prošlog posta, jednostavno, nije išlo kroz srce. Priča, takođe sadrži dosta detalja, činjenica o nama, o našem životu, ali i dosta objašnjenja pojedinih aspekata filozofije, načina praktikovanja i tako dalje. Lako je bilo sažeti deset godina traganja i općenite spoznaje, ali na mjestu gdje sam stala sa pričom počinje priča koji je teško sažeti u jedan post.

Istovremeno-kada bih mogla ograničiti da će taj text čitati samo registrovani blogeri, a ne još neke persone (koje ovim putem pozdravljam!), bilo bi mi lakše. Ne znam zašto, ali ne želim da pojedinci izvrću ruglu i ismijavaju ono što je meni dragocjeno.

Tako da, sve u svemu, za sada neće biti nastavka. Barem dok stvarno ne iziđe iz mene, kroz srce, a takvom silinom da ga neću moći zadržati. Bilo bi, takođe inspirativno, vjerovati da ta priča može nekome biti od ikakve koristi. Ako je nekom korisno da kao Big brother viri u moja sjećanja, to me stvarno ne inspirira da pišem.

PRETVARAMO LI SE U SELEBRITIJE

Hrvoje Marjanović za Index.hr

No, postaje li stvarno i pretvaramo li se svi u selebritije? Jasna je želja onih koji se guraju na TV ili onih koji dresiraju djecu da se ponašaju kao zvijezde koje gledaju na televiziji. To nije tajna, ali što je s običnim, nepopularnim građaninom?

Pogledajmo YouTube i Facebook koji su najrašireniji vid zabave modernog čovjeka. YouTube je nešto kao televizija za sirotinju koja se na sve moguće načine pokušava izvući iz anonimnosti. Najčešće ne uspijevaju, ali broj gledanja određenog video zapisa u tim se krugovima tretira kao popularnost, a ako prevalite par milijuna klikova o vama bi mogli pisati i mainstream mediji. Postavljamo video materijale kućnih ljubimaca, izlazaka, koncerata, ali i snimke vlastite djece.  

Facebook pak opterećenost samim sobom diže na jednu novu razinu jer ako ste samostalno objavili više od stotinu svojih slika, nije teško zaključiti da ste opterećeni svojim likom i djelom. Ljudi komentiraju vaše fotografije na kojima pozirate, pućite usne, sunčate se, tobože nesvjesni kamere gledate u daljinu, ljubite se na nekom tulumu ili trčite po pješčanoj plaži bosih nogu s T-Mobile osmijehom na licu. Drugim riječima, na sve moguće načine privlačite pažnju na sebe. Uvodite ljude u svoj život, dopuštate im da gledaju vašu djecu, vaše stanove, spavaće sobe, čitaju ono što razmišljate, a ako ste baš tužno željni pažnje, dopustit ćete i da vas vide razgolićene iako se to najčešće kamuflira nazivima kao što su "More 2008".

Vaš je profil mali šoubiz svijet

Racionalizirajte koliko hoćete, ali ljudi na Facebooku nisu samo vaši prijatelji ili barem najčešće nisu. Možda vas nikada nisu osobno upoznali. Ipak, znaju kako izgledate, redovito prate ono što pišete u statusima, kako ste se proveli na moru ili zimovanju, tko vam je sve bio na vjenčanju, gdje ste bili ovaj vikend, jeste li se napili (što ste potkrijepili i foto albumom "Ludnica 22.12.2008"), a znaju i kakav ste roditelj jer "Facebook roditelji" ponekad vole napisati i neku o svojim roditeljskim dužnostima.

Priznajte si, oni su vaša publika, a vaš je profil mali šoubiz svijet u kojem možete kontrolirati što će se o vama objaviti. Ali i dalje, to je ogromna količina osobnih informacija koje ste podijelili sa svima koji to požele vidjeti i pročitati.

Zapitajte se, kako se to točno razlikuje od onoga što rade Dolores Lambaša, Simona Gotovac ili netko treći? Oni su čak u prednosti jer za razliku od vas ne moraju se fotografirati sami.

Možda vas tješi to što imate samo stotinjak prijatelja (od kojih neke i poznajete), a njih prati cijela država. Što onda, vi ste mini-celebrity, zvijezda ograničenog sjaja i od velike vas publike vjerojatno dijeli samo jedna generacija društvenih mreža. Neki novi Facebook stavit će vas na sve naslovnice, ali tada će to biti prihvatljivo.

"...nevezano za temu posta, ali znas st abi mene pravo interesovalo a ne sjecam se da si pisala o tome..kako si spoznala i dosla u kontakt sa vjerom...kako je tekla ta prica... "

Draga Tratinčice, ovo je stvarno pitanje na koje ne mogu da ne odgovorim.

Pisala sam već jednom o tome, ima desno link na post   Kroz srce . Post je pisan davno i sve u njemu i danas stoji, ali evo napisat ću neke stvari ponovo, jer i blog piše čovjeka, tako da se danas možda izražavam drugačije.

Mislim da početak mojih spoznaja Boga počinje još u nižim razredima osnovne, kada sam se igrala tako što sam jednog mrava prebacivala s mjesta na mjesto, pomicala ga, puhala u njega, postavljala mu prepreke i odjednom pomislila:" Kako on sam možda misli da puše vjetar, a to sam zapravo ja, misli od kamenčića da je planina. Tako i ja ne shvatam da postoji neko veći od mene. Kasnije sam sličnu misao pronašla u Hazarskom rečniku, u razgovoru Avrama Brankovića i Jabir Ibn Akšanija.

Počla sam se moliti Bogu sama, u svojoj sobi, za neke sitne gluposti koje su mi trebale-Bože, daj da pobijedim na Titovim stazama revolucije, daj da dobijem 5 na kontrolnom, daj ovo, daj ono...i sve se uvijek ispunjavalo. Niko nije znao za to, to je samo izlazilo iz mene.

Ta misao da postoji neko iznad nas i da se život ne završava sa smrću me pratila, pronalazila sam je i u Odiseji u svemiru, u pogledu na zvjezdano nebo...

Moja mama je krajem osamdesetih počela da istražuje razne religije, kupuje knjige-Bibliju, Talmud...Puno je čitala i puno smo razgovarale o tome. Ona je istražujući pronašla da se mnoge stvari u raznim religijama poklapaju. Potvrda za to je bila i priča o Nojevoj arci koja se nalazi u najstarijem pisanom dokumentu na svijetu-perzijskom epu Gilgameš...Odlazile smo na neka adventistička predavanja, dumale o evoluciji...Ne znam kako, ali kroz njeno istraživanje sam shvatila da je Bog zapravo jedan, a da se samo religije razlikuju. Sve se to poklapalo sa početkom rata, početkom gledanja ljudi kroz imena i nacije, ubijanja u ime Boga...Gledajući patrijarhe kako blagosiljaju vojnike pred odlaske u još jedno klanje i toliko patnje, nepravde i svega, i dalje sam mislila, a i danas mislim da su iskreni, istinski vjernici oni koji prihvataju da taj jedan Bog, kako god ga ko zvao, ne gleda na etikete na našim čelima, ličnim kartama i rodnim listovima, da nije ni na čijoj strani...

Početkom rata, mama je kupila i knjige A.C. Bhaktivedante Šrila Prabhupada i počela ih čitati, čak je na jako tešku operaciju na koji je u sred etničkog čićenja krenula kao muslimanka u RSu, ne znajući hoće li je zauvijek uspavati, ponijela Bhagavad gitu, smatrajući da je to jedino što u tom trenutku može čitati. Pročitale smo nekoliko njegovih knjiga i iako nam pola toga nije bilo jasno, svidjele su nam se neke stvari, ali smo zaključile da je sve to neizvedivo kod nas i da ti ljudi vjerovatno postoje samo u Indiji i Americi. Ipak, kroz razne ratne situacije, nosile su nas mnoge riječi iz tih knjiga, Hare Krišna mantra koju smo stalno ponavljale gledajući film Kosa kad god bi došla struja. U jednom trenutku totalnog bezizlaza i beznađa, mama se zatvorila u sobu i instinktivno mantrala tu mantru i rekla: "Dragi Bože, ja sama više ne mogu ništa, predajem se Tebi i ti me vodi, sve što bude, neka bude Tvojom voljom"...i tada su se vrata otvorila...U trenucima nenormalnih beznađa koja smo prošli, dešavalo se u najluđim situacijama da npr. tata koji nas je jednom 15 dana bio ostavio, ostavi pred vratima Šrimad Bhagavatam, kupio ga negdje...Mama je u nekoj Burdi pronašla kako se oblači sari i onda smo motale neka platna oko mene, sviđalo nam se to. Danas stvarno vjerujem da smo čitav život samo tražile Svjesnost Krišne.

