DRAGI B(l)ože...

Diary of a Hare Krishna housewife :)

17.09.2016.

Sa vama bih sve

Sa Reom... bih bila Robinzon pod Igmanom, uz naše filozofske razgovore bez početka i kraja. Sa Srećom koja me za ovo inspirisala... bih se voljela sresti kada se planete poklope. Sa Hemijom bih išla na njivu i nagovarala je da se skine sa droge zvane bijeli šećer. Sa Alaskom bih slušala Born to die :) Sa Tramvajem bih mislim mogla prijateljski pričati satima i smijati se njegovim provalama. Sa Kurtizmamom bih obišla Šri Lanku. Sa Shizzy bih zaradila najtežu upalu mišića koja postoji. Za Bogdusna bih napisala post o djeci :) Sa Majskom bih išla u Fethiju. Sa Brusnicom bih ganjala Tufne po Vilsonovom... Sa ostalima trenutno ne znam šta bih... Ako neko zna, neka mi objasni zašto preko Google Chromea, Opere i IExplorera sav tekst koji otkucam izlazi bez tačke i zareza, tj. paragrafa?

19.07.2016.

Vremeplov

Nakon ko zna koliko vremena kliknuh na "Novi post". Čudan osjećaj, ali kad nešto želi da ne napiše onda ide lako i samo.

Prije tačno 20 godina, moj se zivot promijenio iz korijena i sada, jednako godina kasnije osvrćem se na razne događaje koji su 1996. uticali moj život.

U zadnje vrijeme, imam neku teoriju da su godine rane mladosti, te koje nas toliko jako obilježe za čitav život, zato što smo pod jakim hormonalnim drogama koje izazivaju određene hemijske reakcije zbog kojih život doživljavamo jače i intenzivnije. Stoga svi valjda te dane dobro pamte kao neko vrijeme, (da se kao Andrić-u Znakovima pored puta- izrazim) "dok se živo bilo". (Mogla bih ovdje malo napričati o tome kako smo uvijek živi, ali neću.)

Prije 20 godina, ostavili smo sve što smo imali i na šta smo navikli i sa 3 torbe, uglavnom pune knjiga, krenuli u novi život. Zanimljivost je da se Nepalski vozač Crvenog Krsta koji nas je odvezao kroz ratne zone u novi život zvao Višnu. Novi život je bio i ostao živopisno šaren i intenzivan u Svjesnosti Krišne. 16.7. 1996. prvi put smo srele bhakte i to je bila ljubav na prvi pogled. Ever since that night we've been together, it turned out so right for strangers in the night. Možda se zbog toga vodim devizom "New is always better" i često kažem da volim da gledam u budućnost, prihvatajući nepredvidivosti života kao Kinder surprise.

Kada odem u gradić u kojem i danas živi moj tata, ne volim se vraćati unazad. Prije nisam ni voljela, ni željela ići tamo, ne želeći se nikako osvrtati. Ne volim tražiti stare prijatelje, ići u Gimnaziju ili šta već, kao što to mnogi drugi rade. Sviđa mi se sadašnjost u tom mjestu, koje volim posmatrati anonimno, kao neki duh kojeg niko ne poznaje.

Njegova kuća (jer već 20 godina nije moja) miriše na rane devedesete, dok još rat nije počeo. I tata je na neki način ostao u tom vremenu, sa telefonom koji ima brojčanik i knjigama natopljenim nikotinskim dimom gušćim od najgore Sarajevske magle. Nekada su on, mama i majka pušili 6 kutija cigareta na dan, tako da imam solidan staž pasivnog pušača. Nema wi-fi signala! Opet kasno naveče sjedimo na balkonu, pričamo i osim žara njegove cigarete vide se bezbrojne zvijezde, iste one zbog kojih sam se počela raspitivati o svemiru, Bogu, smislu života.

U tom mjestu gdje vrijeme stoji i ne zna se kada je vikend, kada radni dan, sve je jako mirno. Nekad sam mislila kako je to najzabitije mjesto na svijetu i kako se mora otići što dalje da bi se postiglo nešto u zivotu. Ipak, "ako sam negdje stigao bilo je iznutra".

Od svega se najviše izdvajaju pusta ljetna popodneva, huk sova u rana jutra i gugutanje golubova pod balkonima. Čim dođemo tamo, totalno se prebacim na taj usporeni ritam i penzionišem se skupa sa tatom. Djeca uživaju u životu bez kriminala i pasa lutalica, čude se kako se bicikli ostavljaju svuda nevezani i kako je moguće zaboraviti stvari na klupi i naći ih kasnije. Tamo djeca ne sjede po kućama zalijepljena za monitore, nego se igraju po cijeli dan. U Sarajevu sam se više puta naljutila na sina, ne vjerujući mu da u kvartu na lijep dan nema djece, pa bih obišla sva igrališta i s tugom zaključila da nema nikoga, kažu-druže se online. Zimi je kažu prehladno, ljeti prevruće, ukratko-djeca u našem kvartu rijetko izlaze vani. A ovdje, od 9 ujutru krenu zvoniti interfoni, prvo pletu narukvice od onih kineskih gumica, pa ih prodaju na cesti i od zarade kupe još gumica. Popodne igraju lopte do mraka, pa onda žmire. Poseban suvenir sa raspusta kod dede su prljave noge pune modrica, ujeda komaraca, nokti izlomljeni od lopte. Čudom se ne mogu načuditi da se djeca ne svađaju i ne maltretiraju jedni druge ružnim riječima i provokacijama.

Dok se oni igraju, ja slušam bhajane na slušalice i plovim u nekom stanju nirvane, mirnog uma...Najviše volim mjesta gdje su izlasci i zalasci sunca najvažniji događaji. Tokom godine, često sanjam to mjesto, čije kutke predobro poznajem. Imala sam jako sretno djetinjstvo tamo i valjda mi zato godi ta atmosfera pod širokim nebom punim lastavica.

Moj je tata 20 godina svoj stan držao kao muzej. Pretpostavljam da mu je život na neki način stao kada smo morali otići. Prijatelj mi je pričao da ga je posjetio par godina nakon našeg odlaska i zatekao sve ist-isto, pa čak i naše rasporede časova zalijepljene u trpezariji. Bilo mu je jako teško zbog toga. Nekako prirodno, tata mi je ove godine dozvolio da pobacam sve nepotrebne starudije. Samo nije dozvolio da bacim majkine hekleraje, "pa to je neprocjenjiv ručni rad", možeš si misliti. Jako je prosvjetljujući osjećaj eliminisati stvari koje su nekad bile sastavni dio života, a danas više ništa ne znače.

Dok anonimno hodam po gradu, zapažam prolaznost života. Nekad je moj tata bio mojih godina i ja sam trčkarala oko njega, danas to rade moja djeca. Uvijek se sjećam kad sam za sedmi rođendan dobila poni i čekala vikend da ga vozim, međutim kiša je pljuštala i ja sam plakala cijeli dan, sve dok mi tata nije obukao kabanicu i odveo me na krov zgrade da provozam par krugova. Sada moj sedmogodišnji (mlađi) sin juri okolo na biciklu. Stariji sin, isti onaj uz kojeg sam počela pisati blog ima skoro 11 godina, za vašu info. Mislila sam da su moji roditelji u godinama u kojima sam sada, bili izuzetno odrasli i mudri. Poznati ljudi su jako ostarili, a drveće poraslo do neprepoznatljivosti. Nekad neplanski sretnem prijatelje iz srednje škole i lijepo ih je vidjeti, svako je i u zrelosti ostao dosljedan sebi. Možda zbog naših druženja uz EKV, Nirvanu i knjige Šri Šrimada (kako smo ga tada zvali), nikako ne mogu da svarim da današnje maturantice izgledaju kao sa Grand parade, a "fina gradska raja" (čast izuzecima) u mom sadašnjem gradu živi za "u se, na se i poda se".

Vratila sam i  fotografije koje smo odnijeli 96te u pripadajuće praznine u albumima i tako se nekako krug zatvorio, tata je počeo gledati u budućnost. Bolno je i istinito reći da nam je zajedničko vrijeme odbrojano, i kako sam toga uvijek i previše svjesna, intenzivno prozivljavam svaki trenutak kao poklon.

Brzo prođu dani kod tate i uvijek se teško rastati. I dvadeset godina kasnije, svaki povratak u Sarajevo mi govori o težini i ljepoti života u njemu.

06.03.2016.

Eho

Nešto sam se večeras poželjela blogerskih dana, blogerskih druzenja, svih vas koji ste moj zivot obogatili kroz sve ove godine...Stoga pomislih da napišem nešto, bilo šta-onako bezveze, samo da probam jer sam izgubila tu naviku. U 2015. bila sam Robinzon, godila mi je izolacija. A sada pomislih da se otkačim i napišem par redova :) Pozdrav svima!

09.01.2015.

Malo masovne histerije

Ne podržavam ubistva, ali ni vrijeđanje velikih bhakta kao što su Muhamed saws i Isus. Je ne suis pas Charlie. "Jesus Christ and Muhammad, two powerful devotees of the Lord, have done tremendous service on behalf of the Lord on the surface of the globe. "(Srimad Bhagavatam, 2.4.18p) P.S. Mediji kazu zalij se kantom leda, izađi na proteste, haštaguj se u novoj masovnoj histeriji, danas je in biti Čarli...

15.09.2014.

Komentar

Prolazio je Isa as. (Isus), pored jedne grupe ljudi koji su mu govorili ružne riječi; on im je uzvratio lijepim riječima, pa mu je rečeno: "Oni tebe grde, a ti uzvraćaš lijepim?!" A on reče: "Svako dijeli od onoga što ima."

11.07.2014.

Minut i godine šutnje

Šutim o svemu u zadnje vrijeme.

Tako šutim danas i o Srebrenici.

Šta da kažem, sve je jeftino u vrijeme interneta zbog kojeg sve izgleda tako površno i jeftino, pa i emocije, spoznaje. Šta može i reći neko ko je cijelo djetinjstvo slušao antiratne poruke bratstva i jedinstva, pouke o holokaustu-da se više nikad ne ponovi, a evo ponovilo se, na naše oči, baš ovdje gdje smo se najmanje nadali. Učili su me o bratstvu i jedinstvu, da smo svi ljudi, svi jednaki, da vjere i nacije nisu bitne, samo kakav je ko čovjek.

Moj je otac, komunista, ateista i porijeklom Srbin je u sred ratnog RSa, išao po dženazama ubijenih najboljih prijatelja, dizao ruke kao da će da klanja, spašavao komšije Muslimane kojima su bombe u stanove bacali, dovodio ih kod nas, skidao nacionalističke zastave sa svoje firme, prijetili su mu da će mu djecu silovati zbog toga. Nije nikakvo čudo da ni danas ne biramo strane, već smo sa onima koji ne mrze nikoga...Mog najboljeg prijatelja silovao je jedan čovjek kada je imao 14 godina, to je onaj što se ubio prije 4 godine.

Sve je to opet sitnica nad genocidom, nad činjenicom šta se sve izdešavalo i opet dešava, a zbog čega, zbog lude kožne bolesti, hipnoze zbog koje ljudi vjeruju da su dio nekog čudesnog izabranog naroda. Zbog te kožne bolesti, identifikacije sa tijelom, sa nacijama i vjerama, ljudi se hiljadama godina ubijaju. Uvijek se nađe neko ko je čudesno od Boga navodno izabran da ubija i muči one druge, pa se onda ovi drugi malo osokole i počnu da se svete. Tako su Jevreji prošli holokaust, a sad bombarduju Gazu...do kad više tako ukrug?

Hajde, čak i da je neko identificiran, ponosan što je ovo ili ono pa gori u vatri navijačke strasti zamotan u zastavu, što je bolesno vezan za neki komad zemlje čije se granice mijenjaju... Ali, šta se mora desiti u čovjeku da može da učestvuje u genocidu, siluje, kolje, muči ubija žene, djecu, starce i onda se vrati kući mirno spava, gleda utakmice, ide na posao, vodi nesilovanu kćerku na maturu? Kako sebi u oči može pogledati, očekuje li kakvu poplavu, tajfun, zemljotres ili barem meteorit da mu padne na glavu? O, zakon karme je neumoljiv.

Razmišljaju li ljudi o posljedicama kada bez milosti kolju životinje u koncentracionim logorima, abortiraju svoju djecu pa se po ordinacijama hvale brojem "čišćenja", kad ubijaju nedužne, kad danas svjesno ili nesvjesno ne čuju šta su u radili i nije im žao...

Razmišljam li i ja dovoljno o svojim mislima, riječima, djelima?

29.05.2014.

Prirodna tehnologija

U toku svih ovih poplava i klizišta (o čemu bi se mogao napisati post za sebe), čitam jutros članak "Naučnici predviđaju kako će izgledati budućnost za 30 godina":
http://www.index.hr/black/clanak/strucnjaci-predvidjaju-kako-ce-se-svijet-promijeniti-u-sljedecih-30-godina/750154.aspx

Ukratko, nećemo znati misliti ni disati bez tehnologije, nanočipovi i nanoroboti, personalizirano oglašavanje i nezaobilazna obećanja o rajskom životu na drugim planetama. Kad god na zemlji zagusti, uvijek su tu svemirska prostranstva u koja ljudi (uz sav napredak tehnologije) ne odoše od 1969.

Poslije toga ugledam saksiju u kojoj smo mlađi sin i ja prošle sedmice posadili zrna graha-čisto da djeca shvate da biljke rastu iz sjemena, a ne na policama superxafsa. (Ovdje treba pisati super m a r k e t a, ali ovaj blogger piše da je superfaxa i ne dozvoljava mijenjanje veličine slova....).

On je to vjerno pratio i zalijevao, jučer su se pojavili prvi izdanci. Ali jutros je u saksiji nešto fascinantno: iz jednog zrna graha je prema zemlji niknuo korijen, a prema gore se zrno razdvojilo na dva dijela i otkrilo 2 prekrasna, mlada lista. Čini mi se, da su mi u svjetlu prethodnog članka i događanja u našoj zemlji,  još ljepši, tako da sam ih gledala, gledala, divila se savršenstvu prirodne tehnologije i na kraju ih uslikala da sa vama podijelim.

Podsjetili su me na ovu priču:

"Veliki svetac Nārada Muni običavao je posjetiti Nārāyaṇa (Krišnu) svaki dan. Kada je prolazio cestom,jedan veoma učeni brāhmaṇa (svećenik)upitao je Nārada Munija,“Oh, ideš Gospodinu. Hoćeš li ga pitati kada ću Mu se vratiti?“
“Uredu, pitat ću ga.“
Onda je naišao na postolara (obućara), koji je ispod ogromnog banyanovog šivao cipele, stare cipele. I on je ugledao Nārada Munija i upitao, “Hoćeš li molim te ljubazno pitati Boga kada ću Mu se vratiti?”

Kada je stigao kod Gospodina Narayana, Narada je upitao: „Njih dvoje, jedan brahmana ijedan postolar, pitali su kada će Ti se vratiti.
Nārāyaṇa je rekao: “Da, postolar,nakon što napusti ovo tijelo, doći će ovdje u duhovni svijet (Vaikunthu).”
“A što je s brāhmaṇom?“
“Oh, on mora ostati tamo još puno rođenja i ne znam kada će doći.”

Nārada Muni je bio zapanjen: „Kako to? Ne mogu razumjeti ovu misteriju. Zašto kažeš da postolar dolazi, nakon što napusti ovo tijelo, ali zašto ne i brahmana?

“Oh, razumjet ćeš...I ako te upitaju ‘što je Kṛṣṇa, ili Nārāyaṇa radio, objasni im da je provlačio slona kror ušicu igle s jedne na drugu stranu.

..
Brahmana je rekao, “Oh Narada, vratio si se, vidio si Gospodina?”
“Da.”
“I što radi?”
“Radi sljedeće: provlači slona kroz ušicu igle tamo-ovamo."

“Oh, onda nemam vjeru u tvoju priču! Imam veliko poštovanje prema tebi, no ne vjerujem u ove gluposti!”

Onda je Nārada razumio: “Oh, ovaj čovjek nema vjere. On jednostavno čita knjige. To je sve.”

Kada je otišao postolaru, on je isto pitao, Što radi Nārāyaṇa?”

Opet je rekao “On radi sljedeće…”
Oh, postolar je počeo plakati, “Oh, moj Gospodin je predivan. On može sve učiniti.”

Śrī Nārada je pitao,“Da li vjeruješ da Gospodin može provući
slona kroz ušicu igle?” “Oh, zašto ne?


„Sjedim ispod ovog banjanovog drveta,
i toliko mnogo plodova pada svakodnevno,
i u svakom plodu se nalazi hiljade sjemenki,
i u svakom sjemenu se nalazi ovo ogromno drvo.

 

Ako u malom sjemenu može biti tako veliko drvo,
da li je onda nemoguće prihvatiti da Narayan-Kṛṣṇa
provlači slona kroz ušicu igle?


Tada je Narada shvatio."


 

 

 

06.02.2014.

Diskriminacija

Zovu danas iz računovodstva jedne velike firme, sa kojom radi moj muž. Kaže nepoznata žena, ne javlja se na mobitel, pa sam pronašla kućni broj, trebaju joj neke fakture.
Kažem joj da je on sigurno na sastancima i da ću mu prenijeti poruku, na šta ona počinje na dugo i na široko objašnjavati o čemu je riječ. Kažem joj i da ne znam ništa od muževog posla, te da u njegovoj firmi ne radim kao sekretarica.
I onda mi žena reče: "Pa šta vam fali da mu budete sekretarica, da makar nešto radite!.

02.02.2014.

Dok si pod mojim krovom....

Poručujem svim korisnicima blogger.ba da ću ih odmah blokirati ako mi budu slali privatne poruke ili komentare na temu pronalaska partnera on-line, reklame i sl.

29.01.2014.

Biti isti, poseban,slobodan u okvirima mahalske inkvizicije

Nisam fan Dubioze (kolektiva), ne volim složenac od frustracije, politike i marihuane, bez ponuđenih rješenja. Ipak, slažem se da u našoj mahali nije lako reći da si drugačiji, a pogotovo ne glasno (Benesta, hvala na inspiraciji, bez tebe bi prošlo još pola godine do sljedećeg posta.).
Zapravo, ne znam ima li iko da je potpuno mainstream, normalan i u skladu sa normama koje podilaze ukusu većine. Uvijek nešto ne štima-dužina hlača, boja kože, naglasak, oblik cipele, a o vjerovanjima da ne govorim...Nešto mora biti drugačije, kako god okreneš. Čak i u nekim veliki i manstream zajednicama se stvaraju podjele i vode čitave diskusije oko recimo načina odijevanja, jedni tvrde da treba ovako, drugi onako...

Takav mi je grah u zivotu pao da sam slabo gdje putovala, tako da stvarno ne znam kako je negje drugo. Drugi ljudi odu negdje na put i svi se vraćaju sa utiskom da je vani (ne nužno na istoku ili na zapadu) normalno biti drugačiji, jer su svi i ovako različiti. Kod nas je nužno biti jednak i normalan, ma  šta god to značilo. To je neka vrsta mahalske inkvizicije-što se nisi udala, ako si se udala kad će dijete, kad će drugo, ako si kod kuće što ne radiš, a ako radiš loša si majka....

Gledajući sebe i svoje Hare Krišna prijatelje, neizbježno je posmatrati uticaj okoline na naš život. Da li je to nešto postsrednjevjekovno, postosmansko, postkomunističko ili kontemporarno materlijalističko shvatanje koje kreira naš jedinstvani mentalitet, ne znam. Ili je valjda normalna reakcija članova porodica, prijatelja, poznatih i nepoznatih, kada saznaju da smo se odali "toj strašnoj voodo magiji" obožavanja Svevišnjg Gospodina Šri Krišne, kojeg još nazivaju i Allah ili Jahve? Razumjem njihov strah od nepoznatog, zato sam jednu zenu koja je nervni slom prezivjela kad je saznala "čime se bavim" pitala šta ona zapravo zna o tome "čime se ja bavim" kada se toliko uzrujava. Ona je rekla da ne zna ništa i da je ne zanima, ali da zna da se to nikome ne sviđa i da će ljudi pričati.
Da li bi roditeljima bilo lakše da su im djeca normalna kao i sva ostala, pa ne ustaju rano ujutru, bivaju vegetarijancima (ah, gluho bilo) i tako dalje...Svi roditelji žele za svoju djecu ono što i sebi žele: fakultet, posao, dvoje djece, jednog psa, 10 dana ljetovanja godišnje i penziju. Izuzev psa i pemzije, nisam daleko od ideala :)

 Žao mi je što Hare Krišna ljudi žive nekom vrstom dvostrukog života, neki manje, neki više-stvar je ličnog izbora i mogućnosti. Nakon prozivljenih inkvizicija, ljudi odluče da je to njihova privatna stvar i da je puno lakše imati vanjsku i intimnu odjeću, ime, razmišljanja...Ali, na taj način ispada da stvarno radimo nešto loše i opasno, kada se toliko krijemo, a niko nas neće poslati na Goli otok niti u Sibir. Ne kažem da treba kao neki pojedinci, smarati svoju okolinu (posebno poslovnu) svojim stilom života, filozofijom i sve...samo govorim o pravu postojanja i disanja na drugačiji, slobodan način, bez sakrivanja.

Nedavno su mi pali windowsi i zvala sam jednog čovjeka čiji sin trenira sa mojim, on bi mi to besplatno popravio. Moj muž je na to preblijedio i rekao: Pa vidjet će ti sve tvoje Hare Krišna fajlove i e-knjige, slike u kojima si u sariju (toples bi bio manje sramotan). Ja sam rekla: Pa šta, neka vidi, nije to nikakva sramota. On je zbog svojih prethodnih horor iskustava, rekao da će se ti ljudi prestati družiti sa nama, da će se djeca prestati igrati sa našim sinom i kako će grad brujati o tome. Ja sam rekla da mi je drago da se to dogodi da više ne moram da se krijem, jer prešutno i onako svi to znaju, ne krijem se i mislim da su svi zapravo puno pozitivniji nego što on misli. Ipak, odlučio je platiti nepoznatog servisera, koji je rahat klanjao kod nas, čekajući da se sve te strašne tajne poskidaju i sve mu je bilo normalno. I svima je lakše prihvatiti iskrenu različitost uz tačna objašnjenja šta i zašto, nego sakrivanja, poluistine i sve ono što i onako osjete da nešto krijemo. Bolje je i da nas ljudi ne vole zbog pravih razloga, nego da nas vole zbog lažnih.

Svakog čuda je svakako tri dana dosta i na kraju krajeva tolike se ludosti okolo proglašavaju normalnima. Čini mi se da mahala mahala onoliko koliko mi sami sebe ne prihvatamo, koliko nas to uznemirava. Nakon svih ovih godina, uvjerila sam se da je najlakše odmah sve karte staviti na sto, biti isti, poseban, slobodan (biti samo Tvoj :) .

Zato jednostavno prihvatam svoju različitost i vjerujem da time doprinosim šarenilu svog okruženja. Mozda zbog svojih iskustava više cijenim i poštujem druge koji su drugačiji. Jednim dijelom, ovaj me blog oslobodio i svi oni tako različiti, a tako divni ljudi, koji su preko njega dio moje sadašnjosti

23.10.2013.

Ko je lud?

Nikako se ne mogu složiti sa pristupom da je dobro i pozitivno sve ono što većina smatra ispravnim.

Čak i kada je data stvar potpuno pogrešna, u kontradikciji sa spisima, mala ili velika devijacija...navodno trebamo da budemo pozitivni, da budemo pčelice i nektarine prema svemu što privlači više ljudi, gdje je dobra atmosfera, gdje se hipnotisana gomila raduje površnim sentimentima. Nekada, ne nužno uvijek, iza površne dobrote, umilnih glasića i osmijeha, kriju se najveće duhovne stranputice. Ne samo duhovne, nego i materijalne. Ako se i pobuniš,ti si lud u svijetu normalnih, negativan u svijetu pozitivnih ljudi, čak i kada zdrav razum i filozofija kažu suprotno. I onda kažu, ako rob spava, ne budi ga, sanja slobodu, sanja da putuje u Brazil :).

Ako tako razmišljamo do krajnosti-onda je Ceca najpozitivnija osoba jer može napuniti stadione, na kojima mase grcaju u turbofolk katarzi.

"To be a good man or a nonviolent man is a personal attachment, but to act on behalf of the Supreme is to act without attachment for the result. That is perfect action of the highest degree, recommended by the Supreme Personality of Godhead, Sri Krishna. "

(BG 3.19. purport)"

13.10.2013.

Vjeroispovjest: navijač

Često upoređujem fudbal sa organiziranom religijom. To nije opcija koju naši popisivači nude pod rubrikom "vjeroispovjest", ali nekako me podsjeća na to. Najvažnija sporedna stvar na svijetu je ljudima nekada bukvalno najvažnija, iako su toga blaženo nesvjesni. Nekako, svi ti šoubiznis spektakli, obožavanje fudbalera (dok postižu golove), ljepljenje plakata, skupljanje sličica...
Znamo da je sve to veliki biznis, u kojem vlasnici klubova zgrću pare od narodnih masa kojima uvijek treba kruha i igara, da ne bi mislili na prave probleme. Veliki je to posao, veliki stadioni, skupi tv prenosi, a ponešto i za bjelosvetsku sirotinju-gumice za brisanje sa brendom Barcelona, pernice sa likom Ronalda, Ronaldinjo čips...Čak me i fudbaleri podsjećaju na gladijatore, a prodaju ih kao robove...
Da znam reći ćete da je moj post kao i svi ostali tako nazadan, oni žive kao bogovi...dok milioni dječaka po kiši i snijegu treniraju, ne bi li postali poput njihovih idola, dok ambiciozni očevi zadnju paru daju za posebnu prehranu, opremu, kopačke...
Danas je biti fudbaler veliko postignuće u životu.

Muž mi neki dan kaže kako je jedna banka (koju sada nećemo ovdje reklamirati) organizirala da u Sarajevo dođe pehar Lige Prvaka. Pehar će biti izložen, a smrtnici se na vrijeme trebaju prijaviti putem mobitela, na koji će dobiti kod koji će im omogućiti ulazak u ta hram fudbala. Kažem mužu da svako ima nešto što obožava, pa čak i ateisti.
E, priča muž mojoj sestri, koja se zatekla kod nas na ručku, kada su se muški članovi moje porodice vratili iz fudbalskog Luxora, kako je to bilo. Kaže, ma fakat je ko neki Egipatski hram napravljeno, kao što smo učili-kako se arhitekturom podiže strahopoštovanje vjernika, prilazi, lopte izložene kao u muzeju, a kaže, na kraju, maltene kao oltar sa tim peharom....
A sestra će, onako usput, uz zalogaj: "To ljudima valjda dođe kao Kaba."

Tu vam ja padnem pod sto od smijeha, pazeći da se zalogajem ne ugušim i kada sam došla sebi rekoh joj-ovo ide na blog.
Možda će padati snijeg jer ja pišem post. :)

23.06.2013.

Kad porastem zelim biti Lilavati

U mojoj bližoj okolini postoji nekoliko ljudi, koji su mi, iako domaći i gotovo svakodnevni, veliki uzor i inspiracija. Nekako, veći su mi ti mali, naizgled obični ljudi...jer u svojim naizgled ovdašnjim i običnim životima čine čuda, prije svega u radu na sebi, svom duhovnom životu u praksi...a onda su i najčistija blagodat za sve one koji im se nađu na putu.
Jedna od njih je i Lilavati, bhaktina koja me inspirira svojim stavom služenja. Ta djevojka (inače među najboljima na svom fakultetu) je toliko jednostavna, da za sekund može promaći njena dubina. Ona ne pametuje i ne filozofira puno (za razliku od mene). Ona sve što je naučila vrlo jednostavno i sa osmijehom primjenjuje u praksi. To je vidljivo najviše po tome što je skromna osoba koja se bez imalo razmetanja trudi biti na usluzi drugima, tačnije-svakome ko joj je u blizini. Njoj nije teško ni krečiti naš hram (i po cijelu noć), izmantrati svoje krugove  (mantramo 16  krugova na brojanici sa 108 zrna, što je oko 2 sata na dan), ujutru položiti ispit (završava fakultet u roku), pričuvati kćerku prijateljici popodne (i usput joj skuhati i očistiti, dok ova nešto obavi u gradu)...Nju obično možete vidjeti kako nosi neku bebu, pere suđe, po pet puta ustane od ručka da nekom nešto učini...dok mi svi ostali možda sijelimo i pametujemo, ona peče pizze, pere suđe, dočekuje, ispraća, svakom što maltene cipele ne obuče...Jesam li je ikada vidjela tužnu, mrgodnu, živčanu? Čini mi se da nisam. Nekad je zezam kako su Bosnaci svugdje bauštelci (pošto ona često putuje i gdje god ode takođe svima pomaže)...ali ona je jedina dokazala da bauštela može biti i transcententalna. :)Još da mi je namoliti da mi dozvoli da joj i sliku ovdje u post ubacim, da vidite da je usput i prava ljepotica.

Prije par dana, vraćala se sa prijateljicom iz Hrvatske. U pola noći, naišle su na udes-vozač automobila je naletio na biciklistu i zbrisao. Biciklista je ležao na cesti. U pola noći, u mraku na pustoj cesti, insistirala je da stanu, sama došla do momka, opipala mu puls, kojeg nije bilo, pozvala policiju. Dok je policija stigla (za to je naravno trebalo vremena), držala je za ruku u mrklom mraku sama, tog okrvavljenog momka tj.mrtvaca,  molila se za njega i pomagala da njegova duša što sretnije ode dalje na svom daljem putovanju. Vede nas uče, da iako vitalni znakovi prestanu, osoba čuje zvukove i prisutna je u tijelu još oko 2 sata. Policajci su došli, momka nisu ni pogledali (pa mrtvac je), pronašli su tablicu odbjeglog auta, napravili uviđaj i kasnije uhapsili počinioca.


Dok ovo pišem, još jednom se pitam kako je stvarno moguće da poznajem takve osobe, da takvi po zemlji hodaju, i daju se zagriti, opipati...da još jednom provjerim da nisu utopija i uobrazilja. Da li bih ja samo prošla pored udesa, retorički se pitam. U moru ljudi koji samo misle na sebe i cijele naše okoline i medija koji stalno podsjećaju koliko si trebamo biti važni, postoji poneko dijametralno, a tako pozitivno suprotan i sretan.

yoga-yukto visuddhatma vijitatma jitendriyah
sarva-bhutatma-bhutatma kurvann api na lipyate

Čista duša koja djeluje s devocijom i koja vlada svojim umom i osjetilima je draga svakome i svatko je njoj drag. Takav čovjek uvijek djeluje, nikada ne postaje zapleten. (Bhagavad-gita 5.7.)


SMISAO: Osoba koja se nalazi na putu oslobođenja slijedivši proces svjesnosti Krsne je vrlo draga svakom živom biću i svako živo biće je njoj drago. To je rezultat njene svjesnosti Krsne. Takva osoba ne može smatrati niti jedno živo biće odvojenim od Krsne, kao što lišće i grane drveta nisu odvojeni od drveta. Dobro zna da će zalijevanjem korijena drveta svo lišće i grane dobiti vodu ili da će davanjem hrane želucu čitavo tijelo dobiti energiju. Onaj tko djeluje u svjesnosti Krsne je sluga svih živih bića i zato je svakome veoma drag...

02.06.2013.

Onkologija

Zove me neki dan jedna draga žena, mamina dugogodišnja radna kolegica, zajedno su se zaposlile nakon fakulteta i radile skupa gotovo čitav život. Prije nekih 6-7 godina imala je 2 odvojena karcinoma na obe dojke, odstranjena, prošla kemoterapiju, unuka dočekala. Kaže, evo mene u Sarajevu, ponovo proživljavam ono od prije 6 godina. Metastaze na kostima, metastaze u ramenom pojasu, 6x kemoterapije, mjesec i po zračenja, pa opet kemoterapija.

Danas smo sestra i ja otišle do nje. S njom su u sobici još tri žene, sve u godinama, sve sive, tužne, praznih pogleda. Gdje si Anđelina, da ovo vidiš?

Ne lažemo se, pa ljute smo Krajiškinje-sve tri :). Svjesna je, kaže,  da sve te terapije samo odgađaju neminovno. Kaže, sve je u Božjim rukama, ali voljela bi još gledati unuka kako raste. Možda moju sestru i mene doživljava kao djecu (jer su i njena djeca naših godina). Možda zato sa nama ne priča o suštinskim stvarima, koje kao da pišu na zidovima onkologije: smrtnost je u ovom svijetu 100%, i u Bangladešu i u Švedskoj...i među oronulim zidovima Koševo bolnice, ali i među onima koji u tom trenutku ispijaju svoje kafice i mahalaju prolaznike na Ferhadiji...Možda je to preintimno, pogotovo pred drugim ljudima u skučenoj sobi...sigurno da jeste. Vjerujem da kada ostane sama sa sobom, a bolnički su dani dugi, da razmišlja duboko o svemu tome.

Malo smo se prisjetili kako je naša mama, dok smo mi imale poslovne i fakultetske obaveze, sama išla iz bolnice poslije kemoterapije, ulicom povraćala i bila heroj u životu, poslu, u smrti i poslije. Dok priča o nuspojavama i kako joj injekcijama pojačavaju gustinu kostiju, sjećam se kako se naša mama šalila da su doktori obični automehaničari. 


Ne želim se miješati u njenu slobodnu volju i izbore u životu, niti imam pravo na to, ali tako bih željela da kaže: "Sada puno čitam, razmišljam, vjerujem, dovim..." Ili barem: "Kako je vaša mama prošla kroz sve ovo tako hrabro, tako drugačije, sa osmijehom?"...Na to bih joj rekla da je naša mama imala duhovno znanje, pa je tako znala da duša prebiva u tijelu, kao vozač u autu, u da kada auto propadne, mi ne umiremo, vječni smo i smrt nije kraj.

Voljela bih joj reći da je sada vrijeme za raspitivanje o smislu života-athato brahma jijnasa. . Čak i sada, još uvijek je dovoljno jaka i svjesna, da bi mogla da razmišlja djeluje smislenije, drugačije..nego što to svi radimo tokom uobičajenog života, u kojem studiramo, rađamo djecu, otplaćujemo kredite, krečimo i zarađujemo penzije koje ponekad i ne dočekamo. Takvo proaktivno djelovanje je puno bolje nego puštati se kao list niz vodu života, bez znanja, bez pitanja, bez traženja odgovora...a strah od smrti je najveći strah koji imamo.

Sve bih joj to voljela reći i nadam se da ću imati priliku. Čak i ako se to osobi ne sviđa, mislim opet da je bolje da joj kažem, jer su istine i  lijekovi najčešće gorki i ne uzimamo ih rado. Mislim da je u bolje reći tako nešto nego lagati se uzajamno, kako će sve biti dobro, kako će unuka i oženiti i praunuke dočekati. Iluzija nas uvjerava da nećemo umrijeti, pa čak i mi sami u to toliko vjerujemo...a tako je malo onih koji postavljaju suštinska pitanja i traže odgovore.

Spuštamo se niz ulicu Koševo. Sunčan je nedeljni dan, ptice cvrkuću, djeca trčkaraju na šarenom igralištu, djevojke se kikoću, šušti lišće u drveću...Razmišljam o tome kako bhakte širom svijeta napuštaju tijelo. Ako su svjesni da kraj dolazi (tj. ako smrt ne dođe iznenada), pripremaju se za taj trenutak svjesno i sve što su nemoćniji, najbliži im u tome više pomažu. To znači da se maksimalno pokušavaju sjećati Krišne, jer On u Giti kaže: Yam yam vapi smaran bhavan-čega god da se čovjek sjeća u trenutku smrti, to će biti njegovo sljedeće odredište. Sve ono kako smo živjeli tokom života, proći će nam kao film ispred očiju,svi utisci, slike-takozvane samskare. Tamo gdje nam je um, gdje nam je srce i inteligencija, tamo gdje nas nose rezultati naših misli i djela, tamo ćemo otići. Zato bhakte uvijek, a posebno u trenutku smrti, mantraju Krišnino ime, koje se ne razlikuje od Njega samog, ili slušaju spise koji govore o Njemu, ili bhajane-pjesme o Krišni. Kada više ne mogu ni govoriti, uvijek se nađe neko da ih drži za ruku i na uho im pjeva ili čita ili im priča o duhovnom svijetu...sve dok na kraju duša ne izađe.

Povratak kući donosi standardno more obaveza. Ne želim da se izgubim u njima i da se prestanem raspitivati, učiti, podsjećati se.
24.04.2013.

Kapetani broda

Ne znam da li zbog tzv. demokratije ili nekadašnjeg samoupravljanja, stalno mislimo da smo mjerodavni, da je naše mišljenje važno, da svakome moramo dati svoje neprocjenjive savjete. Forumi su puni svačijih mišljenja, svi nešto mislimo, a nepoznate žene na ulici si daju za pravo držati nam seminare kako djecu trebamo obući, slušati i ne davati im sladolede. Postoji li osoba koje ne zna kako se upravlja državom, budžetima, zajednicama? Možda poneki endemski primjerak muške vrste koji ne zabija golove sa kauča uz koji je srastao, a ponedjeljkom na poslu komentira: "Razbili smo ih!", kao da je on lično trčao po travi sa još 21 dlakavim čovjekom i ubacivao loptu između 3 prečke.

Posebno posmatram sebe i druge žene kako prigovaramo svojim bližnjima. Najčešći slučaj su žene koje u autu muževima glume besplatnu Garmin navigaciju:"Crveno je, prestroji se, skreni, pazi, parkiraj, kreni..." Ali to se (obostrano) proteže na mnogo šire i važnije aspekte života i stvara nezadovoljstvo, haos i svađe. Odgoj djece, novac, navike...mi stalno mislimo da sve treba biti po našem i da svima oko sebe trebamo ukazati na svoje mišljenje. Mnoge su  porodice propatile zbog toga.

