DRAGI B(l)ože...

Godinama se nisam petljala u mnoge stvari, smatrajući da me se ne tiču, da je tako bolje i prije svega lakše. Lijepo je živjeti u sjeni i u zoni komfora i slušati kako te drugi veličaju jer se nikome ne zamjeraš. Na ranu priviti, na kruh namazati, drugi obraz mirno okrenuti...sve je to lijepo, ali nekad i potpuno pogrešno.

Nova vremena donose i nove promjene. Pomjerala sam granice u prošloj godini, izgleda da će u ovoj biti još iskoraka iz komfor zone. Iskoraka koji će me protresti, ali će valjda početi otpadati komadi fasade, nepotrebne stvari, loše osobine. Promiješat ćemo lonac sa vjekovnim talogom, a voda je izgledala tako mirna i bistra na površini. Izvući ćemo prašinu ispod tepiha, izmaknuti kauče i ormare u srcu, otvoriti prozore i pustiti da vještice iz srca odlete. Imam li hrabrosti i snage za to?

Izgleda da trebam iskoračiti iz komfor zone i sa pisanjem, pisati i disati radi sopstvenog pročišćenja i ne misliti šta će s time biti, a ponajmanje šta će svako o tome misliti.

Ovo je jedan od onih postova koji nema kraj.

Ovih dana, dok se djeca oduševljavaju snijegom, nešto razmišljam o prošloj godini.

Meni je protekla godina izvanjski gledano bila vrlo, vrlo ujednačena. Skoro svi dani su ličili jedni na druge, svojim ritmom, ustaljenim i uvijek istim obavezama, problemima koji su iskrsavali i trebalo ih je rješavati, slični ljudi su bilo oko mene, slično raspoloženje...

Ipak, meni je protekla godina bila jako važna, jako inspirativna, najviše zbog toga što kad se osvrnem unazad pomislim: " Daj Bože da mi svaka godina bude kao ova". Bilo je više trenutaka za koje sam poželjela da nikada ne prođu, i to je ono što je dobro i vrijedno. Bilo je trenutaka kada sam bila tako puna emocija, da sam cijeli svijet mogla grliti.

U martu smo pisali pisma Krišni za Gaur purnim. To nije nešto tradicionalno, ali je bilo zanimljivo-umjesto uobičajene komunikacije kroz molitve, napisati ono što osjećamo, na čemu smo zahvalni, sve ono zbog čega ga smatramo najdivnijom osobom i želimo da Mu budemo sve bliže...Sve što sam zamolila na kraju tog pisma, obistinilo se, dogodile su se i vidljive promjene u životima ljudi za koje sam zamolila...Moleći materijalne stvari i materijalnu sreću, moramo biti svjesni da nesreća dolazi sa takvom srećom kao nuspojava, ali kada molimo za duhovne stvari, da nikada ne odemo, da uvijek ostanemo, da neko drugi pronađe svoj put prema Bogu...te molitve nemaju nuspojave...Znači jednostavno je, ne treba nam naslovu  Avazu da si downloadujemo kako trebamo razmišljati, ne treba nam skupi mobitel da bismo sa Bogom komunicirali, ne treba nam poznavanje stranih jezika, čak ni da naučnici potvrde Njegovo postojanje, jer je laboratorija u našem srcu.

Tokom godine, pomicala sam svoje duhovne granice i uviđala da su čuda moguća, da na primjer, dan može trajati i 26, umjesto uobičajenih 24 sata, tako da bih  ponovo mogla stići mantrati 16 krugova, što čudesnom milošću i kukom i motikom nekako uspijevam.