U to vrijeme smo mi iz književnosti u prvom srednje učili prve tragove pisane riječi. U sklopu toga bila je i Biblija, Knjiga Postanka, odabrani Psalmi...i Govor na gori. Više puta sam pisala o tome- kako se taj Govor na gori urezao u mene i do dan danas je sastavni dio mog života. Od tada sam često u sebi ponavljala Očenaš, danima, satima, i sve je to tako kuhalo u meni, samo, skriveno...Spoznaje su dolazile-spoznaje o dolasku i odlasku sreće i nesreće, o karmi i reinkarnaciji...a uporedo s njima su se izvanjske okolnosti dešavale tako da smo gubili sve što smo imali, na što smo navikli, da bismo se jednog dana našli sa po jednom torbom, na početku novog života. Zlobnici mogu reći da se samo luzeri pronalaze u sektama (kao što to nekad opjeva Muha Bend-Draga me je ostavilaaaa, Hare Krišna, hare mašalaaa) i da se ljudi okreću vjeri samo kad im se tlo izmakne pod nogama. Ima u tome istine, ali vjerujem takpđe da ljudi svakodnevno potvrđuju svoje životne izbore i u dobrim i u lošim sistuacijama i iskušenjima, kroz godine koje dolaze. Sve je stvar ličnog izbora.

Par mjeseci kasnije, mama je vidjela plakat sa Maha Mantrom i otišla na predavanje sa riječima: "Ova mi je mantra spasila život u ratu, moram to da vidim, ko stoji iza toga." Do tri ujutru mi je pričala o svojim utiscima, o ljudima koje je srela...

Još par mjeseci kasnije pozvala me da idem s njom, negdje  u neku privatnu kuću gdje će biti ti ljudi. Ja sam joj rekla da mi je sve to sumnjivo i čudno, da su sve te stvari iz Indije obične prevare, ali ona me zamolila, nije željela da ide sama i rekla mi je da samo želi da vidim sve to iz prve ruke, da joj kažem svoje mišljenje.

Pred kućom je stajao Gaur Gadadhar, sa licem dobrog vanzemaljca, u narandžastoj odori. Unutra su sjedili neki ljudi i među njima Šri Hari, sav blistav, čist, topao. Uvijek sam vjerovala da su intelignetni ljudi zapravo dobri. On je držeći vrećicu sa tulasi brojanicom govorio sve ono o čemu sam godinama razmišljala. Svi ti ljudi, za koje smo mislile da ne mogu postojati na ovim prostorima su bili pred nama, tako skromni, tako savršeni. Pjevali smo maha mantru, melodiju koju smo mama, sestra i ja pjevale godinama, kao da se ponovo rađamo, kao da više ne postoji ništa izvan te sobe u nekoj sumnjivoj kući na kraju grada, među čudnim ljudima. Gaur Gadadhar je nešto pričao, znam da mi je svaka rečenica bila kao nešto za čime sam čitav život žudila, svaka riječ je bila istina koja je kao melem za gladnu dušu...Odjednom, sve je počelo da se poklapa, da dobija smisao, sva su pitanja počela dobijati odgovore-o Bogu, o svemiru, o nama u njemu... 

Krenule smo kući, ja sam bila pomalo ošamućena od duhovne sreće koju sam tad po prvi put osjetila (to je jedina sreća koja se uvećava i nema nesreću za naličje), sjećam se samo da mi je Šri Hari rekao da ako želim mogu pjevati tu mantru, da će mi ona promijeniti život. I u narednim danima sam je pjevala stalno, u sebi.

U narednih 15 dana naš se život zauvijek promijenio, ali o tom u narednom postu, jer je ovaj predugačak.

Možda je narcisoidno ovo što pišem, ali meni su ova sjećanja i ove spoznaje dragocjene. Nije ih loše zabilježiti.

Nije da se nema internet kod kuće, ima se. I vremena se ima. Al inspiracije za pisanje bloga nekako nema, pa nema.

Nekako mi postalo draže prošetati rano ujutru po Vilsonovom, mantrati, koju knjigu pročitati, otići kod nekoga, ili pozvati koga kod sebe, ispeći domaći hljeb, nego visiti po internetu.

Riječi su isto kao i gomile ljudi, nije nužno znati za sve, pjevao je Džoni. Tako se nekako i ja osjećam-nije nužno sve znati šta se zbiva, niti je nužno da drugi znaju šta ima kod mene.

Sa vremenskim odmakom, moj mi se blog čini naprosto glup, pretenciozan, pola toga je potpuno bilo nepotrebno...

I razmišljam, blog sam počela pisati pretvarajući se da radim, na poslu na kojem nisam imala posla. Sad je sve drugačije.

Ne kažem da neću više nikad, ne kažem da odlazim, samo se već duže vrijeme ovako osjećam.

...a napisala ju je Rabi'a Isma'il Al-Adawiyya, poznata sufijska pjesnikinja, koja je živjela u osmom vijeku n.e. u Basri, pjevajući o božanskoj ljubavi.

Molitva

O Bože moj, sve što si mi namijenio od zemaljskih stvari,daj Svojim neprijateljima, a sve što si mi namijenio u budućem životu, daj svojim prijateljima, jer meni si Ti dovoljan.

O Bože moj, ako Te obožavam zbog straha od pakla, spali me u paklu, i ako te obožavam iz nade u raj, isključi me iz raja; ali ako Te obožavam jedino iz ljubavi prema Tebi, nemoj me lišiti Svoje vječne ljepote.

O Bože moj, jedina moja briga i sva moja želja na ovom svijetu, među svim stvorenim stvarima, jeste da mislim na Tebe, a u budućem životu jedino želim da Tebe sretnem. Sa mnom je tako kao što rekoh, a Ti, čini sve kako hoćeš.

Dragi B(l)ože,

Hvala Ti na svim Tvojim ljudima koje mi milostivo i premilostivo šalješ ovih dana.

Puno tražiš od mene, ali mislim da ću Tvojom milošću uspjeti ili barem pokušati.

U Indiji se takav pokušaj naziva pokušajem hvatanja nosoroga. Ako uspiješ bit ćeš slavan, ako ne uspiješ svi će reći da je i onako bilo nemoguće.

Ludo izgleda, ali sretna sam što znam da me Ti vodiš kroz ovo i sam taj put je dovoljna nagrada. Opet mantram u rana jutra, zaspem s molitvama na usnama, pjevam po vascijeli dan i volim čitav svijet, iako izvana nema ni jednog jedinog opipljivog razloga za to.

Da li se može bez interneta, posebno bloga...može, evo ja uspjela već neko vrijeme, al da mi fali, brate-fali:)

Ne znam odakle bih počela, ni šta da napišem, pa ći samo ovako u crticama "apdejtovati" šta mi se sve dešavalo:

-Selidba, danonoćni rad i spavanje po 4 sata dnevno, sa dvoje djece, jedno najčešće na leđima u kenguru.

-Preselili (haman na ahiret :),prenoćili dvije noći u novom stanu, Gišmi spavao sam u sobi u krevetu koji podsjeća na dvorac :)

-Muž otišao s muškom rajom na jedrenje (koje mu nisam halalila), ja s djecom busom kod tate. Osim što je kod tate bilo lijepo, za mene je ta posjeta bila i kao Freaky Friday put u prošlost, uz radosnu spoznaju i zahvalnost Bogu što smo preživjeli sve lijepo i ružno da bismo danas znali ovo što znamo.

-Srela starog prijatelja, nismo se vidjeli 13 godina, nevjerovatno inteligentnu osobu i s njim provela jedno 2 sata uživajući u razgovoru o Bogu, knjigama i svemu.

-Dok smo bili na putu u svježe renoviranom i nadasve napucanom stanu, pukla cijev, komšijama 3 sprata ispod nas curila voda iz utičnica, policija dolazila razvaljivati vrata, moja sestra sa bebom na rukama urgirala i poslije skupljala vodu...

-Muž putovao cijelu noć u kupaćim gaćama, a ja mu ponavljala da su to sve samo materijalne stvari i nevažni zidovi i da će to shvatiti kad izgubi majku ( adabogda taj dan došao što kasnije)...

-Usput budi rečeno, cijelo sam vrijeme imala loš osjećaj u vezi tog stana da je previše sređen i da to iz nekog razloga nije u redu. Muž je želio da idemo i na more, a ja sam govorila da i poslije poplave imam jako ružan osjećaj i da ne trebamo nigdje ići...

-Muževa porodica doputovala 2 dana kasnije, svekrva vidjela unuke, oprostila se sa svima i jednostavno zaspala.

-Maleni mali bebac, se razbolio, 39,7 mu nisam mogla skinuti preko 12 sati, na kraju mu dali antibiotik, sad je dobro.

-Mužu oduzeli vozačku, oštetio auto...

-Ljubaznošću gazdarice, još ćemo 15ak dana boraviti u starom stanu. Meni je lijepo, jer sam svojim ovisnicima o igračakama i tehnologiji dokazala da se može živjeti puno jednostavnije, da i kutija može poslužiti kao garaža za tri autića (a ne tristo i šezdeset onih koji ga tamo čekaju), da se može preživjeti bez TVA, čitati knjige, imati jednu šerpu i veš prati na ruke...