Koliko bi život bio jednostavniji kada bismo prihvatili da su određene osobe u našim životima kapetani broda. Kapetani za upravljanje državom, kapetani za odgoj svoje djece, kapetani za volanom, kapetani u duhovnim zajednicama, kapetani za kućni budžet... Pa čak i u vojsci, kada nadređeni naredi da se puca, vojnici pucaju i i sve posljedice snose nadređeni. Sve je puno jednostavnije kada se opustimo i prepustimo važne uloge i odluke onima koji su za njih kvalificirani ili ih jednostavno obavljaju. Ne moramo nositi teret tuđih odluka, ne moramo čak ni razmišljati o njima. To ne znači da trebamo biti neinteligentni, tupi, glupi, samo da se trebamo baviti stvarima koje nas se tiču, davati savjete i odgovore koji se od nas traže, a preuzeti punu odgovornost za volane i kormila u našim rukama. Ako smo odgovorni za malo dijete, sigurno je da mi donosimo odluke o tome šta je najbolje za njega...ali odraslom djetetu prepuštamo sve više i više odluka, čak i ako se ne slažemo sa njima. Ali tako je i sa muževima, ženama, direktorima, ministrima i svima ostalima.
Sigurno je da ne trebamo biti slijepi sljedbenici slijepih lidera, da ne trebamo bez pogovora skakati u provalije ako nam se naredi i slično. S druge strane, nekada su se autoriteti jako poštovali-autoritet roditelja, učitelja, kojekakvih predsjednika, pa čak i glava porodice. To danas mnogima nazadno zvuči, zauzvrat imamo demokratiju u kojoj svi znaju sve i pametuju o svemu.

Mislim da nije teško prihvatiti da su drugi odgovorni za stvari koje nas se ne tiču i skinuti sebi s pleća dio bespotrebnih misli, briga, kritika, pa čak i tračeva.

Jesmo l ispremni odreći se svog kontrolorskog mentaliteta, jer je samo Bog vrhovni kontrolor (Paramesvara) svih zbivanja u svemiru, ni vlat trave se ne pomiče bez Njegovog odobrenja?

P.S. Svima koji površno čitaju ovaj post: Ovdje ne pišem o klimanju glavama i odricanju od odgovornosti, samo o prepuštanju tuđih odgovornosti onima koji su ih preuzeli, bez zvocanja.

16.04.2013.

Ramayana

Sjedimo večeras kod moje kone Tulasi i prepričavamo Ramayanu.
Nas 8, ko zna da li bi smo se ikada u životu sreli, sjedimo i pričamo, jedno započne, drugo nastavlja, sve se nadovezuje. Pred nama kao da iskrsavaju živi likovi, kao da smo u sred Treta yuge, u šumi gdje Sita izlazi iz kruga koji je Lakšman nartao i otišao da pomogne Rami koji lovi lažnog zlatnog jelena. Ravana otima Situ, Jatayu gine, Rama ga sahranjuje, Hanuman pali Lanku, pa bacaju planine u more, da sagrade most koji i danas postoji, do Lanke...a pauk baca zrna prašine...
Kralj Kulašekhar je puno godina kasnije, slušajući Ramayanu, postrojio vojske i krenuo da pomogne Ramacandri. Toliko je to živo, toliko stvarno, toliko emotivno, da mi je potpuno razumljivo zašto u Indiji po selima, ljudi po cijele noći ostaju budni i slušaju Ramayanu, plaču zbog kralja Dašaratha, plaču zbog Sitinog progonstva, a njeni sinovi blizanci, koje je odgojio mudrac Valmiki, oblaze kraljevstvo i pričaju Ramayanu i tako dolaze do svog oca, Ramacandre...

Da je nastala danas, komentiramo, sigurno je da kralj Dašarath ne bi održao obećanje dato svojoj ženi Kayikei. Nekada davno, kada mu je spasila život, on joj je obećao da može zaželjeti 2 želje, koje će joj on ispuniti. Ona sada  traži da njen sin naslijedi kraljevstvo, a da Rama (koji je sin prve žene i prestolonaslijednik), ode u izgnanstvo u šumu, na 14 godina. Kralj pada u nesvjest od šoka, ali Rama bez pogovora, odlazi u šumu. Sita, koja je princeza, odbacuje svilu i zlatni nakit sa draguljima, oblači koru drveća i kreće sa mužem. Kralj ne bi održao obećanje, sin ne bi poslušao oca, žena ne bi slijedila muža...tako bi to vjerovatno izgledalo danas, danas kada je data riječ, vijernost, moral i poštenje gotovo bezvrijedno.
Iako smo možda samo nezgrapni bakanski magarci, mi sjedimo i pričamo Ramayanu, vrijeme stoji, a ja pišem ovaj nerazumljivi post jer želim da ovi trenuci traju i traju i nikad ne prestanu.

03.04.2013.

Ulična umjetnost :)

Ovako izgledamo kada nas mlađi sin (4) nacrta kredama:






A ovo sam ja (sa naušnicama i crvenom vrećicom za japu-brojanicu za mantranje :)

09.02.2013.

Umri prije smrti

Znate onaj trenutak kada poslije posjete zubaru kažete da ćete prati zube poslije svakog obroka, poslije svakog napada bubrega da ćete smanjiti so i piti čajeve i maslinovo ulje...ali to nikada ne uradite-iz čiste ljenosti.

Znate onaj trenutak kada je pretplata za antrivirus davno istekla, a vi ne instalirate besplatni Avast antivirus, ne spašavate backup iako osjetite da virusi već lagano haraju vašim računarom u kojem je toliko slika, dječijih "videova" , tekstova, poslova, podataka...

Onda se desi trenutak da se Windowsi više ne dižu...Pred očima promiču svi fajlovi, sve ono što sigurno 4 godine nisam spasila, a treba mi, ili ne treba, ali je nekakava važna uspomena... Prijateljev prijatelj je administrator u velikojh firmi, on javlja da je "baja" takva da mu ne dozvoljava da spasi podatke.

Ok, šta da se radi. Umri prije smrti. I onako ostavljam prošlost iza sebe i radujem se budućnosti, brisat ćemo sve i spasiti računar. U principu, i inače mnogo toga ostavljam iza sebe, pogotovo ono što nazivam svojim prošlim životom kojeg se donekle još sjećam. Ne provodim vrijeme na Facebooku sa prijateljicama iz osnovne, koje su u dijaspori i sjećaju se Vesele sveske, takmičenja Titovim stazama revolucije i svega nečeg od prije 92.

Dok ne dođe trenutak kada vrijeme istekne i sve moramo ostaviti, pa čak i ovo tijelo i svoje najdraže i najbliže i sve na šta smo navikli i za šta smo vezani...slični se, samo manji reseti dešavaju povremeno. Trenuci, kada trebamo odbaciti nešto za šta smo vezani i vidjeti da je život moguć i bez toga, makar to bili i zlata vrijedni podaci na računaru. Danas su podaci vrijedniji od zlata.

Nekad mi je jedna žena gledala u dlan (daleko od toga da se furam na takve stvari, gluho bilo :). Ono što je zanimljivo je da imam jednu liniju života i nakon centimetar-dva pored nje počinje jedna druga, duboko urezana i duga linija. Ona mi je rekla da kao da se jedan život završio u mojoj mladosti i onda je počeo drugi, sretan život. Mislim da je to bilo 96. kada smo ostavili sve izuzev par torbi osnovne odjeće i knjiga i započeli novi život, u koji su se nešto kasnije uselili i Krišna i osobe predane Njemu. Moja mama je znala reći da neko mora biti "dibidus odvaljen" da zbog Krišne "okrene tumbe" (naopačke) svoj život, navike, bioritam, ishranu, kulturu, sve...

Elem, od kada sam tada "podvukla refu" (crtu) , pa eto čak i na dlanu, to me naučilo da u životu često svašta moramo ostaviti iza sebe. Studentski život me naučio da imam minimim imovine, tako da lako mogu biti pokretna (i preseliti se taksijem za par sati i sutra izaći na ispit :) ...Nakon svega toga, još uvijek se učim otpustiti  nepotrebne gomile sitnica koje skupljamo bez potrebe i nikada ne zaboraviti da će jednom, možda bez najave, doći konačno podvlačenje crte..

Svega sam se toga sjetila, kad mi je ovaj tip rekao kakvu "baju" ima moj računar. Dok isti ne radi, koristim mužev pomalo (par minuta na dan) i što je čovjek proklet-baš tada mi se piše blog...

Našla sam nekog momka preko interneta i on je danas spasio podatke, tako da sam džaba filozofirala i sad si evo, opet obećavam da ću instalirati antivirus, redovno praviti backupe i pisati postove.

"Ovo tijelo, koje nakon smrti jedu psi i šakali, meni-duhovnoj duši ne donosi nikakvo dobro. Može se upotrijebiti samo na kratko i biti uništeno u svakom trenutku. Tijelo i njegovi posjedi, bogatstvo i rođaci, moraju se iskoristiti za dobrobit drugih, inače će biti izvori nevolja i bijeda." Šrimad Bhagavatam 6.10.20.

 

16.01.2013.

Slobodan trenutak

Nedavno me prijatelj zove telefonom. Za razliku od mene, koja u tom trenutku ne dizem glavu od obaveza i spavam par sati dnevno, on kaze da sjedi pored prozora, mantra i posmatra snijeg kako pada.

Dodijelih sebi nešto malo godišnjeg i bolovanja, poslije uspješne operacije slijepog crijeva. Sada i ja sjedim pored prozora, mantram i gledam kako se sunce pokušava probiti kroz naslage smoga i magle.

Vrijeme pred računarom svelo se na kratke ulete i provjere mailova i pojedinih portala. Ne sjećam se kada sam provela veče pišući postove. Svasta sam zeljela pisati, a nisam stigla

-o new ageu

-o jednoj zeni koju sam srela

-o clanku koji uporedjuje Google s Bogom

-o boravku u bolnici

-o djeci

Stvarno je potrebno malo više slobodnog vremena za pisanje bloga, mozda je i stvar navike, ne znam.

28.11.2012.

Telekomunikacije

 

Šalje sinoć muž poruku sa aerodroma u Istanbulu. Kaže, kada su ga u avionu Turkish airlinesa zamolili da isključi "džep telefon", odmah su ga stigla sva sjećanja na naše putovanje u Indiju. 

Onda je shvatio da sa njim u avionu leti nekoliko bhakta, koji su krenuli za Vrindavan...a vrhunac svega je bio da su i noć proveli u istom hotelu. Oni su nastavili za Vrindavan, a on do jedne zemlje u koju Ministarstvo vanjskih poslova ne preporuča putovanje.

Pišemo jedno drugom kako ćemo jednog dana ići svi zajedno...a do tada dijelim sa vama nekoliko najljepših, od stotina čarobnih slika.

Večeras pun mjesec, Ras Purnim, završio je mjesec Damodar (šmrc). Dok smo nudili lampice i razvlačili Damodaraštaku da što duže traje, željela sam da ti trenuci traju zauvijek. Prošle godine sam pisala kako putujem srcem, ove godine putujem i preko ovih fotografija...a kada još to sve podijelim sa drugima, imam osjećaj da sam bliže, da ulazim u dimenzije duhovnog svijeta, tamo ne treba džep telefon, ni pretplata, konekcija sa Krišnom je potpuno besplatna i uvijek dostupna svima bez razlike.

Molim administratore da porade na uploadu slika na blog.

24.10.2012.

Olovka piše srcem

Moj mlađi sin crkava od smijeha kada se spomene čaj od šipka. On misli da je to šala, kao čaj od geste prstima, koja se naziva "šipak".

Takođe, jako se ljuti ako spomenemo Južnu Afriku. Pošto on ne zna reći R, on smatra da Južna Afrika znači "Ružna Afrika"  i kaže: Afika nije južna ,ona je lijepa i dobja!

Takođe, kada kod nas zalazi sunce, ono odlazi u Afriku da tamo bude dan, a nama iz Afrike stiže Mjesec.

U gradu je vidio zastave Bosne i NEbosne (bilo koje druge zastave su "nebosna".

18.10.2012.

Vidjeti balvan u svom oku

Jednoj mladoj osobi nedavno otpisah neku aroganciju i ismijavanje, zbog njene fizičke i duhovne mladosti. Pomislih": Osobo draga, kada dođeš u moje godine, petnaestak godina poslije inicijacije, sa dvoje djece, voljela bih vidjeti hoćeš li i dalje tako s visine misliti kako ti možeš i stižeš svašta i svukuda, a ja ništa?"

Druga misao bila je: Koliko sam puta i ja tako bila (i vjerovatno još uvijek jesam) nezrela, mlada i zelena...koliko puta sam i danas takva, osim što fizički mlada više nisam?

Kada bismo sebe mogi vidjeti tuđim očima, koliko bismo svojih grešaka mogli vidjeti? Pomislih: Koliko puta su meni oprostili slične gluposti, koliko puta sam starijima i zrelijima od sebe pametovala (to se dobro sjecam da jesam), a oni me slušali. Svaki put kad se sjetim, presiječe me po stomaku sjećanje na epizodu kada sam nekad '97-me Acintyu Svarupa i Gopa Kumara učila praviti neki sabđi, a oni su puno bolje znali kuhati od mene, ali su me saslušali i radili po mom, iako bi po njihovom ispalo 100X bolje...i ko zna još koliko sličnih epizoda ponovim i danas. Riječ mi nisu rekli, ne bi ni danas, al' čini mi se da mi je veća lekcija bila njihova poniznost, nego bilo šta drugo.

U redu, čovjek ponekad kaže sebi: Nemoj pred neudatim prijateljicama držati monologe o provalama svoje neopisive dječice, ali ipak, koliko toga smo zapravo svjesni? Drugi nam često ne kažu, jer smatraju da ne treba, jer ne žele da nas povrijede, jer znaju da ćemo jednog dana odrasti i sami naučiti...

Ali do tada, stvarno šta nam preostaje? Nekako duboko vjerujem, da se ne treba obeshrabriti, treba ići dalje unatoč svemu, pasti, ustati, nikad ne odustati, i zahvljajujući tome čudo će se desiti, umjesto ispiranja uglja, postat ćemo dijamanti. Opisano je da se ugalj ne može oprati ispiranjem, postaje samo još crnji...ali ako se izloži jakom pritisku, onda postaje dijamant, tako je sa našim osobinama.

Trinad api sunicena, taror iva sahisnuna, amanina manadena kirtaniyah sada harih:

"Osoba treba biti tolerantna poput drveta, poniznija od slamke na ulici, spreman uvijek svima odati poštovanje ne očekujući ga nikada za sebe...i tek u takvom stanju uma uvijek može pjevati Gospodinovo sveto ime. " (Šiksaštaka )

15.10.2012.

U svijetu varalica i prevarenih

(A+B)+C=D

A (Za dijete ne žalim!)

Industrija sa najvećim profitom u Americi je industrija dječijih potrepština: igračaka, odjeće, opreme, svih potrebnih i nepotrebnih stvarčica. Ljudi kažu:"Ne žalim za dijete, moje dijete zaslužuje najbolje, svega ću se odreći da mi dijete ima sve što poželi..."

Tako često u Bosni susrećemo roditelje koji se svega odriču, ali djeca imaju markirane gaće, čiji rođendani su čitavi spektakli i slično.

B ("Za zdravlje ne žalim!" )

Ne trebamo zaboraviti ni zdravlje. Farmaceutska industrija je takođe poznata po ogromnim profitima i prljavom igranju. Prijatelj mi je radio za jednu farmaceustku firmu na ovim prostorima i tako mi osvijestio kako ljekari primaju mito ako pacijentima prepisuju određene lijekove.  Poznate su mi i neke privatne odrinacije gdje svi pacijenti dobijaju iste dijagnoze i lijekove koje im ti isti ljekari prodaju. Kada god vam ljekar (posebno privatni) da prethodno oštampan recept (pogotovo ako još na njega stavi i svoj pečat), znajte da će imati neke beneficije od proizvođača tog lijeka.  Takođe, mnogi lijekovi imaju znatno jeftinije zamjene. Apotekari će vam često ponuditi najskuplju opciju, ali ako ih upitate ima li jeftinija zamjena, iznenadit ćete se kaa vidite da si isti ti lijekovi drugih proizvođača često dvostruko jeftiniji. Na primjer, moje ranije pomenute Voltaren rakete koštaju 12km, dok isti lijek pod nazivom Naklofen košta 5 km.

C

Kada saberete to dvoje i mog sina koji je povraćao cijelu noć, dobijete mog muža koji sa njim u 3 ujutru odlazi do Hitne u nadi da će djetetu zaustaviti povraćanje. Doktorica mu daje recept za rehidracijsku so i on po principu za dijete i zdravlje ne žalim, daje 15 maraka za lijek. Izbrendirana superdizajnirana kutija koja eto, kao, ima malo bolji okus. E, ne može imati bolji okus od čaja sa medom, al hajde.

D (Uglavnom sam saburli, al kad mi prekipi-ujedam!" (Pujdo))

Sve bi to bilo u redu, da obična Galenikina rehidracijska so ne košta 1 KM, što moj muž nije znao. Tu se ja razbjesnim i u pola 4 ujutru mi ne bude mrsko, odem do Hitne i svega se doktorici nagovorim i dobijem novce nazad. U povratku, zaustavlja se policijski auto, kaže:"Oprostite djevojko (vazda mi govore djevojko :), je li sve u redu?

Jeste u redu je, hodam u sitne sate, borim se protiv korupcije i varalica! (Fali mi samo Bosnamenova zastava :). Muž kaže da sam blesava i sitničava, do čega mi je u sitne sate, a ja mu jutros pokazujem kesu namirnica koje sam kupila za te iste novce. Takva sam, i da imam milijarde, opet bih uradila isto.

"This modern human society, or always, it is a society of the cheaters and the cheated." Somebody is cheating and somebody's cheated, and they have combined together to make a so-called civilization." Bhaktisidhanta Sarasvati Thakur

13.10.2012.

Rakete koje pomažu

Kad dugo ne pišem, uhvati me neki sindrom da sljedeći post mora biti poseban, vrijedan, pametan. Kada pišem redovnije, nemam od sebe takva nerealna očekivanja. Istovremeno, vremena su se promijenila za ovo 5 godina otkako pišem blog. Danas je toliko nevažnih inormacija, a sama sebi izgledam sve manje važna i čini mi se da nemam šta vrijedno dati i napisati, ako baš nije skroz filozofski. Dugo nisam pisala, pa rekoh da se suočim sa problemom praznog papira, tj. prostora za tekst posta i napišem nešto onako bezvezno, svakodnevno.

Ovih dana razmišljam o nečem što je svima poznato. O tome kako teške situacije pomažu da vidimo ko je kakav. Kada je drugima teško, iz bilo kojih razloga teško, to je prilika da vidimo koliko te druge ljude zaista volimo, ne na riječima, nego djelima. To je prilika da odmjerimo svoju sebičnost, onu usku (kada smo sebični u uobičajenom smislu riječi) ili kada je u pitanju proširena sebičnost (moja porodica, moja djeca, moji prijatelji, familija, država, ljudi koji pripadaju istoj grupi kao ja i slično). Da li ćemo osjetiti tuđu patnju kao svoju, osvijestiti da nekog možda volimo više nego što smo mislili, odvojiti dio vremena, pažnje, novaca, bilo čega za dobrobit drugih.

Kada je nama teško, uvijek se pojavi neko, nekad očekivan, nekad potpuno neočekivan i kada dođe "stani-pani" nikada ne ostanemo sami, ni na cjedilu.

Tako sam neki dan krenula od kuće do hitne, držeći se za zgradu, komšinica me ugledala iz kafića i odvezla. Čuvala mi djecu narednih nekoliko dana, djeca su me pokrivala, pomagali mi sve što treba preko dana, muž naveče, sestra mi je dolazila i na kraju u ludom hororu i labirintu Koševa, bez ikakvih štela (ako izuzmemo onu glavnu štelu kod Predsjednika Predsjedništva :), zapadnu me divni ljekari-posvećeni, profesionalni. Moram naravno pomenuti i mog mlađeg sina zvanog "Kvisko" zahvaljujući kojem svuda prolazimo preko reda :).

( Dok ovo pišem, pod uticajem muža i sinoćne utakmice, stariji sin trči kroz kuću zamotan u BH zastavu. On je "Bosnamen"! Ne znam koje mistične moći ima taj "supej-hejoj" (super-heroj) :)

I dok još traje ova fizički bolna epizoda zvana "hronična upala slijepog crijeva (a ne kamenci i upale bubrega)", osjećam veliku zahvalnost. Zahvalna sam što sam razuvjerena da stalno sve vučem sama, da se niko ne brine za mene. Muž, sestra, bhakte, svi su mi se nekako našli, svako na svoj način. Stariji sin je sa najboljim prijateljem slagao suđe u perilicu, dizao mi nepokretnu desnu nogu da se uvučem u krevet, mlađi je sakupljao sve sa poda i pospremao. On mi je donio Voltaren čepić i rekao: "Evo ti mama, stavi jaketu (raketu) da više ne vrištiš". Tako da kada dođe "stani-pani" (uvijek ima gore od goreg), uvijek će se pronaći neko, Krišna će poslati nekog, inspirisati nepoznatog čovjeka u čekaonici da me poveze kući, dat će mi snage da djetetu guzu operem...

To je vrlo utješno saznanje za godine koje dolaze. Pa čak i za mene koja se narednog stiha pridržavam periodično, polovično i svakako:

ananyas cintayanto mam ye janah paryupasate

tesam nityabhiyuktanam yoga-ksemam vahamy aham

Ali onima koji Me uvijek obožavaju s nepodijeljenom devocijom, meditirajući na Moj transcendentalni oblik, dajem ono što im nedostaje i čuvam ono što imaju. Bhagavad-gita 9.22.

31.08.2012.

Dipl. magarci u šopingu

Kada smo bili mladi bračni par, primali smo veći dio plate u bonovima i zbog toga kupovali sve i svašta. Nekoliko godina sam svaki vikend provodila na kasama (često i sa bebom u kenguru), moljakajući ljude da bonovima platim za njih, a da mi oni daju protuvrijednost u kaemovima. Moj muž je uvijek kukao kako tokom sedmice radi kao konj, da bi vikendom nosao kese kao magarac, dok na kraju sve završi u kesama smeća i u kanalizaciji.

Deset godina kasnije, uigran smo tim gerilskih kupaca. Sa dvoje djece koja se ganjaju okolo i izluđujućim zvukovima, bojama i mirisima šoping centara (ne zaboravimo ni redove na kasama), cilj igre je kupiti sve za što manje vremena i novaca. Na kraju kese uvježbano punimo po zadatim temama: za frižider, osnovne namirnice, kupatilo, zobalice i slično, jer ih je tako lakše i brže raspakovati. Danas je čak i mlađi sin dobio zadaću da nosi paket wc papira.

- "Znaš šta najviše volim u vezi recesije?", pita me muž.

 -Šta?

-Što za isto para, imam duplo manje kesa za nositi :)

05.08.2012.

Trogodišni filozof

Kažem mu da ne gnjavi tetku sa Krišnom, nju to nervira, ona ne voli Krišnu.

On kaže: Nema veze, Krišna voli tetku.

Muž ga je po prvi put odveo na majčin grob. Rekao je: Znam ja ovo mjesto, ja sam tu živio dok se nisam rodio.

Gospodin filozof kada se probudi, obično kaže:" Pitam se, gdje li su moje bon-bone?"

05.07.2012.

Vjerovanje u nauku, nauka o vjerovanju

I tako, naučnici su blizu otkrića tzv. Božje čestice, iako naglašavaju da to nema nikakve veze sa Bogom. Ta čestica je navodno nešto što stvara masu u svemiru, svemirsko ljepilo, koje povezuje subatomske čestice...

VJEROVANJE U NAUKU

Naučeni smo da vjerujemo naučnicima. Ako u Avazu jednog četvrtka piše da su istraživanja pokazala da jedenje paradajza svakog petka u 3 popodne smanjuje rizik od raka domalog prsta lijeve noge za 12%, mi ćemo vjerovati u to. Nekada kažu da je čokolada štetna, nekada kažu da je ljekovita, kako god pisalo, mi smo istrenirani da vjerujemo. Istrenirani smo da vjerujemo kada nam kažu da postoje elektroni i kvarkovi, ako ih nikada nismo vidjeli, da vjerujemo da Jupiter ima mjesece, da na "našem" mjesecu nema vode.

Neki naučnici ne priznaju matematiku za nauku, to sam nedavno saznala. To je zato što je npr. pravac beskonačan i ne može se dokazati ta beskonačnost, ne može se naučno utvrditi. Ono što je moguće naučno utvrditi je ono što je shvatljivo našem materijalnom i ograničenom umu, koji ne može pojmiti beskonačnost.

Naučeni smo da vjerujemo da će nauka jednog dana imati odgovore na sva pitanja. Mi vjerujemo naučnicima, vjerujemo njihovim metodama, člancima u novinama. Ipak, mnogo toga u nauci se također zasniva na pretpostavkama. "Pretpostavlja se da je prije 65 milijuna godina u Zemlju udario ogromni meteorit promjera 7-10 kilometara. Padajući brzinom od 39 600 km/h, meteorit je načinio ogromnu rupu u atmosferi i ispario pri udaru..." (Dinosauri, Mladinska knjiga).

Nedavno sam sinu čitala dječiju enciklopediju "1000 pitanja i odgovora". Tamo sam našla nekoliko zanimljivih rečenica:" Astronomi VJERUJU da je svemir nasato ogromnom eksplozijom koja se naziva Veliki prasak. Smatraju da se dogodio prije više od 15 000 miliona godina. Veliki je prasak stvorio veliki mjehur prostora koji je postajao sve veći i veći. Astronomi VJERUJU da se svemir stalno širi."

Onda:"Astronomi MISLE da su kvazari svoju veliku snagu dobili iz crnih rupa..." "Sunce je nastalo prije 5000 miliona godina. Kada je "dijete" sunce bilo staro 100 000 godina, počelo se sažimati i grijati. Onda se počelo okretati ispuštajući čestice materije u svemir. Taj se materijal počeo gomilati, postepeno su se stvorili grumeni materije koji su s vremenom prerasli u planete."

"Većina astronoma MISLI da je Mjesec nastao nakon što je neko veliko tijelo udarilo u Zemlju prije više tisuća milijuna godina. Materijal sa Zemlje se s vremenom spajao i oblikovao se Mjesec...."

Uglavnom sve se to zasniva na pretpostavkama i na vjerovanju. Koja je razlika između vjerovanja u "dijete sunce" i u Adama i Evu? Naravno da je neke druge stvari lako dokazati, npr. da postoji zrak, kako izgleda molekula DNK, zakon gravitacije i slično...

HVALA BOGU, JA SAM ATEISTA

Kada smo već kod gravitacije, Sir Isaac Newton je jednom imao polemiku sa prijateljem ateistom. Prijatelj je tvrdio da je svemir nastao slučajno, iz ničega, da nije stvoren i da ne postoji nikakva viša inteligencija, nikakvo više, ne daj Bože vrhovno biće koje bi možda stajalo iza svega toga. Onda je jednom taj prijatelj došao Njutnu u posjetu. Ispod prozora se nalazio 3D model sunčevog sistema. Kako je otvorio vrata, od propuha se otvorio i prozor i planeti su počeli da se okreću oko sunca. Prijatelj je pitao:"Kada si napravio ovaj model?", a Njutn je rekao da ga nije on napravio, da takvo nešto zapravo niko i nije mogao napraviti, nego je eto tu stajala šerpa vode (ko je vodu napravio?), pa je malo sijalo sunce, malo je puhnuo propuh i eto, stvorio se taj model!

Tako da je vjerovanje sastavni dio našeg života. Svako u nešto vjeruje, neke vjeruje da nema Bog,a neko vjeruje da ima Boga, vjerujemo knjigama, naučnicima, vjerujemo da će sunce izaći svakog jutra i da će opet doći jesen, vjerujemo u bolje sutra, vjerujemo da je Kejti razvodi od Toma zbog scijentologije...pa zašto, ali stvarno zašto ne bismo prihvatili postojanje Boga.

Da se vratimo na na naučnike i nauku. Kada oni nešto otkriju, to znači da je "to nešto" već postojalo, da je oduvijek postojalo. Tako je recimo "otkrivena" AmeriKa, ali zapravo Amerika je uvijek bila tu. "Dragi Sijuksi, Komanči i ostali primitivni narodi, sada smo vas otkrili, sada zvanično postojite!"

MOŽE LI SE BOG VIDJETI TELESKOPOM

I dok slušam kako naučnici plaču jer su nadomak velikog otkrića, pitam se šta bi bilo kada bi jednog dana na dnevniku i na svim portalima bilo objavljeno da su dokazali postojanje Boga. Da li bismo se onda svi kolektivno upitali šta smo do tog trenutka radili sa svetim spisima u kojima se sam Bog oduvijek razotkrivao? Mogu li naučnici materijalnim čulima, materijalnim umom, materijalnim uređajima i logikom spoznati nešto transcendentalno, antimaterijalno?

Bog se ne može strpati u hemijsku ili matematičku formulu, niti se može vidjeti teleskopima ni mikroskopima. Mi ljudi krekećemo svoje dubokoumne spoznaje, kao žabe iz bunara, koje pokušavaju shvatiti svijet. Ali mi smo ograničeni, imamo ograničena čula, ne vidimo sve dijelove spektra svjetlosti, ne čujemo sve frekvencije zvuka, a opet mislimo da možemo shvatiti sve. zašto onda ne bimo jednostavno srcem i razumom prihvatili da postoji Bog i da nam je Bog dao svoje knjige, svoje poslanike, svoja uputstva, navigaciju kroz život, kao što uz tek kupljenu veš mašinu dođe uputstvo. "Poštovani korisnici govori vam vaš kapetan, stvoritelj. Nalazite se na planeti Zemlji koja je jedno od zrna gorušice u beskonačnom materijalnom svijetu. Pored tog svijeta postoji i antimaterijalni, duhovni svijet. Ova uputstva su moja ljubavna pisam vama, poziv da uvijek budemo povezani, jer ja sam Sveprisutan i Sveprožimajući prijatelj svih živih bića..."

Vedski spisi su to upustvo koje je došlo zajedno sa svemirom i daju detaljne informacije i o materijalnom i o duhovnom svijetu. Što se materijalnog tiče, detaljno je obajšnjeno stvaranje, održavanje, dimenzije, privremena i stalna uništenja. Opisane su sve planete, udaljenosti, dužine trajanja dana i noći, broj vrsta života na Zemlji npr. , koji se recimo podudara sa naučnim istraživanjima. Isto tako u Kur'anu se npr. navode činjenice koje je nauka otkrila stoljećima poslije. Koliko još moramo čekati da nauka napreduje, da bi nam u Avazu objavili da su dokazali da Bog postoji da bismo povjerovali.

Ipak, ti spisi su na neki način "slatka tajna". Može ih npr uzeti neki profesor i napisati metodološki potpuno ispravan elaborat na temu Bhagavad gite, ali ako ne živi to znanje, ono mu se neće ni razotkriti. On može sve to naučiti napamet, ali ako mu to znanje nije raztokriveno kroz srce, ostat će na nivou teosretskog znjanja, a Bog se ne može spoznati materijalnom inteligencijom, niti e može objasniti materijalnim formulama ni riječima.

"Onima koji me uvijek služe sa ljubavlju, dajem inteligenciju pomoću koje mogu doći k meni" (Bhagavad gita 10.10.)

Na ovaj sam stih odavno željela napisati post, pa ću se nekada nastaviti na ovaj post.

Ipak, da nekako završim ovaj post. Naučnici još ništa zapravo nisu dokazali. Oni su nadomak rješenja da postoji nekakva čestica koja daje materiji masu. Ako ta čestica nema nikakve veze sa bogom, zašto su je onda tako nazvali? Obećavali su letove u svemir, pa o 69. niko nije otišao na Mjesec. Dok oni obećavaju letove u svemir i 95% odgovora na pitanja, nisu ponudili ni jedno jedino rješenje da svakodnevno pispiljive probleme ljudskog društva. Navodno letimo u svemir, a ljudi umiru od gladi ,svjestka ekonomija se raspada, a mi se smatramo naprednom civilizacijom. Da li će to obećavano otkriće promijeniti naš pristup životu ili je samo sebi svrha...ostaje nam da vidimo.

19.05.2012.

Revati na tržištu rada ili ima li života poslije 12-satnog radnog vremena

Znate onaj vic u kojem dvije ovce razgovaraju:"Ima li života poslije Kurban Bajrama?" Taj me vic inspirirao da napišem post na temu "Ima li života poslije radnog vremena?" (koje nije u skladu sa zakonom o radu u Federaciji BiH :)

Gledajući sveobuhvatnu krizu, poskupljenja i povećan broj sijedih vlasi na nekada kao ugalj crnoj glavi moga muža, pomislih da bih ipak trebala pomoći čovjeku. Pomislih da bih se trebala  vratiti na tržište rada u voljenoj nam Bosniji, dok još istoimeno tržište postoji.

Tako odem lipo na posao.ba i pošaljem aplikaciju na sve što mi se učinilo da bih imalo mogla i znala raditi. Elem, odlučim da ovaj put (ako se zaposlim) angažujem tetu čuvalicu, a ne vrtić. Računica je sljedeća. Vrtić za mlađeg (3 godine) je 140 km, dok je jedini produženi za starijeg (haman 7 godina) čitavih 260 km. To skupa daje 400 km. Obe ustanove za čuvanje djece, uzimaju godišnji kada mama treba raditi i ne primaju bolesnu djecu. Teta čuvalica košta za 2 djece 500 km, ona može dovoditi i odvoditi starijeg u i iz škole, ona može podgrijati ono što skuham, ona može ostati sa njima kada su bolesni, tako da ja za samo 100 km više, ne bih morala da izostajem, na šta ni po zakonu prvih 6 mjeseci nemam pravo.

Nakon 7 dana od prve aplikacije, pozivaju me na razgovor. Muž me vozi, autom treba 30 minuta, što znači da bi mi za 2 prevoza, koja mi trebaju do tamo, treba oko 45-60 minuta. Oko zgrade pasu ovce, makadam do tamo, a ta firma je inače u javnosti dobro izbrendirana. Unutra rade sve mladi ljudi, oko 25 godina , što znači i da uglavnom žive sa roditeljima i da im plata dođe kao džeparac. Posao je vrlo zahtjevan ali i vrlo kreativan i zanimljiv, izazovan. Naziv tog "mog" radnog mjesta počinje sa "Menadžer za..." , dosta terena, putovanja, prekovremenog. Radno vrijeme-sitnica: od pola 8 ujutru, do 5 popodne i svake druge subote isto tako. Sa prevozom-12 sati odsustva od kuće. Plata počinje sa 700 km i može narasti do 1000 km nakon 6 mjeseci probnog rada, što znači da bih praktički radila za tetu čuvalicu, a moje bih miševe viđala 2-3 sata na dan. Njima u firmi se sviđam, pitaju kada bih mogla početi raditi, kažem da ću se javiti sa odgovorom.

Vozimo se kući, muž kaže da čim je vidio da zgrada nema fasadu, znao da je to posao sličan mome prošlom poslu.. Zureći kroz prozor na livade i siva predgrađa, zamišljam sebe kako ustajem u 4 ili 5 ujutru, mantram pola svojih krugova, kuham za taj dan, ostavljam momcima doručak na stolu, šminkam se i jurim dok još spavaju, mantram po autobusima, po makadamu do firme, na tramvajskoj stanici kada već mrak pada. Dolazim naveče slomljena i premorena, šminka razmazana, štrample puknute, njih trojica su gladni, treba nešto i pospremiti, vidjeti šta se radilo u školi taj dan, pročitati koju knjigu djeci pred spavanje....Što se mora nije teško, ali još uvijek se ne mora, do kad god mognemo jesti, neću izostajati od kuće na 12 sati i tačka. Moj kućni rad vrijedi sigurno 1000 km, sa čuvanjem djece 24/7, kuhanjem, nabavkom, čišćenjem, peglanjem, zadaćama...koliko tek vrijedi naša porodica, atmosfera u kući i moj mir i sreća. Zanimanje domaćice je predivno zanimanje i bit ću sretna da se njime bavim što duže.

Muž kaže da mi je zahvalan što mu želim pomoći, ali da ova priča nema logike. A njegove  sijede nemaju nikakve veze sa životnim standardom :). Prezahvalna sam mu i trčim kući,  neprocjenjiva komšinica zvana Baka ih je čuvala, stariji je povraćao cijelu noć, ona je usisala i natjerala ih da pospreme igračke. Molim se Bogu da me vodi i da ne dozvoli da moj duhovni i porodični život propadnu u bilo kojim okolnostima.

12.05.2012.

Tako malo treba za sreću

Moja sestra sinoć ispred Katedrale.

Pitao me jedan momak: Kako to da ti je sestra tako lijepa, a ti tako ružna? :)

Dvije turistkinje iz Švedske su oduševljene Sarajevom, europskim Jerusalemom, kažu da se u Švedskoj tako nešto nikada ne bi dogodilo ispred crkve. Mahmut je došao iz Kuvajta i pjevao sa nama, a grupa turista iz Turske je pozirala sa bhaktama, jedan gospodin je uzeo bubanj-mridangu i svirao za potrebe poziranja. Dvoje boema iz Arkanzasa je iz svojih ruksaka sa kojima putuju širom Evrope, izvadilo svoje instrumente i svirali su jedno sat vremena. Mnogi samo prođu, a neki stanu, slušaju, pitaju pitanja. Neki se sjećaju rata, izgrliše me dvije starije gospođe na čistu miru...Djeca su se ganjala okolo, bilo je i suza jer je čiko sa balonima otišao na drugu lokaciju. Sve u svemu, veče za pamćenje...

Draupadi Nritya Kišori Jahnukanyaka Hare Krišna 9.05.
20.04.2012.

Fiksni telefon

Prije tačno 2 godine napisala sam post o planiranom zastarijevanju, odnosio se na mobitel koji se jednostavno ugasio, 2 godine od prvog uključivanja. Na servisu su rekli da nema nade i da je potpuno mrtav.

http://pitanje.blogger.ba/arhiva/2010/04/21/2480063

Muž mi je preko telekoma uzeo drugi mobitel, bila je neka akcija. Tačno 2 godine kasnije, i taj mobitel se gasi bez ikakvog povoda, radi isključivo kada je ukopčan u struju. (Znam, znam, baterija je u pitanju).

Gdje god idem, nosim svoj fiksni, do jučer mobilni telefon, sa punjačem koji moram da ukopčam da bih bila dostupna, najviše zbog djece ako nisu uz mene.

Do prije 10 godina niko nije imao mobitel, pa su se ljudi nalazili na dogovorenim mjestima u dogovoreno vrijeme, čestitali su se praznici, pitalo se za zdravlje, ljudi su na vrijeme stizali na posao, djeca su ostajala kod kuće dok mama nešto obavi...Moj tata i danas koristi telefon sa brojčanikom, ima mu sentimentalnu vrijednost...To je onaj telefon što se ja, brza i nadasve moderna, načekam da se brojčanik odvrti unazad...Sve nam kao savremeni uređaji štede vrijeme, a vremena nikad manje. Stvarno, kako smo živjeli bez mobitela? Mogla bih i ja ovog svog fixno-mobilnog ne nositi sa sobom, mnoge smo potrebe vještački stvorili, a muž mi neće moći javiti da mu kupim košpe i da su njih trojica gladni jer ne znaju gdje šta stoji u kuhinji. Birani pretplatnik ima slobodan sat i potpuno je nedostupan, potaknite svoje nagone za opstanak, pronađite hranu u kući.