Bilo je i teških dana, dana kada sam pucala od nespavanja, kada bukvalno nisam mogla hodati od umora, od bolova u nogama ili u bubrezima od jake upale koja me pratila čitav april i pola maja.  Bilo je puno noći u kojima djeca nisu spavala iz hiljadu razloga, odlazaka do hitne, vađenja krvi, puno prašine sam istjerala i ona se vratila. Bilo je popiškenih tepiha, sto zijana, sto maslačaka ispuhanih, kula od pijeska, bili smo do koljena u blatu na Ramskom jezeru, šljapkali smo po lokvicama, skidali temperature u sitne sate, svađali se ko je umorniji. Srela sam mnoge stare prijatelje, moj tata je dao i mlađem unuku da mu markerom pošara sto u dnevnoj, da ima za uspomenu...Sestra je bila u bolnici 3x ove godine, pa njena svekrva Eka Prema i ona je bila 2 mjeseca u bolnici...Putovali smo do Travnika u Nakšatrijevom "vozi Miško" autu, muž kad je vidio čime idemo, fras kad nije doživio. Onda smo obrali grm pun kupina pored ceste pred Bihaćem, pa onda Lika, koliko utisaka iz samo tih pet dana nosim!  I onda škola, nove obaveze, prekrasni crteži, večeri sa lampicama u hramu...ko zna koliko će ovih fleševa biti prebačeno u recycle bin, da bi ustupilo mjesta novima :)

Osjećaj bliskosti sa mnogim dragim osobama, zajednički trenuci, razgovori, takođe su obilježili prošlu godinu. Bilo je divnih trenutaka druženja, razgovora sa istim, sličnim  ili potpuno drugačijim, s nekima sam se duboko povezala, a sa nekima udaljila, drago mi je i zbog jednog i zbog drugog. Bilo je osjećaja dubokog prijateljstva sa osobama koje su daleko, osjećaja potpunog povjerenja kada sam osobi koju prvi put srela ostavila da mi pričuva dijete, da trknem po starijeg sina. Od nekih nas ljudi samo kilometri dijele, a neki dišu pored nas ali su izabrali da budu daleko. Koliko god bilo razočaravajuće, dobro je shvatiti svijet i ljude oko sebe, naročito one krute, isključive, jedine ispravne, sa kojima se možeš družiti samo ako ima nade da ćeš postati kao oni. Bilo je dana kada me drugi ljudi nisu razumjeli, kada su vrijeđali ili histerisali, kada stvari u životu nisu bile onakve kakvima bih ja željela da budu, ali to nije bilo bitno.S druge strane, u protekloj sam godini odlučila da ništa ne pokušavam mijenjati, da jednostavno istoleriram okolnosti, da otpustim stvari na koje ne mogu uticati....

Kada prihvatite da ste duša i pokušate se povezati sa Bogom, od te vrste hrane od koje smo bili na dijeti životima, pojavljuje se nevjerovatan osjećaj duhovne sreće, koji nema nikakve veze sa vanjskim okolnostima. Vani može biti uragan, nuklearna katastrofa, svi oko vas mogu vrištati na glas...i vi ste naravno dio toga, učestvujete aktivno u datoj situaciji, ali negdje, duboko u srcu znate da je sve u redu, da je to samo uloga koju igrate i da vam ne treba mobitel da najbližeg prijatelja njime nazovete. Djeca izmišljaju prijatelje...a moj i  svačiji prijatelj je uvijek tu za nas, samo ga mi ne vidimo. U Vedama je opisano da trebamo služiti Boga, baš kao žena koja ima muža i ljubavnika. Ona izvršava sve svoje obaveze tako da se njena prava ljubav čak ni ne primjeti, ali se smješka dok pere podove, radujući se susretu sa onim koga stvarno voli.  To me je držalo tokom potekle godine, taj jak osjećaj sreće iznutra, čak i u trenucima kad se svijet rušio na mene, kada je sve izgledalo naopako. To sam počela shvatati u protekloj godini.

Pomoći drugima da pomognu sami sebi na takav način je najviši humanitarni rad. Mi možemo poslati hranu gladnima, na jedan dan dati bombone djeci bez roditelja , prevesti staricu preko ulice...i naravno da ćemo i to uraditi...Ali pomoći ljudima da riješe probleme rođenja, starosti, bolesti i smrti, da pronađu svoju neprekidnu sreću i svoj pravi identitet koji nema veze sa bilo kakvim podjelama koje su ljudi stvorili-e to je najbolja pomoć...Imala sam tokom protekle godine puno prilika da na takav način dajem drugima i stvarno želim i molim se da i dalje mogu tako davati i još više i više...