-Dok s izvjesnim personama sjedim u Vatri i slušam kako:"Saher tortu treba jesti samo u Beču, a Vatra ima divan escajg, a Mišel uslužne konobare i gdje su sniženja krpica...sjećam se pomenutog prijatelja koji me ispod nivoa očiju nije pogledao, ni ja njega, sjećam se njegovh stihova koje mi je poklonio, knjiga o kojima smo pročali i pitam se otkud ja sa ovim ljudima, za kojima ću Amazon vode politi kad do daljnjeg odu iz mog života...

Dvije noći mjesečina (joj, joj) ulazi u moje odaje, toliko da sam čak i uz navučene roletne, sve ovce, koze i ostale papkare prebrojala.

Nije dovoljno što unatoč umoru i neispavanosti, ja ne spavam od te prirodne pojave, i djeca su mi se ubacila na mene, pa se za vrijeme punog mjeseca družimo u sitne sate, uz jednu žličicu očaja.

Dok oko tri ujutru mrtva komirana čekam da mali opet zaspe, kontam kako mjesec pozitivno utiče na rast biljaka, posebno onih na mom balkonu. Razmišljam i  kako mjesec utiče na plimu i oseku, te kako je moguće da su ljudi 69. uspjeli otići na mjesec, a 40 god kasnije, uz svu tehnologiju, to nisu ponovili...Uzročno posljedičnom vezom, sjetim se i rođaka kojem je moja majka oplela bijelu kapu kao kacigu, zbog koje su mu svi govorili da je isti Gagarin, pa ga i dan-danas svi zovu Gaga...Onda red upoređivanja savremene astronomije i vedske kosmologije vis-a-vis mjeseca kao satelita, pa ponavljanje geografije o rotaciji i revoluciji mjeseca...

Bože, šta su mi svi ovi podaci trebali, kad sam i onako samo pralja u hotelu?

Sjetih se i moje zaluđenosti Odisejom u svemiru, kad sam na radost roditelja, sa 12 godina odlučila da ću postato astronaut, u čemu me oni vijerno podržavahu (!). Mama mi je čak rekla da sa četvorkom iz fizike nikad neću dobiti priliku da idem u svemir. Nakon svemira, željela sam se baviti primjenjenom umjetnošću i dizajnom, pa sam željela biti meteorolog, pa arhitekta, pa dizajner enterijera, pa grafički dizajner, pa sam se naložila na marketing...a danas samo želim da ne moram bolesnu djecu uplakanu ostavljati da bih zaradila komad kruha...

Ujedno, pod razdražujućim uticajem punog mjeseca, u sebi zvocam mužu, bavim se svakakvim ubilačkim mislima, kontam da ga iz čistog pasjaluka probudim da mu krv pijem na slamku, usput bolje od Googlea listajući sve njegove sitne i krupne grijehove...Ljuta sam na njegove izlaske (momačka večer do 4 ujutru i slično), ljubomorna na sedmodnevno krstarenje Jadranom, na 8 sati sna, na egocentrizam, na sve...

Samotni noćni sati, uz bebu koja i u četiri ujutru mlati rukicama i govori gljiii, gljuuuu, giiii.

Ja govorim grrrr.

Zajedno sa sabahom, umor savladava i mene i bebu.

Budi me sunce, neopterećeno ni fizikom, ni geografijom, ni astronomijom, ni filozofijom. Nema ljutnje, nema režanja, novi je dan, Gišmi treba doručak...

Neko veče, vraćajući se oko 10 naveče sa jednog vjenčanja, uhvatih sebe kako gledam kroz prozor auta u zgrade i ljude, kao da sam, u najmanju ruku, došla po prvi put iz Čekrčića (Gornjih).

Gledam ja tako, ljudi šetaju, reklame svijetle, topla je ljetna noć, nekada sam išla mantrati na Bembašu i vraćala se naveče, sama, kroz grad. Ni tada nisam bila dio tog svijeta, danas još manje. Ne izlazim naveče (nisam od srednje škole), "ne provodim se", ne tulumarim, nisam nikad i nemam želju. Ako me i spopadne kriza srednjih godina, čisto sumnjam da ću je ispucavati u tom pravcu. Ali, dok gledam, uviđam, da u ovom gradu postoji i neki drugi život, izvan moje kutije, izvan moja 4 zida i Vilsonovog. Uvidjeh i da više definitivno nisam mlada, dok te nasmijane ljude nazvah "ovi mladi". Smiješno je, ali tako se osjećam. Kao da nikad nisam postojala bez ovih svojih priljepaka, onog velikog kojem će sad 4 godine, i ovog malog kojem su danas 4 mjeseca, čijih preko 7 kg itekako osjećam nosajući ga u kenguru. Jesam li ja ono nekad išla na fax, mijenjala svijet, švrljala slobodno, spavala u komadu i ko zna šta još sve ne???Kao da su mi se vidici suzili kroz majčinstvo i boravak kod kuće? Ili se varam? Je li to ono kad kažu da se žena zapusti i zabije u četiri zida? Ne znam.

Nekada, prije 14 godina, dok sam tek otkrivala da unatoč ateističkom odgoju, mogu komunicirati s Bogom kroz molitvu, molila sam se iza zida Čaršijske džamije da ne budem dio bučnog svijeta s one strane zida, nego da postanem dio mira koji sam osjetila unutra .

I evo sada stvarno osjećam neki mir, osjećam da više stvarno nisam dio tog svijeta, čak i danas kad sam se natjerala da prošetam Čaršijom.

Sada sam ovdje, u svojoj kućnoj pećini, u svojim Čekrčićima, sa internetom i drago mi je što je sve tako kako jeste. Voljela bih da malo više Boga, a malo manje osjednutosti ženskim rabotama ima u tome.

Ober hanuma bi rado u svom srcu i u svojim lijepom Čekrčićima Gornjim (i kutijama za selidbu) rado osjetila neki viši smisao.

Šta sam ponijela iz Bihaća:

-Platnenu kesu Fax helizima, koju je majka štirkala i čuvala, ko zna za šta

-Djedov orden "Zasluge za narod"

-Čaše koje su navodno otporne na razbijanje, iako jedna nedostaje iz kompleta

-Peglu na žar

-Kutiju punu porodičnih fotografija, od kojih mi je posebno draga ona na kojoj majka, sa svojih 20-ak godina, u zaru stoji ispred Fethije

-Sliku Radha Govinda iz Jaipura, poklon od Šri Harija

-moju matursku haljinu, koja je 66. bila i mamina maturska haljina (a ja na maturu odoh u drvenim klompama, jer se poslije rata nije imalo ni za šta, a kamoli za cipele).

Majkin rukopis, spisak koji se vjerovatno odnosi na njihovo kućenje poslije vjenčanja 1947.(kuhinja 25 000, posteljina 3000, ormar 15 000, krombi kaput 55 000 !?)

Telegrame povodom mog rođenja

Šta smo bacili:

30-ak kesa neupotrebljivih stvari:

Djedov nalaz urina iz 54-te

Djedove kamence iz bubrega

Fotografije ratne siročadi (obrijane naćelavo) iz dječijeg doma

Račune za radio iz šezdeset i neke

Rješenja o godišnjim odmorima iz osamdesetih

Kremu sa maminom trepavicom, koja je nekad tu ispala i ostala da me nasekira

Ponijela sam i:

-Tugu na dnu srca

-Osušene suze, poslije jacije. Hodža nikad nije ružnije učio, a meni nikad nije bilo teže zbog saznanja da se tu više neću vratiti.

-Pun kofer sjećanja

-tetkinu paziju (nešto između blitve i špinata)

-Fotografije svih naših porodičnih metuzalema

NIsam mogla ponijeti, ni sačuvati:

-Prolaznost života, neumoljivo vrijeme

-Brujanje maminog mantranja rano ujutru, dok još spavam

-Miris i šum Une u rano jutro

-Miris ormara (al ponesoh miris kuće u spavaćici, pa i to sinoć oplakah).

-Oblake nad Fethijom

-Mamin stan, koji nam je kroz čitav život, gdje god da smo bili, bio utočište i baza.

U zadnjih 7 godina, uvijek oplačem kad odlazim, ovaj put sam plakala čak do Ključa.

Govorim sebi: Aleksandar Makedonski je razbio dvije prekrasne staklene zdjele da se ne bi postepeno razbijale pod zubom vremena. Nije se inteligentno vezivati za stvari, ljude, a kamoli zgrade (apropos Fethije), jer ćemo na kraju sve morati ostaviti, čak i ovo tijelo za koje smo toliko vezani. Bolje se za života rješavati prošlosti i živjeti u sadašnjosti.

Ali uzalud. Nemaš rašta, rekli bi Krajišnici. (Grdne rane, tetka bi dodala.)

Prođe radni i paradni vikend.

Radni, jer vikendom borave gosti hotela u istom, a čistačica/kuharica/recepcionerka/konobarica/ikatica za sve se razboljela, pa hotelske usluge nisu funkcionirale kako treba. Gosti su bili prinuđeni jesti keks i Gišmi je jadnik juče uzeo kašiku i njome jeo vodu, rekavši:" Ja se mamice pretvaram da je ovo supica...mmmm, kako je ukusnaaa!"