Koliko košta jedan prosječan mobilni telefon? Od cipela koje koštaju 100 km, očekujem da me služe nekoliko godina, a nosim ih, habam, grebem, dok mobitel čuvam kao zjenicu oka svog. Od veš mašine od 500 km, očekujem da radi barem 10 godina. Koliko traje život jednog mobitela? Zašto se mobiteli moraju mijenjati svake 2 godine, ako smo zadovoljni sa modelom, dizajnom, funkcijama, ako nas nije sramota staviti metuzalema na sto, a ovaj moj nije metuzalem nego nadasve elegantan i moderan touch screen?

Eh te korporacije, profiti, tehnologija....



17.04.2012.

Dvodijelni post o automehanici u praksi i o tome kako je Krišna duhovit

Zanimljiva je povezanost postova na blogu sa životom i obratno.

Pišem ja tako neki dan ovaj automehaničarski post, kada mi lijevi prednji točak nešto zaškripa...Zglob lijeve ruke mi nešto preskače, otekao, moram danas do automehaničara da vidim šta je. Sigurno je posljedica od kuhanja u hramu od neki dan, kada smo uz dobro druženje, nakuhali gomile svega, a te gomile je trebalo oguliti i nasjeckati...U svakom slučaju, osvijestih zadnjih dana za koliko mi stvari treba ta lijeva ruka-kuhanje-prvenstveno guljenje jer sam ljevoruka, pisanje i tipkanje, pranje guze mlađem sinu, pranje zuba i podova, držanje telefonske slušalice i knjiga...

Jedna priča kaže kako je jedan čovjek imao dogovor sa smrću, kako će mu prije nego dođe dati neki znak. Kada je umro pitao je smrt, zašto mu nije dala znak, a smrt je rekla kako mu je dala ne jedan, nego tri znaka-kosu, zube i vid.

Uskoro će mi 35 godina, moj bivši direktor je za 45. rođendan optimistično izjavljivao kako je odradio prvo poluvrijeme, a na današnjem vaktu mi se i 35 čini kao optimistično poluvrijeme. Iako nemam sijedih, i dalje vidim dobro i svi me zubi i dalje uredno služe. Ipak, kada određeni dijelovi mašine ovako zaškripe, postajem svjesna vremena koje prolazi. Puno se lakše voziti u ispravnom autu :), ali opet, bolje je i u staroj i ofucanoj peglici ići u dobrom pravcu, nego u rols rojsu u pogrešnom :)...

(Kako li sam ja kojoj su auti totalna nepoznanica završila na ovim temama, baš je zanimljivo...Jeste, htjela sam pisati post u kojem upoređujem duhovni život sa održavanjem kuće, ali ako krenem o sportu, to će privući i muške čitatelje na ovaj tzv. žeMski blog.

Ostatak posta nema veze sa uvodom, ali dok me još ruka služi, a djeca se mirno igraju, mislim da  je bolje da otkucam sve "đuture". ) Stoga, ide drugi dio posta :

 Život, neko će reći svemir, a neko Bog, je vrlo duhovit.

Kada pričamo o brakovima, njihovoj trajnosti i čestim istinitim pričama o bračnim drugovima koji su odlutali za zovom sirena koje obećavaju holivudsku ljubav, ja često kažem kako nekad mislimo kako se te nama nikada neće desiti, kako smo sigurni i uljuljkani i vjerujemo previše sami sebi. Često kažem, a i prijatelji često citiraju moju izjavu kako kada pričamo o drugima, ne možemo biti sigurni da se i nama to sutra neće desiti, tako ja npr. sutra mogu otići sa poštarom.

E, zvoni mi neko na vrata, ne sjećam se je li zvonio dvaput. Mlad, ljubazan, fin, plav momak u plavo-žutoj uniformi BH pošte. Kaže: Ja sam novi poštar, stari je otišao u penziju!

15.04.2012.

Vedski uvod u anatomiju ( i automehaniku )

Priča prva:

Mama hoće li me tata voditi danas na bazen?

Ne može, umrla teta B., baka tvog prijatelja.

Pa što je umrla?

Jesi je vidio neki dan? Tijelo joj je bilo staro i slabo.

Podigni ruku! (Kažem ja, a on podiže). Spusti je! (on spušta). Okreni glavu (on okreće). Jel ti upravljaš svojim tijelom? Da! Jesi li ti vozač u tijelu? Jesam!

Kada naš auto bude star ili se pokvari, šta će tata uraditi?

-Prodat će ga i kupiti novo.

Tako je i teta B. vozila svoje tijelo, sada se potrošilo ostarilo, i ona-duša izlazi i ide dalje.

Dobro, idemo sad raditi zadaću! (kaže on, dok ostali drhte od straha od smrti, piju tablete za umirenje i komentiraju kako je život ništa.)

 

isvarah sarva-bhutanam
hrd-dese 'rjuna tisthati
bhramayan sarva-bhutani
yantrarudhani mayaya

Svevišnji Gospodin se nalazi u svačijem srcu i upravlja lutanjima živih bića koja su smještena u mašini načinjenoj od materijalne energije. (Bhagavad gita 18.61)

Priča druga:

I. je prošle subote imala stravičan sudar. Auto je iz druge trake prešlo u njenu i direktno se zabilo u njen auto. Auto je potpuno uništeno. I. ima slomljene kosti lica, ključnu kost, rebra, lakat joj je smrskan, kuk napukao.

I. se čudesno oporavlja.I. ima dvogodišnju kćerku koja joj je dodatan motiv.  

Ona zna da

na jāyate mriyate vā kadācin   nāyaḿ bhūtvā bhavitā vā na bhūyaḥ
ajo nityaḥ śāśvato 'yaḿ purāṇo   na hanyate hanyamāne śarīre
 
Duša se nikada ne rađa niti umire. Nije nastala, ne nastaje i neće nastati. Nerođena je, vječna, uvijek postojeća i prvobitna. Nije ubijena kada je tijelo ubijeno. (Bhagavad gita 2.20.)
 
SMISAO AC Bhaktivedanta swami Prabhupada
Mali atomski dio Vrhovnog Duha je kvalitativno jednak Vrhovnom i ne podliježe promjenama kao tijelo. Ponekad se duša naziva postojanom ili kuta-sthom. Postoji šest vrsta preobražaja kojima podliježe tijelo. Tijelo se rađa iz materice majčinog tijela, ostaje neko vrijeme, raste, stvara potomstvo, postepeno se raspada i na kraju nestaje u zaborav. Duša. međutim, ne podliježe takvim promjenama. Duša se ne rađa, ali pošto prihvata materijalno tijelo, tijelo se rađa. Duša se ne rađa, niti umire. Sve što se rađa također i umire. Duša se ne rađa i zato nema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Vječna je, uvijek postojeća i prvobitna – to znači da u istoriji nema traga o njenom nastanku. Pod utiskom tijela, mi istražujemo istoriju rođenja duše. Duša nikada ne stari, kao tijelo. Zato takozvani strac osjeća isti duh kao u djetinjstvu i mladosti. Promjene tijela ne utiču na dušu. Duša se ne raspada kao drvo i ostale materijalne stvari. Isto tako duša ne stvara popratne prozvode. Popratni proizvodi tijela – djeca – su različite osobene duše i zbog tijela izgledaju kao djeca nekog čovjeka. Tijelo se razvija zahvaljujući prisustvu duše, ali duša se ne mijenja i ne stvara potomke.
Duša je puna znanja, ili uvijek puna svjesnosti. Prema tome, svjesnost je simptom duše. Čak i ako ne nađemo dušu u srcu, u kome se nalazi, možemo shvatiti njeno prisustvo jednostavno po prisustvu svjesnosti. Ponekad ne možemo vidjeti Sunce na nebu zbog oblaka ili nekog drugog razloga, ali sunčeva svjetlost je uvijek prisutna i zato smo uvjereni da je dan. Čim se rano ujutro pojavi malo svjetlosti na nebu, znamo da se Sunce nalazi na nebu. Slično tome, pošto u svim ljudskim i životinjskim tijelima postoji svjesnost, možemo shvatiti da je prisutna duša. Međutim, svjesnost duše se razlikuje od svjesnosti Svevišnjeg, jer je Vrhovna svjesnost sveznanje – znanje o prošlosti, sadašnjosti i budučnosti. Svjesnost osobene duše je sklona zaboravnosti. Kada duša zaboravi svoju pravu prirodu, stiče znanje i biva prosvjetljena Krishninim višim poukama. Ali Krishna nije kao zaboravna duša. Kad bi tako bilo, Krishnina učenja u Bhagavad-giti bi bila beskorisna.
 
vāsāḿsi jīrṇāni yathā vihāya
navāni gṛhṇāti naro 'parāṇi
tathā śarīrāṇi vihāya jīrṇāny
anyāni saḿyāti navāni dehī
 
Kao što osoba oblači novu odjeću, ostavljajući staru, duša prihvata nova materijalna tijela, napuštajući stara i beskorisna. (Bhagavad gita 2.22.)
SMISAO AC Bhaktivedanta swami Prabhupada
Atomska osobena duša biva prenijeta u drugo tijelo milošću Nad-duše. Nad-duša ispunjava želju atomske duše, kao što jedan prijatelj ispunjava želju drugog.  Vede, poput Mundaka Upanishade i Švetašvatara Upanishade, upoređuju dušu i Nad-dušu sa dvije prijateljske ptice, koje sjede na istom drvetu. Jedna ptica [osobena atomska duša] jede plod drveta, a druga ptica [Krishna] jednostavno posmatra Svog prijatelja. Mada su ove dvije ptice kvalitativno jednake, jedna je opčinjena plodovima materijalnog drveta, dok druga jednostavno posmatra aktivnosti Svog prijatelja. Krishna je ptica koja posmatra, a Arjuna je ptica koja jede. Iako su prijatelji, jedan je Gospodar, a drugi sluga. Pošto je atomska duša zaboravila taj odnos, prelazi sa jednog drveta na drugo, ili iz jednog tijela u drugo. Podređena ptica, jiva [điva] ili duša, veoma se teško bori na drvetu materijalnog tijela, ali čim pristane da prihvati drugu pticu kao vrhovnog duhovnog učitelja – kao što je Arjuna učinio dobrovoljno se predavši Krishni da bi ga Krishna podučio – odmah se oslobađa sveg jadikovanja.
06.04.2012.

Tanka crvena linija i na nebu duga

Kada sam imala 14 godina nisam znala da ću veći dio života provesti  u Sarajevu, tom gradu čijim sam se ljudima divila gledajući ih na sve češćim prenosima uživo, proljeća 92. Poslije smo još ponekad uspjeli uhvatiti signal Radio Sarajeva i glas legendarnog Zoke Stevanovića...Tog davnog proljeća nisam znala kakvi nas sve horori čekaju, oni za koje su svi govorili da nema šanse da se dese u našoj šarenoj multi-kulti zemljici, koja je u srcu Balkana, u srcu milenijske Europe.

Kada sam imala 14 godina, nisam znala da se moj budući muž, tada 22-godišnjak, tog aprila 92. dobrovoljno prijavio u Armiju BIH gdje će kao diverzant provesti naredne 4 godine po prvim linijama i  biti 2 puta ranjavan. On me maloprije zove sa Titove a mi kaže da prolazi pored svih onih praznih, crvenih stolica i ne može da diše, guši se, sjećanja naviru.

Nisam znala da ću 4 godine kasnije, sama hodati ulicama tog istog grada,čiji su izlozi bili okovani daskama.  Nisam znala da će mi djeca danas hodati tim istim ulicama, na kojima su ostali zabilježeni tragovi granatai da će taj isti muž nekad uspavljivati sina sa pričama:" Kad smo 93. Četnicima maznuli minobacač u Azićima..." Što bi Hanka Paldum rekla, to je ono o čem svaka žena sanja :)

Nisam znala da ću jednog dana poznavati i diviti se Jahnukanyaki, bhaktini koja je tokom cijelog rata ostala na čelu sarajevskih bhakta i pomagala svakome. Mjesečno je nazovem da je molim da napiše knjigu o tim ratnim godinama, o ljudima koji su  pomagali svima bez razlike, a najviše dajući im znanje o tome da mi nismo Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Židovi ili žohari i da nema razloga da ratujemo. Šta ćete, mi smo Hare Krišne, nacionalno potpuno onesviješteni.

Nisam znala do maloprije ni da ću napisati ovaj post. Post o svima onima čije su stolice danas prazne, samo zato što su se zvali drugačije, vjerovali drugačije, zatekli se na takvom mjestu. Dobro ,ništa nije slučajno, ali još manje je slučajna ta mržnja i zatrovanost, takozvana nacionalno-vjerska osviještenost, koja ljudima govori kako su baš oni jedini ispravni, izabrani, jedini pravi Božji narodi, pa je tako u jednom mandatu navodno Bog bio i Srbin...

Nisam znala da ću danas gledati na nebu 2 duge, koje sam zadnji put vidjela na dan kada je osoba koju sam zvala mamom, napustila tijelo i otišla dalje na svome putovanju prema Bogu. Ona me je naučila da smo duhovne duše i da su vjere i nacije samo podjele koje su ljudi stvorili. Ona me naučila da je Bog jedan jedini, kome se svi različito mole i obraćaju, jednak prema svima.

Kažu da je duga simbol pomirenja Boga sa ljudima, znam da je utopija ali voljela bih i da se ljudi pomire sami među sobom, ali dok god svako ima svoju istinu, sumnjam da će do toga doći.

Dvadeset godina kasnije, dvadeset godina starija (nije malo!), dvadeset aprila, šesnaest aprila u Sarajevu od toga...i tri šesta aprila otkada se rodio sestrin sin...pišem o ovome, jer ne mogu da šutim.

28.03.2012.

Gdje živu zezde

Rekao mi je stariji sin da mu moram kupiti košulja, jer se želi sređivati u školu.

Mali je rekao da je on sada ejiki, nije više beba, a ejiki se ne jubu. (ljube :)

Rekao je da čojeki jedu meso, a žene pojuće (povrće). Vidi se da mjeri svijet po tati i mami.

A zezde ne živu u moju, zezde živu na nebu kad je mjak. (Zvijezde ne žive u moru nego na nebu kada je mrak).

 

19.03.2012.

Cvrčak i mrav

Dragi Blože,

Kao u svakom osnovnoškolskom sastavu iz maternjeg jezika, stiglo je proljeće, to dugoočekivano godišnje doba. Priličan dio subote provedoh sa bhaktama, koji su se taj dan okupili da 12 sati neprekidno pjevaju Hare krišna mantru. Ja sam uspjela doći na nekoliko sati, ali i to je već bilo nevjerovatno iskustvo.

Što se pjevalo, pjevalo se, stiglo je proljeće i sunce je ukazalo gomile prašine i svu čađ od centralnog grijanja.  Kao svaka prava pitomica na akademiji Nermina Curbrigena (http://www.youtube.com/watch?v=BH2ItDQ4Sqk), nedjeljom uvijek radim zadaću na temu "jeftina struja"-veš mašina, perilica, rerna, pegla, usisivač...

Jučer sam oborila rekord u hanumisanju-oprala sam 6 mašina veča-bijelo, 2x šareno, vuneno, sportska oprema,deke i plišani međedi...Jučer sam, dok su svi hodali po izletima, šetnjama i zraku, imala obračun sa prašinom i zimskom odjećom. Uz muža zvanog hrčak jer skuplja i čuva sve potrebno i nepotrebno, sa nostalgijom se prisjećam studenstkih dana kada je sva moja imovina mogla za čas stati u jedan gepek.

Radna akcija se nastavlja i tokom ove sedmice-red čišćenja, red pjevanja po kući na sav glas i plesanja dok premještam igračke, pancerice, prašim role, pečem zeljanicu sa heljdinim jufkama. Eat, pray, love :)

 

15.03.2012.

Potraga za srećom...u Bosni i Hercegovini

"Gdje god da odeš, tvoja sreća i nesreća idu sa tobom. " Bengalska poslovica

(Dok sam ubjeđivala kolegu Ra da otvori komentare, on je mene uspio ubijediti da napišem post na temu života u BiH.)

Često i prečesto slušam ljude kako jadikuju vezano za život u Bosni. Na Zapadu je bolje, na Zapadu su ljudi sretniji, države su uređenije, standard je viši, ceste nisu pune rupa, autoputevi postoje...Na Zapadu je, elem, trava puno zelenija.

Dvadeset posto bogatih ljudi zapada, nemilosrdno eksploatiše 80% ostatka ljudi, planete, resursa i mi želimo biti u tih odabranih 20. Ima i puno gorih mjesta od Bosne, slažete li se? Mi to želimo, jer mi to zaslužujemo, ali sreću zaslužuje svako. Istina jeste, život u Bosni ima puno svojih nedostataka, ali ima i prednosti-još uvijek je voda pitka, rijeke nisu previše zagađene, može se naći organskog povrća (iako kažu da su kod nas zakopali gomile nuklearnog otpada), ljudi su topli i srdačni (dok im u nacionalnu ugroženost ne takneš, onda se vade pištolji iz podruma :). Političari se stalno pozivaju na nacionalna prava, ali prava svih Bosanaca (bez obzira na naciju i vjeroispovjest) su ista- pravo na sreću, pravo na zdravlje, na školovanje, na dostojanstven život. To nema veze sa politikom, ali ima veze sa karmom, ali o tome smo već pričali i nastavit ćemo u postu na tu temu. Ovo je post o životu u BIH, kažem ja sebi i vratim se na temu.

Mnogi u ljudi tokom rata otišli iz BiH, da bi živu glavu spasili. Neki su otišli vidjevši u tome priliku za taj bolji život o kojem su maštali. Nekim ljudima je jednostavno sudbina da ne žive u zemlji svog rođenja. Pitanje je šta nekome znači bolji život. Da li je to viši životni standard?  Možda želja da možemo kupiti sve što poželimo (to je izjava mog bivšeg generalnog direktora, čiji je to životni moto, on je sa jugoistoka došao u Bosnu da ostvari svoj američki san.) . Ljudi su bježali od granata i masovnih grobnica iz Bosne, pa ginuli pod točkovima ili od infarkta u Australiji. Godine su prošle, ali i Bosanci u dijaspori se susreću sa tamošnjim teškoćama života-npr. nedostatkom sunca u Norveškoj, komplikovanom birokratijom u Švedskoj, ubitačnom nostalgijom za planinama u ravničarskoj Danskoj, usamljenost među hladnim i suzdržanim ljudima u Austriji. Mnogi se ljudi i vraćaju iz dijaspore, jer smatraju da njihovu sreću više čini avlija sa kadificama, gdje ćeife sa porodicom, od dijaspore gdje se nikada nisu uklopili, unatoč životnom standardu. Osim toga, život u Bosni sve više liči na život na zapadu, veilik tržni centri su zamijenili komunističke robne kuće, smeđi Šipadov najmeštaj je ustupio mjesto modernim garniturama, stojadini su zamijenjeni modernim autima, a televizori u kojima je "Mufid Memija vas u goloj vodi bio", danas su tako tanki, da su i Mufida zamijenile tanje kolegice .  Banana ima na svakom koraku, ma šta banana-ima i avokado i kiwi i hrana na odmrzavanje za moderne BH žene. Neko nema ni za vode iz česme, ali beskućnika ima i u obećanim zemljama.

Veliko je pitanje šta je za koga sreća. Mnogi sociolozi provode studije o odnosu materijalnog blagostanja i osobne sreće. Na fakultetu smo učili, ali sada se nažalot ne mogu sjetiti jednog urbaniste koji je na osnovu svoga istraživanja napravio tablicu prema kojoj se može vidjeti da dok se ne zadovolje osnovne životne potrebe (najosnovniji stan, hrana, porodica), sreća proporcionalno raste sa povećanjem standarda. Ipak u određenom trenutku, kako se standard više povećava sreća počinje opadati. Prema toj studiji najsretniji su ljudi u Bangladešu, a najnesretniji u Švedskoj. Meni je to bilo vrlo razumljivo, jer možemo vidjeti da su i najbogatiji ljudi često nesretni, ma koliko imali sve ono o čemu svi ostali sanjaju, nisu pronašli ono istinsko pravo i trajno zadovoljstvo u sebi. Sve vile, jahte, žene, droge, sva slava, moć, ugled i bogatstvo na kraju dobiju gorak okus i osoba počne misliti kako zapravo ni to nije dovoljno, kada je to  nije učinilo sretnom i onda ljudi odu u još veće gluposti.

Sirom trećeg svijeta ljudi maštaju o odlasku u Ameriku. Od cijele Amerike, recimo da je Kalifornija najugodnija za život-zbog klime, bogatstva, ljepote ljudi, okeana i tako dalje. Ipak, i tamo ljudi obolijevaju od karcinoma ili Alzheimera, dešavaju se zemljotresi, požari i tako dalje. Ljudi umiru i pate i u obećanim zemljama. Zato ne mislim da je život u BIH ništa bolji niti gori od ostatka svijeta. Meni je zapravo čak i bolji, jer sam tu rođena (čitaj, tako je trebalo biti, zbog moje karme i Bog je tako htio), tu sam odrasla, to je moj mentalno fizički sklop. Čak ni u sred rata nisam razmišljala o životu na drugom mjestu, jer smatram da postoji neki razlog što sam ovdje, što ovdje treba da se dajem, da učim, da djelujem dok me viša sila ne premjesti negdje drugo. Moj pristup životu je vrlo jednostavan-mijenjati sebe, a okolnosti će se mijenjati "odozgo", a i ako se ne budu mijenjale, moja sreća ovisi samo o mome unutrašnjem stavu, o količini moje samospoznaje i povezanosti sa Bogom, shvatanja svoje stvarne pozicije. Za mene je pakao život u kojem ljudi radi novca i standarda životnog ne viđaju svoju porodicu i bjesomučno rade dan i noć "da bi si omogućili bolji život". Šta čini sreću i dobar život: zdravlje? blagostanje? sigurnost? šoping? karijera? udoban dom u koji ne dolazimo jer nemamo vremena? Kada si odgovorimo na pitanje šta nas stvarno čini sretnim i koja je to sreća koja je trajna, dobit ćemo odgovor na pitanje u kojoj zemlji želimo živjeti. Za mene je sreća iznutra, sreća koja ne prolazi i ne smjenjuje je nesreća, sreća koja ne ovisi o visini snijega ili plate, sreća od povezanosti sa Krišnom, koju nadam se neću izgubiti ni kada obolim, ostarim ili kada oko mene bude nuklearna katastrofa. Kada sam jednom Nitai Dayu pitala kako mu je kod jednog prijatelja, on mi je rekao: "Kad sam dobar, dobro mi je, kad nisam, nije mi dobro!"

Ako je u Bosni politika svakakva i nema države, negdje drugo je klima nepodnošljiva. Ako je u Bosni zdravstvo i ostala socijalna zaštita loša, a nezaposlenost velika, istražite malo kakva je zdravstvena i socijalna zaštita u obećanoj Americi. Ako je u Bosni velika nezaposlenost, upitajte se otkuda se potroši milijardu kutija cigareta godišnje i kako to da su svi, ali baš svi kafići i frizeraji puni. Ako želite veliki materijalni uspjeh, ovo nije zemlja za vas, jer se ovdje mirno i sporo živi, industrije gotovo i nema, a ekonomija nam i nije jača strana.

Ima tako puno toga na čemu možemo biti zahvalni u svom životu u Bosni.

Ja volim život u Bosni. Zahvalna sam na duhovnim mogućnostima i slobodama koje imam, na svim ljudima koje ovdje susrećem. Ja se prije svega, ne identificiram ni kao žena, Bosanka ove ili one nacionalnosti, identificiram se isključivo kao Krišnin bhakta-duhovna duša koja želi razviti bezuvjetnu predanost Bogu, a sve to nema veze ni sa strankama, ni sa vjerama, ni sa nacijama, ni sa bojama kože. Ne doživljavam ni sebe ni druge kao tijela, nacije, vjere, samo kao osobe. U skladu sa tim, nisam neki poseban patriota, da živim u Uzbekistanu, jednako bih voljela "svoju" zemlju. Bosna i Hercegovina je mjesto za skroman i miran život, mjesto gdje se djeca još uvijek mogu igrati ispred zgrade, mjesto gdje se ljudi druže, imaju vremena jedni za druge, mjesto gdje ima toliko razlika, vjerkih, nacionalnih, kulturnih, istorijskih, geografskih, klimatskih...

Sve što me umara, sve što mislim da je kriva Drina u mom životu, uvijek razmišljam da bi me neki drugi problemi pratili i u nekoj drugoj zemlji, sa nekom drugom porodicom, ako u ovom tijelu imam kamence u bubrezima, u nekom drugom bih imala visok pritisak ili već nešto. Ako je muž blage naravi, onda je lijenština, ako je vrijedan, možda je ters, ako djeca spavaju cijelu noć, možda su stalno slabog zdravlja, a ako novca imamo, možda se stalno svađamo...To je priroda materijalnog svijeta, uvijek nešto mora da žulja i o svemu tome ću pisati u jednom drugom postu.

Gore je crtež mog starijeg sina, na temu Selo i grad. Njegov mlađi brat "peja": Aaamo Boso Boso Boso, amo Ecegojino".

 Koja je vaša obećana zemlja? Ispričat ću vam o svojoj u jednom o narednih postova.

Ra, kako raspoloženje?

13.03.2012.

Maleni ispod zvijezda (post o malim i malo većim krompirovim zlaticama u svemiru)

Dani su već duži, lijepo je ustati ujutru, a da nije mrkli mrak. Sjetim se svako jutro jedne pjesme za djecu koju je napisao Čika Jova Zmaj, u kojoj pijetao objašnjava zašto je tako zdrav. U toj pjesmi, pijetao tj. petao kaže da ga sunce nikad nije zateklo da spava.

Otkako djeca spavaju uglavnom, po cijelu noć (aleluja!), sretna sam jer ujutru mogu ustati rano i mantrati, posvetiti Bogu dan koji počinje i svoje tako obične dnevne djelatnosti time učiniti vrijednim. Ujutru se rano može osjetiti mir, mogu se vidjeti zvijezde, crvenilo neba na istoku, pozdraviti Sunce koje izlazi.

Jutros sam vidjela i tzv. chemtrails (hemikalije koje iza sebe ostavljaju avioni) i sjetila se Morgane i njenog nedavnog posta na tu temu. Djevojka u mojim mislima piše ovako:  "Neki dan sam išla negdje i primjetih chemtrails na nebu. Ne znam adekvatnu riječ na našem jeziku. Tragovi hemijskih supstanci koje avioni ispuštaju na nas. Pošto me zabavljaju teorije zavjere i volim o njima da čitam, ugledavši chemtrails na nebu shvatih da i nije šala. Bila to još jedna teorija zavjere ili ne, zvuči alarmantno, a mediji još uvijek o tome ništa ne pišu. Izgleda da nadzor nad našim vazdušnim prostorom BiH preuzima tek krajem ove godine. Do sad su ga imali Srbija i Hrvatska, a ko da je njih bilo briga što neki odozgo na nas gledaju ko na krompirove zlatice."

Stojim tako na balkonu, Trebević je još pod snijegom i pozlaćenim jutarnjim maglama, sunce izlazi i osjećam se malom, kao mala krompirova zlatica za one koji me gledaju iz aviona, satelita, svemira. Nama su male i beznačajne krompirove zlatice i ubijamo ih bez razmišljanja, a ja sam tako mala u odnosu na stan i zgradu u kojoj živim, još manja u odnosu na svoj kvart, grad, državu, planetu. Iz svemira sam mala i nevidljiva, manja od male krompirove zlatice, a obe imamo neku svoju malu svrhu u svemiru. smatram da mantranjem, kojim se molim Bogu-Krišni da ga služim i volim, podešavam frekvenciju svoga postojanja, okrećem svoje antene prema pravim spoznajama, usaglašavam se sa svemirom i taj kotačić, koji sam ja, se onda smisleno i svrsishodno okreće u cijeloj mašini. Svemir je neograničen, ja sam mala, ali to nije bitno, jer je Onaj ko je najveći ujedno i najmanji i nalazi se sada i tu, u mom srcu.

Taj kotačić voli i naveče stajati na balkonu i gledati zvijezde. U zadnje vrijeme mogao se na istoku vidjeti žućkasti Mars, a na zapadu svjetlucavi Merkur i Venera. Jedno veče, ne mogu prežaliti što mi kamera nije bila pri ruci, vidio se prekrasan i vitak srp Mjeseca (oh, Crnjanski!), sa neuobičajeno velikim zvijezdama, tj, gorespomenutim planetama. Mene su ta razmišljana o svemiru i planetama odvele do Boga, a on se ne može vidjeti teleskopima, mikroskopima, ne može se to znanje prihvatiti preko naslova u Avazu: "Naučnici otkrili i potvrdili postojanje Boga." Laboratorija je samo u našem srcu i tamo se dešavaju pravi eksperimenti i prave hemijske reakcije.

Zadnjih dana padam sa stolice i suze lijem pred ovim istim ekranom jer su mi posebne osobe ukazale čast i podijelile sa mnom svoja nevjerovatna iskustva i spoznaje.

Ova krompirova zlatica se danas prisjeća: "Čovječe, pazi da ideš malen ispod zvijezda!"

ČUJMO ŠTA NAM VELI PETAO

Znate l', deco, zašt' sam
   Tako lak i prav.
Znate l' zašt' sam uvek
   Ves'o, čio, zdrav?

Zašto i u starosti
   Ja izgledam mlad?
Ja ne jedem više
   Neg' što ište glad.

Ja ne jedem jelo
Ni hladno ni vrelo;
Prsa pupčim, širim,
   A ne stežem telo.

Ja ne volim sobna
Ni kavezna mraka,
Već sveža vazduha
   I čistoga zraka.

Rano ležem, - neću
   Noću da zazjavam;
I nikad me sunce nije
   Zateklo da spavam.

12.03.2012.

Privatnost na internetu

Može li mi iko objasniti zašto se duže tolika buka oko zaštite privatnih podataka na internetu?

Svjesno smo otvorili profile na Facebooku i mnogim drugim stranicama, niko nas na to nije tjerao.Sami biramo koliko ćemo privatnih podataka unijeti, kada ih unesemo, logično je da oni ostaju online i da ih svako može koristiti i zloupotrebljavati. Niko nas ne tjera da na Facebooku objavimo svaki detalj svog života, svaku fotku, lokaciju, pjesmu koju slušamo.

Zato vjerujem da mi trebamo ograničiti naše virtualno postojanje do one granice koju smatramo javnom. Prije nego što bilo šta unesem na mrežu, prvo razmislim da li stojim iza toga, da li bih to rekla javno, negdje na ulici, TV-u, svima koji me poznaju ili ne, da li bih tu fotografiju mogla pokazati bilo kome i onda objavim.

U jednoj religiji je opisano da je grijeh sve ono za šta ne želimo da drugi znaju. Možemo li pokušati prigrliti istinoljubivost na takav način? U skladu sa tim nije loše pokušati posmatrati svoj život kao javan. Istina jeste da se ne tiču nikoga detalji tipa šta smo jutros imali u wc šolji, datum zadnje menstruacije ili koliko nam je još maraka preostalo u novčaniku npr...ali govorim o općenitom životu, tajne su obično ono za šta znamo da će okolina osuditi. Ljudi kriju svoje bolesne navike, preljube, tračeve, surfanje po porno stranicama, chatove sa virtualnim ljubavnicama u sitne sate, veze za jednu noć, muža koji je prokockao pola imovine, a čije remek-djelo, šljivu na oku objašnjavaju kao slučajan pad niz stepenice...Ne znam šta kome može koristit recimo datum mog rođenja, više nego što recimo xafsinškim stručnjacima Mercatora, govore moje potrošačke navike, koje analiziraju upotrebom Pika kartica. Isto tako vrše se analize gledanosti TV programa, google earth može snimiti opušak u avliji, zašto se onda brinemo za privatnost, kada je ionako nema? šta sad ako google želi raspolagati sa mojim browse historijem, zar je to tako strašno i zašto se trebamo brinuti zbog toga?

Sve mi to nije previše jasno, pa molim za objašnjenje ili barem mišljenje o ovoj temi. Hvala.

07.03.2012.

Oda danu žena u PMS duru

U naletu PMSa  (mi nismo ovo tijelo, mi nismo ovo tijelo, mi nismo ovo tijelo, a još manje hormoni :), rekoh mužu da mi sutra ni pod razno ne kupuje cvijeće, što inače praktikuje jer:

...je pod jedan i jedan, meni svaki dan-dan žena i očekujem od njega i dvojice mu nasljednika da mi nekad čaj skuhaju, upitaju me želim li i ja čašu vode i slično. Njih su trojica, ja sam samo jedna.  

...Pod dva i dva cijenim ja što on ide u lov i što je dobar otac i odgovoran i vrijedan čovjek. Svaka čast, juče je usisavao i prašinu obrisao i voda sina po treninzima i turnirima, i kasni na posao da bi se igrao sa mlađim...Sve je to divno i zahvalna sam mu, al kad me hormoni pronosaju, moje naočale kao da promijene svijet u koji gledam, pa samo vidim nebrojene lige šampiona i prigovaram (a fino ljudi kažu da ženi treba godina da nauči pričati, a čitav život da nauči šutati. Lijepo je meni tetka govorila da je u braku najvažnije znati vode u usta nasuti..:)

...Pod tri i tri, crkla sam juče od umora povodom sinovog trećeg rođendana. Pravi tortu, pravi muffine, samose, vege-pohane ražnjiće, šniclice od sira i blitve (ukratko, moj vege blog u malom :). Pruži gostima veliku bosasnku iluziju kako je naša kuća uvijek tako blistava, a ja našminkana, djeca umivena...Sve se pojelo, pa mi nije žao truda uloženog, ali donijela sam odluku da, kud puklo da puklo, neću više praviti rođendane na kojima odrasli sijele, jedu i piju dok se djeca jadna igraju u drugoj sobi. Neću više provoditi dane u kuhinji zbog odraslih, dok se moj slavljenik čitav dan igra sam jer "mama ima puno posla". Ne! Od danas, pa nadalje i ubuduće ću te dane provesti sa djecom (ostali kako god žele), povesti ih negdje u prirodu, u Pionirsku..negdje gdje ćemo se družiti, smijati posvetiti jedni drugima.

....Usput budi rečeno, oliti BTW, ovaj mali što je jučer zvanično postao trogodišnjak više nije mali. Ako mu kažete: Eci peci pec ti si mali zec, on doživi fras i galami: Nisam maji! Ja sam ejiki! Nikad, nikad nisam bio maji! Kada pjeva pjesmicu "Mali kauboj", on pjeva: " Ejiki kajboj sam ja." On žeji ići u semij (svemir) sa uksak (ruksak)-jaketom (raketom). On svako jutro u 9 traži da jede zanje (lazanje). Kada pada kiša, on nosi pišogan (kišobran) i on sada ode sam do wc-a, čak i vodu povuče :).  Njegov brat prvačić je krezo bez dva gornja zuba. U jednoj sedmici su naučili 7 malih i velikih slova (A, E, I, O, U, M i D), pa uživa u pisanju.

...Pod četiri i četiri, malo sam se odmorila sjedeći i pišući ovo, tako da me početno raspoloženje ovog posta prošlo. Djeca spavaju, muž gleda neku utakmicu, pa odoh i ja na spavanje, sutra me čeka važan i lijep dan.

25.02.2012.

Karma i Reinkarnacija (Šta je Hare Krišna 4. dio)

"Onaj ko sve vidi u odnosu sa Svevišnjim Gospodinom, ko sva živa bića vidi kao Njegova sastavne djeliće i ko u svemu vidi Svevišnjeg, nikada ništa i nikoga ne mrzi" (Šri Išopanišada, šesta mantra).

Kada smo shvatili (barem teoretski da smo  duša , vozač u tijelu koje nas prevozi od tačke A (rođenja) do tačke B (smrti), da smo vječni, neuništivi, da se duša ne može spaliti, sasjeći, zapaliti, onda dolaze i nova pitanja i nove spoznaje.

Prvo i najvažnije je pitanje, šta se dešava sa nama nakon smrti (i gdje smo bili prije rođenja).

Ljudi obično kažu da je život samo jedan (živi ga, Fikreta!). Većina ljudi zapravo živi na autopilotu i ne postavlja nikakva pitanja, odgovora i onako nema, pa žive dan za danom. Nedavno su Papu pitali "Zašto patimo", a on je rekao "Mi to ne možemo znati!" Zamislite da zovnete električara zbog kvara i on vam kaže: "Mi ne možemo znati zašto vam šporet ne radi.", kakav bi to bio električar? Bol u tijelu znak je da nešto nije u redu, a patnja u ovom svijetu (naša ili tuđa), takođe ukazuje da nešto ne štima, teškoće nas tjeraju da tražimo dijagnozu, postavljamo prava pitanja.

Ateisti smatraju da život počinje bez razloga i da poslije nema ničega, jedu nas crvi i to je to. Religiozni ljudi takođe većinom smatraju da se živi samo jednom i da tokom tog jednog života imamo tu jednu jedinu priliku da odabremo svoje sljedeće odredište-raj ili pakao gdje idemo za vijeke vjekova.

 Ono što je mene uvijek u tome zbunjivalo bila su sljedeća pitanja:

1. Zašto samo jedna šansa? Nismo svi počeli jednaki, neko se rodio vijekovima prije Isusa ili Muhameda a.s. , neko nikada neće dobiti priliku da čuje za spasenje, jer je mentalno retardiran, živi u prašumi, umro je nakon 3 dana života.

2. Zašto onda neki ljudi toliko pate, zašto bebe bivaju mučene i ubijane krvnički, djeca silovana, zašto u Sudanu nema vode, zašto zlotvori žive mirno, a neki dobri ljudi pate, a ni mrava ne bi zgazili? Zašto se loše stvari dešavaju dobrim ljudima, a ne lošima?

3. Zašto zbog spleta okolnosti u životu i grešaka koje smo napravili uvjetovani npr. teškim djetinjstvom, neimaštinom, kriminalnim okruženjem i slično, mi moramo vječno ispaštati?