Nadam se da ću u idućoj godini više pisati svoje blogove i da ćemo se još više družiti na ovaj način. Hvala vam i na svim razmjenama koje smo imali, meni ovo blog iskustvo jako obogaćuje život. Hvala svima čija lica nažalost ne vidim, a sada sjede sa one strane weba i monitora i čitaju ovo.

Za sve ostalo u narednoj godini, prepuštam se, vidjet ćemo kuda će nas naši  životi odnijeti i radujem se tome! Neka vam je Sretna Nova godina!

Ne mogu vjerovati, nakon jako puno vremena (2 mjeseca minimum) sama sam kod kuće!!! Muž je odveo klince u posjetu osobama koje su me blagoslovile svojom netolerancijom i maknule se iz mog života.

Lijepo je biti mama, a dobra mama znači prije svega i stabilna, zdrava, po mogućnosti naspavana i koliko-toliko odmorna mama. Pored toga, da bismo dali, moramo se i mi negdje napuniti, da ne bismo bili ona svijeća koja drugima svijetli, a sebi dogorijeva. Ipak, i na smrt bolesne,totalno premorene ili jako nesretne mame su dobre mame, jer imaju nadljudsku snagu...ali ja sam samo obična osoba i pomoć, odmor i promjene su mi potrebni.

Sve ja to nekako uspijem, ali uglavnom sa djecom u pratnji, tako recimo sviram harmonijum sa mlađim u krilu, pa poneka nota i ne ispadne kako treba, pišem sa njim u krilu, pripremam predavanja iz Bhagavad gite pored starijeg, koji piše zadaću, a mlađi piše "adaću" . Isto tako, sva moja druženja, odmori, odlasci doktoru, zubaru, ovjeravanje knjižica, ukratko sve, pa čak i disanje, vezano je za neprekidan boravak sa barem jednim od mojih 2 djece. Stariji još dosta i izostaje iz naše simbioze, odrasta-ide u školu 3 sata dnevno, na 4 treninga sedmično, kod prijatelja u zgradi na igranje i van idu njih dvojica ispred zgrade...Mlađi je odsutan jedino ako spava po danu, a što se noći tiče, to je jedina stvar u kojoj je potpuno, ali potpuno i nepopravljivo nemoguć. On je izgleda obrnut bioritam od mene, i kako god pokušala ( a pokušala sam sve), on ide kasno leći, između 10 i 11 naveče, a ako me nekad zezne pa zaspe kasno popodne, zna biti budan i u 1 ujutru ( što znači da meni ostaje vrlo malo sati sna). Stariji sin i ja smo ranoranioci i mene ta njegova noćna smjena ubija u pojam, i zapravo, ako je muž prisutan, ostavim mu ovog malog noćobdiju, i onako isti smjenu žive i rade, i idem spavati prije njega. U glavnom, nema odmora naveče kad djeca zaspu...a valjda zato nema ni postova na bloggeru. Smiješno zvuči, ali poželim društvo odraslih, bez djece, jer i sa odraslima sa djecom sve se opet svede na djecu: kako si se ti porodila, koje pelene, kad si počela davati kelj, kad je tvoj na tutu naučio, a moj je već dvije medalje donio, najbolji je u školi, a moja je balerina, a izvadili smo zub...Amareee, siđi sa stola, a ti izvadi glavu iz veš mašine, aaaaa ovaj je razbio čašu, a ona beba plače jer je pospana.....