Mali, koji je inače skroz dobro (viroza je trajala samo 1 dan), je juče zaspao "noćni" san u 4 popodne, probudio se u 1 ujutru i veselio se do 4, zajedno sa mnom. U ta gluha doba ne znam šta bih sa sobom, pa gledam doku-reality o nekom salonu za tetovaže, na Discoveriju.

Ponedjeljkom obično odmaram (iako je Gišmi naručio krompirušu i supicu da budu tople u 5 popodne, bez i minut zakašnjenja.  Ponedjeljkom oko 9 ujutru posipam vodu za mužem i starijim sinom i okrećem ključ u bravi, a brk mi se smiješi govoreći: "Danas odmaram, danas ću da preležim svoju virozu, da preko dana odspavam, da pospremim krš i ćeifim po netu..."

Ponedjeljak je moj neradni dan, pola dana, ma nije važno-daj šta daš.

Volim ponedjeljak.

Prije 15 dana Gišmi ništa nije jeo i bio je jako nervozan.

Za nervozu sam ga naružila i rekla da pasjaluke neću trpiti, za apetit sam mu davala Floradix i upalilo je.

Onda je muž zalomio par dana sa temperaturom i upalom grla.

Onda sam i ja, pod temperaturom 38 čitav dana nosala malenog sa njegovim Eustahije Brzić zubima.

Onda je maleni dobio temperaturu. Nije strašno, 38,2, objektivno govoreći, ali subjektivno, dijete je gorjelo kao buktinja cijelu noć, i on, koji je neviđeni veseljak, je bio krepan i staklastih očiju. On koji tri mjeseca spava sam, sinoć je spavao na meni, kraj mene i na mojim rukama dok sam hodala po kući. 2x mi se pokakio u ruku dok sam mu mjerila temperaturu. Drugi put u mlazu po meni i svuda okolo. 24 sata je visio na meni.

Primjenom svih poznatih prirodnih metoda, idemo ka putu ozdravljenja, uz spoznaju da se i dojene bebe nekad mogu razboljeti.

Gišmi je za to vrijeme, totalno zanemaren, rasturio sve do čega je mogao doći.

Muž je ganjao neke majstore koji su u novom stanu napravili poplavu.

Ako poželim treće dijete (uputstvo za upotrebu):

Uzeti glavu subjekta, odvaliti je 5 puta od zid, natjerati je da 100 puta prepiše određene postove i 1000 puta "nisi normalna".

(Ako mi mislite davati savjete o toplomjeru za uho, zaboravite. Skupo smo ga platili, a cifre su podivljale vrlo brzo. Od tada koristim provjereni živin toplomjer, koji košta 2 km, a nikad ne griješi. )

Uvijek sam bila jaako neuredna. Kad sam bila mala, majka je sve sklanjala za mnom i nije me učila da pospremam. U pubertetu su govorili da je to faza, a ja sam se ponosila time da me u životu zanimaju uzvišenije stvari od prizemnog čišćenja, mislila sam naivno da ću promijeniti svijet i da je neurednost osobina koja krasi velike kreativce i umove.

Na faksu, moja je osobina izluđivala moje cimerice, a potom i sestru (koja je poznata po tome da prozore pere tako revnosno, da izgleda da će istanjiti staklo). Potom je ta osobina izluđivala mog muža, koji me najčešće zove uhljup. (U svoju odbranu mogu da dodam da nikad nisam voljela prljavštinu, samo nered u čistom prostoru, ako je takvo nešto moguće).

Nalazila sam milion opravdanja što suđe nije oprano, što je sve razbacano, što su čarape uvijek "raspar", što nikad ne znam gdje mi je šta, što stalno gubim stvari. Dolaskom djeteta, koliko god sam se trudila ( a Bog mi je svjedok da jesam), nenaviknuta na nove količine stvari i obaveza, počeli smo živjeti u haosu igračaka, jurila sam ujutru na posao, ostavljajući haos iza sebe, da bih se vikendom lomila da sve to malo sredim...

(Uvijek sam voljela kuhanje, al su za mene govorili da iako kuham za prste polizati, za mnom treba sa "bismiletom" u kuhinju ulaziti, a na opravdanje da je kuhinja mala, sestra mi je rekla:"Tebi i da je kuhinja kao Trg svetog Petra, ne bi ti bilo dovoljno." )

Duga je priča, ali ukratko-svoj novonastali boravak kod kuće sam shvatila vro ozbiljno-kao odgovor na moje molitve, kao priliku da počnem cijeniti i ono što sam nekad potcjenjivala, kao priliku da ne živim rastrzana i hronično umorna. Kao priliku da iskorijenim loše navike. I imam osjećaj i strah, da ću, ako ovaj put padnem na ispitu, ponovo biti gdje sam bila sa svojim životom, a to nikako ne želim.

Pod parolom "Rad (na sebi) je stvorio čovjeka", treniram samu sebe kao da sam polaznica akademije za žene, kod Nermina Curbrigena. Nermina (parodija ja Pirmina) Curbrigena, jer brine za cure, objasni mi (meni koja ništa ne kontam) jednom Minka iz Nadrealista.

U jeku priprema za selidbu, gdje sam sebi obećala da će u novom stanu sve biti kao apoteka, u jednom trenutku doživjeh nešto kao astralnu projekciju i vidjeh sebe kako sam sve cipele oprala, očistila, namazala i (pazi sad!) FOTOGRAFISALA, da bi slike zalijepila na kutije i rekoh-

Dragi Bože, evo Ti si mi svjedok da sam postala OBER HANUMA (ovo ober je valjda od njemačkog Uber)!

"Kone" u granapu ispod zgrade su bolje od nas samih upućene u sva zbivanja u zgradi i šire, a ne propuste upitati i "jel onaj zgodni gospodin sa tvojom sestrom bio vaš tata...", "jesil se to samo udebljala il će biti kakve novine, mašala", "jesi to gripu imala, muž je nešto puno limuna kupio neki dan...". Meni lično to ne smeta i drage su mi te žene, volim da komuniciram, a ne patim od neke privatnosti, o čem mi i blog u mene svjedoči.

Elem, na vijest da je junior broj dva (koji nosi nadimke Cuckomucko, Bumbo i Beba-deba) dobio 2 zuba a da tek sutra puni 3 mjeseca, mudre kone mi rekoše da ćemo (u narodu se kaže) ubrzo dobiti još jedno dijete. (Sve praćeno sa Inšallah i Mašallah).

Voljela bih ja imati još jedno dijete, po mogućnosti curicu (na šta više puta pominjana tetka kaže "jesi normalna, pa da im vas dvije hizmetite!").

To me srce vuče na tu stranu.

S druge strane inteligencija nabraja argumente: pa 32 su ti godine, da i za dvije godine rodiš još jednu bebu, nećeš do 50-te izvesti djecu na put, to je još jedna trudnoća, još jedan porod i oporavak (sa 2 starijih), još jedni zubi, prve modrice, male i velike brige, ludi svijet u kojem živimo, to su ti još veće gomile veša, suđa i igračaka, još jedna serija neprospavanih noći, još jedno odvikavanje od pelena i milion nepredviđenih situacija. A malo dijete mala briga, ko će to poslije iz grada dočekivati noću...Pri svemu tome, naravno, nikad ne mislim na to kako tolika usta prehraniti, nego čisto na psihofizičko-organizacione mogućnosti.

I naravno (racio progovara), kakva je to narodna logika, onda bi posljednjem djetetu u porodici zubi nicali sa 7 godina!

Ali (nastranu kone i narodne mudrosti), kad se ujutru svi okupimo u bračnom krevetu i zezamo se, kad gledam kako nevjerovatno brzo odrastaju, kad mirišem onaj neodoljivi i neponovljivi misris bebe, kad mi se smije, kad guče...bude mi žao kad pomislim da je to to, i da više neću imati beba.

Muž kaže da čuvam bebske stvari, da ne dijelim i ne bacam, barem jedno dvije godine, dok definitivno ne skontamo šta ćemo.

Pišem ovaj post da se sama sebi smijem, kad poludim i od ovo dvoje.

P.S. Zamislite da svi nastavimo pisati blogove još jedno 30 godina (ako tehnologija ne smisli nešto još naprednije), pa se onda smijemo svojim starim postovima...

Dok sam bila trudna, stalno sam sanjala da trčim i vozim bicikl. Frojd bi na to rekao da uvijek sanjamo ono što ne možemo imati ili što želimo. Između raznih gluposti, ta mu je ipak na mjestu.

Ne mogu reći da nisam sretna sada i ovdje, da me ne ispunjava moj sadašnji život...ali u meni uvijek živi neki buntovnik, koji traži neku svoju zadovoljštinu, svoj mali svijet, skriven od ostalih, svoje tajne, svoje misli...

I onda naveče, kad "momci" pozaspu, ja bježim u tu svoju samoću, nauštrb zlata vrijednog sna od nekoliko sati, samo da bih ostala sama sa sobom, da bih nešto svoje pročitala, saznala, doživjela.