4. Kako to sve izgleda poslije smrti, ako će mrtvi ustati iz grobova? Do kada i u kom obliku ćemo čekati na taj trenutak? Nećemo valjda biti svjesni pod zemljom? U kojem će obilku ustati, da li će neko ustati tijela izgorenog u požaru, neko bez glave, kao kosturi, da li će neko biti beba, neko starac i ako ja doživim 80-tu, da li ću biti starija od rahmetli majke, kako li će me ona prepoznati?

5. Šta je sa životinjama? Tako me pametno gledaju, psi plaču na grobovima svojih gospodara, krave za ubijenim teladima (morbidna sam k'o Krleža), biljke vole kada im se priča, imaju li sva ta živa bića dušu? I životinjama teče krv kada se porežu, kuca im srce, jedu, spavaju i razmnožavaju se isto kao i mi...

Vedski spisi, na čelu sa Bhagavad gitom, daju sljedeće odgovore na pomenuta pitanja:

ZAKON KARME-UNIVERZALNA PRAVDA

Kao duhovne duše, mi imamo potpuno slobodnu volju. Došli smo u ovaj materijalni svijet jer smo sami tako željeli (objasnit ću materijalni i duhovni svijet malo kasnije). Materijalni svijet ima svoje zakone, a najvažniji zakon je zakon karme, tj, zakon akcije i rekacije. Za svako djelo imamo jednaku rekaciju, kako posijemo tako ćemo žnjeti, dobro se dobrim vraća i slično. Znači, sve je vrlo jednostavno u osnovi- šta god da radimo, trebamo biti svjesni da će nam se to vratiti i to je univerzalna pravda, koja nema veze sa vjerama, stvar je zdravog razuma.

Čak i u kućama postoji kućni red, u državama zakoni i mi možemo reći da ćemo proći kroz crveno jer ne vjerujemo da postoje semafori, ali kada kazna stigne, morat ćemo je platiti.

Tako da mi imamo pravo da u skladu sa svojom slobodnom voljom činimo sve što poželimo, samo moramo biti svjesni da ipak postoje određeni zakoni jednaki za sve. Kao što smo svjesni da ako skočimo u kavez sa lavovima, vjerovatno nećemo izvući živu glavu i imamo slobodan izbor da to učinimo ili ne, tako isto imamo pravo slobodnog izbora kakva ćemo djela činiti. Dobra djela povlače dobre posljedice, loša loše. Isus je to vrlo jednostavno rekao da trebamo činiti drugima ono što želimo da oni nama čine. To jednostavno znači da svaki bol koji nanesemo drugima ćemo morati i sami proći, a ista stvar važi i za dobra djela.

REINKARNACIJA-KRUG ROĐANJA I UMIRANJA

Kako nas naše vozilo (tijelo) prevozi od rođenja i smrti, mi živimo, djelujemo (niko ne može biti neaktivan) i na kraju umremo. U trenutku smrti, duša napušta tijelo, ono postaje beživotno i kao što gusjenica prelazi sa jednog lista na drugi, prelazi  u drugo tijelo.

Moj stariji sin je imao 4 godine kada je umrla (tijelo napustila) moja svekrva. Kada smo bili na groblju, on je pitao vrlo pametna pitanja- da li je ona sada zakopana dole, kako diše i šta radi...A ja sam mu rekla da je njena duša izašla iz tijela koje je bilo staro i slabo, i sada je slobodna i dalje živi, postoji, nije pod zemljom . Njemu je to odmah bilo razumljivo. Kada me nekad pita gdje je bio prije rođenja, uvijek mu kažem da je uvijek postojao. Svako u sebi ima taj instinktivan osjećaj da je vječan, i kada se gledamo u ogledalo kao djevojčica i kao baka, uvijek se osjećamo isto, čak i ako ostanemo bez nogu, to smo opet mi, samo treba malo više razmišljati na ovu temu i odgovori će doći sami. Naučno je dokazano da svakih 7 godina promijenimo sve ćelije u tijelu, tako da tijela promijenimo i nekoliko puta tokom života, od bebe, dječaka, mladića, zrelog čovjeka i starca, pa ipak ne sumnjamo da smo to i dalje mi.

Novo rođenje određuju djela iz naših prethodnih života, tako da bi se taj trenutak odluke mogao nazvati individualnim sudnjim danom. Sve se lijepo sabere i onda idemo dalje, onako kako smo sami izabrali: ako smo izabrali da želimo samo jesti i spavati, rodimo se kao puh, ljudska nam inteligencija svakako nije trebala. Ako smo ubijali Jevreje, možda se rodimo tako da nas Jevreji ubiju da bi se stvar izjednačila. Ako moramo isplakati sve suze onih koje smo unesrećili, proći samrtničke muke onih koje smo mučili, onda idemo na neku od paklenih planeta koje su detaljno opisane u Šrimad Bhagavatamu. Ako smo djelovali pobožno, pomagali  i nesebično davali drugima, onda idemo na rajske planete gdje možemo jedno određeno vrijeme uživati u rezultatima svoje dobre karme.

Shvatajući ovaj zakon, konačno možemo vidjeti sva živa bića kao jednaka.  Možemo shvatiti da sve ribe, mravi, biljke, životinje, ljudi svih vjera, boja kože i nacija su zapravo potpuno jednake, duhovne duše koje prolaze kroz razna tjelesna iskustva. Biti rođen kao bijelac, Amerikanac ili mačka, to su samo privremena imenovanja, koja smo stekli u skladu sa svojim željama koje su nas opet navele da djelujemo. Bog nema ništa sa tim, to je naš izbor, a u skladu sa tim čitav materijalni svemir biva uređen od strane vrhovne inteligencije, tako da se baš u pravi čas rodimo na pravom mjestu, da bude dovoljno pčela i da pilići znaju tačo kada i kako trebaju probiti ljusku jajeta, a da nisu nikada vidjele ništa izvan njega.

Sigurno je da rata u Bosni ne bi bilo da su sve zaraćene strane imale ovakvo shvatanje o duhovnoj duši. Sa ovim znanjem možemo konačno shvatiti zašto je neko retardiran, zašto nema vode u Sudanu, zašto se ratni zločinci nisu i ne mogu izvući od univerzalne pravde i zašto konačno možemo prestati da se smatramo boljima ili odabranijima od drugih. Potpuno smo jednaki, jednako vrijedni i Bogu dragi kao i oni drugi i drugačiji koje toliko mrzimo.

Uglavnom, moglo bi se dugo na ovu temu i vjerujem da se mnoga pitanja pojavljuju, možemo nastaviti razgovor u komentarima.

Tema sljedećeg posta je "Materijalni i duhovni svijet", u kojoj ću objasniti rađanje na raznim planetama, od najviših do najnižih, tzv. rajskih, zemaljskih i paklenih, te mogućnost izlaska iz samsare, kruga rađanja i smrti, te duhovni svijet. Poslije toga bi se ove teme nekako logično nastavile u pravcu Boga, a poslije ćemo vidjeti kuda će nas sve ovo odvesti. Poslije bih vam voljela opisati kako Hare Krišna ljudi žive sve ovo u praksi i odgovoriti na često postavljana pitanja.

20.02.2012.

Praznina premium

"U našim tvornicama mi ne proizvodimo kozmetiku, nego nadu", izjavio je  vlasnik firme Revlon.

U toj jednoj rečenici je sadržana cijela psihologija xafsinga, ili malo tačnije- dijela xafsinga koji se naziva advertising. Reklama proizvodi određeni utisak, određenu emociju i onda mi mislimo da ako koristimo određeni proizvod, da ćemo se i mi tako osjećati, tj. da ćemo biti sretni, ili barem sretniji. Ako se brijete određenim žiletom ili koristite određeni dezodorans, za vama  će juriti iste onakve manekenke, dovoljno je da odvojite 5 km za naš proizvod i eto ih! Zapravo, eto tog lažnog osjećaja koji smo prihvatiti osjećati kada smo dozvolili da nas hipnotišu.

Otvori kolu za radost, a reklama prikazuje da u fabrici umjesto hadžićkih radnika, rade mali viljenjaci koji pjevaju i sviraju da bi radost bila što veća. Radost za multinacionalnu korporaciju i farmaceute koji će imati pune ruke posla da saniraju napravljenu štetu u organizmu. Onda recimo Nivea krema, dok je mažemo, mi treba da se osjećamo jednako puni svjetla, jednako mladi i zdravi kao odabrani modeli, kojima su šminkeri vješto prikrili podočnjake, jer se snimalo cijelu noć...Nemojmo se zavaravati i "selebritiji" su brendovi, npr Lady Gaga ima brand managera, ona je brend, tržišna marka koja prodaje stvari, muziku, koncerte...I glumice koje armija stilista i šminkera sredi za crveni tepih, a mi jadne gledamo kako one nose tolalete svjetskih dizajnera haman do granapa. Sve je to industrija i sve mi to uredno gutamo, kupujemo i živimo u nadi.

I onda tu su i tehnike merchandisinga, bolje rečeno manipulacije kupcima, zahvaljujući kojima se u tržne centre upuhuje miris toplog kruha, a artikli studiozno raspoređuju da bi se što bolje prodali. Najskuplji idu na početak (po mogućnosti sve za djecu, jer na tome niko ne štedi), a najjeftiniji (žvake) na kraj...a da ne spominjem psihologiju boja, fontova i muzike u pojedinim prodavnicama...Nije važno što će gomile ambalaže zatrpati planetu, ni što ljudi više nemaju gdje da smjeste sve te vještački proizvedene potrebe, bitno je da ljudi kupuju, kupuju i kupuju, jer su lišeni suštine.

Ono što mi je još posebno zanimljivo je da se u vremenima krize najviše prodaju male stvari, npr. ruževi za usne. Tako žene ipak sebi nešto "priušte" i osjećaju se bolje. Kupe jeftinu kopiju haljine engleske princeze i mašu u njoj sa balkona na Nedžarićima. Osjetite dašak luksuza, kupite si premium puding, premium ulje za kuhanje i ono što me inspirisalo da ovaj post napišem: premium wc papir!

 

17.02.2012.

Štafeta

Alisa mi prebaci blog-štafetu, da i ja napišem 7 stvari o sebi koje do sada nisam napisala.

1.  Nikada prije nisam učestvovala u štafeti.

2. Mislim da sam prvi post na ovom blogu napisala krajem februara 2007. Malo je toga što do sada nisam rekla o sebi :). S godinama počinjem shvatati da i nisam toliko važna i bitna :)

3. Već duže vrijeme planiram promijeniti svoj blog nick oBloze, koji mi nekako izgleda u srednjem rodu u svoje duhovno ime Revati, na koje se i inače odazivam :). Stvarno ne znam zašto to više ne uradim.

4. Kad smo već kod bloga, pala mi je na pamet ideja da otvorim blog "Komentari na postove kod Ra". Vjerujem da bi blog oborio sve rekorde posjećenosti, ali ja se na bavim političkim temama, pa ideju od srca prepuštam prvom koji je želi.

5. Nisam vozač. Nikada nisam položila vozački, jer kad smo imali vremena i novaca, nismo imali auto. Sada kada imamo auto, ja više nemam vremena, a kada skontam da postojeći auto muž koristi za posao, drugo auto je stvarno izvan mog mentalnog sklopa. Za godišnju količinu novca koji je potreban za gorivo, registracije, popravke, parkiranja i stalne sekiracije, čišćenje snijega i otsalo, ipak se odlučujem za gradski prevoz i povremeno korištenje taksija.

6. Ljevoruka sam. Iako mi je i muž ljevoruk, zanimljivo je da su nam djeca dešnjaci :)

7. Iako mi je prije 7 dana doktorica rekla da imam blažu urinarnu upalu i da mjesec dana moram piti čajeve u ogromnim količinama, ja još ni jednom čaj nisam napravila, a poslije ću kukati kad završim na hitnoj. To se zove biti neodgovoran prema vlastitom tijelu i životu.

Alisa, nadam se da si zadovoljna.

Svako ko želi neka nastavi štafetu, ne bih da prozivam nikoga jer raspust još traje :)

09.02.2012.

31

Prije trideset i jednu godinu u Bihaću je bio veliki snijeg, otprilike kao ovaj sada. Mama i ja smo gledali ronke (patke koje rone :) sa mosta i mama mi je dozvolila da jedem žvaku. Mama je imala veliki stomak i pala je u snijeg i nekako uspjela ustati. Par dana kasnije, dajo Ekrem i ja smo se vozili oko bolnice u njegovoj narandžastoj peglici i on mi je dao da ja, sa nepune četiri godine vozim u njegovom krilu. Tata i ja smo dolazili pod bolnički prozor i mahali mami, a onda se ona vratila kući i donijela bebu koja je imala velike svemirske oči koje su svijetlile u mraku.Majka ju je zvala lane moje i zamalo joj ne dadoše ime Lana da bi majki ugodili, stvar je spasila legendarna pratetka Alije rekavši: "Đećete djeci davati hajvanska imena!?"

Prije trideset i jednu godinu, devetog februara, rodila se moja sestra, najbliža mi osoba na svijetu. Nas dvije smo se igrale olimpijade i slomile oklagiju pokušavajući izvesti skok s motkom preko lastiša. Nas dvije smo u mrtvačnici oblačile mamino tijelo u bijeli sari i oprostile se od nje odajući joj poštovanje kao svom prvom duhovnom i životnom učitelju. Nas dvije dijelimo sve i kada se ona vrati sa puta nazovem je i pretvaram se da zovem iz telekoma i provjeravam da li je sve u redu, jer nije bilo uobičajenog saobraćaja :).

Ona je moj najveći prijatelj, osoba koja me u potpunosti poznaje i razumije, moj najiskreniji i najdobronamjerniji kritičar, osoba koja ljubav živi kao praktičan glagol. To znači da ona ne priča puno, ali zato je uvijek u akciji, čak i pored svojih dvoje male djece, ona pomaže drugima. Ona je vidovita, osoba od koje se ništa ne može sakriti, ona je temperamentna i otvorena, emotivna i predana. A kad zapjeva, svi u trans padaju! Zezamo se kako ćemo jednoga dana kada ostarimo, kao dvije krezube starice pomagati jedna drugoj da hodamo i sjećati se kako smo dvijehiljade i neke deverale sa dječijim zijanima i nespavanjem.  Kako godine prolaze, sve se manje svađamo, sve joj manje mana pronalazim, jer  više cijenim dar koji imam. Nadam se da uspijevam barem približno uzvratiti, a ako ne, da ću tokom života uspjeti biti joj prijatelj, podrška i pomoć, kakva je ona meni. Da je ne ureknem, ovdje ću stati sa hvalospjevima :)

Sretan rođendan, sis! Ne zamjeri što ovo pišem.

08.02.2012.

Maya (iluzija) bez make-upa

Zaljubljenost je anestetik koji pomaže osobi da proguta govno, rekao je svojevremeno mudri Nakšatri.

Mislim ovih dana puno o toj rečenici. O čovjeku koji je zahvaljujući tom anestetiku napustio svoju sretnu porodicu, jedinog sina i bukvalno progutao smeđi artikl sa početka teksta.

Možda sada šetaju po gradu u kojem ih niko ne poznaje i uživaju u svojoj zaljubljenosti, dok  mnogi danima plaču i noćima ne spavaju od šoka, sin svaki dan pita gdje je tata. Možda planiraju svoju budućnost...ali dok anestetik prestane sa djelovanjem i maya (iluzija) skine make-up i pokaže svoje pravo lice...postat će svjesni da sreća nije ono za šta se prodaje. Onda srećica dobije PMS, hoda po kući neobrijanih nogu, plata kasni i shvatimo da trava nije bila zelenija, da je sve isto ako ne i gore...Sreća u guni strasti je u početku nektar, a na kraju otrov, šta vrijedi ako to teoretski znamo na sanskritu, kada nas naše želje i paučina koja se skupila po našem duhovnom životu uvjeravaju da ćemo baš mi prevariti sve zakone u svemiru i biti sretni uprkos svima.

Nije moral Bog smislio da bi nas kinjio, propisi su radi nas, radi naše sreće i radi toga da druge ne unesrećimo. Kako odrastamo i ulozi su veći i pojam sreće mijenja svoje značenje. Sreća djece, održavanje bračnih zavjeta, ulaganje svjesnog napora da nikog ne povrijedimo, veći je uspjeh i zadovoljstvo od prolaznih trenutaka sreće koju nam obećava Holivud, a svi okolo navijaju , vuvuzele trube, a sirene svojim slatkim pjevom navlače moreplovca na hridi :"Samo ti tu sreću zaslužuješ, posudi je, kupi ili ukradi bez obzira na sve..."

Mi možemo reći da ne vjerujemo u semafore i proći kroz crveno, ali kamere su snimile i kazna stiže. Nikoga ne možemo povrijediti da nam se ne vrati, ne možemo i tačka!

Nekad ljudima fakat treba svezati dva šamara, zavrištati da svjesno ne skaču u provaliju, nazvati zločince pravim imenima i zalupiti im vratima pred nosom. Nekad treba javno lopove nazvati lopovima i nikad ih više ne pozdraviti ni u rodu ni u domu svome.Ipak, postoje osobe koje ni kad ih život lomi ne pucaju, samo se saviju pod teretom i pokažu svoju pravu veličinu i čistoću, a od svega snagu svoje ljubavi koja prkosi strahu, koja pomjera planine. Čudesno je da takvi hodaju ovom planetom. Makar milost za njih izgledala potpuno naopako, oni je imaju u neopisivim količinama, a ljubav koju daju i zaslužuju, vraća im se na stotine drugih načina.

Nije došlo vrijeme da ginemo, nego da se vidi ko je kakav.

Molim se, evo javno i naglas, da sreća skine make up što prije. Molim se i za sebe, jer nikad se ne zna, može mi zgodan poštar (dvaput) pozvoniti i odoh i ja...

06.02.2012.

Sarajevo sa šlagom

Sarajevo je puno ukusnije i ljepše sa šlagom!

Sarajevo izgleda najbolje funkcionira pod prirodnim "nesrećama". Nesreća može često značiti i sreću, a u ovom slučaju sreću predstavlja nevjerovatan duh ljudi ovog grada. Sjećam se kada smo tokom rata uspijevali uhvatiti signal TVBiH, koliko smo se oduševljavali duhom ljudi. Sličan sam osjećaj imala kada sam prvi put šetala Ferhadijom, izlozi su bili okovani daskama poslije rata, ali ljudi su bili srdačni i topli, rat ih nije slomio. Teška je ovo zemlja i Sarajevo je težak grad, ali čini mi se da se upravo iz toga rađa ovaj duh, bosanki humor, bosanska gostoljubivost.

Šta tek onda reći za jedno malo sniježno nevrijeme, metar snijega koji me tješi da svjetski trendovi globalnog zatopljavanja ipak zaobilaze ovu tzv. zaostalu zemlju. Vjerujem da će ta zaostalost biti prednost u godinama koje dolaze, kada će pitka voda, organska hrana i dobar komšiluk vrijediti više od zlata.

Ananga i Satya Govinda su došli sa svojih 4 (slovima četvoro!) djece. Ona se oduševljava kako komšije skupa čiste snijeg dok im žene čaj iznose. Kaže Švabe bi očistili svako svoj auto i svako bi se svojim vratima zatvorio.  Na bijelome se lakše vidi sva prljavština, tako odjednom postajem svjesna broja žutih mrlja koje su proizveli što domaći, što psi lutalice. Ljudi skaču u snijeg sa prozora, voze se na snowboardima glavnom ulicom, a na Vilsonovom stotine ljudi šetaju kao da je neki praznik. Meni jeste praznik-svijet je stao na par dana, tišina je nevjerovatna, nema prašine i smoga. Praznik je jer možemo sve zaboraviti i bacati se na glavu u snijeg :).  Djeca vide da je i mama nakratko opet postala dijete, pa se smijemo kao blesavi. Praznik je i Vaišnavama, jer se prije 500 i kusur godina na jučerašnji dan pojavio Šri Nityananda koji je srušio branu koja je držala bujicu ljubavi prema Bogu i otvorio tržnicu Krišninog imena koje je prodavao samo po cijeni vjere.

Dok smo sestra i ja vježbale bhajane koji govore o tome, sjećale smo se drage nam osobe koja ih je komponovala. Puno smo mislile na nju i onda shvatile da  prolazi kroz jako, jako težak period, pa su svi moji osmijesi pomalo gorki od šoka. Iako se smijem i šalim sa djecom, spominjem nekakve praznike i duh grada, postoji jedan dječak koji plače i to mi ne da mira. I Mandali preko okeana, koja plače jer joj je predivan muž iznenada poginuo. A gdje li su tek svi oni koji su se jučer na smrt smrzli, oni koji nemaju krova nad glavom, niti hrane...Ali mi funkcioniramo tako da nas više boli ujed komarca na sopstvenoj koži, nego milioni drugih koji pate na stotine hiljada gorih načina. To su lice i naličje ovog svijeta, gdje je sreća dobro ušminkana i upakovana, sreća koja može zavarati čovjeka i ubijediti ga da je trava drugdje puno zelenija, da zaslužuje bolje, ali iz toga se krije puno patnje i nesreće. Napisala sam nekoliko postova o tome, onih filozofskih, ali nisam stigla prekucati stihove iz Gite, pa i to možete očekivati od mene uskoro :)

Ovdje prestajem sa dubiozom i crnjakom, odoh rukave zasukati i ručak skuhati, pa da nastavimo sa ronjenjem :)

17.01.2012.

Fasaderski radovi

Godinama se nisam petljala u mnoge stvari, smatrajući da me se ne tiču, da je tako bolje i prije svega lakše. Lijepo je živjeti u sjeni i u zoni komfora i slušati kako te drugi veličaju jer se nikome ne zamjeraš. Na ranu priviti, na kruh namazati, drugi obraz mirno okrenuti...sve je to lijepo, ali nekad i potpuno pogrešno.

Nova vremena donose i nove promjene. Pomjerala sam granice u prošloj godini, izgleda da će u ovoj biti još iskoraka iz komfor zone. Iskoraka koji će me protresti, ali će valjda početi otpadati komadi fasade, nepotrebne stvari, loše osobine. Promiješat ćemo lonac sa vjekovnim talogom, a voda je izgledala tako mirna i bistra na površini. Izvući ćemo prašinu ispod tepiha, izmaknuti kauče i ormare u srcu, otvoriti prozore i pustiti da vještice iz srca odlete. Imam li hrabrosti i snage za to?

Izgleda da trebam iskoračiti iz komfor zone i sa pisanjem, pisati i disati radi sopstvenog pročišćenja i ne misliti šta će s time biti, a ponajmanje šta će svako o tome misliti.

Ovo je jedan od onih postova koji nema kraj.

30.12.2011.

Pomjeranje granica

Ovih dana, dok se djeca oduševljavaju snijegom, nešto razmišljam o prošloj godini.

Meni je protekla godina izvanjski gledano bila vrlo, vrlo ujednačena. Skoro svi dani su ličili jedni na druge, svojim ritmom, ustaljenim i uvijek istim obavezama, problemima koji su iskrsavali i trebalo ih je rješavati, slični ljudi su bilo oko mene, slično raspoloženje...

Ipak, meni je protekla godina bila jako važna, jako inspirativna, najviše zbog toga što kad se osvrnem unazad pomislim: " Daj Bože da mi svaka godina bude kao ova". Bilo je više trenutaka za koje sam poželjela da nikada ne prođu, i to je ono što je dobro i vrijedno. Bilo je trenutaka kada sam bila tako puna emocija, da sam cijeli svijet mogla grliti.

U martu smo pisali pisma Krišni za Gaur purnim. To nije nešto tradicionalno, ali je bilo zanimljivo-umjesto uobičajene komunikacije kroz molitve, napisati ono što osjećamo, na čemu smo zahvalni, sve ono zbog čega ga smatramo najdivnijom osobom i želimo da Mu budemo sve bliže...Sve što sam zamolila na kraju tog pisma, obistinilo se, dogodile su se i vidljive promjene u životima ljudi za koje sam zamolila...Moleći materijalne stvari i materijalnu sreću, moramo biti svjesni da nesreća dolazi sa takvom srećom kao nuspojava, ali kada molimo za duhovne stvari, da nikada ne odemo, da uvijek ostanemo, da neko drugi pronađe svoj put prema Bogu...te molitve nemaju nuspojave...Znači jednostavno je, ne treba nam naslovu  Avazu da si downloadujemo kako trebamo razmišljati, ne treba nam skupi mobitel da bismo sa Bogom komunicirali, ne treba nam poznavanje stranih jezika, čak ni da naučnici potvrde Njegovo postojanje, jer je laboratorija u našem srcu.

Tokom godine, pomicala sam svoje duhovne granice i uviđala da su čuda moguća, da na primjer, dan može trajati i 26, umjesto uobičajenih 24 sata, tako da bih  ponovo mogla stići mantrati 16 krugova, što čudesnom milošću i kukom i motikom nekako uspijevam.

Bilo je i teških dana, dana kada sam pucala od nespavanja, kada bukvalno nisam mogla hodati od umora, od bolova u nogama ili u bubrezima od jake upale koja me pratila čitav april i pola maja.  Bilo je puno noći u kojima djeca nisu spavala iz hiljadu razloga, odlazaka do hitne, vađenja krvi, puno prašine sam istjerala i ona se vratila. Bilo je popiškenih tepiha, sto zijana, sto maslačaka ispuhanih, kula od pijeska, bili smo do koljena u blatu na Ramskom jezeru, šljapkali smo po lokvicama, skidali temperature u sitne sate, svađali se ko je umorniji. Srela sam mnoge stare prijatelje, moj tata je dao i mlađem unuku da mu markerom pošara sto u dnevnoj, da ima za uspomenu...Sestra je bila u bolnici 3x ove godine, pa njena svekrva Eka Prema i ona je bila 2 mjeseca u bolnici...Putovali smo do Travnika u Nakšatrijevom "vozi Miško" autu, muž kad je vidio čime idemo, fras kad nije doživio. Onda smo obrali grm pun kupina pored ceste pred Bihaćem, pa onda Lika, koliko utisaka iz samo tih pet dana nosim!  I onda škola, nove obaveze, prekrasni crteži, večeri sa lampicama u hramu...ko zna koliko će ovih fleševa biti prebačeno u recycle bin, da bi ustupilo mjesta novima :)

Osjećaj bliskosti sa mnogim dragim osobama, zajednički trenuci, razgovori, takođe su obilježili prošlu godinu. Bilo je divnih trenutaka druženja, razgovora sa istim, sličnim  ili potpuno drugačijim, s nekima sam se duboko povezala, a sa nekima udaljila, drago mi je i zbog jednog i zbog drugog. Bilo je osjećaja dubokog prijateljstva sa osobama koje su daleko, osjećaja potpunog povjerenja kada sam osobi koju prvi put srela ostavila da mi pričuva dijete, da trknem po starijeg sina. Od nekih nas ljudi samo kilometri dijele, a neki dišu pored nas ali su izabrali da budu daleko. Koliko god bilo razočaravajuće, dobro je shvatiti svijet i ljude oko sebe, naročito one krute, isključive, jedine ispravne, sa kojima se možeš družiti samo ako ima nade da ćeš postati kao oni. Bilo je dana kada me drugi ljudi nisu razumjeli, kada su vrijeđali ili histerisali, kada stvari u životu nisu bile onakve kakvima bih ja željela da budu, ali to nije bilo bitno.S druge strane, u protekloj sam godini odlučila da ništa ne pokušavam mijenjati, da jednostavno istoleriram okolnosti, da otpustim stvari na koje ne mogu uticati....

Kada prihvatite da ste duša i pokušate se povezati sa Bogom, od te vrste hrane od koje smo bili na dijeti životima, pojavljuje se nevjerovatan osjećaj duhovne sreće, koji nema nikakve veze sa vanjskim okolnostima. Vani može biti uragan, nuklearna katastrofa, svi oko vas mogu vrištati na glas...i vi ste naravno dio toga, učestvujete aktivno u datoj situaciji, ali negdje, duboko u srcu znate da je sve u redu, da je to samo uloga koju igrate i da vam ne treba mobitel da najbližeg prijatelja njime nazovete. Djeca izmišljaju prijatelje...a moj i  svačiji prijatelj je uvijek tu za nas, samo ga mi ne vidimo. U Vedama je opisano da trebamo služiti Boga, baš kao žena koja ima muža i ljubavnika. Ona izvršava sve svoje obaveze tako da se njena prava ljubav čak ni ne primjeti, ali se smješka dok pere podove, radujući se susretu sa onim koga stvarno voli.  To me je držalo tokom potekle godine, taj jak osjećaj sreće iznutra, čak i u trenucima kad se svijet rušio na mene, kada je sve izgledalo naopako. To sam počela shvatati u protekloj godini.

Pomoći drugima da pomognu sami sebi na takav način je najviši humanitarni rad. Mi možemo poslati hranu gladnima, na jedan dan dati bombone djeci bez roditelja , prevesti staricu preko ulice...i naravno da ćemo i to uraditi...Ali pomoći ljudima da riješe probleme rođenja, starosti, bolesti i smrti, da pronađu svoju neprekidnu sreću i svoj pravi identitet koji nema veze sa bilo kakvim podjelama koje su ljudi stvorili-e to je najbolja pomoć...Imala sam tokom protekle godine puno prilika da na takav način dajem drugima i stvarno želim i molim se da i dalje mogu tako davati i još više i više...

Nadam se da ću u idućoj godini više pisati svoje blogove i da ćemo se još više družiti na ovaj način. Hvala vam i na svim razmjenama koje smo imali, meni ovo blog iskustvo jako obogaćuje život. Hvala svima čija lica nažalost ne vidim, a sada sjede sa one strane weba i monitora i čitaju ovo.

Za sve ostalo u narednoj godini, prepuštam se, vidjet ćemo kuda će nas naši  životi odnijeti i radujem se tome! Neka vam je Sretna Nova godina!

24.12.2011.

Nikad nisam imao boljeg prijatelja od samoće

Ne mogu vjerovati, nakon jako puno vremena (2 mjeseca minimum) sama sam kod kuće!!! Muž je odveo klince u posjetu osobama koje su me blagoslovile svojom netolerancijom i maknule se iz mog života.

Lijepo je biti mama, a dobra mama znači prije svega i stabilna, zdrava, po mogućnosti naspavana i koliko-toliko odmorna mama. Pored toga, da bismo dali, moramo se i mi negdje napuniti, da ne bismo bili ona svijeća koja drugima svijetli, a sebi dogorijeva. Ipak, i na smrt bolesne,totalno premorene ili jako nesretne mame su dobre mame, jer imaju nadljudsku snagu...ali ja sam samo obična osoba i pomoć, odmor i promjene su mi potrebni.

Sve ja to nekako uspijem, ali uglavnom sa djecom u pratnji, tako recimo sviram harmonijum sa mlađim u krilu, pa poneka nota i ne ispadne kako treba, pišem sa njim u krilu, pripremam predavanja iz Bhagavad gite pored starijeg, koji piše zadaću, a mlađi piše "adaću" . Isto tako, sva moja druženja, odmori, odlasci doktoru, zubaru, ovjeravanje knjižica, ukratko sve, pa čak i disanje, vezano je za neprekidan boravak sa barem jednim od mojih 2 djece. Stariji još dosta i izostaje iz naše simbioze, odrasta-ide u školu 3 sata dnevno, na 4 treninga sedmično, kod prijatelja u zgradi na igranje i van idu njih dvojica ispred zgrade...Mlađi je odsutan jedino ako spava po danu, a što se noći tiče, to je jedina stvar u kojoj je potpuno, ali potpuno i nepopravljivo nemoguć. On je izgleda obrnut bioritam od mene, i kako god pokušala ( a pokušala sam sve), on ide kasno leći, između 10 i 11 naveče, a ako me nekad zezne pa zaspe kasno popodne, zna biti budan i u 1 ujutru ( što znači da meni ostaje vrlo malo sati sna). Stariji sin i ja smo ranoranioci i mene ta njegova noćna smjena ubija u pojam, i zapravo, ako je muž prisutan, ostavim mu ovog malog noćobdiju, i onako isti smjenu žive i rade, i idem spavati prije njega. U glavnom, nema odmora naveče kad djeca zaspu...a valjda zato nema ni postova na bloggeru. Smiješno zvuči, ali poželim društvo odraslih, bez djece, jer i sa odraslima sa djecom sve se opet svede na djecu: kako si se ti porodila, koje pelene, kad si počela davati kelj, kad je tvoj na tutu naučio, a moj je već dvije medalje donio, najbolji je u školi, a moja je balerina, a izvadili smo zub...Amareee, siđi sa stola, a ti izvadi glavu iz veš mašine, aaaaa ovaj je razbio čašu, a ona beba plače jer je pospana.....

Velika sreća i dar s neba su mi komšije iz stana preko puta, koje su djeca prozvala svojim BAKOM I DEDOM, u nedostatku onih bioloških. Kada su oni tu, djeca stalno pretrčavaju kod njih, toliko da je Baka rekla da bismo neki itison trebali nabaviti između stanova. Stariji igra fudbala sa dedom (slomili su par saksija i vazu), a igraju i domine. Baku uvijek mogu zamoliti da ih pričuva, da negdje kratko izletim, da sad na oblačim i ne vučem djecu za 5 minuta do granapa. Deda dođe kod nas na gledanje utakmica, a Baka i Deda su stalni gosti na rođendanima djece i slično. Kada mlađi spava, a ja moram u školu, zovnem Baku i ona ga pričuva ili ga tako uspavanog prenesem kod nje. On njoj maže ruke kremom i nosi joj svoje slikovnice i igračke. Kada mi je muž na putu, deda ustaje ujutru i vodi školarca u školu, da ne budimo maloga, koji je jutarnja spavalica. Nažalost, Baka i Deda su otišli da prezime kod kćerke, koja je ni manje ni više nego u Južnoj Africi i vratit će se tek na proljeće. Veliki je blagoslov treća generacija, bila biološka ili ne., obogaćuje i olakšava život i njima i nama.

Uglavnom, nakon puno vremena, uživam u tišini. Nigdje se ne čuje vriska, ne prevrću se zdjele pune supe, niko ne traži vode, niti neizostavno mora piškiti ili kakiti. Rekla sam mužu da mi je potrebna neka promjena, neki mali odmak od svakodnevice. Iako volim svoj život, ponekad se dobro malo odmaći i poželjeti ga svim srcem. Muž je rekao da me može odvesti do Ilijaša, ako mi je toliko do promjene :D.

Ovo je promjena koja mi je trebala, da samo malo stanem i pišem i dišem...i da im se ludo obradujem kada za par sati začujem kako grebu po vratima da im otvorim, da se zagrlimo i sve opet ukrug počinje, ali bolje, jer sam došla sebi..

21.12.2011.

Čita li još iko ovaj blog?

Imate li želju da o nečem pišem, o bilo čemu?

15.12.2011.

Blog čamotinja

Ne znam zašto, uhvatila me neka blog čamotinja. Zbog svakodnevnih obaveza i djece koja trčkaraju stalno oko mene i prekidaju me svakih pet minuta, nemoguće je napisati bilo kakav post, osim onih najjačih, najluđih, koji nastaju u trenu. Tokom proteklih mjesec dva sam radila na još nekoliko stvari, od kojih su neke takođe bile vezane za pisanje, moguće je da sam se i tu istrošila. Uz nemogućnost mira i koncentracije, uglavnom upalim računar, obiđem svojih 5-6 sajtova, vidim šta ima, šta nema i nakon pola sata gasim računar, jer se svaki drugi oblik boravka na webu pretvorio u gubljenje vremena.

Tako sam s vremenom izgubila naviku da često pišem. Ujedno osjećam i neku težinu svog bloga, odgovornost za svaku riječ, jer ovaj blog ima neku svoj život, svoj oblik i zbog ljudi koji ga čitaju osjećam odgovornost da pišem najbolje što mogu, najbolje što osjećam...Iako je internet u pitanju, shvatila sam da postovi ostaju i da ih ljudi pročitaju i 4 ili 5 godina kasnije, tako da uglavnom gledam na blog u cjelini i doživljavam ga ozbiljnije.

Možda blog čamotinja ima veze i sa zimom, zimskim snom i sarajevskim maglama od kojih propustite pomračenje mjeseca, jer je i sunce pomračeno danima. Prošle godine je tu bila moja Nitya (inače iz Zadra) koja je oduševljena Sarajevom, snijegom, zimom i klizanjem, imala energije da me pored svojih 3 djece izvlači iz moje robinzonske izolovanosti. Nitya se onda vratila u London, rodila svoje četvrto dijete neki dan...a ja opet ne izlazim nikuda, osim do škole.

Neki dan me prijateljica upita kako duhovni život... To mi je najbolje pitanje, tu bih mogla nadugo i naširoko, to je jedini pravi život koji imam, sa neopisivim trenucima koje je teško podijeliti sa onima koji takav život ne žive...Za one koji me poznaju, to je bolje pitanje od bilo kojeg drugog pitanja. Tu nema čamotinje, nema paučine, nema magle...živo je i veselo, uvijek se nešto dešava, uvijek se može učiti i primjenjivati naučeno, čak i kad mlađi sin gađa starijeg čašom od jogurta i proizvede katastrofu na tepihu, kada sam slomljena od umora i nespavanja i kada je sve drugo naopako i nemoguće.

O tome bih mogla pisati, samo da uhvatim neki dobar trenutak.

P.S.Kako napisah naslov sjetih se kako je moja mama jednom rekla kako je svjesnost Krišne radostan proces, a ne čamotinja.

29.11.2011.

Šta sve ima u srcima dječaka?

Moj stariji sin-školarac, je neki dan u školi bio radar. Poslije smo shvatili da je bio redar. Učiteljici je rekao da mi slavimo Božić, a pomalo i "Kurvan Bajram". Sine dragi, kaže se Kurban :). Nacrtao je da se Božić slavi grudvanjem i pravljenjem snješka. Gore vidite njegov današnji crtež na temu "Moja porodica/obitelj".

Njegov mlađi brat me danima gnjavio, tražio neku PIDAJIMBU. Nakon puno suza i neuspješnih pokušaja: pedalina? neeeeeee...., shvatili smo da je bila riječ o piramidi (koju je brat pravio iz matematike). Isto tako smo vođeni čudesnom intuicijom otkrili da je TESON riječ za telefon, a da se SKIJANJE odnosi na škakiljanje. Neke slatke i drage stare riječi kao što je NAĐEĐE (narandža), postale su NAJANDŽA, a tu je i NANANAS :). Juje (sunce) će mi isto nedostajati. Zmija je otojna, a gepajd je opasni, bomba je atonska, tuf je štrumf, kečeji su goguzi (gologuzi) i on nikada nije POBIZI (bezobrazan), on je Fejnando Tojes i on dobaj i mi ga puno ojimo i žejimo ga jubiti. On uživa ići na inhalacije, jer je on tamo zapravo pilot sa maskom i obavezno kaže sestrama da je na njegovom satu koji ne radi, uvijek deset sati.