Velika sreća i dar s neba su mi komšije iz stana preko puta, koje su djeca prozvala svojim BAKOM I DEDOM, u nedostatku onih bioloških. Kada su oni tu, djeca stalno pretrčavaju kod njih, toliko da je Baka rekla da bismo neki itison trebali nabaviti između stanova. Stariji igra fudbala sa dedom (slomili su par saksija i vazu), a igraju i domine. Baku uvijek mogu zamoliti da ih pričuva, da negdje kratko izletim, da sad na oblačim i ne vučem djecu za 5 minuta do granapa. Deda dođe kod nas na gledanje utakmica, a Baka i Deda su stalni gosti na rođendanima djece i slično. Kada mlađi spava, a ja moram u školu, zovnem Baku i ona ga pričuva ili ga tako uspavanog prenesem kod nje. On njoj maže ruke kremom i nosi joj svoje slikovnice i igračke. Kada mi je muž na putu, deda ustaje ujutru i vodi školarca u školu, da ne budimo maloga, koji je jutarnja spavalica. Nažalost, Baka i Deda su otišli da prezime kod kćerke, koja je ni manje ni više nego u Južnoj Africi i vratit će se tek na proljeće. Veliki je blagoslov treća generacija, bila biološka ili ne., obogaćuje i olakšava život i njima i nama.

Uglavnom, nakon puno vremena, uživam u tišini. Nigdje se ne čuje vriska, ne prevrću se zdjele pune supe, niko ne traži vode, niti neizostavno mora piškiti ili kakiti. Rekla sam mužu da mi je potrebna neka promjena, neki mali odmak od svakodnevice. Iako volim svoj život, ponekad se dobro malo odmaći i poželjeti ga svim srcem. Muž je rekao da me može odvesti do Ilijaša, ako mi je toliko do promjene :D.

Ovo je promjena koja mi je trebala, da samo malo stanem i pišem i dišem...i da im se ludo obradujem kada za par sati začujem kako grebu po vratima da im otvorim, da se zagrlimo i sve opet ukrug počinje, ali bolje, jer sam došla sebi..

Imate li želju da o nečem pišem, o bilo čemu?

Ne znam zašto, uhvatila me neka blog čamotinja. Zbog svakodnevnih obaveza i djece koja trčkaraju stalno oko mene i prekidaju me svakih pet minuta, nemoguće je napisati bilo kakav post, osim onih najjačih, najluđih, koji nastaju u trenu. Tokom proteklih mjesec dva sam radila na još nekoliko stvari, od kojih su neke takođe bile vezane za pisanje, moguće je da sam se i tu istrošila. Uz nemogućnost mira i koncentracije, uglavnom upalim računar, obiđem svojih 5-6 sajtova, vidim šta ima, šta nema i nakon pola sata gasim računar, jer se svaki drugi oblik boravka na webu pretvorio u gubljenje vremena.

Tako sam s vremenom izgubila naviku da često pišem. Ujedno osjećam i neku težinu svog bloga, odgovornost za svaku riječ, jer ovaj blog ima neku svoj život, svoj oblik i zbog ljudi koji ga čitaju osjećam odgovornost da pišem najbolje što mogu, najbolje što osjećam...Iako je internet u pitanju, shvatila sam da postovi ostaju i da ih ljudi pročitaju i 4 ili 5 godina kasnije, tako da uglavnom gledam na blog u cjelini i doživljavam ga ozbiljnije.

Možda blog čamotinja ima veze i sa zimom, zimskim snom i sarajevskim maglama od kojih propustite pomračenje mjeseca, jer je i sunce pomračeno danima. Prošle godine je tu bila moja Nitya (inače iz Zadra) koja je oduševljena Sarajevom, snijegom, zimom i klizanjem, imala energije da me pored svojih 3 djece izvlači iz moje robinzonske izolovanosti. Nitya se onda vratila u London, rodila svoje četvrto dijete neki dan...a ja opet ne izlazim nikuda, osim do škole.

Neki dan me prijateljica upita kako duhovni život... To mi je najbolje pitanje, tu bih mogla nadugo i naširoko, to je jedini pravi život koji imam, sa neopisivim trenucima koje je teško podijeliti sa onima koji takav život ne žive...Za one koji me poznaju, to je bolje pitanje od bilo kojeg drugog pitanja. Tu nema čamotinje, nema paučine, nema magle...živo je i veselo, uvijek se nešto dešava, uvijek se može učiti i primjenjivati naučeno, čak i kad mlađi sin gađa starijeg čašom od jogurta i proizvede katastrofu na tepihu, kada sam slomljena od umora i nespavanja i kada je sve drugo naopako i nemoguće.

O tome bih mogla pisati, samo da uhvatim neki dobar trenutak.