Onda, prije nego utonem u san, maštam o Indiji, o tome kako bez svojih bližnjih, hodam bosa po svetim mjestima, kako se truckam pretrpanim vozovima, susrećem svete ljude i one obične, a tako posebne, sa velikim osmijesima, maštam o slobodi, o duhovnoj sreći koji nekad iskusih, o životu, koji me, nadam se, čeka kad zaslužim penziju radeći vrijedno u našem hotelu, u svom životnom i blog realitiju...

Nakon 1 ili 2 noćna dojenja (hvala ti Bože što ovo dijete spava po noći), odrađena u polusnu, ujutru me šamara realnost:

Men se piški, upali mi crtani, daj mi doručak, jel mali obučen, gdje su mi čarape, uuuuaaaa(doji mi se), kme, kme (kakio sam), obuci tene, jesi oprao zube, plati račune...Kad se malo osvijestim, već je dan i ja sam sada i ovdje, sretna u svakodnevici, prekidač je prebačen na svakodnevne misli, kao da onih noćnih i nema, niti ih je ikad bilo.

Preko dana krmeljam i kunem se sebi da ću u 9 na spavanje, jer sam samo tako snažna i odmorna za šljaku, ali kad oni odu na spavanje, u mraku i u tišina, ja opet malo pobjegnem u svoj svijet...iako znam da ću sutra biti koma zbog toga.

Sjetih se sada jedne istinite priče o abortusu, a vezana je za moju prijateljicu Sundari iz Hrvatske.

Prije nekoliko godina, na ultrazvučnom pregledu, doktori su konstatovali da se njena beba ne razvija dobro, da su bubrezi zakržljali i još svašta nešto i preporučili su abortus.

Ona i muž, oboje ljekari, odlučili su drugačije.

Rekla je doktorima da dok god djetetu kuca srce tj. dok se ne utvrdi smrt ploda, neće pristati da ga ubiju, da će trenutak djetetove smrti prepustiti Bogu. (Jer po Bhagavad giti život određenog tijela počinje začećem).

Provela je 6 mjeseci razgovarajući s djetetom čitala mu naglas Šrimad Bhagavatam, pjevala djetetu, razgovarala s njim. Željela je djetetu pružiti što više ljubavi dok su zajedno i ispratiti ga na najbolji mogući način.

Prošla je cijeli porod, sve trudove i sve i rodila dijete koje je živjelo još dva sata.Ta dva sata je ona provela milujući ga, pričajući mu o Bogu, moleći se za njega. (Jer mi nismo ovo tijelo, nego duhovna duša.)

Urnu sa djetetovim pepelom je ona odnijela i prosula u Gangu, uz sve prateće molitve.

Kaže, bilo joj je užasno, bilo joj je teško, ali sigurna je da je uradila najbolju moguću stvar.

Danas imaju dvoje zdrave i vesele djece i nadaju se da će ih biti još.

Šta sve treba jednoj situiranoj porodici za život?

-Escajg:Kašičice za sladoled od vanilije, kašičice za sladoled od čokolade, kašičice za puding, kašičice za dječije kašice, viljuškice za voćne kolače, viljuškice za mliječne kolače, srednje velike kašike, viljuške i noževi, 2 seta velikih kašika za supu, kašike za krem supu, kašike za variva, viljuške za mekanu, viljuške za tvrdu hranu, noževi...

-čaše za običnu, čaše za mineralnu vodu, čaše za limunadu, čaše za hladne napitke, čaše za tople napitke, šolje za čaj, šolje za mlijeko, paradne šolje za goste, plastične za djecu...

( A sve uz meditaciju "Šta kad dođu gosti..")

-posteljine za ljeti, posteljine za zimi, posteljine za nesanicu, posteljine za miran san, posteljine za goste, posteljine za djecu, posteljine za prelazna razdoblja, posteljine od pamuka, posteljine od svile...slična podjela važi za deke i zavjese...

-Kozmetika: šampon da dugu, šampon za kratku kosu, šampon za mamu, šampon za tatu, šampon za djecu, šampon za sjaj, šampon za lokne, šampon za volumen, sapun za mali prst lijeve ruke, sapun za mali prst desne ruke, krema za oko, krema za usne, krema za obraz, krema za čelo, krema za vrat, krema za koljena, krema za bebe, krema za poslije brijanja ,krema za opekotine, krema za sunce, krema za vjetar, krema za poslije zemljotresa, krema protiv umora, krema za ispod šminke, krema za noć, krema za cipele sa podvrstama...

-Dječiji vozni park: veliki auto za gurati i prohodati s njim, malo veći kad je već prohodalo, tricikl sa ručkom za guranje, tricikl bez ručke, mali sa pomoćnim točkovima, motor na baterije, mali bez pomoćnih točkova, romobil, sanke, role, skije, peraja, šlaufi...(i još krevetić, auto stolice svih veličina, nosiljke, slingovi, marame, kenguri, kućne stolice, ljuljačke, tobogani, kolica mala, kišobran kolica...

-Odjeća-za svakodnevni posao, za sastanke, večernje poslovne i privatne prilike, trudnička odjeća, ljetna odjeća, za more, zaplaninu, za izlete, za kišu, za snijeg, za dobro i loše raspoloženje, za spavanje, za krmeljanje, za čišćenje ,za krečenje, za plivanje, za bolnicu, za kad se sve ostalo pere, donji veš, gornji veš, šalovi, kape , rukavice, ešarpe, marame, šeširići, haljina za maturu, haljina za svadbu, haljina za rodicinu svadbu, haljina za odbranu diplomskog...pa sve sa podvrstama za godišnja doba i modne trendove-60-te, 70-te, 80-te i fuj te 90-te...

-skupljači prašine: suveniri, knjige, cdovi, dvdovi, razglednice iz 83-će, nenina gondola i hekleraj sa televizora, dedina lula, vještački nokti, prvi zubi i pramenovi kose, proteze, šešir iz meksika, ajfelov toranj od šibica, računi za radio iz 64,, ploče Novih Fosila i Mirzinog jata, Buldožera i koznakoga ne, kastanjete, Titova bista, Vučko, ljubavna pisma iz šezdesetih, đačke knjižice...

Šta će ljudima sve to, nije mi jasno.

Biblija kaže: što imaš duplo-proslijedi. I prije će kamila kroz iglene uši proće nego bogataš u kraljevstvo Božije.

Ekonomisti u recesiji kažu: Ne kupuj što ti ne treba.

Šrimad Bhagavatam kaže da trebamo imati onoliko koliko nam je potrebno da održimo dušu i tijelo zajedno i da ako možemo spavati na krevetu od 1x2 metra, ne treba nam veći.

Auto prevozi od tačke A do tačke B, bila to Škoda ili Audi...

Moj muž kaže da mu niko ne bi vjerovao kad bi ljudima pričao kakvu ludu ženu ima.

Iako se izgovara kao "fancylook", u mojoj inačici riječ fensiluk je kombinacija anglicizma FANCY, i sufiksa inspiriranog turcizmima tipa "akšamluk", "munafikluk" i slično.

(Sva prava na izum ove riječi zadržavam JA! Pa i Beyonce je izmislila riječ bootylicious, pa je danas u Oxford rječniku!)

Fensiluk bi, u slobodnom prevodu, značio snobizam, pokondirenost, odanost fensi lajfstajlu.

Fensiluk je za mene sve ono što nije neophodno za život, isticanje logotipa, statusnih simbola svake vrste u svrhe samopromocije, trošenje više od neophodnog, nepotrebno rasipanje i tako dalje i tako dalje.

Stalno susrećem ljude koji uspjehom u životu smatraju "steći više, priuštiti više". Nekad to znači i imati obijesno puno i previše. Ako je nekome dovoljno da ima npr. 10 majica, zašto ih mora imati 50? Ako bebe prerastaju odjeću brzinom svjetlosti, zašto onda platiti 50km nešto što će pronosati tri puta, u vrh glave?

Pored toga, fensilukom smatram da neko mora imati različite tene, čarape, majice i šorceve za npr. fudbal, tenis, izlet na planinu, šetnju pionirskom i ručak na balkonu. Dakle: za tenis ide sve bijelo, po mogućnosti sa natpisom Wilson, za skijanje ide crno-drečavo i Atomic, za fudbal su potrebni originalni dresovi aktuelnih klubova kupljeni na stadionima istih. Opet, za Pionirsku je potrebna varijanta tako mi izlizane "sportske elegancije"-tene koje liče na cipele ili obratno, Tom Tailor oblekice i tako dalje...Gdje su još odjeća za more, za naveče, za krečenje, za bacanje smeća, za spavanje sa ženom sa ljubavnicom, na putu i solo, odjeća za ljeto, za zimu, vjetar i kišu, za poslovne sastanke, za nedjeljna kafendisanja...Prosječnom čovjeku dakle treba soba od 20m2 da skladišti odjeću za sve različite prigode, a podsjetimo se: sve to još brže izlazi iz mode i zastarjeva, pa garderobu treba i obnoviti...

Namjerno se nisam dotakla ženskog fensiluka, jer bi post postao predugačak.