Njegov mjesec dana mlađi rođak je danas takođe išao kod doktora. Kaže da je teta doktorica slušala ima li u njegovom srcu ljubavi :).

Na slici dole možete vidjeti njegovo remek djelo : ČIKO I DUGA rađeno tehnikom "hemijska olovka na kauču", a moja sestra radi kao kustosica u muzeju koji izlaže stalnu postavku djela ovog mladog umjetnika. Podijelivši preko fejsbuka ovo neprocjenjivo djelo sa širom javnošću, kustosica navodi: "Iz njegovog bogatog opusa izdvajamo i djela: "Prstići na tek opranim prozorima", "Pečati na ormaru", "Rukavi u temperama", "Utičnica napunjena plastelinom" i mnoga druga...."

Njegov šest mjeseci stari braco će noćas sa mamom prenoćiti na Pedijatrijskoj klinici na Jezeru, zbog otežanog disanja usljed bronhitisa, koji ima svako drugo dijete u smogovitom i sivom Sarajevu ovih dana. :(

16.11.2011.

Hej Bosno, Bosno rodni kraju...

Mislim da je pošteno da pišem na blogger.ba, jer je to zemlja u kojoj dišem, čiju vodu pijem. Kakva je zemlja, takav joj je i blog servis, pa valjda trebam prihvatiti da to ide u paketu. Zdravstvo, školstvo, ceste, sigurnost, standard života, ali i sve ono lijepo...su dio ove zemlje, pa tako i blogger servis. Voljela bih da mnoge stvari budu bolje na ovom servisu, da administratori komuniciraju i sa blogerima, koji su im na kraju postali i izvori zarade. I to kakve zarade-na mom blogu sa vege receptima se reklamira majoneza, a na ovome ko zna šta...Mušterija je uvijek u pravu, ne reži granu na kojoj sjediš ilitiga prevedeno za admine (koji ovo ne čitaju) glasi: zadovoljan kupac (čitaj bloger) je osnova svakog dobrog xafsinga tj. biznisa.

Za ovakav način pisanja mi ne treba neki napredniji sistem, tako da ću do daljneg ostati tu. ostajem ovdje, jer mislim da me sunce tuđeg bloggera neće grijat' ko što ovo grije :) Mislim samo da ću u slobodno vrijeme polako praviti backup seobu negdje drugo, najviše da sačuvam dane i godine pisanja. Pisat ću kad stignem i kad osjetim inspiraciju, kao i do sada, a do tada vas sve od srca pozdravljam iako ne znam ni ko ste, ni gdje ste, ni zašto ovo čitate :)

 

30.10.2011.

Još jedan post, pa na štrajk glađu, do ukidanja reklama :)

Svake godine idem na Interreligijski skup u Franjevačkoj crkvi. Jeste li znali da je Sveti Franjo Asiški zastupao stav da su sva stvorenja i svi ljudi jednaki pred Bogom. On je u Asiziju tako okupljao predstavnike svih religija da upute svoje molitve, nade i riječi u cilju mira i suživota u svijetu. Već 25 godina se u njegovom duhu održava taj skup i u Sarajevu, a ovdje religija ima...mašala: Kršćani, Adventisti, Muslimani, Pravoslavni, Evangelisti, Jevreji, Saibabovci i Hare Krišne :), puna crkva ljudi.

Iako predstavnici nekih religija dođu samo reda radi, iako neki samo preko volje pročitaju neke tekstove,a pomene se i ko je kome koga u ratu ubio, ipak se može izvući jedna ista poruka svih poslanika, svih religija...

BOŽE MOJ, DOPUSTI MI (MOLITVA SV. FRANJE)  

1. Bože moj, dopusti mi, aleluja
mira Tvog da budem glas, aleluja.

2. Ima li mržnja bilo gdje, aleluja
daj da ljubav nosim tu, aleluja

3. Ima li sumnja bilo gdje, aleluja
daj da vjeru nosim tu, aleluja

4. Ima li očaj bilo gdje, aleluja
daj da nadu nosim tu, aleluja

5. Ima li žalost bilo gdje, aleluja
daj da radost budem tu, aleluja

6. Ima li tama bilo gdje, aleluja
daj da svjetlo budem tu, aleluja.

Fra Luka Markešić, organizator skupa Kršćanske molitve Hor Pravoslavne crkve Predstavnik Jevrejske zajednice Predstavnik Islamske zajednice Okreni se cjelim dzanom, tijelom, dusom, srcem svim. Hare Krišna Bože moj dopusti mi....
07.10.2011.

Virtualna hodočašća

Tokom običnih dana, koji naizgled liče kao jaje-jajetu,  stojim nogama na zemlji (pločicama, parketu...), ali srcem putujem gdje god stignem i poželim. Dok peglam, poklapam lonce sa supama, gulim koru sa paprika, deveram sa sizifovskim količinama veša, ja putujem srcem.

Ne, dok igram memory sa gomilama opranih čarapa, ne zamišljam ja kako će s neba pasti "naočit i crn muškarac koji će doći iz daleka", a kojeg je komšinica to jutro vidjela u talogu kafe ili dok je grah razbacivala. Ne treba  mi niko takav, da me izbavlja iz rutine i kolotečine, jer duhovni svijet se može otvoriti i u sred moje kuhinje :), a tamo se nalazi sve što trebam i za čim čeznem. A to za čim čeznem ne uključuje u sebe nikakva dlakava stvorenja koja režu vene zbog fudbala (čitaj muškarce ;).

Dovoljno je samo naći neki miran trenutak u danu, možda samo onaj minut prije spavanja i putovanje počinje:

Zamišljam kako ću jednog dana otići u Bangladeš, gdje ćemo se svi, skupa sa mojim dragim duhovnim učiteljem istopiti među srdačnim seljanima i pjevati s njima cijelu noć, kako ću se grliti sa  Bengalkama, uzimati u naručja njihovu djecu, ulaziti u njihove kolibe od slame gdje će mi srce na kraju ostati.  Nekada moja sestra i ja putujemo skupa, dok pričamo telefonom. Nekad idemo na njena najdraža mjesta, Yavat i Ter Kadambu (evo sister, ispravila sam), prostor između samadhija u Radha Damodara hramu u Vrindavanu...a nekad maštamo kako ćemo obići i Matchless Gifts i Thompkins Square Park u New Yorku. Sate i sate smo provele zamišljajući  Ratha Yatru , festival kočija koji u našim vizijama prolazi Ferhadijom i završava se na pozornici kod Vijećnice, velikim kulturnim Festivalom Indije, koji je trenutno iz Poljske otišao za Brazil.

Sanjam nedavno ( dok spavam, ne na javi)  kako sam sa mužem i djecom u Vrindavanu, vozimo se rikšom. Kao orijentir koristimo visoku kupolu hrama Madan Mohan i pokušavamo doći do nje. Muž mi kaže da ćemo kad sve završimo otići na Yamunu čamcem.

Ponekad tako sanjam da sam opet tamo. Svaki put plačem od sreće jer mi se čini da sam ipak tako brzo uspjela ponovo doći, nazad kući, u Vrindavan. Kada se probudim, čini mi se da je to bila stvarnost, a da je moj svakodnevni život ono što sanjam.

Sinoć sam s mužem gledala jedan video iz Vrindavana, sa brda Govardhan. Dok gledam, nekako i nas ubacujem na slike: djeca kako se oduševljavaju paunovima u cik zore na poljima Govardhana, muž kako hrani majmune i šuti pored Radha Kunda, silazim stepenicama do Manasi Gange...Nekako po prvi put otkad su se djeca rodila, želim sve to i mogu da nas zamislim tamo. Moj muž je inače tip od mašte, on čak i kad nema nikakve šanse za putovanje, do u detalje planira kako će negdje putovati, odmah se prave rasporedi kako s poslom, kako sa školom, trebali bi ostati barem mjesec dana, a na Himalajima je snijeg kad je njemu raspust...ko da ćemo, eto, sutra ići, a ni biometrijske pasoše nemamo...Počinje mjesec Damodar, sarajevske, bosanske i bjelosvjetske " hadžije-vrindavandžije :)"  odoše na parikram...Ove godine otići ću i ja, ovako, virtualno, što da ne, pasoš mi ne treba, samo želja!

Da mogu,  povela bih vas sa sobom. Ne bih morala pisati komplikovane filozofske postove, sve bi bilo jasno kao dan, a mogli biste mjesec dana svog života biti malo drugačiji, malo šareniji, malo otkačeniji i pisali biste drugačije, neobične postove na svojim blogovima :).

Razmišljala sam da li da objavim ovaj post. Čini mi se da je nekako najprivatniji od svih koje sam ikada napisala.

Kupola Madan Mohana iznad Vrindavana Polja i kolibe na Govardhanu Kusum sarovar Festival of India
01.10.2011.

Šarena sjećanja izazvana šarenim pijacama

Kupujete li na pijaci? To je nekada bilo pitanje u Dnevnom avazu, u rubrici "Klub poznatih". Čitajući iz stručnih razloga novine svakog jutra na poslu, vidjela sam da "poznati" ne vole i nikada ne kupuju na pijaci, sačuvaj Bože.

Meni su pijace najveselija mjesta u gradu, pogotovo ujesen. Toliko boja, dozrelog voća i povrća, prodavači nude svoju robu, moja djeca se ganjaju dok ja biram najcrvenije paprike, najsitnije patlidžane i brokule najprirodnijeg izgleda. Žene uvijek ubace poneku mrkvu, krastavac ili krušku više-za djecu. Tu su već i narandžaste bundeve, snopovi listova peršuna, gomile domaćih neuglednih jabuka, rotkve, kelj, kupus, mahune...Žao mi je što nisam ponijela kameru da zabilježim to veselje i šarenilo.

Prve, još pomalo zelene mandarine me podsjećaju na moje studentske dane, i od tada je prošlo više od deset godina. Sjećam se kako je moja (rahmetli) mama, nakon što sam je provozala trolejbusom, provela pješice kroz tunel i dovela na pijacu Ciglane, sjela u sred sivog, hladnog i maglovitog decembra na ivičnjak i gorko plakala gdje i kako živim. Došla je bila da mi po ko zna koji put pomogne pronaći neki studenstki stan, što sa mojim svakodnevnim ranim tuširanjem, mantranjem, kuhanjem i ostalim, nije baš bilo lako.  Da bismo skratile silazak niz Ciglane, pala je niz snijeg i tako proklizala niz brdo...ali je nastavila ostatak dana hodati tako mokra. Mislim da je duže virjeme polije toga bila prehlađena. Da li je i tada dojurila noćnim busom da bude uz mene tokom mojih bubrežnih napada, pa je u hitnoj iduće noći kofer zaboravila, to se stvarno ne sjećam. Sjećam se da je kamen izašao negdje kod Donjeg Vakufa i da smo u 4 ujutru mantrale i radovale se svježem mirisu Une.

S jeseni, se u cik zore, tačno preko puta mog balkona, uz svitanje može vidjeti  i jedno sazviježđe, za koje mi je nekad davno jedna draga osoba rekla da  je se uvijek mogu sjetiti kad ga vidim, da će nas to povezivati. Početak oktobra me podsjeća i na prve dane u hramu u Saburinoj, te romantične i nezaboravne dane, kada je vozanje u pretpranim tramvajima i penjanje uz zaleđene Kovače bila mala muka za radosti koje su nas gore čekale. Fakulteta se plaho ni ne sjećam, znam samo daje bilo hladno i naporno, da sam tu prvu sarajesvku zimu prezimila u humanitarnoj odjeći, bez prave jakne i čizama.

Pijace me podsjećaju i na legendarnog Samudra senu, on je najbolji kuhar kojeg poznajem i već neko vrijeme je opet u Sarajevu. Njegovo transcendentalno kuhanje izgleda kao da sam čarobnjak Merlin kombinuje začine, čini mi se da u svako, što li slatko, što slano jelo, stavi sve i jedan mogući i nemogući začin...te okuse je nemoguće ponoviti, ma koliko se trudili. Kada on kuha, mahalom se šire mirisi đumbira, gorušice, griza koji se prži na maslacu...Neko veče nam je htio podgrijati neki sabđi (varivo od povrća) i ljuti šak (špinat), pa nas je, svojim jedinstvenim bosanskim naglaskom naružio da jedemo hladno, k'o kakvi Eskimi. KAko ne pomenuti i njegov osebujan izgled, nekakve šarene hlače, kape i šalovi svih mogućih boja, uz nezaobilazne  sunčane naočale, bez kojih ga niko nikad nije vidio. Legenda kaže da mu je vid oštećen od dugogodišnjeg rada u zeničkoj željezari. Još jedan legenda kaže da su on, Moha Tamišraha i Margaširša čitali Bhagavad gitu u pauzama svog teškog rada i da su toliko bili sretni dok su čitali, da su zarazu prenijeli i na radnicu u obližnjoj trafici, koja je danas svjetski poznata Caitanya lila dasi, imate je na slici u jednoj od prethodnih galerija.

Elem, pijace me na njega podsjećaju jer ga na svim pijacama u gradu svi znaju i kad ga vide zovu ga: Hare Ramo, dođi 'vamo...i onda se to pretvara u zabavu kupovanja namirnica, uz smiješne razgovore, cjenjkanja i slično. Nakon tih kupovina nastaju preparacije koje on proziva Travn'ćki sandeš ili Varcar vakuf halava... a kada je jednom kuhajući na ličkom šporetu na drva mrtav ozbiljan rekao: Baš je fani ova  peć!", zamalo sam kroz prozor ispala smijući se...ima tome jedno deset godina.

Iako jesen dolazi, jutra su hladna, šuška lišće pod nogama na Vilsonovom dok gledamo patke, a dani su sve kraći, ima eto nekoliko razloga da se radujem jeseni. Jedan od njih su šarene pijace, kestenje i sjećanja na posebne osobe, a još jedan i vrlo intiman razlog je što sa početkom jeseni dolazi i mjesec Damodara. Tada bhakte povećavaju svoje duhovne aktivnosti, daju zavjete, pjevaju Damodaraštaku i nude Krišni lampice od masla, vezujući Ga tako za sebe svojom ponudom ljubavi u vidu krugova lampe. Topla atmosfera kaju stvaraju te lampice i melodija koja se pjeva,mi uljepšaju sive Sarajevske dane koji dolaze.

"S jeseni kada pocnu vetrovi, lisce divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom nanize.Onda se cuje zvuk: kao da je ptica udarila kljunom u zemlju. A divlji kesten pada bez i najmanjeg vetra, sam od sebe, kao sto padaju zvezde - vrtoglavo. Onda udari o tle s tupim krikom. Ne radja se kao ptica iz jajeta, postepeno, nego se odjednom rasprsne dlakava ljustura, iznutra belicasto plava, a iz nje iskacu vragolasti, tamni melezi, zacakljenih obraza, kao jagodice nasmijanog crnca. U nekoj se mahuni nalaze blizanci, ipak bi ih ljudi mogli razlikovati: jedan ima na celu belegu, kao konj. Majka ce, dakle, uvek moci da ga prepozna - po zvezdi na celu..." Danilo Kiš, Rani jadi

Uz naslov posta :) Zadaća
24.09.2011.

Play frustration (ili kako oči postaju kockaste k'o ekran)

Kako djeca rastu, sve se više susrećemo sa uticajem okoline. Većina roditelja je prilično ravnodušna prema svemu tome i obično odmahnu rukom i kažu: "Šta ćeš, djecu danas najviše odgaja društvo, a ne mi, ne može se tu ništa."

Ne znam da li ste se već susreli sa činjenicom da gotovo sva djeca imaju mobitele, play station i da su im  glavne teme razgovora  računari i računarske igrice. Gdje god odemo u goste, djeca se više ne igraju sa igračkama nego samo pred računarom. Nedavno smo za Bajram bili kod jedne porodice. Djeca su cijelo veče igrala nekakav virtualni tenis preko Play stationa.

Prijateljica koja ima 12-godišnjeg sina kojem ne dozvoljava da ima FB profil, niti da igra igrice mi kaže da druga djece odbijaju da im dolaze u goste, jer nemaju šta raditi! Kaže da u razredu njenog sina ponekad imaju roditeljske sastanke da bi se roditelji raspravljali ko je kome šta napisao na Facebooku.

Odlazeći svojevremeno u jedan obližnji internet centar, nagledala sam se dječaka od svojih 10-12 godina kako provode prijepodneva prije škole igrajući nekakve umrežene igrice. Pratila sam odrastanje jednog, danas punoljetnog mladića, koji je od dana kada je dobio računar, sa nekih 12 godina ostao prilijepljen za ekran, igrice, društvene mreže i slično. Prijateljica iz djetinjstva, koja živi u Danskoj mi je pričala kako kad ode kod svog brata koji ima tri sina, njih trojica za ručkom svaki imaju neki Gameboy ili nešto slično i igraju dok jedu, niko ni s kim ne razgovara. Sve se češće mogu vidjeti osobe u kafićima, recimo tri djevojke i pred svakom po Notebook...sigurno jedna drugoj komentiraju statuse na FBu. Prije par sati pred zgradom mi je jedna žena rekla da više voli da joj sin čitav dan igra igrice nego da joj skače po glavi.

Vremena su se promijenila, to je jednostavno tako. Da nisu, ni ja ne bih ovo pisala. Djeca su od rođenja okružena tehnologijom. Brzo se živi, čini mi se sve brže. Postoje brojni roditelji koji su i sami ovisnici o računarima, pojedinci koje poznajem, a koji prije nego što ujutru zube operu prvo provjere šta ima novo na netu. Pored toga, mnogi od nas nekada, u nedostatku trećih osoba, dajemo djeci da gledaju crtiće, da bismo nešto stigli obaviti. O da, ima predivnih i edukativnih crtića (glasam za Little Einsteins, Madagaskar, Bee Movie, Horton, Grozni ja, Juhu-hu...i td), samo je pitanje da li djeca previše borave pre ekranima, kao i mi sami.

Kako rastu, počinju se interesirati i za računare. Moj sin recimo voli kuckati slova u Wordu, a naučila sam ga i da crta i boji osnovne oblike u Corelu. Imamo i neku multimedijalnu slovaricu, pa se i time zabavlja. Do prije par mjeseci nije znao za igrice. Proljetos mi se desilo da je muž tri vikenda zaredom bio odsutan, što bi značilo da sam se 21 dan neprekidno sama brinula za njih. Dvadesetog dana mi se ukočio vrat, mlađi sin je zaspao i ja sam mu linijom manjeg otpora, dala da malo poigra neke edukativne igre koje sam odabrala, da bi malo odspavala. Od tada mu dozvolim sat vremena igranja sedmično (navijamo alarm na mobitelu) i zajedno biramo online igre.

Mislim da računari nigdje neće pobjeći, pratit će našu djecu vjerovatno tokom cijelog života. Zato želim da ih koriste što je manje moguće, a kako odrastaju da ih nauče koristiti za praktične stvari, a ne da postanu robovi  i ovisnici. Sigurno ste čuli koliko već ima slučajeva djece i odraslih ovisnih o igricama i o Facebooku. Mislim da (pre)zaposlenost roditelja nije izgovor, jer i osobe koje se za to vrijeme brinu za djecu su plaćene da im kvalitetno osmisle dan. Čak i kada roditelji dođu umorni i iscijeđeni s posla, opet se nekako može (a može se, ako se hoće), smisliti način kako da djeca ne žive pred ekranima.

Trudim se da djeci učinim dane zanimljivim, da što više idemo van. Nekada razmaknemo namještaj u dnevnoj sobi i plešemo ili legnemo na pod i slušamo muziku i poslije pričamo šta smo osjetili ili zamislili dok smo slušali. Nekada skačemo po lokvama ili se valjamo po snijegu, nekada bojimo temperama, igramo se sa tijestom. Danas smo, recimo, sakupljali lišće i kestene po parku. Najčešće njih dvojica divljaju po kući, kupaju se i prskaju skupa, ganjaju se, trče...zna bili ludo. Na moju veliku radost, djeca pred zgradom se igraju žmire, ganje, lopte, spašavaju bolesne životinje i slično.  Stariji sin, koji je neki dan napunio 6 godina, svaki dan ide kod komšije kojeg zove deda i igraju domine, a nekada i lopte.

Uvijek mi je draže novac potrošiti da djecu odvedem na trening, bazen, izlet ili planinu, nego na odjeću, igračke, a pogotovo na razne konzole za igranje u virtualnoj stvarnosti. Više volim da se vani isprljaju ili da im se kupe kvalitetne knjige, nego da im oči budu "kockaste ko ekran" (Štulić :).   Popustljiva sam kada idemo u goste, tu djeca rade ono što njihovi domaćini rade, tako da ako tamo djeca igraju igrice, mogu igrati i oni.

Da ne bi sad ispalo da sam ja sad (aman, aman) najsavršenija majka bez greške, moram dodati da kada god mi je neka gužva i moram nešto da stignem, a nemam nikoga ko bi se djeci tada posvetio, dajem im da gledaju crtiće više nego inače, a starijem nekada povećam i vrijeme za računarom. Oni kad se probude vole pogledati crtiće dok se ne razbude. Mlađi jako voli one češke lude majstore A je to, Gašida (Garfilda), Jujića (Munjevitog jurića) i Ojija (Rorija). Stariji voli Pink Panthera, Tom i Džerija, a svaki dan snimamo i Anštajnčiće na HTVu. Borim se koliko god mogu protiv Spajdermena, Bakugana, Cartoon Networka, Ben Tena i sličnih agresivnih crtića. Zato vrlo rado gledaju Jim Jam i Baby TV, uz koje je stariji dosta naučio engleski.

U svakom slučaju, voljela bih kada bi bilo moguće educirati roditelje na ovu temu. Čini mi se da ljudi, naročito u Bosni misle da su civilizacijski napredniji što više tehnologije koriste, počevši od adaptiranog mlijeka, preko komercijalne hrane, igračaka, pa nadalje. Pitanje je samo da li ćemo kao hipnotisani, puštati u naš život sve ono što nam raznorazne industrije kroz agresivan xafsing ponude ili ne. Svako može pronaći individualnu količinu i mjeru uticaja i korištenja tehnologije za koju misli da je dovoljna, potrebna ili neophodna.

Prvi crtez u Corelu je nacrtao sa 5,5 godina
20.09.2011.

Najdraža igračka

Prije par mjeseci imali su završnu priredbu u vrtiću i svako se trebao predstaviti i reći šta želi biti kad poraste. Djevojčice su željele biti balerine, glumice, slikarice, a dječaci su željeli biti fudbaleri, kečeri i slično. Moj sin je rekao da kada poraste želi biti TATA.

Kada smo došli kući, pitala sam ga da li se želi baviti istim zanimanjem kao tata. On je na to rekao, da može, ali da on želi biti tata, to jest-imati porodicu  i djecu. Kada sam ga upitala zašto baš želi biti tata, rekao je:" Zato što tata ide na posao, vozi auto, ali najljepše je kada si tata što kad dođeš s posla, jako jako zagrliš svoju djecu."

Danas su u školi trebali nacrtati svoju najdražu igračku. Kada sam ga upitala šta je nacrtao, rekao je da je nacrtao Play station. "Pa kako Play station, kada ga ni nemaš kod kuće, niti si ga ikad igrao?" -Drug iz klupe je to nacrtao, pa sam i ja! 

Pitala sam da razmisli i ponovo nacrta koja mu je stvarno najdraža igračka. On je rekao:TATA!

I onda je ponovo nacrtao: sebe, sa srcem ispod dresa  (on je Rooney) i tatu (u Messijevom dresu), kako igraju lopte.

Sve igračke svijeta su prazne stvari, ako se nemaš s kim igrati :)

18.09.2011.

Nauka o duši (Šta je Hare Krišna, treći dio)

Postoje dvije osobe, kada oni požele da pišem, postovi sami izlaze, u neograničenim količinama :)

U nastavku imate dugoočekivani i dugonajavljivani post o duši. Nadam se da vam neće biti predug, stručnije i komplikovanije dijelove sam stavila u italic, pa možete preskočiti.

“ Čim neko shvati postojanje duše, može shvatiti postojanje Boga.” Nauka o samospoznaji, Istraživanje duše, AC Bhaktivedanta swami
 
VAŽNA PITANJA
Vjerujem da si većina ljudi kad tad u životu  postavi pitanja o smislu našeg života, ko smo, zašto živimo, zašto neko pati, a neko ne, šta se dešava poslije smrti...Čak i kada tokom života dobijamo razne odgovore, tek kada naiđemo na one prave, osjećamo da smo shvatili, da su naša pitanja dobila konačne, istinske odgovore...
Jako je važno shvatiti ko smo mi, jer kada znamo ko smo, onda će mnogi drugi odgovori doći sami od sebe. Kada znamo ko smo, onda imamo dobru polaznu osnovu. Analizom samih sebe, baš kao malih kapljica vode, možemo shvatiti mnogo veće stvari. Kao što se u kapljici vode sadrže svi hemijski elementi prisutni u okeanu, tako se i shvatanjem naše prave prirode, može shvatiti i dosta toga o prirodi svijeta oko nas. Kada znamo ko smo, onda znamo i kuda treba da idemo...kao što kad znamo da ako smo u Mostaru (npr.) u Sarajevo trebamo ići na sjever. Dobro je znati ko smo, jer će nam to pomoći da prije svega shvatimo ko smo mi, koje su naše istinske potrebe, a onda ćemo bolje razumjeti i druga živa bića oko nas.
Većina ljudi se rodi, živi i umire bez da razmišlja o tako važnom stvarima. Mnogi se nikada ne zapitaju o tome, jednostavno misle da smo mi ovako kompleksni nastali iz ničega, bez ikakvog razloga i smisla i da postojimo taj ograničen broj godina, neko duži, a neko kraći, i onda "nas" jedu crvi i sve se završava, opet se vraćamo u ništa.
Da li smo mi samo ovo tijelo? Da li smo mi ono što nazivamo svoje ruke, noge, krvotok, oči? Ko je onda onaj neko za koga kažemo da je otišao ili preselio, kada umre..a tijelo je i dalje tu? Obično tako ljudi kažu: preminuo je, preselio, otišao je, napustio nas je...a gdje je otišao, ko je on, ako je tijelo još uvijek tu?  Ko je onda taj neko ko kada je prisutan, krv teče, srce kuca, a kad taj neko ode, tijelo postaje gomila beživotne materije, koje ljudi nekad pravilno nazivanju njegovim ili njenim tijelom?
Ako smo samo ovo tijelo, onda naš život traje od začeća do smrti. Ako smo tijelo, dovoljno je samo da jedemo ,spavamo, branimo se i razmnožavamo, kao što to čine i životinje. Da li ste se ikada zapitali zašto se uvijek osjećamo jednako mladima? I kada imamo 7, 37 i 77 godina, osjećamo se jednako, ma koliko se lik u ogledalu mijenjao...To je zato što prirodno,  instinsktivno osjećamo sebe.
Naučno je dokazano da se svakih 7 godina u potpunosti promijene sve ćelije u našem tijelu. To znači da tokom života već promijenimo tijelo nekoliko puta. Kada se gledamo na slikama, sigurno je da za sebe ne mislimo da smo isti onaj fetus na slici sa ultrazvuka, ili krezuba beba ili bubuljičavi pubertetlija. Ono što znamo je taj osjećaj kontinuiteta i oči, koje su naravno, ogledalo duše.
Ko je taj neko ko pokreće ruke i ko ne nalazi pravu sreću u tome što u otvore svoga tijela samo sipamo gorivo i mislimo da će nam to donijeti sreću?
 
ATMA
Nakon što smo objasnili filozofsko-istorijsko porijeklo Hare Krišna pokreta, vrijeme je i da se objasne osnove Vedskog znanja.To znanje,  da ponovimo, dolazi od same Svevišnje Božanske Osobe, Krišne i prenosi se neprekinutim, vjerodostojnim lancem učeničkog naslijeđa i kroz Vedske spise. Suština Vedskog znanja je sažeta u Bhagavad giti, koja se smatra najsjajnijom zvijezdom na nebu duhovne spoznaje.
Bhagavad gita je dio Mahabharate i opisuje razgovor između ratnika Arjune (čita se Arđuna) i Krišne. Nakon što su ga protjerali iz njegovog kraljevstva i pokušali osramotiti njegovu suprugu ,Draupadi, Arjuna je suočen sa ratom. Nalazi se na bojnom polju Kurukšetre i shvata da treba da se bori protiv većine članova svoje porodice, svoga djeda, polubrata i duhovnog učitelja.
Na početku Gite, Arjuna odustaje od borbe i prihvata Krišnu za svog učitelja. Na tom mjestu počinje Bhagavad gita (Božija pjesma, Bhagavan znači Bog, a gita pjesma), i to upravo sa objašnjavanjem nauke o duši, koja se na sanskritu naziva atma. Ovo znanje je suštinski bitno za svakoga, a nema veze ni sa kakvim podjelama koje su ljudi stvorili. Nauka o duši je ABC duhovne spoznaje.
 
Od pamtivjeka je ljudima, kroz religije i filozofije svijeta poznat pojam duše, kao nematerijalna komponente čovjeka. Ne samo da je spominju filozofi (npr. Jung) ili teolozi (npr. Sv. Augustin), nego se taj pojam provlači i kroz popularnu kulturu ("Ti si pjesma moje duše", "ove dvije duše što nam je Bog povjerio...", “let your soul be your pilot”…), kroz svakodnevni jezik: “u tome ima duše”, “bezdušna je osoba” i slično.
 
Vede detaljno opisuju predmet  koji filozofi nazivaju JASTVOM. Opisuju da imamo ovo grubo, opipljivo i oku vidljivo materijalno tijelo, koje je sastavljeno od vatre, vode, zemlje, zraka...ili savremenim riječnikom rečeno-od različitih hemijskih spojeva. To tijelo ima 5 kapija ili čula-čulo okusa, mirisa, dodira, vida, sluha...Pored toga imamo i suptilno tijelo. Ono se sastoji od uma (koji prima informacije od čula), inteligencije i lažnog ja. Slikovito rečeno, duša se vozi u našem autu od materijalne energije (yantra rudhani mayaya), inteligencija upravlja, a um drži uzde 5 čula, koja su poput poludjelih konja. Oči zovu: pogledaj ovo, jezik traži da se okusi ono, uši da se nešto čuje...i te informacije dolaze do uma. Dosta ljidi koji prihvataju postojanje duše, brkaju svoj um ili inteligenciju sa dušom. Ovo je samo po sebi dosta opširna i zasebna tema i ovdje ćemo se zaustaviti.
 
Sve to u cjelinu objedinjuje ATMA ili duša, sićušna duhovna iskra. Bez duše, svako bi tijelo bilo mrtvo i beživotno. Duša prožima tijelo i to se naziva svjesnost. Tako recimo svojom svjesnošću osjetimo svoje noge, svoj mali prst, ali ne i milimetar izvan tijela. Unutar domena svoje duše ili svjesnosti, osjetimo sve što treba da osjetimo, izvan toga ne.
Duša je potpuno čista duhovna iskra, opisano je da velika poput deset hiljaditog dijela presjeka vlasi kose.  Svaka atma potiče od Boga, kao njegov savršen djelić sa slobodnom voljom. Duhovne duše su izvorno povezane s Bogom, kroz predano služenje s ljubavlju (bhakti), ali takođe imaju i slobodnu volju, da ako požele da imitiraju Boga, padaju u materijalni svijet. Moram ovdje navesti i stih na tu temu:

krsna-bahirmukha hana bhoga-vancha kare
nikata-stha maya tare japatiya dhare

Prirodni položaj živog bića je da služi Gospodina sa ljubavlju. Kada živo biće poželi da postane sam Bog ili da Ga oponaša, pada u materijalni svijet. Kako nas je Krišna stvorio, njegova ljubav prema živom biću je vječna. Zato on u obliku Nadduše, paramattme, prati svuda živo biće, tako da mu se ono, kada to poželi, može jednog dana vratiti nazad kući. Bogu. Zloupotrebljavajući svoju neovisnost, živo biće pada sa pozicije služenja i dolazi u materijalni svijet da bi sebično uživalo.  (Prema vivarta)
 
ODIJELO ZA RIBE NA SUHOM
Da bi smo malo udobnije od riba na suhom obitavali u materijalnom svijetu i ispunili svoje sebične želje ), moramo obući astronautsko odijelo, materijalno tijelo, koje opet dobijamo u skladu sa svojim željama i zaslugama, o tome ćemo još pričati kasnije.
Tako možemo razumjeti da sva živa (i neka naizgled neživa) bića imaju dušu, Sve duše su različite, osobene, imaju svoju vječnu prirodu, ali i jednake pred Bogom. Tako ne postoji nacionalno-vjersko-rasna-geografska diskriminacija duša ili osobenih bića. Čak nema razlike ni među ljudima, pticama ili biljkama...ono što nas razlikuje je zapravo samo naša privremena, uslovljena priroda.
 
Duša u trenutku začeća ulazi u tijelo (zašto ulazi, objasnit ću u sljedećem postu) i u njemu boravi, a izlazi u trenutku smrti. Tijelo je grubi materijalni omotač, prevozno sredstvo koje omogućava osobi da u skladu sa svojom svjesnošću i željama proživi svoj život, čineći djela i tako se vozeći kao vozač u autu od mjesta A (rođenja) do mjesta B (smrti).  Djela su ta koima biramo svoje odredište poslije smrti.
 
Suptilno tijelo bi se moglo uporediti sa softverom, a grubo sa hardverom.  Sva ta tri aspekta čine naše jastvo, samo što je grubo tijelo uništivo i prolazno i zato se ne trebamo identificirati sa njim. To je jednako besmisleno kao što bi bilo besmisleno da neko misli da je svoj džemper ili auto. Da, mi održavamo auto, vozimo ga na tehničke preglede, peremo džempere i čuvamo ih...ali ne mislimo da smo to mi. Isto tako, mi čuvamo svoje životno vozilo, kupamo se, hranimo i poštujemo ga kao i stan u kojem živimo, samo trebamo biti svjesni da je naš boravak u njemu privremen.
Ne znam da li ste ikada imali prilku biti prisutni u trenutku kada neko umire. Moja rahmetli majka je, kako mi to stručno kažemo, napustila tijelo u mom prisustvu. Dok je bila tu, čak i kada je prestala disati, još neko vrijeme je sa mnom komunicirala očima, a onda su oči postale prazne, a tijelo potpuno beživotno. Sretna sam što sam mogla ispratiti njenu dušu najbolje što sam znala. Ona je bila ta koja je za života govorila:"Učinite vi meni tokom života, a kad umrem, radite sa kostima šta god hoćete, jer ja neću biti ispod zemlje."
Dok ovo čitate, molim vas da imate u vidu da sam ja samo jedan običan, mali pojedinac koji se moli i nada da će ovo što vam sada priča biti vjerodostojno i kvalitetno preneseno. Svakome koga bude zanimalo, mogu od srca pokloniti knjige koje sve to objašnjavaju puno, puno bolje nego ja.
Post je već predugačak, a toliko se može pričati na ovu temu...ali o tome ćemo neki naredni put. Željela bih vam još prenijeti stihove Bhagavad-gite koji govore o duši, nema ih previše…i onda da pričamo o karmi i reinkarnaciji.
Uglavnom, da sumiramo: Mi nismo ova tijela, to su auta koja vozimo, kavezi koje glancamo, dok je naše pravo ja, ptica u kavezu- najčešće gladna.
14.09.2011.

Dva najbolja prijatelja pred školom

12.09.2011.

FAQs* za domaćice

*Frequently Asked Questions-Često postavljana pitanja

 KOMŠINICA (zaradila penziju u državnoj ustanovi): Meni tebe žao što ne radiš. Što se više ne zaposliš?

(A nije vam bilo žao kada sam radila i na poslu i kod kuće i vikendom i noću?)

ČLAN FAMILIJE, PENZIONER (sa svojim djecom živio 6 godina, poslije nije više znao za njih): Do kada ti misliš tako ne raditi ništa?

(Zar stvarno mislite da ne radim ništa?)

STARI PRIJATELJ (doktorirao sociologiju, profesor na fakultetu, 41 godina, vječni samac): Kada se misliš vratiti nečem smislenijem?

(Hoćeš reći da je moje 12 sati na dan radno vrijeme, sa putovanjima, sa rijetkim slobodnim danima i bolovanjima, sa platama koje su kasnile, bez zdravstvenog, bez razumijevanja da imam porodicu, bilo smislenije od ovoga? I na kraju krajeva, šta je ono smisleno, a šta nije? )

PROFESORICA FILOZOFIJE IZ SREDNJE ŠKOLE: Jao, baš šteta, ti si bila toliko potencijal, mogla si toliko toga postići u životu, biti uspješna. Zar si odustala od toga?

(Ne, nisam, prije sam mislila da je postići nešto u životu otići na Mjesec, u najmanju ruku, a danas mislim da uspjeh znači biti sretan. Bolje je prati prozore i kuhati i mijenjati pelene, ako sve to ima svoj smisao, nego roditi se, školovati, postati "uspješan" na bilo koji način i umrijeti a ne tražiti, pronaći i živjeti odgovore na tako važna filozofska pitanja: Ko smo, zašto smo se rodili, koji je smisao života i td.)

POZNANICA (čitav život zaposlena u državnim institucijama, stereo nana-servis): Zašto si napustila karijeru? Mogla si još barem magistrirati.

(Nisam ja sad Beyonce, pa da imam karijeru. U riječniku stranih riječi piše da riječ karijera potiče od francuske riječi carriere, što znači trkalište, životno porište ili uzdizanje u nekoj profesiji ili društvu. Kod nas je to što vi nazivate karijerom, zapravo samo zarađivanje za život, pred monitorom od 8-16. Meni su moja djeca i magisterij i doktorat.

MEDICINSKA SESTRA U DOMU ZDRAVLJA (na kartoteci): Jeste li vi svjesni da ste samo domaćica?

(Jeste li vi svjesni da samo pišete imena i udarate pečate? Mislite da više vrijedite od jedne domaćice?)

TETA ČUVALICA NA IGRALIŠTU: Čije dijete  ti čuvaš?

Svoje!

-E svašta!

NEPOZNATA ŽENA U TRAMVAJU: Ko vam ga čuva? ( Valjda je nužno da mama ne "čuva" svoje dijete?)

-Ja ga čuvam!

-Baš zanimljivo!