P.S.Kako napisah naslov sjetih se kako je moja mama jednom rekla kako je svjesnost Krišne radostan proces, a ne čamotinja.

Moj stariji sin-školarac, je neki dan u školi bio radar. Poslije smo shvatili da je bio redar. Učiteljici je rekao da mi slavimo Božić, a pomalo i "Kurvan Bajram". Sine dragi, kaže se Kurban :). Nacrtao je da se Božić slavi grudvanjem i pravljenjem snješka. Gore vidite njegov današnji crtež na temu "Moja porodica/obitelj".

Njegov mlađi brat me danima gnjavio, tražio neku PIDAJIMBU. Nakon puno suza i neuspješnih pokušaja: pedalina? neeeeeee...., shvatili smo da je bila riječ o piramidi (koju je brat pravio iz matematike). Isto tako smo vođeni čudesnom intuicijom otkrili da je TESON riječ za telefon, a da se SKIJANJE odnosi na škakiljanje. Neke slatke i drage stare riječi kao što je NAĐEĐE (narandža), postale su NAJANDŽA, a tu je i NANANAS :). Juje (sunce) će mi isto nedostajati. Zmija je otojna, a gepajd je opasni, bomba je atonska, tuf je štrumf, kečeji su goguzi (gologuzi) i on nikada nije POBIZI (bezobrazan), on je Fejnando Tojes i on dobaj i mi ga puno ojimo i žejimo ga jubiti. On uživa ići na inhalacije, jer je on tamo zapravo pilot sa maskom i obavezno kaže sestrama da je na njegovom satu koji ne radi, uvijek deset sati.

Njegov mjesec dana mlađi rođak je danas takođe išao kod doktora. Kaže da je teta doktorica slušala ima li u njegovom srcu ljubavi :).

Na slici dole možete vidjeti njegovo remek djelo : ČIKO I DUGA rađeno tehnikom "hemijska olovka na kauču", a moja sestra radi kao kustosica u muzeju koji izlaže stalnu postavku djela ovog mladog umjetnika. Podijelivši preko fejsbuka ovo neprocjenjivo djelo sa širom javnošću, kustosica navodi: "Iz njegovog bogatog opusa izdvajamo i djela: "Prstići na tek opranim prozorima", "Pečati na ormaru", "Rukavi u temperama", "Utičnica napunjena plastelinom" i mnoga druga...."

Njegov šest mjeseci stari braco će noćas sa mamom prenoćiti na Pedijatrijskoj klinici na Jezeru, zbog otežanog disanja usljed bronhitisa, koji ima svako drugo dijete u smogovitom i sivom Sarajevu ovih dana. :(

Mislim da je pošteno da pišem na blogger.ba, jer je to zemlja u kojoj dišem, čiju vodu pijem. Kakva je zemlja, takav joj je i blog servis, pa valjda trebam prihvatiti da to ide u paketu. Zdravstvo, školstvo, ceste, sigurnost, standard života, ali i sve ono lijepo...su dio ove zemlje, pa tako i blogger servis. Voljela bih da mnoge stvari budu bolje na ovom servisu, da administratori komuniciraju i sa blogerima, koji su im na kraju postali i izvori zarade. I to kakve zarade-na mom blogu sa vege receptima se reklamira majoneza, a na ovome ko zna šta...Mušterija je uvijek u pravu, ne reži granu na kojoj sjediš ilitiga prevedeno za admine (koji ovo ne čitaju) glasi: zadovoljan kupac (čitaj bloger) je osnova svakog dobrog marketinga tj. biznisa.