Susrećem i ljude koji smatraju da je posjedovanje što većeg broja raznih stvari ispunjavajuće, da usrećuje i stvara osjećaj sigurnosti. Tako je bolje kupovati, kupovati i kupovati, a potom bacati ili koristiti poznanike i rodbinu kao svoj recycle bin. I još je bolje oboružati se space bagovima i velikim ormarima, pa ni ne bacati, zlu ne trebalo? (Štedljivija varijanta).

Istovremeno, firme proizvode proizvode koji planirano zastarjevaju, da bi povećale profit. Tako je danas sasvim normalno imati nekoliko satova i mijenjati ih u skladu sa odjećom, dobom dana ili štavećne. Sramota je isti mobitel furati duže od godinu i ne zamijeniti ga modernijim modelom, kad je sve već tako povoljno. Reklame nas dan i noć podjećaju da će nam veš mašina crknuti bez Calgona (a za pet godina kupovanja istog možemo kupiti još jednu), da Mister Muskolo voli poslove koje vi mrzite, da se na Dormeo madracu nikad nije spavalo udobnije (ako izuzmemo noćne more i stres uzrokovan brigama kako zaraditi za sve to?)

Pored planiranog zastarijevanja proizvoda, tu su i kojekakvi pomagači, koji navodno olakšavaju život...Ideja za inovatore: napraviti računarski miš koji ujedno radi manikir, lakira nokte, a tokom rada ruke nježno masira hidratantnom kremom. Skupa varijanta takvog miša je optočena Swarowski kristalima i nanosti Lancome kremu, a jeftinija...Koliko uređaja koji olakšavaju život, a vremena je sve manje-kako to?

Nekad su se satovi naslijeđivali i koristili cijeli život, čarape su se krpile, auti se vozili po 20 godina, veš mašine i kauči se koristili dok je god moguće. Namještaj od punog drveta je trajao čitav život, kao i posuđe, posteljine, noževi...Danas smo robovi marketinga i brendova i sve je novo, sve treba isprobati..a ako IMIDŽ ne promijenite barem 2x godišnje, onda ste dosadni i Bogu i narodu. Jedna boja i dužina kose za jednu sezonu, inače...

Koliko podražaja za jadni um savremenog čovjeka!!!

Danas se sve malo iskoristi i baca, a planeta grca u otpadu. Svi kukaju na recesiju, a "balahaju" kao nikad prije.

Mnoge nerviram svojim anti-fensi pristupom, ali znam da nisam sama. Vlasnik švedske Ikee, Ingvar Kamprad, koji je i jedan od 20 najbogatijih ljudi na svijetu (procijenjeno bogatstvo 22 biliona dolara), se i dan danas vozi biciklom i javnim prevozom, a od zaposlenih zahtijeva da pišu sa obe strane papira...

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Toliko o fensiluku za ovaj put.

Imam još par relevantnih ogleda na temu fensiluka:

Fensiluk i hramovi samoće iliti tržni centri

Fensiluk sa filozofsko-religioznog aspekta, da li vjernici nužno moraju biti skromni ili je bogatsvo znak Božje milosti i uspjeha

Kako i zašto ostati imun na fensiluk

_________________________________________________________________________

Dosadašnji slični postovi:

Kritika ekološki neosviještenog uma

O skromnosti

Napisah u glavi barem 20 postova, za vrijeme ovog odsustva...Kad naiđe par trenutaka za pisanje, pred mene se stavlja izbor:

a)da li se sizifovski baciti na kućne poslove,

b)pisati ili

c)odmoriti.

U prethodnim danima, moj izbor je bio "najviše odgovora pod a", jer kad Sizif ne bi redovno radio svoj posao, posla bi se nagomilalo, pa ko bi to sve stigao, blago meni.

Danas je moj izbor bio "c", tačnije red odmora, red spavanja, red tosta sa mozzarelom, red sladoleda, pa malo kokte...a baš sam se zdravo hranila do sad...

Sutra je novi dan, opet red, rad, vojna disciplina, te integralne žitarice, voće i salate.

Skupio mi se umor-prvo sve ono sa svekrvom, onda put u Graz, malo turizma (Kunsthaus!!!), malo više kućenja u Ikei, čitav dan u zagrebačkom ZOOu, pa metar prašine u maminom stanu, pa pola metra u mom...pa onda crkveno vjenčanje u Busovači, harinam na Vrelu Bosne juče...

Danas sam baš offline.

Usput budi rečeno-ako niste gledali crtani Wall-E, od srca ga preporučujem, poslije Madagaskara najpametniji crtić koji sam ikad gledala. Kaže mi Gišmi:

"Ja sam Eva, jer je Eva ljuta i ima pištolj, braco je Evčica jer je mali ja, tata je kapetan broda jer ima volan. A ti si mama Wall-e, jer stalno pospremaš.

Wall-E, Sizif, šta li sam, al dijete pogodi u sridu...

Do pametnijeg posta i malo više slobodnog vremena, srdačno vas sve pozdravljam.

Pored laptopa i bloga, nedostaje mi moj mir, odmor, samoća, razmišljanje, mantranje...a ironično je da ništa od toga (ili skoro ništa) nije zbog obaveza oko djece.

Nakon dvije sedmice neprekidne frke, trke i obaveza, zaboravljanja sebe i služenja ljudi koje ni u snu ne bih sanjala da ću služiti, čeka me i sedmodnevni put koji je jednim dijelom vezan za godišnjicu odlaska moje mame.

Smijem li i maštati da ću se u mirnom gradu odmoriti prisjećajući se na nju sa dragim ljudima, odlazeći sa bhaktama (kao nekad) negdje u netaknutu prirodu i mantrajući na mjestu gdje smo to nekad zajedno radile, sa pogledom na munaru koja nas čitav život prati?

Juče, sama kao Robinzon, kao lav u kavezu, puno razmišljah i tražih neke odgovore.

Ipak, B(l)og (ne šalim se, stvarno je i Bog i blog) mi posla osobu koja je sve to razumjela, bez previše objašnjavanja (koje nakon barem godinu i po dana čitanja ovog bloga, valjda nije ni potrebno, a znam da i bez toga ne bi trebalo...).

Dobih nekoliko životno važnih i neprocjenjivih, vrlo primjenjivih savjeta, ali jedan mi se posebno urezao u pamćenje, ponavljah ga juče kao mantru cijeli dan.

Teško je to sad blogu objasniti, ali se generalno svodi na poruku filma Život je lijep, koja se lako i sa osmijehom može primjeniti u situacijama koje mi život nameće.

(Jedna dalja rodica jednom reče kako je Bosancima lakše metar u guzicu ućerat nego cenat u glavu, ali meni se ovaj jedan cenat dobro zacementirao.)

Situacije dođoše već isto veče i ja odigrah svoju ulogu, kao dobro uvježbanu predstavu. Pogledah neki film o Isusu i bih zahvalna osobi koja me svojim življenjem Islama inspirira da produbim svoju vjeru i da u jednom danu ojačam.

Zaspah mirno i zahvalno, uz osjećaj da imam snage za još ovakvih bitaka na Kurukšetri* svog života i da sam sretna što je poznajem, nju-kroz koju je Bog govorio.

I uzeh da napišem ovaj post, dok svi ostali u kući spavaju, kad imama šta vidjeti-na TVu upravo ide film La vita e bella.

*Kurukšetra je mjesto na kojem je izgovorena Bhagavad gita. Nakon što je čuo Božju poruku, Arjuna se borio, ali sa pravim znanjem.

"Ostavi sve vrste religija i samo se predaj Meni, ne boj se, Ja ću te zaštiti."

Kako je moguće da je za dvije hiljade godina, od čiste i snažne poruke Božijeg čovjeka, rođenog u skromnosti štale, nastalo ovo potrošačko prežderavanje, mrdanje nogica još živih rakova u prazničnim loncima i turističke ponude koje nude da taj praznik provedete u što većem zaboravu njegove poruke...

Božji praznik, bez Boga.

Religija na struju.

Instant religioznost: Dragi Bože, daj mu kruh moj svagdanji, budi uz mene kad mi trebaš, a kad mi ne trebaš, jednostavno te neću razmutiti iz kesice. Tebi tvoje, meni moje.

Ne volim savremene propovjednike koji imaju skupe mobitele, web sajtove, facebook profile...Ma kakva da je njihova poruka, nekako me ne dotiče. Ajnštajn je pisao o tome da mu je nemoguće zamisliti Isusa sa skupim novčanikom. Pored toga, meni je nemoguće zamisliti Isusa kako žive rakove trpa u lonac, kako ima profil na facebooku, govori na Wembley stadionu i tako dalje i tako dalje. Ne mogu ni zamisliti, a kamoli prihvatiti da bi bilo koji od Božjih poslanika donio poruku samo svome narodu, ili nekom određenom podneblju, sloju društva, rasi, spolu...

Da Isus dođe danas, neuki bosonogi stolar, ko bi krenuo za njim? Da iko od poslanika prođe Ferhadijom, koliko bi ljudi ustalo sa svojih kafa, prestalo odmjeravati prolaznike i tračati, da bi krenuli za njim/a? Da se, hipotetički budi rečeno,  Isus i Muhamed i Abraham sretnu, da li bi bilateralno (ups...tripartitno!) diskutovali o Arapsko-Židovsko-Kršćanskim antagonzimima, da li bi im Jamie Oliver kuhao, da li bi to prenosio CNN?