OSTALI: Do kad misliš tako?

Do kada budem osjećala da tako treba, da sam tako sretnija ili da to možemo finansijski i organizaciono podnijeti. Nisam zatvorena ni za kakve opcije i preokrete u životu, sretna sam i zahvalna (najviše mužu koji je iznosi teret recesije na svojim leđima i sve brojnijim sijedima u kosi ) što sam vrlo važne tri godine života svoje djece provela sa njima, napravila svaku rođendansku tortu, vidjela svaki prvi korak, svaku novu riječ, svako prvo slovo napisano, svaku temperaturu odbolovala sa njima, radovala se svakom prvom snijegu. Zahvalna sam što sam bila tu i svako veče zahvalim Bogu na još jednom takvom danu.

Koliko će još biti takvih dana, ne znam, vidjet ćemo. Sretna sam što sam kod kuće, nije mi dosadno, ne osjećam da nešto propuštam, ne osjećam se prazno i neispunjeno, da  nekom nešto trebam da se dokazujem. To je moj izbor, zašto je svima tako strašan i uznemirujući?

PS ZA sve koji kažu da iskorištavam muža i mašem diplomom: ja nikad nisam prestala raditi honorarno, ljuljala sam bebu od tri mjeseca i radila, radila noću kad oni spavaju i to radim sve ove tri godine koliko sam kod kuće. Vodim djecu po sastancima, dajem izjave za medije telefonom uživo, a u pozadini se čuje plač i slično.

Najjeftiniji, državni vrtić košta 140 km, produženi boravak, jedini u mom kvartu je 260 KM, sat čisćenja je 5 KM, koliko još košta nabavka organsih namirnica i kuhanje tri domaća obroka, peglanje, čišćenje, odlasci doktoru...Koliko košta moja ljubav i prisustvo?

Nemogu da shvatim toliku potrebu za vrijeđanjem.

06.09.2011.

Rama, Rama!

Moj muž se već nekoliko godina strastveno bavi ronjenjem. Ono što mene najviše raduje u svemu tome je da s vremena na vrijeme posjećujemo razne lijepe lokacije, najčešće vezane za čistu i netaknutu prirodu. Tako smo prošle sedmice išli na Ramsko jezero, koje  je nažalost umjetno, akumulacijsko jezero napravljeno od rijeke Rame, ali priroda je svejedno jako lijepa, a boja jezera je neopisivo zelena. Zanimljivo je da se u ovoj našoj zemlji sve nešto eksploatiše, rude, drvo, voda...tako je izgledao i nekadašnji grb Socijalističke Republike BIH.

Kada idemo na takve izlete, djeca obično jako uživaju u druženju sa puno druge, drage djece, istražuju prirodu, kupaju se, igraju po cijeli dan na zraku. Ako smo na moru, naveče idu sa lampama obalom i uče vrste riba, moruzgve, vlasulje, rakove, provozaju se i gliserom. Ja opet uživam ustati rano ujutru i mantrati na tako lijepim mjestima, a naveče gledati nebeski svod sa nebrojeno puno malih lampica, zvijezda i razmišljati o beskonačnosti svega toga i o sebi kao jednom malom, ali nadam se uklopljenom i funkcionalnom djeliću.

Mi smo došli u trenutku kada je nivo vode niži za 15-ak metara, pa ljepotu jezera malo kvari taj smeđu rub od blata. Zbog toga je i malo teže prići samoj vodi. Uspjeli smo se i okupati, al da smo bili blatnjavi, bili smo. Djeca su uživala u meljanju i gađanju blatom. Vidjeli su i samostanske krave i guske, obišli njihov vrt i  etnografski muzej, koji ima zbirku prepariranih životinja veću nego  Zemaljski muzej u Sarajevu.

Još jedna lijepa stvar tokom našeg posjeta Ramskom jezeru (Rama na sanskritu znači "izvor sveg zadovoljstva":), je ta da smo bili smješteni u Kući Mira Franjevačkog samostana Gospe Ramske. E taj samostan, i cijeli prostor oko njega je jedno prelijepo, mirno i jako duhovno mjesto, to se osjeti još sa ulazne kapije.  Unutar crkve je jako mirno, krasna je i centralna, naivna freska i vitraži koji prikazuju Isusov život. Trudila sam se, koliko god je bilo moguće biti unutra, a djeca su rekla da je crkva mjesto gdje se šuti :). Ja sam mantrala na svoju brojanicu (japa/đapa malu), a pored mene je jedna žena u narodnoj nošnji molila krunicu, tako da se čulo mrmljanje Isuse, Krišna, Marijo moli za nas grešnike, Rama Rama...(Reći će žena, vidi ova moli za našu župu :)

Franjevci su bili do krajnjih granica tolerantni prema bučnoj i razigranoj djeci svih uzrasta, te prema dvije večeri roštiljanja i sviranja do sitnih sati. Meni dobro dođe što mi djeca idu rano spavati, pa se izvučem sa takvih druženja, jes' da su me malo čudno gledali kad sam u 10 naveče tražila nešto za čitanje i odnijela katolički molitvenik u sobu. To se veče, inače mirnim samostanskim kompleksom koji miriše na čemprese, širio dim ćevapa i zvuk sevdaha.

Na http://rama.co.ba/ piše ovako: "Kuća mira u Rami služi svojim programom, metodom i svim kapacitetima, bez ikakve diskriminacije, svim ljudima kojima možemo pomoći u uspostavljanju duševne i duhovne harmonije narušene ratnim stradanjima. Ovdje se afirmira svako traženje smisla, nade, ljubavi kroz sve oblike molitve, meditacije, susreta s umjetnošću, susreta s prirodom, kroz kreativan rad, sport, relaksaciju, kroz susrete s drugim ljudima, čija drugačija iskustva mogu ohrabriti, pomoći da se i sebe prihvati..."

U nedjelju ujutru su bile dvije mise, bilo je jako puno ljudi, cijela Ramska župa. Bilo je i jako puno žena u narodnim nošnjama, sa opancima i maramama na glavi, jako lijep prizor. Gvardijan samostana je tokom mise puno govorio o tome kako Isusovu ljubav trebamo primiti i dati svima bez razlike, a kad hor zapjeva, taj se umirujući zvuk širi cijelim prostorom okolo i preko jezera. Poslije mise svi su bili nekako nježni i pozdravljali sa "Hvaljen Isus", i ja sam njima tako odgovarala...nadam se da nije završilo tragikomično kao moja epizoda zvana "Hajrula sabah."

Moram priznati da sam se u povrtku malo zamislila nad raznim nacionalističkim grafitima i grbom županije. Nakon takve mise i takve poruke Isusa, toliko mržnje mi nije bilo jasno. Iduće godine će ispustiti svu vodu iz jezera, zbog popravljanja hidrocentrale. Tada će lijepi samostan, umjesto zelene vode, biti okružen jezerom blata.

Ne znam zašto taj kraj  i rijeka nose ime Rama, ali sigurno je da pružaju puno zadovoljstva, svakome onog koje traži.

Izlazak sunca SFRJ novčići na narodnoj nošnji u Etnografskom muzeju
02.09.2011.

Autogol ili kakvu će nam Bosnu graditi današnji prvačići

Dok je načelnik općine držao svoj "Mašala koliko vas je prvačića-nek Bosna pobijedi Bjelorusiju večeras-a vi ćete dragi prvačići graditi našu Bosnu" govor, među djecom je plakala jedna mala Romkinja, jer niko nije htio da stoji sa njom u paru, niti da se s njom drži za ruku.

Djevojčica je potpuno ista kao ostale, jednako slatka, jednako lijepo počešljana i obučena. Mamu sam joj upoznala jučer u školi, na priredbi povodom početka škole. Kada sam je pitala zašto se ne požali učiteljici ili da barem meni dozvoli, ona reče da nema veze, malena će se već naviknuti  da je to tako.

Plače tamo neko u Somaliji, u Palestini, plače neko u Srebrenici, neko u Tel Avivu, neka krava plače jer su joj tek rođeno tele odveli da bi bilo delikatesa na nečijem stolu, plače i neko u Švedskoj ili u Beogradu jer mu dijete umire...i za sve to imamo srca, al za neko nedodirljivo dijete drugačijeg porijekla-NE. Ne gledaju to dotjerane mame dok škljocaju aparatima, ne kažu svojim dotjeranim kćerkama da stanu pored djevojčice koja je ista kao i one, ne kažu ništa, jer ne vide, jer ne čuju.

Pretužno, prestrašno, preugrluknedlasto.

( U novinama će sutra pisati kako je bio divan program (što i jeste), kako su svi dobili lijepe i jednake torbe pune pribora (što i jesu, hvala druže Načelniče, hvala Općino!), kako su svi bili sretni (što i nisu).

 

 

vidya-vinaya-sampanne brahmane gavi hastini

suni caiva sva-pake ca panditah sama-darsinah

 (Bhagavad-gita-Poglavlje 5-Stih 18)

Ponizni mudraci, zahvaljujući pravom znanju, vide jednakim očima učenog i plemenitog brahmanu (svećenika) , kravu, slona, psa i čovjeka koji jede pse.
 
"...Our loving propensity expands just as a vibration of light or air expands, but we do not know where it ends. The Nectar of Devotion teaches us the science of loving every one of the living entities perfectly by the easy method of loving Kṛṣṇa. We have failed to create peace and harmony in human society, even by such great attempts as the United Nations, because we do not know the right method. The method is very simple, but one has to understand it with a cool head. The Nectar of Devotion teaches all men how to perform the simple and natural method of loving Kṛṣṇa, the Supreme Personality of Godhead. If we learn how to love Kṛṣṇa, then it is very easy to immediately and simultaneously love every living being. It is like pouring water on the root of a tree or supplying food to one's stomach. The method of pouring water on the root of a tree or supplying foodstuffs to the stomach is universally scientific and practical, as every one of us has experienced. Everyone knows well that when we eat something, or in other words, when we put foodstuffs in the stomach, the energy created by such action is immediately distributed throughout the whole body. Similarly, when we pour water on the root, the energy thus created is immediately distributed throughout the entirety of even the largest tree. It is not possible to water the tree part by part, nor is it possible to feed the different parts of the body separately. The Nectar of Devotion will teach us how to turn the one switch that will immediately brighten everything, everywhere. One who does not know this method is missing the point of life... " (Nectar of devotion, Preface)
31.08.2011.

Ave Augustus :)

Avgust  je bio baš intenzivan mjesec. Nakon kampa u Lici, išli smo i kod moga tate, slavili nekoliko prekrasnih Vaišnavskih festivala, otišli na more i vratili se jer su djeca dobila virozu, ni na jedan iftar nisam uspjela otići, sa mnogima sam se mimoišla...a opet srela sa drugim dragim osobama...Još me čeka izlet za vikend  gdje bismo trebali prespavati u jednom samostanu (o tome možda kasnije) i onda jedva čekam da počne škola i da se ubacim u uobičajenu rutinu koja mi nedostaje.

Stariji sin se svako jutro budi i pita: "Koliko još dana ima do škole?". Svima pokazuje školsku torbu i novoizrasli zub, a još se tri zuba klimaju. Torba mu je prevelika, ali ne vrijedi familiji objašnjavati. (Vidjet ćemo kolike će knjige biti i koliko ih treba dnevno nositi, pa ćemo pronaći neku manju.)  Prvi dan škole će imati priredbu koju im pripremaju učenici starijih razreda. Posebno mi je drago što će s njim u razred ići najbolji mu prijatelj iz vrtića i zgrade. Juče su se  izgrlili od sreće što će ići skupa, a taj dječak je danas, kada smo bili na rolanju, potrošio svoju jedinu Bajram-banku u iznosu od 5 km da im kupi sokove...Rekla sam mu da si za Bajram banku može kupiti neku igračku i da ću im ja kupiti sokove, ali on je rekao da baš želi podijeliti to sa drugima, da će ga to najviše usrećiti.

Drago mi je što mu je baš on prijatelj iako sam se zamislila kako moj sin svoje Bajram-banke nikad ne bi potrošio ni na šta, da ne kažem ni na koga osim na igračke.

Mlađi sin (2,5 godine) bi takođe trebao krenuti u vrtić. Pelene smo preko ljeta uspješno skinuli, a ja nekako mislim da je sad vrijeme da se više posvetim starijem. Prvačići idu u međusmjenu kad mlađi obično spava, pa pretpostavljam da bi mi se stvarao problem kako otići po dijete u školu, ako ovaj mali spava ili vani pljušti kiša, pada snijeg i slično. Tako da ćemo vidjeti da ide par sati u vrtić, koji je ispod zgrade.  Neki dan je ušao i vrtić, izljubio i izgrlio tetu, sjeo na pod i izuo sandale...i poslije još jedno sat vremena plakao jer " hoće u utić, igati djece", a oni ga naravno nisu mogli pustiti unutra jer nismo pripremili ni ljekarsko.  Jako je smiješan, razlikuje boje ali ovako: žuta je imu (limun), narandžasta-nađeđe, crvena-pabiz (paradajz), zelena-taja (trava), plava-moje (more) i bijela je meko (mlijeko), samo je roza-oza.

Neke blogerke koje me poznaju pitale su me hoće li biti posta o Lici. Ne bih imala šta puno dodati na prošlogodišnji post...iako je ove godine bilo ljepše i duhovno intenzivnije, ali to je teško prenijeti ovako javno i u riječi pretvoriti, a da se ne pokvari intimnost spoznaja, razmjena i doživljaja. Tako da mislim, da kad već do sada taj post nisam napisala, da neću uspjeti ni kasnije. Slike govore više od riječi.

Lika kamp Pronađite me na slici :) Prelijepa priroda u Lici Šrivan vodi krave na ispašu Muzička radionica za djecu Malini i Sarasvati Dječiji festival kočija-Ratha yatra FEstival koji sam nažalost propustila Ratha yatra na Woodstocku u Poljskoj gdje je 800 000 ljudi posjetilo Krišnino selo mira Woodstock: Prelijepa Caitanya lila (inače iz Zenice), moja velika inspiracija Bratska ljubav
12.08.2011.

Prolaznost mjerena zubićima

Izgleda da me je konačno popustila blokada sa pisanjem bloga. Post o duši nisam zaboravila i napisat ću ga, kako sam i obećala, samo mi za to treba malo više vremena.

Danas smo izvadili prvi mliječni zubić.

Novi zub je već uveliko narastao (ukrivo), pa smo morali otići kod jako ljubazne teta zubarke u domu zdravlja. Pod parolom "ne može se sa svim mliječnim zubima u školu", zub je uz par suza izvađen,  a tata sa malim bratom upravo luta gradom da pronađe knjigu o svemiru koju je naručio od zubić-vile.

Kao da sam juče molila Draupadi u sred tadašnjeg VF komerca, da vidi jel mi se pričinjava il mu raste prvi zub. Imao je tada nepunih 6 mjeseci i volio se vozati u kolicima po samoposlugama. Ona je rekla da mu rastu, ne jedan, nego dva prva zuba, oštra kao dvije iglice.

Zub nas je dobro služio, zubarka je pohvalila kako su svi zubi jako lijepi i zdravi, a mi smo malo zatečeni, kao da je još juče puzao i jeo kašice, a danas je sportaš svih sportova, koji prepliva cijeli bazen, pretrči 3 kilometra u komadu, rola, kliže i šta još sve ne...

11.08.2011.

Ilegalac (Post napisan 30.7.)

Šetam ja tako večeras gradom, sama. Uvijek  sam to voljela, šetati tako u ljetna predvečerja, malo uz Miljacku, pa popeti se stepenicama iznad Bembaše, mantrati, gledati grad, vraćati se pješke skroz do kuće...U gradu je velika gužva večeras, zatvara se film festival, ponosni vlasnici akreditacija prolaze, pred Pozorištem velika gužva na BH inačici crvenog tepiha. Još dalje, barovi uz ulicu Branilaca grada, šareni kokteli, škljocaju aparati...(Poslije sam saznala da sam, ah silne mi sreće, naišla tačno kad su Bred i Anđa bili tu :)

Na Ferhadiji, isto gužva. Uvijek se upita može li onaj čiko što prodaje slatku vunu ili kako se to već zove, živjeti od toga. Prodaju se kukuruzi, djeca prosipaju kugle sladoleda po trotoaru, tračeri sjede u kafanama, šareni baloni...

I onda, još malo dalje, čujem dragi zvuk mridange (bengalskog glinenog bubnja) i ubrzavam hod, srce počinje preskakati...I petnaest godina kasnije zvuk Maha mantre mi je jednako nov, uzbudljiv i donosi sreću...Bhakte tako, širom svijeta, izlaze na ulice da bi ljudima dali Božje ime, koje hrani dušu. To se naziva Harinam. Hari znači Krišna, onaj ko otklanja sve materijalne patnje i krade srca, a nama znači Njegovo ime, koje se ne razlikuje od njega.

Sedam dana prije smo moja sestra i ja malo otkačile na sličnom harinamu pred Katedralom, pa smo (da ja ne bih kompromitovala mog muža, koji je i ovako jako tolerantan, preživio je svašta zbog mene i za nekog ko sve ovo ne živi, podržava me i više nego što bi se moglo očekivati), sakrile se iza Katedrale i otplesale malo za svoju dušu. Pjevale smo i plesale sve do kuće i zaspala sam i probudila se,a maha mantra nije prestajala da svira u mojoj glavi i srcu.

Voljela bih da mogu biti slobodna kao i ta šačica sretnih ljudi i sretno pjevati Krišnino ime sa njima. Ma šta ko mislio ili rekao, zvuk tog imena se ne razlikuje od Boga i samim tim daje dobrobit svakome ko ga čuje. Ma šta ko mislio ili rekao, za mene i još mnoge druge, nema veće sreće od davanja Boga drugima, a pogotovo na ovako živopisan, melodičan i veseo način. Od jednog starca koji je pjevao ispod drveta u Thompkins square parku (vidjeti tri posta unazad) , šezdesetih godina, sveto ime Krišne se bez ispaljenog metka proširilo cijelim svijetom i meni je istorijski fascinantno svjedočiti tome na ulicama Sarajeva, jednako koliko mi je fascinantno vidjeti bhakte, slične hariname i hramove u Vladivostoku, Tokiju, na Novom Zelandu, u Pakistanu, u Honk Kongu, Singapuru, Istanbulu, Kirgistanu, Ukrajini, na Mauricijusu, Nigeriji, Botswani, Peruu, Meksiku, Ratha yatra povorku ispred Bijele Kuće... (ako vas zanima, skupljam te fotke iz cijelog svijeta i mogu ih i ovdje objaviti ovih dana)...

Sarajevo je, ma šta ko mislio ili rekao, širok i topao grad koji sa ljubavlju prihvata svoje goste. Najviše volim u ovom gradu što ovdje ima mjesta i razumijevanja za svakoga, što tolike religije žive na tako malo prostora. Ne znam jeste li ikada imali priliku otići na međureligijske koncerte i druženja u Franjevačkoj crkvi, to je baš taj suživot i duhovno prijateljstvo koje se može ovdje osjetiti. Uprkos ratu i pojedincima, ipak vjerujem da Sarajevo može biti prototip savremenog suživota i jedinstva u različitosti. Sretna sam jer mogu biti to što jesam baš ovdje, gdje se susreću istok i zapad.

Grlim se sa bhaktinama, uživam par trenutaka, a mi muž javlja da će baš tuda naići neko zbog koga treba da se sklonim, razumijem ga zašto to poručuje. Iako sam u totalnoj ilegali, u civilnoj odjeći i naišla sam samo da mi oči vide, uši čuju i ruke zagrle sve to što toliko volim...ilegala je ilegala, a poštovanje ljudi koji mi to godinama omogućavaju je nažalost  trenutni prioritet...

Opet poluilegalno otplesah do stanice, malo usput pjevajući za svoju dušu. Čekam tramvaj, a pedeset metara dalje i dalje vidim mjesto gdje u tom trenutku želim da budem. Suze teku, vruće su i neće da prestanu, propuštam tri tramvaja da bi ih gledala i slušala i barem u srcu bila sa njima.

Nema veze, barem na blogu mogu biti to što jesam :)

11.08.2011.

Svjesnost

Obećala sam duhovnom učitelju da ću ovo što ću napisati podijeliti sa svima,a blog je valjda najlakši način za to:

Uvijek sam mislila da će mi Bog pomoći tako što će jednog lijepog dana promijeniti okolnosti u kojima živim. Sada shvatam da mi već pomaže, jer su okolnosti potpuno iste, samo je moja svjesnost drugačija.

"Kada neko na nogama ima dobre cipele, može ići svuda ali neće osjećati šljunak i ubode trnja. Slično tome, osoba koja je zadovoljna u sebi, neće osjećati uticaj izvanjskih okolnosti, nego će tražiti sreću iznutra." (Šrimad Bhagavatam, naći ću poslije tačan broj stiha)

 

09.07.2011.

Gdje je (ba) zapelo?

Tako želim da napišem sljedeći post, napisala sam ga u glavi jedno hiljadu puta. Post bi trebao da sažme osnove učenja Bhagavad gite na temu duhovne duše, samospoznaje i odgovore na pitanje ko smo mi...Ipak, takav post zahtijeva malo vremena i koncentracije, da se navedu vjerodostojni izvori koje citiram. Znam, doći će i taj dan kada će taj post jednostavno izaći, iskucan u kratkom roku, kada će citati sami dolaziti u pravim trenucima, kada će svaka riječ prirodno biti na svom mjestu. Tako su nastali i prethodni postovi na temu Hare Krišne i nekako mislim i osjećam da je to jedini ispravan način za pisanje.

Kada će taj dan doći, ne znam, ali mogla bih do tada da pišem neke svakodnevne stvari, da me taj nenapisani post ne razdvaja od bloga i vašeg društva. Možda će taj dan i brže doći ako opet počnem da pišem...ko zna?

 

21.05.2011.

Dobrodošao!

Filozofiju na stranu, nastavit ćemo i na tu temu čim stignem, ali prije par sati sam još jednom postala tetka!  Moja sestra je rodila još jednog dječaka, sve je bilo savršeno i svi smo sretni i zahvalni!

09.05.2011.

Šta je Hare Krišna (drugi dio: Prvi dani na zapadu)

Prošlo je preko mjesec dana od prošog posta. Teško mi je sažeti nešto o čemu bih mogla pričati danima i danima u nekoliko kratkih postova. Obećala sam sebi da ću pisati postove samo onda kad osjećam jak poriv da pišem, to me hvata zadnjih dana...a u takvim situacijama obično napišem šta imam u dahu, čak ni ne lektoriram i odmah objavim.

Počela sam pisati o tome kako je i zašto Svjesnost Krišne došla na zapad i proširila se ostatkom svijeta. Voljela bih objasniti i osnove filozofije bazirane na Bhagavad giti, ali to ću ostaviti za neki od narednih postova. Kako sam krenula, završit ćemo ovaj "kurs" do kraja godine:)

Sad zamislite da sjedimo na nekom mirnom mjestu i nastavljamo našu istinitu priču:

Kapetan borda Jaladuta, koji je nakon trideset pet dana vožnje stigao u Newyoršku luku, kupio je od Bhaktivedante swamija tri knjige prvog pjevanja Šrimad Bhagavatama za dvadeset dolara. S tim novcem je Swami kupio kartu do Butlera u Pennsylvaniji, gdje je proveo petnaestak dana kod porodice gospodina Agarwala. Pošto mu je viza trajala još samo mjesec dana, održao par predavanja na univerzitetima u Butleru i Philadelphiji, a onda se autobusom uputio u New York, u kojem nije poznavao nikoga. Imao je adresu dr. Mishre, koji je imao svoj studio za hatha-yogu, pa ga je dr. Mišra smjestio u taj studio bez prozora. Napisao je nekoliko pisama istomišljenicima u Indiji, ali oni su mu odbili pomoći. Lutao je sam ulicama Manhattana. Sajednim gospodinom je sjedio na klupi i pričao mu kako brojne knjige o Krišni i veliki hramovi širom svijeta već postoje, samo ga vrijeme dijeli od njih. Taj gospodin Ruben kasnije se sjećao kako mu je Swami dao Maha Mantru zapisanu na jednom papiriću, i to na takav način kao da mu davanjem tog papirića daje cijeli svijet.

Došla je i zima 1965. Bhaktivedanta Swami se nakon Indijske klime po prvi put susreo sa snijegom, glađu i hladnoćom. Svaki dan je radio na prevođenju Šrimad Bhagavatama na engleski, kuhao jednostavna jela na svom trokatnom loncu i svakome koga bi sreo je prenosio poruku Krišne iz Bhagavad gite. Ipak, viza je isticala, a izgedalo je da ga niko ne shvata ozbiljno.

Gospodin Mišra ga je jedno vrijeme pomagao, a onda mu predložio da se ipak preseli u vlastite prostorije, koje je iznajmljivao za 72 dolara mjesečno. To je uspijevao skupiti prodajom svojih knjiga. Jedan učenik dr. Mišre mu je poklonio magnetofon, na koji je snimio nekoliko bhajana (duhovnih pjesama/molitvi u slavu Krišne) i uvod u Gitopanišad. U to vrijeme počeli su se u New Yorku pojavljivati prvi hipiji. Neki od njih primjetili su neobičnu pojavu na obližnjim ulicama, upoznali se sa Swamijem i počeli dolaziti na njegova predavanja iz Bhagavad gite, koja je u toj svojoj sobi održavao tri puta sedmično. Do tada su na predavanja dolazili rijetki i stariji intelektualci, mahom Swamijevi vršnjaci. Oni su se odmah pobunili zašto na tako filozofski uzvišena predavanja dolaze neki čudaci u ludim ogrtačima!?

Nakon što se desila provala zbog čega je ostao bez svega, preselio se u potkrovlje sa jednom sijalicom u ozloglašenoj četvrti Bowery. Kada su mu rijetki dobronamjernici govorili da Bowery nije mjesto za gospodu, on bi odgovorio:"Moj je dom svugdje, ali bez Krsnina utočišta, cijeli bi svijet bio pustinja." Nastavio je sa prevođenjem i predavanjima tri puta sedmično, koje je počinjao sa kirtanima (pjevanjem Hare Krišna mantre i drugih bhajana). Hipiji bi se probijali u potkrovlje preko beskućnika i skitnica koji su dangubili ispred zgrade. Kako je to bilo doba muzike i droga, hipiji su mantru doživjeli i muzički i meditativno i to ih je privlačilo. Muzičari su znali nakon cijelih noći lumpovanja, svratiti da ujutru rano pjevaju i sviraju sa swamijem. Swami opet nije pravio razliku, bilo mu je drago da bilo ko sa njim pjeva Krišnina imena, uz bilo koji instrument ili melodiju. 

Nakon što ga je napao jedan mladić koji je bio pod uticajem LSDa, swami je ipak odlučio da se odseli. Neki od njegovih redovnih posjetitelja su mu produžili vizu i pronašli poslovni prostor na Drugoj aveniji (Lower East Side) , koji se sastojao od radnje u prizemlju koja se zvala "Matchless gifts" (neprocjenjivi darovi) i stana na spratu. Upravo u to vrijeme u tom dijelu grada, koji je prozvan East Village, počeli su se okupljati neobični mladi ljudi koji su prozvani hipijima. Razočarani poslijeratnim materijalizmom svojih roditelja, javnim vođama, svećenicima, politikom u Vijetnamu...ovi ljudi su napustili tradicionalne društvene vrijednosti u potrazi za ljubavlju, mirom i duhovnim spoznajama. Putem droga tražili su viša stanja svijesti, kosmičku filozofiju i odgovore na svoja pitanja.

Deset mjeseci je prošlo od njegovog dolaska. Hipiji su tog ljeta počeli istraživati nove dimenzije kroz pjevanje Maha Mantre.  Tri puta sedmično, dolazili bi u tu prodavnicu i pjevali zajedno sa Swamijem. Swami je naravno mantru pjevao kao transcendentalni zvuk Božjeg imena, koji se ne razlikuje od samog Boga. Vjerovao je da će čistoća tog zvuka doprti do srca njegovih slušatelja i pročistiti ih. Nakon pjevanja, uvijek bi govorio iz Bhagavad gite. Ne znam da li si možete predočiti kako je Swamiju, kao nekome ko je sedamdeset godina živio vrlo čistim i Bogu posvećenim životom,  izgledala hipi kultura, ali on se na to nije obazirao. Jednostavno je išao tamo gdje ga je Krišna vodio i prenosio tu poruku bilo kome koga bi sreo.

Tog ljeta je i službeno registrovao svoje " Međunarodno društvo za svjesnost Krišne"  (International Society for Krishna Consciousness-ISKCON). U povelji osnivanja naveo je sedam vrlo ambicioznih ciljeva novoosnovanog društva: širiti duhovno znanj i duhovne vrijednosti u društvu da bi se postiglo istinsko jedinstvo i mir u svijetu, širiti svjesnost Krišne na način koji je vjerodostojno opisan u Bhagavad giti i Šrimad Bhagavatamu, dovesti članove društva u međusoban dodir i kontakt sa Krišnom, budeći na taj način u svakome svijest da je svako djelić i sluga Boga (Krišne); poučavati i širiti pokret pjevanja Svetih Imena Boga, Izgraditi sveta mjesta posvećena Bogu, okupiti članove društva da bi živjeli jesnostavnije i prirodnije i izdavati i dijeliti literaturu koja podstiče ostvarivanje navedenih ciljeva.

Njegovi prvi stalni sljedbenici su počeli osjećati potrebu da mu pomažu, što su činili na razne načine. Neki od njih su davali male donacije za rentu, neki su pomagali u tipkanju, neki su poželjeli urediti prostor i počeli su redovno mantrati Hare Krišna mantru. Swami je i dalje prevodio, držao predavanja i kuhao svaki dan,ali za sve veći broj ljudi. Nedjeljom je pravio veće gozbe. Neki od sljedbenika izrazili su želju da swami postane njihov duhovni učitelj, na šta je swami rekao da će im dati inicijacije. Tako je, godinu dana nakon svog dolaska u SAD, swami dobio svoje prve učenike, koji su se obavezali da će mantrati 16 krugova maha mantre svaki dan, na brojanicama od 108 zrna i da neće jesti meso, ribu, jaja, da neće uzimati nikakve intoksikacije, pa čak ni kafu ili čaj, da se neće kockati i da neće imati nezakoniti seks. Održao je i prva vedska vjenčanja svojih učenika, koji su do tada živjeli životom ispunjenim drogama, seksualnom revolucijom i tako dalje. Njihov sedamdesetogodišnji učitelj je sam kuhao, održao ceremoniju, servirao im i počistio sve na kraju. Tako je u srcima hipija posijano sjeme ljubavi prema Bogu, a pokret Gospodina Caitanye, tj. pokret pjevanja Krišninih imena dobio svoje prve, zvanične sljedbenike na Zapadu.

Sa svojim prvim učenicima, koji još gotovo ništa i nisu razumjeli, ali su jedonstavno osjećali i bili privučeni, swami je odlazio u obližnji Thompkins sqare park i jednostavno sa činelama i bubnjem, pjevao Hare Krišna Mantru. Kako je park bio pun hipija, mnogi od njih bi mu se pridružili u pjevanju, neki bi svirali svoje instrumente, a mnogi  bi i zaplesali.  Poslije višesatnog pjevanja, svi bi slijedili swamija do prodavnice, gdje bi slušali predavanje. Swami i njegova mantra postali su dio folklora East Villagea. Postoji jedan predivna knjiga o ovim prvim danima, zove  se Hare Krsna explosion. Pokušat ću pronaći jednu sliku hipija kako plešu.

Iniciranih učenika je bilo sve više, besplatne gozbe su bile sve veće, kao i broj posjetitelja na predavanjima. Swami nikada nije odstupio od izvorne poruke niti je bilo šta prilagođavao. Jednako je govorio i na fakultetima, propalicama Bowerija, novinarima i bilo kim. Svako ko je počeo redovno pjevati mantru, osjetio je želju da je proširi dalje, da pomogne swamiju u njegovoj naizgled nemogućoj misiji. Tako je par učenika otišlo u San Francisko i Los Angeles i tamo otvorili slične centre u četvrtima sa hipijima. Kada je sletio na aerodrom u  San franciscu, Swamija je dočekala psihodelična gomila koja je pjevala Hare Krišna mantru.  

Kuckam već dugo, djeca su demolirala kuću za to vrijeme. Mlađi sin je crvenim markerom pošarao muževu voljenu bijeli barcelona stolicu, srećom aceton je spasio stvar :).  Iako bih mogla ovako cijelu noć, vrijeme je da stanem, a i post je već predug. U narednom ću postu pokušati završiti ovaj dokumentarni dio. Hvala vam na razumijevanju i čitanju.

Na ovoj posljednjoj slici možete vidjeti drvo u Thompkins Square parku ispod kojeg je pjevao Bhaktivedanta swami, a koje su vlasti New Yorka proglasile "Hare Krišna drvetom"

24.03.2011.

Šta je Hare Krišna (prvi dio)

I kontam, nakon 4 godine pisanja bloga, red je i da napišem šta je to zapravo Hare Krišna?

Ljudi na ulicama vide neke čudno obučene ljude, koji "nešto skakuću", javno mnjenje uglavnom komentira da je riječ o sekti opasnih luđaka koji stavljaju drogu u hranu, odvlače djecu iz škola i da ih se (tobe jarabi) bolje kloniti.

Na zapadne obale Sjedinjenih država, 1965 godine, stigao je iz Indije sedamdesetogodišnji starac. Njegovo ime bilo je Bhaktivedanta Swami. Sa sobom je imao nekoliko knjiga i novca u vrijednosti 7 dolara. Na brodu je pretrpio 2 srčana udara. Zašto se u dubokoj starosti uputio na tako neizvjestan put i šta je sa sobom donio? Vratit ćemo se našem swamiju malo kasnije...

POČETAK: VEDE

(Ako više vjerujete u evoluciju, teorije praska i slično , onda ovo stvarno nije tekst za vas.)

Nekada davno, u beskonačnoj prošlosti, kada je Bog kreirao materijalni svijet, zajedno sa kreacijom dao je i sve potrebno znanje potrebno za život u materijalnom svijetu, ali i povratak nazad Bogu, u duhovni svijet. To znanje se upoređuje sa uputstvom koje dobijamo kada recimo kupimo neki uređaj, tzv. upute za korištenje. Na sanskritu, koji je najstariji jezik na svijetu, to znanje se naziva Veda ili Vedsko znanje. Riječ Veda doslovno znači znanje i u ranijim dobima se to znanje prenosilo usmenim putem, u nepromijenjenom obliku.

Prije 5000 godina, na početku doba Kali, ljudi su postali manje inteligentni, zaboravljivi i nemoralni i mudrac Vyasadev je odlučio da to znanje zapiše na palmino lišće i podijeli na 4 Vede (Rig, Sama, Yajur i Atharva). Dok je to radio, nije bio zadovoljan, jer je uvidio da su Vede prekomplikovane za tadašnjeg (a pogotovo budućeg) savremenog čovjeka i da ne pružaju jasnu i jednostavnu uputu da je suština svih Veda obožavati jednog Svevišnjeg Gospodina i na kraju života Mu se vratiti. Stoga je zapisao i Upanišade i Purane, od kojih je najpoznatija i najvažnija Bhagavata Purana, poznatija kao Šrimad Bhagavatam. To je razgovor između kralja Parkišita koji zna da će umrijeti za 7 dana i postavlja pitanja o smislu života mudracu po imenu Šukadev goswami. Tokom 7 dana, mudrac mu prenosi suštinu Vedskog znanja kroz 18 000 stihova, koji kroz priče o Bogu i Njegovim predanim bhaktama, donose ljubav prema Bogu u srce onog koji ga sluša.

VAIŠNAVIZAM vs. HINDUIZAM

Prije 5000 godina je ponovo izgovorena i sama Bhagavad gita, koja se smatra najsjanijom zvijezdom na nebu duhovne spoznaje. Dio velikog epa Mahabharate, Bhagavad gita (Božanska pjesma) je zbirka od 700 stihova u kojima sam Bog, Krišna, objašnjava najosnovnije istine o Sebi, duši, materijalnom i duhovnom svijetu, vječnom vremenu i tako dalje.

Ova izvorna religija, takoreći najstarija monoteistička religija na svijetu se zbog obožavanja Svevišnjeg, tj. na sanskritu Višnua, naziva Vaišnavizam ili Višnuizam.

Tokom vremena, Vedsko znanje se (zahvaljujući tipičnoj ljudskoj osobini da sve što je od Boga savršeno mijenja i prilagođava) razvodnjava i mijenja, te samim tim gubi na čistoći. Kako Vede detaljno opisuju sve univerzume, planete, kreaciju i tako dalje. Vede ujedno daju detaljne opise bića koja su viša od ljudi, borave na rajskim planetama, imaju puno sputilnija tijela i neki od njih su zaduženi za određene stvari u materijalnom svijetu. Tako je opisano da je Bog jedno, jedino, vrhovno biće kojeg svako treba obožavati, ali postoje i niža, smrtna bića, predana Bogu, tako je npr. Surya zadužen za sunce, Vayu za vjetar, Soma za Mjesec i tako dalje. Ova se bića nazivaju Devate ili kako je loše prevedeno na naš jezik: polubogovi. Tokom vremena, ljudi su, umjesto da se (kako to Bhagavad gita preporuča) mole Predsjedniku Predsjedništva Univerzuma :), počeli moliti i ovim nižim bićima, što je prema Bhagavad giti strogo zabranjeno.

Kroz istoriju možemo vidjeti slične oblike paganskih religija širom svijeta (stari  Egipćani, Rimljani, Etrurci, Grci, Maye, Asteci, Indijanci...). Kada su Mogulski osvajači došli na indisjki potkontinent, oni su sve ljude koji su živjeli  preko rijeke Ind ili Sind jednostavno  nazvali Hindusima i tako je nastao naziv Hinduizam. Ukratko, Hinduizam nije naziv za jednu konkretnu religiju nego kulturni splet različitih vjerovanja u tadašnjoj jugoistočnoj Aziji.