Za ovakav način pisanja mi ne treba neki napredniji sistem, tako da ću do daljneg ostati tu. ostajem ovdje, jer mislim da me sunce tuđeg bloggera neće grijat' ko što ovo grije :) Mislim samo da ću u slobodno vrijeme polako praviti backup seobu negdje drugo, najviše da sačuvam dane i godine pisanja. Pisat ću kad stignem i kad osjetim inspiraciju, kao i do sada, a do tada vas sve od srca pozdravljam iako ne znam ni ko ste, ni gdje ste, ni zašto ovo čitate :)

Svake godine idem na Interreligijski skup u Franjevačkoj crkvi. Jeste li znali da je Sveti Franjo Asiški zastupao stav da su sva stvorenja i svi ljudi jednaki pred Bogom. On je u Asiziju tako okupljao predstavnike svih religija da upute svoje molitve, nade i riječi u cilju mira i suživota u svijetu. Već 25 godina se u njegovom duhu održava taj skup i u Sarajevu, a ovdje religija ima...mašala: Kršćani, Adventisti, Muslimani, Pravoslavni, Evangelisti, Jevreji, Saibabovci i Hare Krišne :), puna crkva ljudi.

Iako predstavnici nekih religija dođu samo reda radi, iako neki samo preko volje pročitaju neke tekstove,a pomene se i ko je kome koga u ratu ubio, ipak se može izvući jedna ista poruka svih poslanika, svih religija...

BOŽE MOJ, DOPUSTI MI (MOLITVA SV. FRANJE)  

1. Bože moj, dopusti mi, aleluja
mira Tvog da budem glas, aleluja.

2. Ima li mržnja bilo gdje, aleluja
daj da ljubav nosim tu, aleluja

3. Ima li sumnja bilo gdje, aleluja
daj da vjeru nosim tu, aleluja

4. Ima li očaj bilo gdje, aleluja
daj da nadu nosim tu, aleluja

5. Ima li žalost bilo gdje, aleluja
daj da radost budem tu, aleluja

6. Ima li tama bilo gdje, aleluja
daj da svjetlo budem tu, aleluja.

Tokom običnih dana, koji naizgled liče kao jaje-jajetu,  stojim nogama na zemlji (pločicama, parketu...), ali srcem putujem gdje god stignem i poželim. Dok peglam, poklapam lonce sa supama, gulim koru sa paprika, deveram sa sizifovskim količinama veša, ja putujem srcem.

Ne, dok igram memory sa gomilama opranih čarapa, ne zamišljam ja kako će s neba pasti "naočit i crn muškarac koji će doći iz daleka", a kojeg je komšinica to jutro vidjela u talogu kafe ili dok je grah razbacivala. Ne treba  mi niko takav, da me izbavlja iz rutine i kolotečine, jer duhovni svijet se može otvoriti i u sred moje kuhinje :), a tamo se nalazi sve što trebam i za čim čeznem. A to za čim čeznem ne uključuje u sebe nikakva dlakava stvorenja koja režu vene zbog fudbala (čitaj muškarce ;).

Dovoljno je samo naći neki miran trenutak u danu, možda samo onaj minut prije spavanja i putovanje počinje:

Zamišljam kako ću jednog dana otići u Bangladeš, gdje ćemo se svi, skupa sa mojim dragim duhovnim učiteljem istopiti među srdačnim seljanima i pjevati s njima cijelu noć, kako ću se grliti sa  Bengalkama, uzimati u naručja njihovu djecu, ulaziti u njihove kolibe od slame gdje će mi srce na kraju ostati.  Nekada moja sestra i ja putujemo skupa, dok pričamo telefonom. Nekad idemo na njena najdraža mjesta, Yavat i Ter Kadambu (evo sister, ispravila sam), prostor između samadhija u Radha Damodara hramu u Vrindavanu...a nekad maštamo kako ćemo obići i Matchless Gifts i Thompkins Square Park u New Yorku. Sate i sate smo provele zamišljajući  Ratha Yatru , festival kočija koji u našim vizijama prolazi Ferhadijom i završava se na pozornici kod Vijećnice, velikim kulturnim Festivalom Indije, koji je trenutno iz Poljske otišao za Brazil.

Sanjam nedavno ( dok spavam, ne na javi)  kako sam sa mužem i djecom u Vrindavanu, vozimo se rikšom. Kao orijentir koristimo visoku kupolu hrama Madan Mohan i pokušavamo doći do nje. Muž mi kaže da ćemo kad sve završimo otići na Yamunu čamcem.