Da Isus vidi današnji način slavljenja kršćanskih praznika, da li bi možda tražio da se ne slavi njega, nego Boga, da li bi se pitao kakve veze imaju zečevi i čokoladna jaja sa njegovim patnjama na križu, da li bi mu smetao Papa...i još hiljadu pitanja mi danas pada na pamet.

Nisam katolkinja, nisam nikad ni bila, ali me često u životu doticala Isusova poruka.

U ime te poruke ću imati priliku da u narednih par dana u praksi testiram naučeno i da dvjema ženama pokušam donekle oprostiti neke stvari o kojima namjerno neću da pišem, jer mi je prvi dio posta važniji od toga.

Zašto se žena koja je kod kuće smatra neradnicom, propalitetom, osobom koja nije uspjela u životu, zapuštenim luzerom...a istovremeno se recimo neka ista takva žena, koja na nekom šalteru udara pečate smatra uspješnom, osobom koja doprinosi društvu, vrijednicom i tako dalje...

Ne kažem, žene koje rade i kod kuće i na poslu i još uz to podižu djecu, rade zapravo tri posla.

Koliko snage, kreativnosti, inteligencije, upornosti i tako dalje i tako dalje, treba za takva životna postignuća koja, nažalost, niko ne cijeni.

Ja bih takvim ženama dala beneficirani radni staž.

Prijateljica, koja radi na fakultetu kao asistent i tamo se samo treba pojaviti 4 sata dnevno, od toga sat ili dva tušiti studente, a mama je čeka sa ručkom, kaže meni u 9 naveče, kad mi se već crni pred očima:"Ma, lako je tebi, ti ne radiš, napustila si karijeru."

Jooooj, samo mi to ne reci, eksplodirat ću!

(Jadna ja, nemam karijeru!

Šta da radim, o šta da radim sad????)

Kako bona ne radim, radim i dnevne i noćne smjene..posao koji se ne vidi i za koji mi niko neće reći hvala, niti će uspjehom smatrati bilo šta od ovoga što radim. Zamisli da ja napravim izložbu: (velike instalacije, fotografije i multimedijalne prezentacije) skuhan organski i zdrav ručak, obrisana prašina, noćna dojenja, oprani zubi starijeg djeteta, popeglan veš, oprano suđe, ručak za sestru, djeca u šetnji, kupanje dvoje djece u dvije kade, kosa neoprana 10 dana, japa-brojanica za mantranje koja već danima skuplja prašinu...A na otvorenju izložbe svira Amy Winehouse:Rehab! (No, no, no!)

Kakve bi reakcije ta izložba polučila?

Al da napravim neki performans (čitati sa dugim e i o, nako seljački), sa temom Taština praznine, onda bih postigla nešto u životu. Da trunim o pravima nutrija i hrčaka na život bez bundi (a ti isti aktivisti vrijedno krše prava pilića i krava, uredno ih mažući na hljeb), da se zauzimam za oslobođenje Tibeta, da se namažem žutim i plavim bojama pa vrištim na utakmici...ili da sam, ako ništa sexy mama-sponzoruša, koja istina, ne radi ništa od navedenog, ali zato hoda po vascijeli dan: red manikure, red frizure, red kafice i tračanja, dok dadilje podižu djecu...da sam išta od toga, postigla bih nešto u životu.

Nemam više vremena za blog, čeka me moj nerad.

Nisam odavno objavljivala recepte (neki se virus "zakotio" na memori kartici, pa nemam slike), ali ovi recepti svakako nisu vegetarijanski.

Kad sa rodila prvog sina, dobila sam na poklon od prijateljice knjigu Slatka mala čedovišta (knjiga o izgubljenim roditeljskim pravima). Autorica knjige je Irena Tiodorović.

Knjiga je stvarno legendarna, a unutar knjige dođe i Veliki dečji kuvar, pod nazivom

RODITELJI U SOPSTVENOM SOSU

Prenosim par recepata:

RODITELJI SA SARMICAMA

Cijelu noć sitno sjeckati roditelje plačem, pa krupno vrištanjem. Sarmice se služe ujutru, kada roditelji zakasne na posao.

MAMA SA KNEDLICAMA

Cijelog dana nadijevati mamu knedlama. Zatim je kuhati, dok ne omekša. Uvaljati u šećer, da zaboravi do sutra. Služi se svakodnevno.

CIJEĐENI SOK OD MAME

Presjeći mamu željom, pa je lagano cijediti dok ne pusti sok. Tata se ne preporučuje zbog tvrđe kore.

KISELO TATINO TIJESTO
Zamijesiti tijesto od tate nestašlukom. Kad nadođe, premijesiti novom ujdurmom. Ako tijesto prekisne, bježati glavom bez obzira.

ROLOVANI RODITELJI

Roditelje, spremne za izlazak, na prevaru zarobiti na vratima i ubaciti u pleh. PEći na tihoj vatri, zalijevajući suzama.

MLJEVENI RODITELJI

Samljeti roditelje više puta u toku dana. Faširati, reš ispržiti i poslužiti jedno drugom prije spavanja.

MAMA ZA 2 OSOBE

Dinstati mamu sa prilozima od pitanja koga više voli. Kad se raskuha, podijeliti sa bratom ili sestrom na istovjetne porcije.

TATEĆA LEĐA SA ŠLAGOM

Poslije ručka skakati po tatinim leđima dok ne počnu da se ugibaju. Preliti šlagom od ličnog zadovoljstva. Izbjeći da tata prelije šljagom.

PUSLICA TORTA ZA CIJELU PORODICU

Pjenasto umutiti dvije kore od mame i tate i preliti poljupcima. Torta se ne peče, već je pečena.

Molim Eni da ne čita ovaj post. Ako ipak krene, molim blogger da je preusmjeri na prethodni post.

Danas mi je bio prvi ludi dan sa dvoje djece.

Prvo juče nisam stigla odspavati, onda sam sinoć "kljucala" za vrijeme noćnih dojenja, onda se mali probudio u 4 i nešto stenjao (meni se čini kao neki oblik blagih grčeva).

Muž je ustao oko pet, jer je upola 6 morao (duša moja ;), krenuti na jednodnevni službeni put u Hrvatsku. Tačno u pola šest, plače Gišmi iz spavaće:"Mamaaaa, mammiceee, ko će sad sa mnom spavati, ostao sam sam!"

Dođem kod njega, umirim ga, mali plače iz dnevne. Odem u dnevnu, umirim malog, ovaj veći plače da dođem kod njega. Dovedem i malog u spavaću, on stenje, ne prestaje (uzalud sve znane i neznane metode), Gišmi kuka kako ne može od njega spavati. stavim malenog potrbuške na sebe, on se umiri, Gišmi zaspe, mene san lovi, a ne smijem zaspati tako s djetetom na sebi...Skinem ga, opet stenje, budi starijeg...

U pola sedam skontam da je vrag odnio šalu, ustanem i odem s malim u dnevnu, jer je veliki uhvatio dovoljno tvrd san da ne skonta da je sam. Mali se pokaki "do za vrat", presvučem ga i on sa olakšanjem zaspe. Ali, avaj, starijeg već (7:15) moram buditi, jer u 8 i15 (fiksno), dolazi mužev prijatelj da ga vodi u vrtić, ponedjeljkom u pola devet idu u Fis na fizičko, a to se ne propušta.

Probudim ga nekako, uz obećanja kako će se voziti u "moćnom Audiju" i kako će mu D. pokazati sve komande i dati mu da vozi u njegovom krilu po parkingu, bla bla bla. Kaže da ga boli noga jer je juče pao šutajući loptu i da ga prenesem u dnevnu (na nozi mala ogrebotina, bez modrice). Ja mu kažem da ga ne smijem nositi , a on pita pa kako ne smiješ, kad više nisi trudnica? Nađemo kompromis, pa ga u kolicima prebacim. Uspijem mu dati doručak, natjerati ga da obavi higijenu i obući ga (izabrao dres Chelsea uz napomenu da on navija za "Livel-pulove", hajd sve može). Odjednom (8:05), on počinje plakati kako ga boli noga, folira šepanje i hoće da ostane kod kuće. Ostavila bih ga ja, ali iza mene je neprospavana noć, ispred mene čitav dan i noć bez pomoći, a muž će doći vjerovatno kad svi budemo spavali...Mogu ja ovako forsirati dan ili dva, ali bolje je spriječiti nego postati tempirana bomba.

Skontam, moram te nekako poslati u vrtić, pa kako god. Nudim mu da ne ide na fizičko, da ide u stariju grupu-neće. Nudim mu da navija za svoje u Fisu neće...U 8 i 10, očajna, nudim mu da braco i ja krenemo s njim-hoće!!! Na brzaka oblačim i sebe i bebu (24. dan), U 8 i 11 maleni je ogladnio, expres dojenje, veze-s-vezom, samo da ga prevarim i izlazimo van. D. je već pred zgradom ,komšije me ruže što izvodim tako malu bebu...