Više na temu hinduizma možete vidjeti na linku :http://hr.wikipedia.org/wiki/Hinduizam

ŠRI CAITANYA MAHAPRABHU

Tokom narednih 4500 godina, Vedsko znanje je ponovo bilo izgubljeno, pojavili su se razni pravci koji su zahvaljujući svojim vođama (Šankara, Buddha i slično) negirali Vede i istine o Bogu. Vedsko znanje, takođe nikad nije ni izgubljeno, zahvaljujući vjerodostojnim načinima prenošenja znanja sa učitelja na učenika (guru parampara). Onda se, kako je u Šrimad Bhagavatamu i prorečeno, u 16. stoljeću pojavio Šri Caitanya Mahaprabhu (1486–1534), koji je ponovo uspostavio načela Vedske religije i donio yuga dharmu (u prevodu religiozni proces za ovo doba), jednostavno pjevanje Hare Krišna Maha Mantre, koja se sastoji od 3 imena Boga. Hare Krišna Hare Krišna Krišna Krišna Hare Hare Hare Rama Hare Rama Rama Rama Hare Hare. Ta mantra je, naravno, i ranije bila poznata u Vedama, ali je posebno preporučena za ovo doba. Time je u 16. stoljeću objedinjena prvobitna objava Bhagavd gite i potvrđena ranije prorečena objava da će se u ovom dobu Bog obožavati pjevanjem njegovih imena, tzv. sankirtana pokret. Time se ne negiraju ostale vjerodostojne objave širom planete.

U Vedama je ranije prorečeno da će se u dobu Kali Bog pojaviti u obliku Svog svetog imena (kali kale nama rupe krsna-avatara). Pošto se Božje ime ne razlikuje od Njega samog, jednostavnim ponavljanjem bilo kojeg vjerodostojnog imena Boga (Allah, Jahve, Jehova i slično), dolazimo direktno u kontakt s Njim, svi naši grijesi se brišu, naša duša se budi, postajemo sretni i želimo služiti Boga. To su nuspojave :). Opisano je da Šri Caitanya sa svojim pratiocima provalio u riznicu ljubavi prema Bogu i neograničeno je dijelio svima koji su bili spremni platiti cijenu, koja je samo tračak vjere u snagu Svetog Imena. Pričat ću o svemu tome malo kasnije.

PROROČANSTVO

Ono što je bitno je da je još u Vedama prorečeno da će u dobu Kali koje je okean svađa i licemjerja, ljudi biti sve grešniji, da će biti pohlepni, svadljivi, sebični. Opisano je da će ljudi koristiti religiju samo za ličnu dobit, da će žene izgubiti stidljivost, da će muškarci izgledati poput žena, da će ljudi ubijati svoju djecu...a da će vladati sve veća glad, da će pitka voda biti luksuz, da će se smjenjivati prirodne katastrofe i ratovi...Ipak, opisano je da će u tom okeanu beznađa postojati jedna jako velika prednost, da će ljudi, ma kako grešni i neintelignetni bili, moći sve to nadvladati jednostavnim pjevanjem Maha Mantre. Opisano je i da će se jednog dana pojaviti jedan čovjek (senapati bhakta, senapati znači general) koji će to pjevanje raširiti po cijelom svijetu. Proročanstvo kaže da će zahvaljujući tom pjevanju, ljubav prema Bogu poplaviti cijeli svijet i da će se Božje ime pjevati u svakom gradu i selu, preko svih okeana, rijeka i potočića na planeti. Kada se to dogodi, nastupit će 10 000 zlatnih godina Kali yuge, a kada sa Zemlje ode i posljednja osoba na čijim je usnama Sveto ime, nastupit će potpuni haos i na kraju, uništenje.

BHAKTIVEDANTA SWAMI

Kult Sri Caitanye se proširio po cijeloj Indiji, on nije poništio prethodna Vaišnavska učenja. Slave njegovog pokreta su se i dalje prenosile lancem poznatih duhovnih učitelja kao što su šestrorica Goswamija iz Vrindavana, Šrila Bhaktivinod Thakur. Njegov sin i učenik Bhaktisiddhanta Saraswati Thakur je bio jedan od n

ajvećih učitelja početkom 20-og stoljeća. 1922. na njegovo predavanje je došao mladi Abhay Caran De. Čim ga je vidio, Bhaktisiddhanta mu je rekao da je on učen mladi čovjek i da treba šastre (Vedske spise) prevesti na engleski jezik i proslaviti ih širom svijeta. Oni su se susreli još samo nekoliko puta, ali učitelj je svaki put ponavljao istu uputu.

Četrdeset godina kasnije, kada su i njegova djeca odrasla i imala svoje porodice, Abhay Caran je prešao u odvojeni red života, sannyasa ašramu. Tada je dobio ime Bhaktivedanta swami i počeo živjeti monaškim životom u svetom mjestu Vrindavan, u sjevernoj Indiji. Nikada nije zaboravio uputu svog učitelja i s vremenom je, iako nije imao skoro nikakvu pomoć, uspio dobiti američku vizu i besplatan prevoz na jednom trgovačkom brodu koji je krenuo za Ameriku.

Kao što sam na početku teksta rekla, našao se potpuno sam, u sedamdesetoj godini kako pokušava učiniti nešto što se svakome činilo nemogućim: ostvariti proročanstvo i ljudima Zapadnog svijeta predstaviti drevna učenja svetih spisa uz pomoć kojih mogu probuditi svoju uspavanu ljubav prema Bogu.

Tada je napisao i pjesmu "Markine Bhagavata dharma", u prevodu znači "Propovijedati predano služenje Boga" na čijem kraju kaže:


How will I make them understand this message of Krsna consciousness? I am very unfortunate, unqualified and the most fallen. Therefore I am seeking Your benediction so that I can convince them, for I am powerless to do so on my own.

Somehow or other, O Lord, You have brought me here to speak about You. Now, my Lord, it is up to You to make me a success or failure as You like.

O spiritual master of all the worlds! I can simply repeat Your message, so if You like You can make my power of speaking suitable for their understanding.

Only by Your causeless mercy will my words become pure. I am sure that when this transcendental message penetrates their hearts they will certainly feel engladdened and thus become liberated from all unhappy conditions of life.

O Lord, I am just like a puppet in Your hands. So if You have brought me here to dance, then make me dance, make me dance, O Lord, make me dance as You like.

I have no devotion, nor do I have any knowledge, but I have strong faith in the holy name of Krsna. I have been designated as Bhaktivedanta, and now, if You like, You can fulfill the real purport of Bhaktivedanta.

Signed - the most unfortunate, insignificant beggar
A. C. Bhaktivedanta Swami,
on board the ship Jaladuta, Commonwealth Pier,
Boston, Massachusetts, U.S.A.
dated 18th of September, 1965

Pošto je post već predugačak, ostavit ćemo našeg Bhaktivedantu Swamija na obalama Amerike, do idućeg posta. U idućem postu ću vam ispričati o njegovim prvim godinama u Americi, te nauku o duši, sa kojom zapravo i počinje Bhagavad gita. Uvod je, vjerujem, bio prilično suhoparan :)

Na slici gore: drevni zapis Šrimad Bhagavatama na palminom lišću.

15.03.2011.

I kad posisaš sva vesla, tada Nikola si Tesla

Uglavnom se krećem u granicama svog kvarta, dotle me ciplecug vozi  . Nisam puno po tramvajima otkad je mobilna tehnologija uznapredovala, pa sam vozeći se sa Ilidže istim, doživjela kulturni šok. Ljudi, naime, da bi im vožnja bila zanimljivija i brže prošla, sa mobitela puštaju muziku. I to ni manje ni više, mene je trefila Karleuša i njen poznati hit Insomnija. Razmišljajući kako ću i ja poslije ovog da fasujem insomniju, usput se podsjetih da u prošlosti nije tako ni bilo loše što su vladari i svećenstvo držali narod nepismenim. Danas svako (pa i ja) može da bude DJ (u tramvaju i šire), pisac (bloga i slično), političar (po forumima), celebrity (pomoću facebooka)...

Onda je naveče nestalo struje. Djeca su se uplašila, stariji si ne pitao kako je to sad mrak uspio da uđe u cijelu kuću. Mirnodopski nespremni, jedva nekako iskopasmo svijeće. Razmišljam ja, da smo kojim slučajem se zadesili u Japanu, jadna li nam majka, kako bi se proveli. Nismo spremni ni na kakve katastrofe i evakuacije. Kaže muž: " Ma ti si fanatik, ponijela bi djecu i đapu (brojanicu za mantranje)...ni pasoš ne znaš gdje ti je, ja na sve mislim....

I odjednom, stojim na balkonu i uživam u tišini i mraku. Sjećam se rata kada sam sa roditeljima sjedila tokom ljetnjih noći na balkonu i gledala zvijezde. Svi smo se pitali da li je moguće da u svemiru nema nikoga, da li je stvarno neograničen i slična pitanja. Pridružim se mužu i djeci, djeca se zabavljaju sa svijećama, sve im je zanimljivo. Muž nam priča priču o njima dvojici, kako su se rodili. Svi smo zajedno i čini mi se da bismo se više voljeli kada ne bi bilo struje, barem jednom sedmično. Tata ne bi sjedio pred TVom, mama ne bi chatala sa ljudima koji, kao i ona, nemaju vremena da se uživo vide, jer chataju. Djeca ne bi gledala crtane, svi bismo išli puno ranije spavati. Ne znam kako ću, ako sutra struja ne dođe, ručak napraviti. Šporet je na struju, bojler je na struju, frižider, mobitel je crk'o, ribe u akvariju će pocrkati bez kisika, a perilica za suđe, moja voljena perilica, hanuma i desna ruka, neće biti tu da mi pomaže...Avaj! Kažem mužu da bismo trebali uvesti večeri bez struje, večeri sa svijećama, kada će mlađi sin poslužiti ko doktor Haus, a stariji umjesto Messija. Ja mogu heklati..."E baš da tebe vidim kako heklaš, zar se ne sjećaš da sam te nedavno slikao kad si prišivala dugme, pa to je događaj koji se dešava često kao i prolazak Halleyeve komete!"

Meni je bilo lijepo bez struje. Legla sam na pod i razmišljala kako je dobro što sam i poslije rata, barem povremeno, ostala u doticaju sa životom bez tehnologije. Prije svega ne smijem zaboraviti poslijeratne studnetske godine, tzv. džezviranje, život sa minimalnim sredstvima, tuširanje u hladnim kuplatilima stojeći na podu, jer kade nema...Pod time mislim i na povremene odlaske u Liku, gdje smo u sred zime grijali vodu na šporetu za jutranje tuširanje, zube prali stojeći u 4 ujutru na snijegu, spavali i dan danas spavamo u vrećama na podu, voda se donosi sa izvora, kuha se na drva i tako dalje i tako dalje. To je taj primitivizam, kojem bismo se možda trebali vratiti, da živu glavu sačuvamo, vodu i zrak koji će disati naša djeca.

U vedskim proročanstvima koje opisuju doba koje nam se uživo dešava, doba pod nazivom Kali yuga, opisano je sve ono što i drugi sveti spisi govore o danima apokalipse i predznacima sudnjeg dana. Znate već te priče kojom propovjednici straše narodne mase: klimatske promjene, prirodne katastrofe, ratovi, zemljotresi, poplave...Takođe je opisano i da će inteligentni ljudi živjeti u planinama, blizu izvora pitke vode, da će sami uzgajati hranu, jer će ljudi biti gladni. Tu instant izmaštah kako živimo na vrh Bjelašnice...a znam da samu sebe lažem, jer sam kao i svi ostali previše naviknuta na udobnosti koje će nam glave doći. S knjigama ili bez, upalite TV i možete na svim kanalima gledati prenos Kali yuge uživo: muškarci za koje ne znate jesul' žene, žene pune botoxa i silikona pjevaju i guraju iste silikone u kameru, dječiji crtići koji su toliko apokaliptični da se ne mogu ni gledati, ubistva, abortusi, laži, pohlepa, prevare...dok nezaustavljiva priroda nosi brodove i zgrade kao da su od papira...Vede opisuju da je jedino dobro i jedini lijek za Kali yugu pjevanje imena Boga, jer sam taj zvuk čisti planetu, ljude, grijehe, okoliš i ublažava i zaustavlja simptome ovog doba. Ne propustite, uzmite antibiotik kako vam je doktor propisao :) ili živite kao da sutra neće doći.

Da ljudi nisu toliko pohlepni, da ne troše više nego što im treba, možda nas i planeta Zemlja ( u Indiji je zovu Majka Bhumi), ne bi ovako udarala kao što krava tjera muhe repom. Da manje vodu trošimo, da se utakmice ne igraju po noći kad treba toliko struje, da idemo ranije spavati, da gasimo svjetla u sobama u kojima ne boravimo i ponekad se popnemo stepenicama, a ne liftom, jer je i zdravije...možda nam ne bi trebale nuklearne elektrane. nećemo zaboraviti ni rasvjetu velikih objekata, reklame i ostala rasipanja energije. Na CNN-u pet minuta izvještavaju o katastrofi, a onda puštaju skupe reklame o luksuznim brodovima za krstarenje, dalekim i egzotičnim destinacijama i slično. Poslije Haitija, Libije (koja će dotući i onako jadnu BH ekonomiju)...sad i Japan. Možemo li se zaista nadati da će biti bolje, kada hrana i gorivo neće pojeftiniti, a plate neće poskupiti?

Da nema nuklearnih elektrana, možda ne bismo strepili nad sudbinom planete. Ne  znam kome "stručnjaci" UN-a govore da se ne treba brinuti jer će vjetar oduvati radijaciju put Pacifika. S prvom kišom koja možda spriječi da se ozrače zlatne koke Holivuda, radijacija će završiti u moru, ribe će jesti planktone, ljudi će jesti ribe...i onda ćemo se pitati što u komšije krava ima 4 glave, što svi umiru od raka, što plate kasne...

Za početak, odlučila sam sama sebi prepoloviti vrijeme provedeno pred ekranima.

PS U subotu je onaj dan kad se gase svjetla na jedan sat i kada će biti ugašenja svjetla na Eiffelovom tornju, Buckingemskoj palati i sličnim objektima širom svijeta.

11.03.2011.

Duhovni zemljotres

Jutro je donijelo dvije vijesti.

Srce 85-godišnjeg tetka (maminog) je u toku noći prestalo kucati...Sjetih se kako smo prije 14 godina, kad je moja rahmetli majka otišla, sjedili on i ja i cijelu noć i raspravljali o duši i životu poslije smrti. On je, kao prekaljeni komunista, ateista i čovjek od nauke i razuma, tvrdio da ne možemo prihvatiti da postoji nešto što nauka nije dokazala. Rekao je i da ne razumije kako doktori mogu ići u džamiju nakon što otvore abdomen i vide da unutra nema ništa. Nedostajat će mi njegov racionalan duh i žustre rasprave u kojima niko od nas nije popuštao, ali smo se voljeli i prihvatali da možemo biti skroz različitih uvjerenja. Kako li će tek biti tetki, koja je s njim provela 65 godina...Tetka reče da smo mi u familji uvijek bili realni u pogledu smrti i da je život takav, svemu dođe kraj, al da će tetak svima nedostajati.

Moj stari prijatelj i brat po Bogu Hari Kirtan, se javlja na chat, nakon što 5 godina nismo bili u kontaktu. On zadnjih godina (nakon rodne Bosne, Indije, Bangladeša, Burme, Kine...) živi u Japanu, toj za mene sablasnoj zemlji hladne tehnološke budućnosti koja zahvata cijeli svijet. Sigurno znate kakav se zemljotres jutros tamo desio. U njegovom slučaju, zemljotres je bio i duhovne prirode, pa smo bez obzira na godine i kontitente koji nas razdvajaju još jednom oplakali što želimo, a ne ide nam baš najbolje, da uvijek budemo svjesni Krišne, tj. Boga. Neobičan miks emocija sreće i zahvalnosti što me ovaj život koji živim obogatio bliskim ljudima, čije prijateljstvo i osjećaj pripadnosti našoj duhovnoj familiji ne ovise o prostoru i vremenu, ali  i tuge što nismo puno, puno bolji nego što jesmo. Ipak, imati tu sreću da sam pored jedne sestre, koja mi je jednako duhovna koliko i biološka, dobila još nekoliko vrlo bliskih nebioloških rođaka je vrlo velika stvar u životu.

Gledam kako u jednom danu, u jednom trenutku nestaju kuće pod talasima tsunamija, kako sve biva kataklizmički prebrisano u minuti i razmišljam kako je život prolazan i treperav, a mi se zamajavamo sitnicama. Trebalo bi život proživjeti tako da kad nam u trenutku smrti proleti film našeg života pred očima, da nam ni jednog trenutka ne bude žao...

05.03.2011.

Traži se pomagač za proljetni makeover

Tražim dobrovoljca-pomagača koji bi mi pomogao da zamijenim ovaj naslovni banner mog bloga, tj da umjesto ovog ljubičastog pravougaonika ubacim jednu sliku istog formata (u pixelima) a da text ostane isti. Takođe me zanima da li je moguće bez mijenjanja izgleda bloga (tj, uz zadržavenje istog), samo promijeniti ovu zelenu boju u boxovima u neku drugu.

Unaprijed hvala!

22.02.2011.

Super mama song

Ja se prepoznala, ne znam za vas :)

20.02.2011.

Zamke spiritualnosti

Odavno želim da pišem o nečemu što bi se moglo nazvati duhovnost ili spiritualnost.

Od vremena hipi revolucije, svijet su preplavili raznorazni gurui, voodoi, iscjelitelji, humanisti...i veliki broj ljudi se okreće tim duhovnim praksama. Mnogi ljudi na zapadu ne nalaze nikakav smisao u materijalističkom životu i okreću se nekim stvarima koje im izgledaju pozitivno, donose pozitivne vrijednosti. Univerzalno se smatra dobrim i pozitivnim ako je neko smiren, isijava ljubav, smješka se, vježba yogu, meditira na nešto pozitivno. Parole tipa "pozitivna energija", "svijetla aura", "jin jang", "pozitivne vibracije","udišem ljubav, izdišem nemir"...postale su prilično uobičajene.

Neki se spiritualisti zadrže samo na aspektima zdravlja i zdravog života. Kupuju eko&bio namirnice, egzotične arame alge, tofue, klice i shitake gljive. Pohađaju kurseve zdravog kuhanja, frenetično čitaju po internetu o dodacima prehrani, pesticidima, šta je kancerogeno, kupuju posebna sredstva za čišćenje kuće...Mnogi od njih koriste samo platnene pelene, ne vakcinišu djecu...Uz zdravu prehranu, dolazi i zdrav život, yoga vježbe, pranayama, meditacija, tibetanci... te razni egzotični sistemi liječenja, reiki iscjelitelji, homeopatija...

Neki od njih žele spiritualnost uvesti i u svoj način razmišljanja. Čitaju knjige o ovladavanju umom, pozitivnom načinu razmišljanja, kreiranju svemira kroz pozitivne misli, tajnama ljubavi i savremene psihologije...Onda se takvi spiritualisti naoružaju osmijehom tipa "A" i svako ko nije tako blaženo produhovljen sa blaženim osmijehom, nije dostigao nikakve spoznaje.

Jedan dio ljudi se okreće humanitarnom radu. Osjetivši da i sami postaju sretni kada čine dobro drugima, oni pronalaze smisao života u tome. Bore se za prava životinja, protestuju protiv sječenja šume, pomažu u staračkim domovima, djeci sa posebnim potrebama...

Ne treba zaboraviti ni one koji u svemu traže svoj put, u prkos savremenoj civilizaciji, u kojoj ljudi žive po autopilotu, vođeni potrošačkim mantrama koje dolaze kroz reklame. Oni, s druge strane slijepo vjeruju da je alternativno školovanje, alternativno liječenje, alternativno razmišljanje puno kvalitetnije z njih i njihove porodice.

I na kraju, oni koji traže još dublje, otkrivaju razne duhovne pravce koji vam pružaju neograničene slobode: svi smo mi Bog, otkrijte Boga u sebi, dostignite nirvanu, stopite se sa Bogom, utopite se u beskraj, Bog je ljubav, Bog je svjetlost, svi smo mi kosmička energija, mi kreiramo svemir svojim mislima...Oprahism, Šamanizam, Lukine bunike i Coelho...pronađite sami svoj put, suprostavite se Bogu...U potrazi za "pravim sobom" spiritualisti znaju biti i sebični, ali nema veze ako poneko vanbračno dijete sa mamom samo iz bolnice kući dođe dok se tata pronalazi na Andama, nema veze ako stara majka umire u staračkom domu dok kćerka pročišćava auru, nema veze ako se porodica raspadne jer je najvažnije da je mama pronašla "sebe"...

Sve to, na prvi pogled izgleda pozitivno, univerzalno dobro i može donijeti neke promjene u živote pojedinaca.

Nekome ko je osjeća, ne vjeruje, ne zna, ne može ni prihvatiti da postoji Bog, ko nema taj pojam u svojoj svijesti...teško je objasniti ovo što ću sada reći. Meni sve ta "duhvonost" izgledaa kao gomila nula koja nema nikakvog smisla ni vrijednosti, sve dok joj se ne doda ona jedinica na početku. Za mene je ta jedna jedinica, ta jedna jedina osoba, najveća žličica životne vegete ONAJ NEKO ko je stvorio i pokreće svijet.

Pokušati živjeti za Njegovo zadovoljstvo, mijenja mnoge stvari u životu i nadilazi savremene pojmove o zdravlju, dobroti, blaženim osmijesima, ljutnji, humanitarnom radu...

Da, neko ko tako želi živjeti, će se truditi biti zdrav da bi Ga što duže mogao služiti, ali zna da će jednog dana napustiti ovo tijelo i svijet. Taj neko može biti blag, ali i vrisnuti ako vidi nekog da će pokušati skočiti sa balkona. Taj neko se blaženo smije...ali i plače. Sretan je...ali ne bježi od teškoća u životu. Nije sebičan i ne bježi od morala i odgovornosti, teškog rada, teških razgovora. Taj neko nije blaženo umiljat, nekad je nježan poput cvijeta, a nekad oštar poput groma...Pomaže drugima, ali tako da oni mogu pomoći sami sebi i da im Bog može pomoći...Mogla bih imenovati pravce i detaljno obajšnjavati šta je pozadina ovog ili onog...ali glavna poenta je u impersonalizmu i ateizmu, nasuprot personalizma i monoteizma.

Da ne dužim, spiritualnost može biti pozitivna promjena, ali i velika stranputica. Nešto naizgled pozitivno i duhovno, može imati sakriven dublji smisao koji može rezultirati i nečim potpuno duhovno pogrešnim. Neke od ovih stvari mogu biti od pomoći, ako imamo zdravstvenih ili emocionalnih problema. Ali, isto tako, treba biti svjestan filozofske pozadine tih učenja, znati koji je cilj. Ako želite dostići nirvanu, postati Bog (ma koliko smiješno zvučalo)...onda je to vaš put. Ako vjerujete da će vam astrologija pomoći, onda ne vjerujete da je Bog Gospodar planeta. Ako mislite da svojim pozitivnim mislima kreirate svijet, onda ne vjerujete da se ni vlat trave ne može pomaći bez Božjeg odobrenja itd itd.

Još bih i da se osvrnem da mnogi religiozni ljudi, kada ne žele ići težim putem, postati sluge i slično, često odu u tu spiritualnost. Isto tako, da bi se neke religije svidjele drugima, oni predstavljaju samo te spiritualne aspekte drugima.

Dosta razmišljam na ovo temu. Voljela bih da mogu još bolje sve ovo objasniti, ali kako misli budu sazrijevala, valjda će i riječi doći na svoje. Bitno je početi.

19.02.2011.

Mila's daydreams

Rijetko otvaram spam mailove. Jedan sam ipak otvorila i u njemu pronašla nešto lijepo i inspirativno.

Jedna mama u Finskoj, Adele Enersen se zove, bila je uspješna poslovna žena. Otkako je dobila kćerku Milu, hobi joj je slikanje slika koje ćete vidjeti u galeriji. Te slike je objavljivala na blogu Mila's daydreams (http://milasdaydreams.blogspot.com/ ). Tamo možete vidjeti ostatak slika i vjerujem, doživjeti kako majčinstvo i boravak kod kuće mogu biti prekrasni i ispunjavajući.

Evo šta ona piše pod naslovom "Behind the Blog"

 
"I  used to introduce myself as a copywriter & concept designer in advertising, but that's not that relevant anymore. Right now I am a mother and a housewife, and loving it!

This blog is my maternity leave hobby. While my baby is taking her nap, I create scene around her and take quick snap photos.

I use only few minutes per picture, including creating idea, implementation and editing, 'cause I don't want to disturb her sleeping and most of my time is for my family. My camera is small and inexpensive Canon IXUS 750. "
 
Adele, hvala ti i svaka čast!
19.02.2011.

Briefing

1. Ra me nasekir'o s posljednjim postom. Ne da čovjek komentare, pa moram ovdje da napišem. Ako tražite koji mu je to posljednji post, to je onaj tekst koji je navodno napisao 13-godišnji dječak.

2. Na onom nekom bh blog direktoriju (vidjeti kod Tratinčice) moj blog je na 44. mjestu. Ko bi to očekivao?

3. Teta u vrtiću me zadeverala da mi sin treba ove godine krenuti u školu. On je rođen 11. 9. 2005. i sad trebamo skontati, da li da krene 10 dana prije šestog ili 10 dana prije sedmog rođenana. U aprilu ide na testiranje, pa ćemo vidjeti.

4. Završila sam honorar, bilo je dosta naporno. Postoji mogućnost da honorar preraste u stalni posao od kuće, na zadovoljstvo poslodavca, protivnika moje nezaposlenosti i ostalih.

5. Honorar i istjerivanje čađi od centralnog grijanja su me smorili pa sam lijena i bezvoljna, ništa mi se ne redi, ne razmišlja, samo vegetiram,  tako je nastao i ovako glup post.

14.02.2011.

B(l)og piše postove u mom životu

Prije skoro 4 godine napisala sam prvi post na ovom blogu.

Prijateljica, iskusna blogerka,  mi nekad davno reče da ne piše samo čovjek blog, nego i blog piše čovjeka.

Kako drugačije objasniti promjene koje su se (kroz pisanje i dijalog sa samom sobom i drugim bloggerima) dogodile kroz ove četiri godine u mom životu? Kako drugačije objasniti toliko lijepih stvari i posebnih ljudi koji su se sa ovog virtualnog prenijeli i u stvaran život ?  Svi koje sam upoznala, prvo kroz blog a onda i u stvarnosti, svi su do jednog tako posebni ljudi. Sa svakim od njih sam se srela na neki spontan način, kada smo osjetili da je vrijeme, da to želimo, da tako treba. Zar nije ogromna milost imati priliku upoznati osobe koje žive živote posvećene Bogu, trude se, tragaju, rade na sebi...Trenuci provedeni s njima donose sreću, mir, inspiraciju i nikad mi nije dosta, uvijek bih željela još i još...Koliko bih takvih osoba srela u stvarnom životu?

Da se baziramo samo na blogovima ili haj'mo reći, onome iznutra, da li bismo se i koliko družili sa ljudima iz svog svakodnevnog života. Kako bi izgledao blog moga muža, tate, mamine tetke, 15-godišnjeg rođaka, komšinice, petogodišnjeg mi sina?Moj blog je slika mog unutrašnjeg života. Vjerujem da neke od stvari koje ovdje napišem, možda ne bih ni mogla ni znala reći. Ko me poznaje i voli iznutra, mislim da voli i poznaje pravu mene. Možda mi je zato tako lako sa ljudima koji čitaju moj blog i ja njihove. Valjda je to normalno, ne znam šta bih pričala sa nekim čija ni dva posta ne mogu pročitati, a istovremeno, ako se radujem nečijim postovima, sigurno je da ću se toj osobi radovati i kad je sretnem.

Hvala ti B(l)ože.

Rekao je Uzvišeni Allah: ”Dužan sam ukazati moju ljubav onima  koji se u Moje ime vole, za one koji se posjećuju u Moje ime, za one koji se pomažu u Moje ime i za one koji su darežljivi u Moje ime.” Bilježi Malik.

"Moji čisti bhakt uvijek misle na Mene i potpuno posvećuju svoje živote služenju Mene. Uvijek prosvijetljuju jedni druge razgovarajući o Meni i u tome nalaze veliko zadovoljstvo i blaženstvo. (Bhagavad-gita 10.9.)

12.02.2011.

26 karakternih osobina bhakte

Iz knjige "Caitanya Caritamrita", Madhya-lila 22.78-80

Učenja Šri Caitanye Mahaprabhua, zapisao Krsnadasa Kaviraja Goswami u 16. stoljeću

Da se čovjek dobro zamisli koliko još rada na sebi ima...Dug je i (vjerujem) mnogima dosadan ovaj post, ali meni je važan i možda nekome bude koristan.

1. Milostiv  (kripalu, na sanskritu) Ova osobina označava samilost koju osoba osjeća gledajući patnje drugih. Bhakta je milostiv jer dobronamjernik i prijatelj svih živih bića. On pruža najbolju pomoć drugima tako što im pomaže da  uvide uzrok njihove patnje i izađu iz neznanja.


2. Smiren  (Akrita-rodha)

3. Istinoljubiv  (Satyasarah) Utemeljen u Apsolutnoj istini, cijeneći istinu, bhakta uviđa da je laganje korak unazad u spoznaji Boga


4. Jednak prema svima (Sama) Bhakta osjeća da treba da svakoga služi sa ljubavlju; uzima utočište duhovno naprednih osoba, sklapa prijateljstvo sa sebi jednakima i pruža pomoć onima koji trebaju pomoć na svom duhovnom putu.

5. Besprijekoran ( Mirdosa) Čak i ako bhakta nenamjerno učini neku grešku, zbog čistoće namjere dobija Božansku zaštitu.

6. Velikodušan (Vadanya) Opraštajući čak i onima koji vrijeđaju, bhakta daje svoju ljubav svima.

7. Blag (Mrityu) Čak i kada biva odbačen ili vrijeđan, bhakta zadržava svoju blagost.

8. Čist (Suchi) Održava uvijek unutrašnju čistoću pjevajući imena Boga, a izvanjsku putem higijene i ispravnih djela.

9. Jednostavan, bez materijalnih posjeda (Akinchana) Najviša spoznaja je shvatiti da je sve Božje vlasništvo. Čak i kada je odgovoran za razne vrste vlasništva, bhakta sve vidi kao Božje vlasništvo i sve ravilno koristi za služenje Boga.


10. Radi za dobrobit svih (Sarvo-pakaraka) Njegov rad za dobrobit drugih nije ograničen na rase, nacije i slično, nego je namijenjen dobrobiti svih živih bića, bez razlike. On nije samo dobronamjernik kroz teoriju, nego se aktivno bori za bolji svijet sa duhovnim vrijednostima.
11. Miroljubiv (Šanta) Osjećajući unutrašnji mir i manifestirajući vrlinu, bhakta je u mogućnosti da bude nepristrasan in a taj se način mogu izbjeći nepotrebni sukobi u svijetu.


12. Predan je isključivo Krišni (Bogu) (Krsnaika-šarana). Potpuno je predan Bogu, samo u Njemu pronalazi utočište. Bog je dobronamjernik svih živih bića. Predanost Njemu znači da bhakta ne smije učiniti ništa loše bilo kojem živom biću. Bhakta postaje instrument kojim Bog daje Svoju ljubav svima. Ovo je najvažnija od svih osobina.


13. Bez materijalnih želja (Akam)


14. Skroman, Ravnodušan prema materijalnim dobitcima (Aniha)
Sve koristi za služenje Boga, ali ne biva vezan za stvari. Sve materijalno je korisno, ali vezanost za materijalno postaje idolopoklonstvo i skretanje sa duhovnog puta.  


15. Postojan u duhovnom služenju (Esthira) Materijalistima je trava uvijek drugdje zelenija. Ali bhakte ostaju predani služenju, bez obzira na moguću patnju, iskušenja ili suprotne filozofije.


16. U potpunosti kontrolira 6 loših osobina (Vijitasad guna)
  Šest loših osobina su pohlepa, ljutnja, požuda, iluzija, ludilo i zavist. Ove se osobine ne mogu nadići vještačkim putem, nego jedino kroz služenje.


17. Jede tek koliko je potrebno (Mno Itavuk) Osoba treba živjeti skromno i ne rasipati Božju energiju na bilo koji način. Ovo se odnosi i na vodu, struju, novac…al ii na hranu. Bhagavad gita navodi da nije povoljno jesti ni premalo ni previše. Prema Ayurvedi, pri obroku želudac treba biti napunjen sa 1/3 hrane, 1/3 vode i 1/3 zraka, da bi se probava odvijala kako treba.


18. Nije pod uticajima (razuman, zdrav) Apra matta Prava se sreća ne može dostići intoksiciranjem, nikakvim tabletama, pićima, pušenjem i slično. To samo izluđuje ljude i donosi bolest u njihova tijela i um. Živeći zdravim i trezvenim životom, bhakta smanjuje svoje potrebe na minimum i čitav svoj život nudi Krišni.  


19. Pun poštovanja (Manada) Bhakta nudi svoje poštovanje drugima, bez da očekuje išta zauzvrat. On svakoga poštuje kao djeliće Krišne i odnosi se prema njima u skladu s tim.


20. Bez lažnog ugleda, Ponizan (Amani) Čak i ako je jako uspješan ili poznat u svijetu, bhakta ostaje jednostavan i svi se ljudi, od najviših do najnižih po bilo kojem standard, osjećaju prijatno u njegovom društvu. On sve svoje uspjehe doživljava kao Božju milost.


21. Ozbiljan (Gambhira) Uvijek je vrlo ozbiljan i otvorenog uma i spreman da priži i primi pomoć. Svjestan je da se ovaj živt može završiti svakog trenutka id a povratak Bogu nije jeftina stvar.


22. Samilostan (Karuna) Kao što je zahvalan na svemu što ima, tako osjeća i samilost prema svim živim bićima. Razumijevajući prirodan zakon karme, pokušava pomoći svakome ko pati. Najveća samilost je dati nekome znanje o Bogu.


23. Prijatelj (Maitra) Bhakta svakoga void prema Bogu, koji je najbolji prijatelj svakog živog bića. On ohrabruje svakoga, a na stranu stavlja elitizam i društvene podjele.


24. Pjesnik je (Kavi) Privatno ili javno, bhakta izražava svoja osjećanja i molitve, kao poetska svjedočenja o svome srcu koje slavi Boga i Njegovu milost. (Ammaraa)


25. Vješt (Dakša) Sve što radi radi najbolje što može i sa potpunom pažnjom i predanošću. Odgovoran je i trudi se da se sve uradi kako treba.


26. Tih (Mauni) Razgovara samo o temama vezanim za Boga, inače šuti. Ne osjeća privlačnost prema svjetovnim temama.

04.02.2011.

Konačno nešto pozitivno

http://www.sarajevo-x.com/svijet/clanak/110204039

02.02.2011.

Lijenost je gora nego bolest

Da li ste ikad čuli za poslovicu, izreku ili šta već:

ŠTO JE VIŠE NEKO LIJEN, TO NJEGOV RAD VIŠE PODSJEĆA NA PODVIG.

Ne znam ko je to rekao, ali često o tome razmišljam.

31.01.2011.

Eksperiment

Šta mislite koliko bih komentara dobila da napišem da sam napustila muža i djecu, pojela ćevape nakon 16 godina, tetovirala se, kupila tašnu od 2000 km?

Neki dan sam na Facebooku napravila eksperiment. Napisala sam da sam se ošišala na kratko i ofarbala u plavo i da slike slijede. Komentari, lajkovi...a dan prije na status o bolesnom djetetu-ni mukajet.

To su virtualne komunikacije. Ljudi koji žive 2 ulice od vas vam šalju drva za zimu preko Facebooka, kiseve, hagove i pozzove na blogu, ali kad je dijete bolesno-ništa.

Dosta pričamo o vjeri na ovom blogu. Živimo li vjeru u praksi?

30.01.2011.

Odiseja u svemiru 2011.

Bi mi žao što neke drage ljude neću sresti, što jednoj djevojčici na prvi rođendan nećemo otići, a sad mi drago što ih ne sretoh jer bi i oni deverali kao i mi. Danima temperatura, slabost, bolovi u cijelom tijelu, grčevi u stomaku i crijevima, grlo kao živa rana...Četiri dana sam ležala...i dizala se samo da djeci nešto skuham i dam da jedu.

Mlađi sin je baš loše...čak su mu i rendgen pluća radili...Mali rendgen, za rasplakati se koliko je to malo,te koščice i snimak...Hvala Bogu, nema upalu pluća, a inače bi ga samog u bolnici ostavili, njega koji, čak i kad je zdrav, uvijek visi uz mene, a kad je bolestan samo cvili:"Mama, mimiiii, gili mama, jubi mimi, voji, beba ti pate, mimiii...nemoj puju mamaaa" (mama, mimiii, grli mama, ljubi mimi, voli, beba ti plače, mimi, nemoj mi mjeriti temperaturu)...

Sutra će biti nalazi da li je i on dobio H1N1, famoznu krmeću gripu. Sestra trudnica ju je prebolila za 3 dana...pa sam mislila da ćemo i mi tako...Čitava odiseja po svemiru naših institucija, čitav dan hodanja. Hitna-Dom Zdravlja-infektologija-CUM-Infektologija-blagajna(da potvrde da je besplatno :)-Dom zdravlja-Hitna-apoteka-hitna(novi recept)-apoteka-kuća-nesvjest...Ne mogu reći, svi su bili ljubazni, al birokratija je birokratija, a ništa ne može jednostavno.

Vrhunac svega, flašica Tamiflua, davati 2x2mm.

Sestra moja odbila, poslije joj rekli da je dobro što je tako uradila. Nama 5 doktora reklo da se nije za igrati, da je on u rizičnoj skupini i da Tamiflu umanjuje komplikacije i skraćuje bolest, te da je korist veća od evt. štete. Po netu, kao i uvijek, kontradikcije. Firme, koje godišnje prodaju 42 miliona pakovanja Tamiflua tvrde da je siguran, roditelji i pojedinci pišu o horor nuspojavama... Da li

a)Biti paranoičan i ne podleći teorijama zavjere i xafsingu farmaceutske industrije, jednostavno dati Citrosept, c vitamina u voću, prskati mu propolis sprej i moliti se Bogu ili

b)Biti paranoičan i reći sebi da je veći horor da dijete fasuje upalu pluća i zalomi sam u bolnici gdje će cijelu noć plakati "mimimimi" a ja ću ga čuti kilometrima daleko i moliti se Bogu da se agonija završi...

Na kraju ipak prelomim i iz straha od komplikacija dam jednu dozu. Kad se probudi, dat ću mu citrosept...i vidjeti da li nastaviti Tamiflu. Sutra će svakako biti nalazi, pa ćemo znati na čemu smo. Sabahilde opet u Odiseju vađenja nalaza, Maaaama ogatica boci pit (doktorica boca prst), nemoooj, nećuuuu, čekanje nalaza, pa popodne opet na infektivno, blagajnu...Zdravlje je stvarno veliki blagoslov.

http://www.index.hr/vijesti/clanak/opasan-spasitelj-od-svinjske-gripe-tamiflu-kod-djece-izaziva-mucnine-i-nocne-more/444076.aspx

http://www.alternativa-za-vas.com/index.php/proizvodi/citrofit/

25.01.2011.