Ponekad tako sanjam da sam opet tamo. Svaki put plačem od sreće jer mi se čini da sam ipak tako brzo uspjela ponovo doći, nazad kući, u Vrindavan. Kada se probudim, čini mi se da je to bila stvarnost, a da je moj svakodnevni život ono što sanjam.

Sinoć sam s mužem gledala jedan video iz Vrindavana, sa brda Govardhan. Dok gledam, nekako i nas ubacujem na slike: djeca kako se oduševljavaju paunovima u cik zore na poljima Govardhana, muž kako hrani majmune i šuti pored Radha Kunda, silazim stepenicama do Manasi Gange...Nekako po prvi put otkad su se djeca rodila, želim sve to i mogu da nas zamislim tamo. Moj muž je inače tip od mašte, on čak i kad nema nikakve šanse za putovanje, do u detalje planira kako će negdje putovati, odmah se prave rasporedi kako s poslom, kako sa školom, trebali bi ostati barem mjesec dana, a na Himalajima je snijeg kad je njemu raspust...ko da ćemo, eto, sutra ići, a ni biometrijske pasoše nemamo...Počinje mjesec Damodar, sarajevske, bosanske i bjelosvjetske " hadžije-vrindavandžije :)"  odoše na parikram...Ove godine otići ću i ja, ovako, virtualno, što da ne, pasoš mi ne treba, samo želja!

Da mogu,  povela bih vas sa sobom. Ne bih morala pisati komplikovane filozofske postove, sve bi bilo jasno kao dan, a mogli biste mjesec dana svog života biti malo drugačiji, malo šareniji, malo otkačeniji i pisali biste drugačije, neobične postove na svojim blogovima :).

Razmišljala sam da li da objavim ovaj post. Čini mi se da je nekako najprivatniji od svih koje sam ikada napisala.

Kupujete li na pijaci? To je nekada bilo pitanje u Dnevnom avazu, u rubrici "Klub poznatih". Čitajući iz stručnih razloga novine svakog jutra na poslu, vidjela sam da "poznati" ne vole i nikada ne kupuju na pijaci, sačuvaj Bože.

Meni su pijace najveselija mjesta u gradu, pogotovo ujesen. Toliko boja, dozrelog voća i povrća, prodavači nude svoju robu, moja djeca se ganjaju dok ja biram najcrvenije paprike, najsitnije patlidžane i brokule najprirodnijeg izgleda. Žene uvijek ubace poneku mrkvu, krastavac ili krušku više-za djecu. Tu su već i narandžaste bundeve, snopovi listova peršuna, gomile domaćih neuglednih jabuka, rotkve, kelj, kupus, mahune...Žao mi je što nisam ponijela kameru da zabilježim to veselje i šarenilo.

Prve, još pomalo zelene mandarine me podsjećaju na moje studentske dane, i od tada je prošlo više od deset godina. Sjećam se kako je moja (rahmetli) mama, nakon što sam je provozala trolejbusom, provela pješice kroz tunel i dovela na pijacu Ciglane, sjela u sred sivog, hladnog i maglovitog decembra na ivičnjak i gorko plakala gdje i kako živim. Došla je bila da mi po ko zna koji put pomogne pronaći neki studenstki stan, što sa mojim svakodnevnim ranim tuširanjem, mantranjem, kuhanjem i ostalim, nije baš bilo lako.  Da bismo skratile silazak niz Ciglane, pala je niz snijeg i tako proklizala niz brdo...ali je nastavila ostatak dana hodati tako mokra. Mislim da je duže virjeme polije toga bila prehlađena. Da li je i tada dojurila noćnim busom da bude uz mene tokom mojih bubrežnih napada, pa je u hitnoj iduće noći kofer zaboravila, to se stvarno ne sjećam. Sjećam se da je kamen izašao negdje kod Donjeg Vakufa i da smo u 4 ujutru mantrale i radovale se svježem mirisu Une.