Pred vrtićem: Ne može on sa čika D. ući u vrtić, niti čika D. smije čuvati bracu dok ja njega uvedem. Linijom manjeg otpora i u želji da što prije ugledam horizontalu, ulijećem sa bebom među sve moguće viruse, bakterije i ostalu gamad. On sva ponosan galami: Djeccoooooo, vidite moga bracu i moju mamu, vidite kako ga ja ljubim...Tete me ruže što sam bebu uvodila među djecu, posipaju ga šećerom, djeca me okružila hoće da diraju bebu...

Pobjegnem iz Alkatraza, D. mi priča o uzrocima recesije, nekakvim kapitalima...Dolazmi kući, nastavljam prekinuto dojenje i usput naručujem sestru, koja ima nešto nalik slabim trudovima, da mi dođe popodne, samo da nisam sama sa svoje dvije sreće...

Mali podoji i budan, gleda me svojim plavim okama.

Ni jedan vid humanog uspavljivanja ne pali.

Držim ga na desnoj, kucam lijevom rukom.

I maštam o horizontali, usput sebi sa crnogorskim naglaskom recitujući Gorski Vijenac:

"Ti si mlad i jošt nevješt vladiko,

o da znadeš šta te jošte čeka,

svijet je ovaj tirjan tirjaninu,

a kamoli duši blagorodnoj..."

P.S. (12:30) Taman uspavala malog i legla, a komšija iznad nas počeo sa renoviranjem kupatila i skidanjem pločica. Komšija prestao, mali se probudio.

Nekoliko puta u životu sam poželjela da zaustavim vrijeme, da zauvijek ostanem u datom trenutku, ili da barem sačuvam, na sve moguće načine djeliće tog trenutka, znajući da se nikad neće vratiti.

"Jer ovaj život je poput kapi vode na lotosovom cvijetu..."

Prvi puta sam to osjetila u Indiji. Znala sam da ćemo tamo biti kratko, i pokušavala sam zapamtiti i sačuvati sve te trenutke, boje, mirise, zvukove...O tome sam već pisala, pa ne bih po stoti put da ponavljam. Samo bih dodala da sam po povratku napisala:

"Vratili smo se prije 2 mjeseca, ali ja se ne želim vratiti. Ostala mi je na dnu srca ta, pomalo bolna čežnja za Vrindavanom. Ta bol ima smisla, jer sada znam da sve ono u što sam vjerovala stvarno postoji, i u stvarnosti je još ljepše od mog vjerovanja...Sada, kada sam ovdje, pitam se-zašto nisam grlila svaki stub hrama, svako drvo ili kravu, zašto sam morala spavati, zašto sam gubila dragocjene sekunde na sitne gluposti, umjesto da sam svaki tren upijala atome svete zemlje...I pitam se-kako sam mogla tako ravnodušno otići, samo se par puta osvrnuvši na mjesto koje nikada neću zaboraviti?...ČEsto mi misli lutaju, nošene melodijama bazara-po garlandima od Malati cvjetova, preko crno-bijelih pločica i mramorne čipke, pa idu dalje, putem parikrama, do tamno zelene Yamune, do Madan Mohana, smiješe se bezubim starcima, djeci, rikšavalama, skaču sa majmunima po krovovima i vraćaju se da se poklone Gospodaru sve te ljepote...Šta je u tom zaputenom selu u kojem vrijeme stoji, toliko privlačno? Neupućenom posmatraču bi izgledalo da je ovo mrtvo mjesto, sa svinjama i otvorenom kanalizacijom, sirotinjom i bolešću, a opet, to je mjesto nevidljivi duhovni svijet koji tako intenzivno osjećam da pulsira ispod površine...Sve što je materijalno ovdje propada-sariji, zubi i kuće, a tijela kao da i nemam i kao da mi ne bi ni trebalo, samo kad bih dušom mogla grliti bhakte, osjećati užitak u pijesku Raman Retija na mojim stopalima, disati, slušati zvuk školjki, i paunove koji se glasaju sa drveća..."

Po drugi puta to mi se desilo kad sam rodila prvog sina, nekada kada je napunio mjesec dana i kada sam shvatila kako brzo vrijeme prolazi. Poželjela sam da zauvijek ostane tako mali i sladak i u mom naručju.

Takođe, imam jednu fotografiju moje mame pred nekadašnjim Klosterom u Bihaću. 2006. je godina i njeno lice pokazuje znake iscrpljenosti i mršavosti. Dok sam je slikala, shvatila sam da nam je zajedničko vrijeme ograničeno i da ga trebam što bolje iskoristiti. Drag prijatelj je nekada na svojim predavanjim rekao da je recept za dobre međuljudske odnose biti svjestan činjenice "ja sad umirem, i ova osoba ispred mene isto umire". U tom sam trenutku  toga postala svjesna i mislim da sam do zadnjeg zajedničkog trenutka osjećala kako to vrijeme u našem pješčanom satu curi i nestaje.

Bilo je još fleševa, kratkih momenata u kojima sam se željela zadržati, uslišane molitve u haremu Čaršijske džamije 1996., osjećaj uzajamne ljubavi i povezanosti sa mojim duhovnim učiteljem, otjelovljen u vijencu cvijeća koji mi je dao 2007. kada je putovao cijelu noć vozom samo da bi me vidio , trenuci kad je knjiga koju sam napisala počela sama izlaziti iz mene, kroz  riječi i dizajn...i konačno kada se misija te knjige ostvarila, blaženo sjedenje sa dragim ljudima pod šljivom prošlog ljeta u Ličkoj Jesenici, trenuci pisanja o Indiji na blogu kada sam nakon dugo vremena osjetila da sam živa, oblaci iznad Fethije...

"Vidjećeš kako će i ovo danas jednog dana biti dobra stara vremena."

I trenutno me taj osjećaj puca i sa drugim sinom...osjećaj kako dragocjeno vrijeme tako brzo prolazi u nepovrat, a sjećanja su varljiva i nestvarna. Na njemu se može tako jasno očitati brzina prolaska vremena.

"Svakim svojim izlaskom i zalaskom sunce skraćuje život svakome, osim onima koji svoje vrijeme koriste za raspitivanje ( o Bogu) i za traganje za smislom života..."

Dvadeset trećeg marta, prije pet godina, letjeli smo prema Indiji.

Kako je vrijeme proletjelo!

I danas pamtim svaki detalj i često ponovo preživljavam to putovanje.

Obično me u ovo doba godine počne pucati neka nostalgija i počnem čitati dnevnike s puta, knjige koje me podsjećaju na stvari koje smo tamo naučili, ponovo gledam slike...

U zadnjih par dana u naletima indijske nostalgije, pored uobičajene duhovne literature koju inače čitam, pročitah po ko zna koji put knjigu "Bog malih stvari", indijske spisateljice Arundhati Roy koja je za tu knjigu dobila Bookerovu nagradu, i više nego zasluženo. Volim se vraćati dragim knjigama, poznatim rečenicama i stilskim bravurama, ali i oplakah ponovo drugu polovinu knjige.

Onda juče, na čistu miru, uzeh iz muževe ogromne kolekcije filmova da pogledam taj izvikani film Slumdog millionare i ponovo oplakah, od početka do kraja. Takve bijede i takvih bajki ima samo tamo. Još film ne prenosi mirise predgrađa, smetljišta, izduvnih gasova...ali vjerno prenosi život tamošnje sirotinje. Ako pomogneš jednom malom prosjaku, ostaju milioni drugih, za koje ne znaš hoće li doživjeti sutrašnji dan...

(Knjiga nema hepi end, film ima-kako bi ga inače cijenili u Holywoodu. U svakom slučaju, preporučujem oboje. Riječnikom moje sestre-PRISTAVI sebi indijski film, i odmah pripremi ŠTEKU maramica!))

Da, Indija je samo geografsko mjesto, zemlja kao i svaka druga, a Bog je i tamo i ovdje i svugdje, ne samo na mjestima hodočašća bilo koje vjere, ne samo u Njegovim kućama ili knjigama...Ali, volim tu zemlju, sa svim njenim krajnostima, od obilja i ljepote Taj Mahala, čistoće Himalaya, sretnih osmijeha nevjerovatnih ljudi, prašine Vrindavana i nezaboravne zelene boje i mirisa Yamune...do otvorene kanalizacije, ljudi koji doslovno žive na smetljištima, lopova, svinja i smradova.

Indiju možeš na prvu zamrziti, ili ti se može doživotno uvući pod kožu, kao meni.

I kontam, pubertet i rana mladost mi prođoše u ratu i policijskim satovima, fakultetske godine u napornom učenju i životu sa 5 km dnevno za potrošiti, odmah po tom sam se udala, zaposlila, radila i živim kako živim...Ali, maštam, doći će i moja "kriza srednjih godina", djeca će porasti do moje četrdesete, i ja ću barem nakratko pobjeći iz ovog zlatnog kaveza, da bosonoga, sa tilakom  na čelu grlim prosjakinje po prašnjavim parikram cestama, da se kupam u prljavim rijekama, da plačem od sreće i od tuge...