Prvi dan druge decenije

Za godišnjicu sam dobila:

Cvijeće (mali zumbul u saksiji, koji miriše na proljeće, koje tako željno očekujem)

Sat vremena spavanja popodne, dok je muž zabavljao djecu

Mlađeg sina sa temperaturom 39, kad sam se probudila. On sad spava, pa ću dobiti i besplatno bdijenje do jedno 1-2 ujutru.

Muž je takođe dobio što je želio:

Vruću pizzu sa puuuno sira

Sat vremena spavanja popodne, dok sam ja zabavljala djecu (smjene su čudo)

Raspoloženu ženu (koja se naspavala)...

A čeka ga i bonus iznenađenje, skidanje temperature tokom noći i rani odlazak u Dom zdravlja.

Stariji sin ide na skijanje, ski liftom se penje i spušta niz padine za odrasle. Njemu je najbolje!

24.01.2011.

10

Sutra je mom mužu i meni 10 godišnjica da smo zajedno i osma godišnjica braka. Praktično-oboje strpali u isti datum. Rijetko ga spominjem na blogu, jer il' mi je previše dobar, pa ne mogu da se hvalim...ili je previše loš, pa smo naučili da se takve informacije ne odašilju u eter, zlu ne trebalo. Ali, kad sve seberem i oduzmem, mislim da je puno više dobar...i što je moja mama za njega rekla:"On je dobar i predobar, samo nekad u jednoj minuti zna upropastiti godinu dana svoje dobrote." sigurna sam da bi i on o meni nešto slično tome rekao, al mislim da je ljubav upravo to: kad nekog dobro poznaješ, dijeliš život i voliš ga iako mu sve mane i vrline "u dušu znaš".

Svašta se naučilo za ovih deset godina, isčistilo, sazrelo...Bilo je lijepih i nezaboravnih dana...ali i onih teških i nemogućih. Dvoje smo djece dobili, dvije majke sahranili, dvije diplome i x plata u kuću unijeli i te iste plate pojeli. Putovali, krečili, smeće bacali, 2x selili, u hitnu jurili, rođendane slavili, snješka pravili, smijali se, plakali, svađali, ljubili, zbog posla se sekirali, poplave sanirali, krevetiće sklapali, ronili, pjevali, temperature skidali, povraćali, ljutili se i živčani bili... Bilo je dana i kada smo oboje željeli pobjeći, ali smo bili razumni pa smo se dogovorili da kad smo se već obavezali da ćemo život provesti zajedno, da se trebamo oboje potruditi da to bude i harmonično i lijepo.

Bolesti savremenog doba, virtualno bitisanje, upravo je pogodilo i našu vezu. Sjedimo svako za svojim računarom, 2 metra jedno od drugog (honorari se rade)...i razmjenjujemo smajlije na skajpu. Nakon jedno pet romantičnih smajlija stižu od muža i oni sa hranom i pićem. Šta ti to znači? Kaže:"Man' se ti ženo romantike i dones' mi šta za pojest' i popit', ljubav na stomak ulazi :)..." i:"Hajmo sa ovog đehennemskog posla, ovog skajpa!" (Đ u Džehennem je tipično sarajevsko nerazlikovanje takozvanih mekih i tvrdih slova.)

Moja trudna sestra je obećala sutra doći da pričuva našu trojicu dječaka (njenog jednog i moja 2), da na sat vremena pobjegnemo iz kuće. Sestra je maloprije dovela sina jer je u međuvremenu dobila temperaturu i bole je pluća, pa je otišla do Hitne. Mislim da od izlaska nema ništa, ali nema veze, to nije ni bitno, ne furamo se na Holywood, niti na Bollywood...osim što muž kaže da je Mister Bin za mene čisti amater.

23.01.2011.

Hare Krišna ludaci

Ljudi se boje nepoznatog. Ljudi vole gledati stvari izvana.

Prije nekoliko godina, organizirala sam jedan vrlo jetsetterski party za svoju firmu...a radnja se odvijala u najskupljem hotelu u Beogradu. Ja sam ( po prvi i zadnji put u štiklama, barem za sada :), bila domaćin, voditelj i katica za sve te fancy večeri...

U toku večeri prišao mi je novinar Vanja Bulić, on je jedan od najuspješnijih i najpoznatijih novinara u Srbiji...a odnedavno i u Bosni radi na OBNu, pa vam je možda poznat njegov lik i djelo. On je poznat i po svojoj medijskoj kampanji protiv Hare Krišna "sekte" u Srbiji, a cijelu je priču bazirao na tome da Hare Krišne odvlače mlade iz škola i sa fakulteta.

Nahvalio je on do neba moj rad, pohvalio što tako mladi i lijepi ljudi rade tako uspješne stvari i tražio moju vizit kartu. (Sve ovo o mojoj releativnoj mladosti i ljepoti pišem onako kako je on rekao, a ne da bih sad vama sebe veličala. Dala sam mu kartu, on je čitao i komentirao kako sam i fakultet završila i radim na poziciji direktora...a ja sam mu rekla:" A uz sve to, gospodine Bulić, ja sam vam i inicirani Hare Krišna, bila sam to i tokom cijelog studija, koji sam završila u roku. Vidite, mene niko nije odvukao sa fakulteta."

Onda se on počeo izvinjavati, pa je naveo kako je s godinama upoznao mnoge Hare Krišna ljude, Nandanaganu koja je izuzetno uspješna i poznata žena i mnogih drugih se sjetio, kako oni nisu ludaci, nego vrlo neobični, a obični ljudi.

Šta znači biti ludak? Ko je lud?

Prabhupad je govorio da ništa ne trebamo oduzimati iz svog života, samo u njega dodati Krišnu (ili kako god već zvali Boga, samo zamijenite) i sve će postati savršeno. Hare Krišna ljudi imaju porodice, peru zube, vode djecu doktoru, slave rođendane, kreče, bacaju smeće, idu na posao, plaču kad im neko drag umre, smiju se, kupuju na sniženjima...To nije etiketa koju na čelu nosimo, nego privatan način vjerovanja i filozofskog pogleda na život u praksi. Pojedinci, koji žive kao monasi i posvećuju svoj život propovjedanju, oni žive relativno asketski, njih možete vidjeti po ulicama u onim ludim plahtama koje imaju svoj smisao i obajšnjenje...ali čak i oni poigraju lopte, smišljaju neviđene šale i zezaju se...i oni su samo malo neobičniji, obični ljudi.

Možda bi ova sekta bila prihvaćenija da Maha Mantra zvuči: "Pare 'vamo, pare 'vamo, 'vamo 'vamo, pare pare...", vjerujem da bi mnogi mantrali tu mantru :).

22.01.2011.

Prst prema drugome, tri prema nama, jedan prema gore

Nakon jednog razgovora, a i već duže vrijeme razmišljam o tome kako se ništa ne smije i ne može posmatrati crno bijelo, posebno ne ljudi oko nas.

Ponekad se nađem u situaciji da mi neko govori o problemima u kojima se nalazi zbog nekoga, ponekad i ja budem u toj situaciji. Ali, kako su drugi naše ogledalo, na primjerima drugih lakše vidim kako ljude stalno stavljamo u crno-bijele tabore. U bijeli tabor stavljamo ljude koji su "na našoj strani", oni su bezgrešni, njih se ne trača, oni su dio "našeg tima". Ovi crni, opet, ispadne da nemaju ni jednu dobru osobinu, oni služe samo za ratovanje protiv njih.

Tako sam neki dan slušala o jednoj osobi, znam da je istina sve što sam čula, ali mi se lampica upalila kada je taj neko rekao:"Ona je demon!" U tom trenutku sam se sjetila mnogih dobrih osobina i djela te "demonske" osobe i počela sam da je branim. Ta osoba nije ni crna ni bijela u potpunosti, ali nije ni bilo ko od nas.

U različitim ulogama i odnosima, možemo briljirati i zabrljati. Tako baš taj neko, koga smatramo neprijateljem, možda pravi greške u našem odnosu...a s druge strane neko bi drugi za njega/nju rekao da je odličan prijatelj, sestra, brat, majka, zaposlenik... Osoba koja je meni zla nanijela više nego iko na ovom svijetu, je s druge strane jako predana i nježna majka, onima koji su u njenoj "bijeloj zoni" vijeran i iskren prijatelj, moja kuća neće nikad blistati kao njezina i tako dalje.

Isus je govorio da treba osuditi grijeh,a ne osobu. Isto tako, trebamo reći da nešto nije u redu, nazvati stvari pravim imenom, ali mislim da stvarno ne bismo trebali reći da je osoba koja to čini potpuno crna. Ako pričamo o vjernicima, sigurno je da se pod raznim vjerskim "dresovima" koje nosimo kriju samo obični ljudi koji se trude postati boljima. Ne treba ih preidealistično gledati, pa se poslije razočarati kada vidimo da je ta XY osoba zabrljala na nekom polju. Opet, kad bolje razmislim, ti su naizgled obični ljudi zapravo vrlo posebni i poštovanja vrijedni, čak i ako nekada pročačkaju nos, otračaju, prevare, iz slabosti prekrše neki od principa koji pokušavaju slijediti..."Onoga koji predano služi, čak i ako počini najodvratnije djelo, treba smatrati svetim, jer je pravilno utemeljen u svojoj odlučnosti" (B Gita 9.30)...

Kada krenemo raditi na sebi, ventilator naših loših navika i osobina se i dalje okreće i jedno vrijeme pruža iluziju kretanja. U ovom smo svijetu svi ludi, samim tim što smo sebe stavili u centar. Svi smo u umobolnici, svi smo u procesu pranja od "prašine godinama nagomilane..." Nemamo pravo upirati prstom u onoga ko je takođe pod tušem, kao i mi. Njemu je ostala prašina na ramenima, nama na leđima, pa je ne vidimo...Isto tako, kada u nekoga upiremo prstom, tri prsta okrenuta su prema nama, jer tako više govorimo o sebi samima. Još jedan prst ostaje okrenut prema gore, što simbolizira da je Onaj koji vidi i zna sve svjedok tome. Vede kažu da osoba koja ogovara drugog, predaje toj osobi sve svoje pobožne zasluge!

U Mahabharati je opisan slijepi kralj Dhritaraštra. Napravit ću digresiju pa ću spomenuti njegovu ženu Gandhari, koja je da ne bi bila bolja od muža, na dan vjenčanja sebi sama stavila povez preko očiju. Njeno ime Gandhari znači da ona dolazi iz grada Gandhar, današnji Kandahar u Afganistanu. Mahabharata je stara 5000 godina i znači da je Kandahar i tada postojao. Elem, da se vratim na Dhritaraštru. kada mu je njegov polubrat, mudrac Vidura, koji je bio sin služavke, prenio znanje o Bogu, Dhritaraštra mu je rekao:" O dragi brate, ja teoretski razumijem to što mi govoriš i želim da to slijedim ,ali mi čvorovi u srcu ne daju." Tokom života, Dhritaraštra je napravio brojna loša djela, ali na kraju je ipak shvatio.

Tako se i mi trudimo, teoretski nešto razumijemo, a čvorovi u srcu (neko će reći um, neko šejtan, neko slabosti) ne daju da budemo bolji. Kako nama, tako i drugima. Možda će nam trebati godine, možda životi, da neke lekcije naučimo...

U ovom dobu Kali postoje 2 velike dobrobiti, o jednoj sam već pisala i vezana je za Božja imena, a druga se odnosi na to da nam se dobra djela priznaju kao dobraa čak i ako ih počinimo samo u mislima, dok se ružne misli "ne pikaju" dok ih ne izgovorimo. Zato je zlatna svaka koja ostane iza zuba, tastature, tipki na mobitelu...pogotovo ona u kojoj druge proglašavamo apriori lošima, a samim tim sebe boljima od drugih, iz bilo kojeg beznačajnog razloga.

I tako se završava ova subotnja propovijed samoj sebi... Ne zamjerite...to su samo moja razmišljanja.

20.01.2011.

Porodično bogatstvo

Bhagavad gita je posebna knjiga, to znate. Primjerak koji je kod mene još ima i dodatnu vrijednost. Prije svega, moja mama je kupila tu knjigu 1990. Sjećam se dobro te bhaktine, koja je stajala u našem hodniku i pričala sa njom. Nedavno sam je pronašla na Facebooku, Alakananda se zove i ispričala joj kuda nas je sve ta knjiga odvela, mamu, sestru i mene. Lijepo je pronaći osobu koja vam je to znanje u kuću donijela i zahvaliti joj se.

Ta knjiga mami pružala svjetlost u ludim godinama rata, bezizlaza u kojem se nalazila. A meni je posebno draga jer mi je mama poklonila kada sam kao devetnaestogodišnjakinja krenula na fakultet. Rekla mi je da se tu nalazi sve što mi u životu može savjetovati i da želi da ta knjiga bude uz mene, da me vodi.

Kada nekad razmišljam šta bih ostavila svojoj djeci, mislim da ću postupiti kao i ona. Trebala bih, jer ne znam kad će vrijeme isteći, napisati svojoj djeci posvetu u toj knjizi. Neko ima porodični nakit, neko porodičnu Bhagavad gitu.

Danas bih sa vama da podijelim stihove 12. poglavlja Bhagavad gite, u kojem Krišna (Bog) objašnjava koji su mu ljudi dragi:

"Moj bhakta koji nije zavidan, već je ljubazan prijatelj svih živih bića, koji ne misli da je vlasnik i koji nema lažni ja (ego), koji je jednak i u sreći i u nesreći, koji je trpeljiv, uvijek zadovoljan, samoovladan i koji Me sa odlučnošću predano služi, sa umom i inteligencijom usredsređenim na Mene-veoma mi je drag. " (12.13-14.)

"Onaj ko nikoga ne dovodi u teško stanje i koga niko ne može uznemiriti, ko je jednak u sreći i nesreći, strahu i tjeskobi, veoma Mi je drag." (12.15.)

"Moj bhakta koji ne zavisi od običnog toka djelatnosti, koji je čist, vješt, bezbrižan, oslobođen sve patnje i koji ne teži za nekim rezultatima, veoma Mi je drag." (12.16.)

"Bhakta koji se ne raduje, niti tuguje, koji ne jadikuje, niti žudi i koji se odriče i povoljnih i nepovoljnih stvari-veoma Mi je drag." (12.17.)

"Onaj ko je jednak prema prijateljima i prema neprijateljima, ko je jednak u časti i u nečasti, toploti i hladnoći, slavi i sramoti, ko je uvijek oslobođen od zagađujućeg druženja, uvijek ćutljiv i zadovoljan sa svime, ko ne mari ni za kakvo prebivalište, ko je utemeljen u znanju i zaokupljen predanim služanjem-takva osoba mi je veoma draga. " (12.18-19.)

"Oni koji slijede ovaj neprolazni put predanog služenja i koji mu se potpuno posvećuju sa vjerom, prihvatajući Mene kao vrhovni cilj, veoma, veoma su mi dragi." (12.20.)

Svaki od ovih stihova ima objašnjenje, ali nisam sada stigla da prekucam. Jedan moj dragi prijatelj je rekao kako je kada je ove stihove čitao prvi put pomislio :" Woow, vidi pa ja sve ove osobine imam, kao da su mene opisivali." Ali, kroz godine rada na sebi je shvatio koliko još posla ima,. Rad na sebi je stvorio čovjeka!

 Dodala bih još samo iz 18. poglavlja:

"Ovo povjerljivo znanje nikada ne bi trebalo objašnjavati onima koji ne vrše strogosti, koji nisu predani ili zaokupljeni predanim služenjem ili Mi zavide." (18.67.)

U nadi da ste vi čitatelji ipak otvorena srca, pišem vam ovo iz dva razloga, prvi je da bih ja postala draga Bogu ,a drugi je da bi to postali i svi koji čitaju:

1."Onaj ko objašnjava ovu uzvišenu tajnu bhaktama će sigurno dostići čisto predano služenje i na kraju doći Meni. Nema sluge na ovom svijetu koji Mi je draži od njega, niti će Mi ikada iko biti draži" (18.68-69.)

2. "Izjavljujem da Me onaj ko proučava ovaj naš sveti razgovor obožava svojom inteligencijom. Onaj ko sluša sa vjerom, bez zavisti, oslobodit će se grešnih posljedica i dostići povoljne planete na kojima žive pobožni" (18. 70)

Imam želju da na blog ubacim najvažnije stihove Bhagavd gite, nadam se da će barem nekoga zanimati.

18.01.2011.

Super, super (wo)men

Pričamo sa prijateljicom. Njena karijera, je kao i moja, usmjerena na stvaranje toplog doma, majčinstvo i ostale lijepe stvari. Pričamo o pojmu super žene.

Super žena sve stiže. Ona je dotjerana, uvijek raspoložena, posvećena svojoj djeci, ona im čita priče pred spavanje, a ujutru ustaje prva da ispeče palačinke. Super žena je zgodna, ona nalazi vremena za sebe, provodi vrijeme s mužem, ugađa mu, ugošćava goste. Kod nje je sve popeglano, a djeca nikad nisu musava. u njenoj kući nema prašine. Super žena nije rasčupana, u poflekanoj trenerci, njena se maskara nikad ne razmrlja. Pored svega toga, ona je društveno aktivna. Ima karijeru (ma šta god to značilo), ide na posao, donosi platu, vikendom ide na planinu s porodicom, a dok svi spavaju ona pegla i premazuje glazure po kolačima. Kada je trudna, svi je hvale kako je u pokretu i sve stiže kao da i nije trudna. Super žena baca smeće, usisava, nabavlja, prati sniženja...i uvijek je dostupna na mobitel za sve moguće i nemoguće poslovne saradnike. Ona jednom rukom slaže igračke, u drugoj na telefon daje izjave za medije i usput išaretom ušutkava djecu da ne skiče. Super žena ne zvoca svome mužu, a opet stigne i na frizuru i na aerobik i na roditeljski...

Ma super je to, kažem ja njoj, svi pričaju samo o super ženi. Muškarci žele super ženu, a žene jedna drugoj glume super žene.

Kakav je super muškarac? Šta on radi?

-Super muškarac je SUPERMEN!

 

14.01.2011.

Lakše se diše

U prošloj godini najviše sam naučila da komuniciram otvorenije i direktnije, da se konfrontiram ako treba, da raspravim nesporazume...i zube da pokažem, ako treba. 

To je donijelo mnoge pozitivne promjene, od onih psihofizičkih, do jasnijih i čistijih odnosa, bacanja u smeće onih prokislih odnosa...a vjerujem da je moje novo lice  nekima i strah u kosti utjeralo, pa su se povukli :)

Poslije munja i gromova, čist zrak pun ozona! Lakše se diše!

08.01.2011.

Od hipija do hepija :)

Ukrast ću ideju svojoj prijateljici, koja u praksi živi međuvjerski , međuljudski, međunacionalni i svaki drugi mogući dijalog, pa ću pozvati sve one koji žele podijeliti pozitivne i dobre stvari, da se ukrcate u ovaj hipi kombi. Prostora nema puno, pa ćete morati pokazati i odlike tolerancije.

Uslovi za ukrcaj su jednostavni-živi kako hoćeš, samo poštuj da drugi misli, vjeruje, ne vjeruje, piški, kaki, diše, izdiše, priča, ima drugačiju boju kože, haljine, kose...od tebe.

Molim sve one koji žele da tako funkcioniramo (na blogger.ba,  u svojim porodicama, zgradama, mahalama, gradovima, selima, zaseocima, državama i planeti Zemlji), da se ukrcaju i da u praksi pokažu da možemo živjeti zajedno.

Ko prekrši, leti iz virtualnog kombija!

VIC DANA:

- Postoji život i van interneta.
-Stvarno? Daj mi link!

 PS NAslov posta je igra riječi HIPPIE (Hipi), HAPPY (Hepi, eng. sretan).

05.01.2011.

Riječi...

Kako sam se odvikla od pisanja olovkom, ovdje ću sebi zapisati, a i s vama podijeliti riječi mog mlađeg sina (22 mjeseca ima):

EKOTO (snješko)

KATIKE (rukavice)

PATAJE (čarape)

KITO (čiko)

KUTO (cuko)

BABUTA (jabuka)

BAJAJA (banana)

KUJAJA (kutija)

EG (snijeg)

PUKA (kupa)

PETE (peče, vruće je)

KUJA (kuha)

OPTI (lopta)

KOTKE (kocke)

Stariji je imao svoje legendarne riječi UPTIKAK (uštipak), BOGODAN (tobogan), PIJA (flaša, čaša), ISKUFATI (skuhati).

27.12.2010.

Imagine...

Braćo i sestre

svih nacija

sada je došlo vrijeme

da promijenimo svijet

u bolje mjesto.

 

Mnogo kapljica vode

može odnijeti veliki kamen

Zato se svi trebamo udružiti

i uživati na bolji način.

 

Braćo i sestre svih rasa

šta je to važno u boji kože?

Zar nije važnije koliko ljubavi imamo

ispod nje?

I kako dijelimo tu ljubav sa svakim,

bez obzira na njegove prihode

i socijalni položaj?

 

Pogledajte dugu na nebu,

i izrecimo ovu molitvu

kojom ćemo pustiti goluba mira

da poleti.

 

Toliko različitih boja dolazi iz jednog sunca

jednako tome, smo svi mi Božja djeca.

 

Braćo i sestre svih religija,

znajte da je Bog jedan

iako ima mnogo različitih imena u raznim tradicijama.

I zato nemojmo biti zbunjeni

pohlepnim političarima

koji su vjernike slali u ratove

u ime religije.

Braćo i sestre svih vrsta (života)

svi smo jednaki

u očima Gospodina.

Ali oni koji dijele ljubav

oni su voljeni

oni dobijaju blagoslove od našeg uzvišenog oca.

Pogledajte dugu na nebu,

i izrecimo ovu molitvu

kojom ćemo pustiti goluba mira

da poleti.

 

Toliko različitih boja dolazi iz jednog sunca

jednako tome, smo svi mi Božja djeca.

 

Halelujah, Hare Krišna, Allah akbar, Bog je jedan...

Halelujah, Hare Krišna, Allah akbar, Bog je jedan...

 

 

16.12.2010.

Vedsko vjenčanje u Sarajevu

Prije nekoliko dana, imali smo u Sarajevu pravo-pravcato vedsko vjenčanje (na sanskritu: vivaha yajnu (čita se jagju). Mladenci Campaka valli devi dasi i Istadeva gaura das su mi dozvolili da sa vama podijelim slike i utiske. Pošto ću dugo, dugo pamtiti ovo vjenčanje iz mnogo lijepih razloga, željela sam sa vama podijeliti i svoje utiske, ali na kraju sam zaključila da je sve to teško strpati u riječi i blog, pa se nadam da će vam slike govoriti više od riječi.

Malo više o Vaišnavskim/Vedskim vjenčanjima:

A Sanctified Union

Author: Dhyana-kunda Devi Dasi

Hare Krishna couples know from the start that their life together has a spiritual purpose.

A Vaishnava wedding (a wedding of devotees of Krishna) is not only a colorful, joyful ceremony but also a source of devotional inspiration for years to come. When difficulties arise in the relationship, we may ask ourselves, "How did I get into this situation? Why did I marry this person?" Then the mind will go back to the wedding day and automatically remember Lord Krishna, His devotees, and His loving service.

Sanctioning a relationship by a Vaishnava wedding is not all it takes to make a marriage successful. And one can even undergo this meaningful ceremony thoughtlessly. One person will meditate on the ritual's essential meaning, while another may be preoccupied worrying about a pimple. The foundation for a good marriage is laid long before, beginning from childhood. Proper motives for entering the relationship are essential. A senior devotee, married for many years, once told me, "If we are honest and respect each other, Krishna can make our marriage like soft grasses, and if we are cheaters, He can make it like a swamp."

Still, the Vaishnava wedding ceremony helps the couple take their first step together in harmony with each other and with God. Even if the partners have already lived together before accepting Krishna consciousness, undergoing the vivaha-samskara can deepen their relationship and make it more satisfying. It helps the couple realize, "We are together not because it somehow happened this way, not by mistake, not in a passing episode of blind passion. The life we share is sanctified and meaningful, an important aspect of our spiritual life. Any little effort to make our relationship pleasing to Krishna goes to our eternal benefit."

Cijeli tekst na http://www.vaisnavafamilyresources.org/content/sanctified-union

Raniji tekstovi i slike sa ovog bloga, a na istu temu:

http://pitanje.blogger.ba/arhiva/2008/03/27/1454253
http://pitanje.blogger.ba/arhiva/2008/04/08/1477223

Mladenka je došla u pratnji prijateljica, obišla oko muža 7 puta, a onda joj je on skinuo veo Prihvatanje ruke Trenutak kada ljubav ulazi u srce :) U ovom dobu Krišna se pojavio kao Njegovo Sveto Ime, i kada se ono pjeva, sve postaje savršeno Mladenci koračaju u 7 krugova iscrtanih brašnom i u svakom krugu se mole za određeni blagoslov Žitarice se ubacuju u vatru i tako se pročišćavaju sve nepovoljnosti Na kraju sve svi guše od dima :) A kad se dim izvjetrio, ukazao se veliki vegetarijanski ručak, sa tortom na kraju. Mladoženja je kuhao, oboje su servirali i na kraju počistili hram :)
10.12.2010.

Pada snijeg za dječake!

Pada snijeg za dječake, rekao je sinoć moj stariji sin, stojeći cijelo veče na komodi da bi bolje vidio kroz prozor i pratio razvoj situacije.Njemu je padanje snijega važnija vijest od wikileaksa, modnih gafova, otvorenih izložbi...

Pošto se snijeg konačno potrudio pasti za dječake, dječak se potrudio probuditi u svitanje i izvući mamu pred zgradu.

Gledam ga kako uživa, kako mu nije hladno, kako mu ne smeta ako se pokvasi...i kontam kako sam ostarila :)

06.12.2010.

Jednostavan život, visoko razmišljanje

"Kućanice su najnesretnija skupina u Hrvatskoj", naslov je teksta na portalu dnevnik.hr:

"Obrazovaniji i oni s najvišim prihodima (iznad 8500 kn za sve članove obitelji) mnogo su zadovoljniji od ostalih građana. Zanimljivo je međutim da su kućanice najnesretnija skupina u Hrvatskoj, nesretnije od nezaposlenih, ali i od umirovljenika. Opća razina NIS-a u listopadu blago je smanjena i to najviše zbog pada dviju komponenti, zadovoljstva osobnim i socijalnim razvojem...Na zadovoljstvo osobnim i socijalnim razvojem utječe naš osobni razvoj, obitelj i prijatelji, mjesto u kojemu živimo te država..."

Ja sam sretna što sam domaćica...i sretna sam tako već preko dvije godine. Svako veče poljubim svoju porodicu koja spava i zahvalim se Bogu na još jednom danu kod kuće, sa njima. I pomolim se da tako potraje što duže, da muž ima dovoljno posla...a ja ću zauzvrat peći kolače, palačinke, ribati podove, šljapkati po lokvicama s djecom, rezati nokte, prati guze...i sve ostalo što treba.

Sretna sam što ne moram svako jutro slušati o novim poduhvatima Šeherzade i Onura, sjediti na novogodišnjim zabavama, svakog se jutra šminkati za neke tamo ljude, a kod kuće hodati ko pomahnitala vještica u poflekanoj trenerci (ko za muža sređena :)...

Što se "osobnog i socijalnog razvoja" tiče, ne žalim se, ako sam i zaglupila, meni je skroz dobro. Imam vremena i da se družim sama sa sobom, sa prijateljicama, da upoznajem nove ljude, da idem na izlete sa porodicom, da šetamo, plešemo u sred utorka u dva popodne, da rolam gurajući malenog u kolicima ispred sebe, da pročitam knjigu, da odspavam, da pišem blog...Meni nikad nije dosadno.

Izuzev osobnog razvoja i nemam drugih ambicija. Ne osjećam se više "ostvarenom" ako idem na posao, sa svim što takav život donosi, dobrim i lošim.

Duhovni život  uvijek donosi nove izazove, poteškoće, novo krampanje na svom srcu, nove radosti i čuda...i to je ono što me čini živom. Sve se može raditi za zadovoljstvo Boga i to daje smisao pranju frižidera i neprekidnom sakupljanju igračaka, ali i daje odgovore na duboka filozofska pitanja. Opisano je da se obični, svakodnevni život svjestan Boga može živjeti kao što žena koja ima muža i ljubavnika, izvršava sve svoje dužnosti savršeno i izvana niko ne vidi da ona zapravo uvijek misli na onog za koga živi, onog koga u dubini srca voli.

Neki dan kod doktora me napade medicinska sestra:"Pa jeste li vi svjesni da ste SAMO DOMAĆICA!? Pod hitno morate naći neki posao!!!"

-A jeste li vi svjesni da ste SAMO medicinska sestra, koja ljudima zabada igle i škraba papirologiju. Zašto mislite da je to nešto vrijednije od ovog mog?

(Svako ima pravo na izbor. Ovo je moj. Izabrala sam da radim samo kod kuće, a ne još i da radim 8 sati za platu koja kasni i nemam zdravstveno. Pri tome ostavljam svakome za pravo da živi kako želi, drugačije od mene. Nekome je spas pobjeći od kuće i djece i ići na posao. Meni lično nije. Moje je ljudsko pravo da budem domaćica, nije to nikakva sramota. )

P.S. Nakon komentara o mom divnom životu (hvala), da ne bi ovaj post bio previše nacifran cvjetićima i da mi čitatelji ne bi završili na inzulinu, moram dodati da svako zanimanje i svaki život imaju svojih teških dana.

17.11.2010.

Citati koji žele doći do jedne osobe

 Hvala Bogu na prilici da ga služim na tako mnogo malih, a tako posebnih načina. Služenje je, samo po sebi, najveća nagrada.

"Pravo duhovno razumijevanje znači shvatiti da je svako živo biće Božji sluga. Svi mi ovisimo o Božjoj milosti. Bog je jedan a svi smo mi njegovi sluge. Zato tebamo služiti Boga. "

Hvala vam što ste došli, Prabhupada je reako Jezuitskom svećeniku. Naša jedina molba je da trebate pokušati voljeti Boga. Bog je jedan; on nije Hindus, Musliman niti Kršćanin. Bog je Bog.

Potreba za ljubavlju je pogrešno usmjerena u ovom svijetu. Ona se treba usmjeriti prema Bogu. Tada će ljubav postati savršena. Na primjer: ako zalijevamo lišće na drvetu, to je čisti gubitak vremena. Ali ako polijemo vodu po korijenu, voda se proširi po cijelom drvetu. Jednako tome, ako volite i služite Boga, tada se vaša ljubav širi prema svima.

-Da li vi govorite o istom Bogu kojeg mi obožavamo na zapadu, Kršćanskom Bogu?

-Da, govorim o istom Bogu, Prabhupada je odgovorio čvrstim tonom. "Svi obožavamo jednog te istog Boga, i Kršćani i Hindusi...a On ima mnogo imena..."

Baz obzira da li ste Indijac, Amerikanac, Hindus ili Musliman, to nema nikakve veze. Svjesnost Krišne znači svjesnost Boga-Ja mogu reći krišna, a vi možete reći neko drugo ime Boga. Ljudski život je namijenjen ovoj svrsi, razumijevanju Boga.

(When the Sun shines, the dawn of Hare Krishna in UK, Ranacora dasa)

 "Vrhovno zanimanje za čitavo čovječanstvo je služba puna ljubavi prema jednoj i jedinoj, Svevišnjoj Božanskoj Osobi, koja mora biti NEMOTIVIRANA i NEPREKINUTA da bi u potpunosti zadovoljila dušu." (Srimad Bhagavatam 1.2.8.)

"NAkon mnogo rođenja i smrti, onaj ko ima pravo znanje predaje se meni znajući da sam uzrok svih uzroka i svega što postoji. Takva velika duša je veoma rijetka." Bhagavad gita 7.19.

Sljedeći će biti citati o duši, kako sam ti i obećala. Nadam se da je od pomoći.

12.11.2010.

Here comes the sun

Još od djetinjstva, jako volim Beatlese. Sjećam se da mi je i mama govorila kako dobro pamti kada ih je prvi put čula...kako je to bio neki neobičan zvuk koji je budio nevjerovatna sjećanja i emocije. I ja se sjećam kada sam ih prvi put čula.

Jedna od njihovih najdražih pjesama mi je "Here comes the sun", koju je napisao (opet) najdraži mi Beatle, George Harrison. Ima jednog od mojih sinova je na neki način povezano sa njim.

Sjećam se kada sam prvi put čula Here comes the sun, zima se završavala, bio je prvi sunčan dan, bio je rat i ta me pjesam posebno dirnula, ne mogu objasniti zašto.

Nekoliko godina kasnije, ostala sam potpuno iznenađena kada sam saznala da je George Harrison bio bhakta i da je napustio tijelo uz zvuke Maha Mantre, a uz te iste zvuke je i njegov pepeo prosut u rijeku Gang. Uz njega su čitav život i do zadnjeg daha bili njegovi prijatelji Mukunda i Šyamasundar.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Budim se jutros, bolesna i nikakva i umjesto da ustanem, dozvoljavam si luksuz da čitam. Ostalo je još par sati dok djeca ne ustanu, to vrijeme obično koristim za mantranje ,ali jutros procjenjujem da sam preslaba za to, pokušat ću u toku dana. Uzimam knjigu When the sun shines, koja opisuje nevjerovatne početke Hare Krišna pokreta u Velikoj Britaniji.

"...Billy Preston played the electric organ, George sat at his white upright harmonium to begin with, then picked up a bass guitar, Mukunda beat the mrdanga. Colin played George's tablas, Shyamasundar the esaraj, Gurudas the tambura, and Janaki and Malati the karatals. Yamuna sang the lead, at the times calling "Haribol!" at the top of her lungs. They chanted for an hour or so, changed instruments, and chanted again. For three hours the chant went on-long, deep, and langourous. GEorge had learned to love chanting by hearing Prabhupada's album, and now that he had otherss to sharethe chanting with he didn't want to stop.

That night, after chanting togetherfor hours, something changed. A deep connection between them, a sense of spiritual community that transcended any differences they might have on the material plane. ..

...A week later George came round to the temple. He had just been to Spain. "I wrote a song about you guys"; he said. It is called "Here comes the sun".

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Čitam to i ne mogu da vjerujem da je moguće da ta, toliko mi draga pjesma, govori o tome, o toj večeri, o tim ljudima...i sunce izlazi u mom srcu :)

"We are preaching love of God", Prabhupada told Sister Mary. It doesn't matter what religion you are following. We simply want to see that you have love for God."

PS Sa suncem je došla i obećana inspiracija za postove koji slijede...a ko ih očekuje znat će o čemu se radi.

08.11.2010.

Halalite braćo i seste Muslimani:

Šengen Šerif mubarek olsun!


Stariji postovi

DRAGI B(l)ože...
<< 09/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

REVIDIRANI LINKOVI
CRTICE IZ MOG SVIJETA
Najdraži mi post ikada-virtualna hodočašća
Drugi najdraži post: Nauka o vjerovanju-vjerovanje u nauku
1. Šta je Hare Krišna
2. Šta je Hare Krišna
4. Karma i reinkarnacija
3. Nauka o duši
Zivot kao hodocasce, pisanje kao lijek
Kroz srce, drugi dio
Kroz srce
Draga moja Sevya
Zebra na Brionima
Teška si tuđino
Sretni post
Reality distinguished from illusion
Kapi vode na lotosovom listu
Gdje je svaki korak ples, a svaka riječ pjesma
Vaišnavska sahrana
Sjećanje
Opasna sekta
Na dan kad je otišla
Sevya dasi
Jednoća Stvoritelja
Karma/reinkarnacija

ŽENA, MAJKA, DOMAĆICA
FAQ za domaćice
revati na tržištu rada
Novi posao
Prva skulptura
Dan žena
Čuda su moguća (haiku)
Žena heroj
AFŽ, al’ antifeministički
Profesionalno “samoubistvo”
Majakovski na team buildingu
Njezino veličanstvo MAJKA (na brdovitom Balkanu)
Oglas za posao

FILOZOFIRAM
Filozofski osvrti na trudnoću
Ne odustajem
Razgovori koji donose sreću
Jednostavna matematika
Ravnoća do mora
Kritika ekološki neosviještenog uma
Kali yuga-doba svađe i licemjerja

INSPIRATIVNO…

Here comes the sun
Ponocna ilahija
Rabijina molitva
Poniznost
Život-nekad siv, nekad žut
Dr. Nakaš

INDIJA I HIMALAYA

1. Moja Indija
2. Indija u mom srcu
3. Zemljo Indijo!
4. City of Taj
5. Majmunska posla i zacarani bazar
6. Back to reality
7. Podnozje Himalaya
8. Majka Ganga
9. Avanture po potkrovlju svijeta (tavan pun misterioznih kovcega)
10. Indiana Jones
11. Krug se zatvara
12. Dzungla na asfaltu
13. U Stambolu, na Bosforu
14. Indija FAQ
15. Jos par slika











MOJI FAVORITI
Gracias a la Vida
Raznosiš mi blato po kući
Novel in First Chapters
Hemija života
U urbanoj sahari života
Princ of Perversia
hendikepiranidjecak
Džuboks
...titles are overrated...
Recenzija zivota
dnevnik jedne kurtizane
Priče o umoru
Aime Sati
uposlenica
Djevojka u mojim ustima
Budan u snovima vs. sanjar na javi
Dnevnik posebnih
Nikad ne reci dvaput
Silent
Strangers In The Night
TA-HA
LJEPOTA DUSE
u Haosu je Red..
Ishranom do zdravlja
Mala Tajna - Veliko Blago
shizika
MOJA BOGDA SNA
... by Tratinčica
Krilo od mušice
Bosanski život
That's life!
Public Relations (Паблик рилејшнc�)
Duh Koji Hoda
Magnolija
Trudimo se za naše sunašce...
Organic Life
PSIHOTERAPIJA
ja, žena i majka i supruga
Babba
zdravi i lijepi
Reliquiae Reliquiarum
__malo drugačija mama!__
Administratorov blog
Dunyaluk
nova Ja
luda trka za srecom
Da vidimo šta danas ima u cekeru
Crtice
svasta zanimljivo
Istina Blog
više...

BROJAČ POSJETA
300934

Powered by Blogger.ba