S jeseni, se u cik zore, tačno preko puta mog balkona, uz svitanje može vidjeti  i jedno sazviježđe, za koje mi je nekad davno jedna draga osoba rekla da  je se uvijek mogu sjetiti kad ga vidim, da će nas to povezivati. Početak oktobra me podsjeća i na prve dane u hramu u Saburinoj, te romantične i nezaboravne dane, kada je vozanje u pretpranim tramvajima i penjanje uz zaleđene Kovače bila mala muka za radosti koje su nas gore čekale. Fakulteta se plaho ni ne sjećam, znam samo daje bilo hladno i naporno, da sam tu prvu sarajesvku zimu prezimila u humanitarnoj odjeći, bez prave jakne i čizama.

Pijace me podsjećaju i na legendarnog Samudra senu, on je najbolji kuhar kojeg poznajem i već neko vrijeme je opet u Sarajevu. Njegovo transcendentalno kuhanje izgleda kao da sam čarobnjak Merlin kombinuje začine, čini mi se da u svako, što li slatko, što slano jelo, stavi sve i jedan mogući i nemogući začin...te okuse je nemoguće ponoviti, ma koliko se trudili. Kada on kuha, mahalom se šire mirisi đumbira, gorušice, griza koji se prži na maslacu...Neko veče nam je htio podgrijati neki sabđi (varivo od povrća) i ljuti šak (špinat), pa nas je, svojim jedinstvenim bosanskim naglaskom naružio da jedemo hladno, k'o kakvi Eskimi. KAko ne pomenuti i njegov osebujan izgled, nekakve šarene hlače, kape i šalovi svih mogućih boja, uz nezaobilazne  sunčane naočale, bez kojih ga niko nikad nije vidio. Legenda kaže da mu je vid oštećen od dugogodišnjeg rada u zeničkoj željezari. Još jedan legenda kaže da su on, Moha Tamišraha i Margaširša čitali Bhagavad gitu u pauzama svog teškog rada i da su toliko bili sretni dok su čitali, da su zarazu prenijeli i na radnicu u obližnjoj trafici, koja je danas svjetski poznata Caitanya lila dasi, imate je na slici u jednoj od prethodnih galerija.

Elem, pijace me na njega podsjećaju jer ga na svim pijacama u gradu svi znaju i kad ga vide zovu ga: Hare Ramo, dođi 'vamo...i onda se to pretvara u zabavu kupovanja namirnica, uz smiješne razgovore, cjenjkanja i slično. Nakon tih kupovina nastaju preparacije koje on proziva Travn'ćki sandeš ili Varcar vakuf halava... a kada je jednom kuhajući na ličkom šporetu na drva mrtav ozbiljan rekao: Baš je fani ova  peć!", zamalo sam kroz prozor ispala smijući se...ima tome jedno deset godina.

Iako jesen dolazi, jutra su hladna, šuška lišće pod nogama na Vilsonovom dok gledamo patke, a dani su sve kraći, ima eto nekoliko razloga da se radujem jeseni. Jedan od njih su šarene pijace, kestenje i sjećanja na posebne osobe, a još jedan i vrlo intiman razlog je što sa početkom jeseni dolazi i mjesec Damodara. Tada bhakte povećavaju svoje duhovne aktivnosti, daju zavjete, pjevaju Damodaraštaku i nude Krišni lampice od masla, vezujući Ga tako za sebe svojom ponudom ljubavi u vidu krugova lampe. Topla atmosfera kaju stvaraju te lampice i melodija koja se pjeva,mi uljepšaju sive Sarajevske dane koji dolaze.

"S jeseni kada pocnu vetrovi, lisce divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom nanize.Onda se cuje zvuk: kao da je ptica udarila kljunom u zemlju. A divlji kesten pada bez i najmanjeg vetra, sam od sebe, kao sto padaju zvezde - vrtoglavo. Onda udari o tle s tupim krikom. Ne radja se kao ptica iz jajeta, postepeno, nego se odjednom rasprsne dlakava ljustura, iznutra belicasto plava, a iz nje iskacu vragolasti, tamni melezi, zacakljenih obraza, kao jagodice nasmijanog crnca. U nekoj se mahuni nalaze blizanci, ipak bi ih ljudi mogli razlikovati: jedan ima na celu belegu, kao konj. Majka ce, dakle, uvek moci da ga prepozna - po zvezdi na celu..." Danilo Kiš, Rani jadi